Mislim da sam danas shvatila pravi razlog zbog čega želim biti mršava... Možda je to samo stanje u kojem se sada nalazim, a možda je to i pravi razlog... Cijeli život mi je borba, borim se dokle god mogu, a kad više ne mogu onda borbu zamjenim nećim drugim u čemu nađem utjehu. Jednostavno pokleknem, jer mi je muka da se stalno grčevito borim, a ništa ne dobivam za uzvrat osim osuda, prigovora ili vrijeđanja. Nekad je utjeha nakon silne borbe bila droga.. Kad sam opet stala na noge, nakon ponovne borbe bio je alkohol.. Polako je utjeha došla preko žileta, a sad je došla preko izbjegavanja hrane... Jučer sam pukla od svih tih prigovora, pukla sam pred pritiskom dečka koji konstantno prigovara i koji misli samo na sebe. Nije to samo prigovaranje ima tu puno toga za što držim u sebi, trudeči se ne prihvatiti činjenice. Možda se većinu vremena samo uvjeravam kako mi je super s njih. Bilo je super, ali zadnjih 7mj nije.. Ja se trudim, konstantno se trudim, a ne dobivam ništa, niti zagrljaj niti toplu rijeć, sve o čemu priča je on i samo on, ja kad pričam o sebi i onome što mene muči on mjenja teme. Svu krivicu uvijek prebaci na mene, ponekad mi se čini kao da me ne voli, a kad mu to kažem, tupi kako to nije istina. To je dio koji možda nisam htjela prihvatiti. Htjela sam biti sretna s njim i bila sam u početku, ali sad je postalo nepodnošljivo, kao da smo brat i sestra, a ne cura i dečko. Sve sam mu ja to objasnila, ali on me ne želi jednostavno slušati.. Puno puta poželim otići od njega, al ga volim i ne mogu.. Jučer smo se gadno posvađali, nakon 6mj sam htjela malo se zabavit i nakon druge čaše vina počeo je već kenjat da idemo doma, a ja nisam htjela, htjela sam još jedno je**no piće i počeo me nazivati alkoholičarkom i sl. Naravno da sam pukla. Još je ljutit otišao i ostavio me samu u kafiću. Pukla sam skroz kad sam došla do kuče izdjelila sam mu sve i svašta, toliko toga sam mu rekla ružnog, pola se i ne sjećam i ujutro me opet optužio da sam cuger i da sam JA napravila scenu, a to nije istina ja sam se samo branila i vratila mu kad sam pukla od silnog vrijeđanja.. I uvijek to napravi optuži me da sam cuger i da radim scenu.. Ne mogu više tako.. ne mogu već odavno tako.. Bez zagrljaja, bez da mi pruži ljubav, bez da mi kaže neku toplu i lijepu riječ, ne mogu postalo je preteško, već je 7 mjeseci preteško. I jednostavno trenutno želim nestati, želim se istopiti i nestati, vjerojatno zato i odbijam hranu, jer sam u tome našla utjjehu, vjerojatno zato i jesam sretna svaki put kad vidim kilu manje. Ja sam izmučena od borbe, izmučena sam od života, izmučena sam od toliko truda koji dajem i ulažem, a nikada nemam ništa od toga. I mrzim kad mi kaže da sam sama kriva, jer ja nisam birala da se rodim u raspadnutoj obitelji, nisam birala da me odgaja baka, nisam birala lošu okolinu, ja sam se borila i pronalazila utjehu kad nebi više imala snage, ali i sama bi se izvlačila. Možda.. možda da mi on pruži ljubav, da mi pruži zagrljaj i pokoju toplu rijeć, umjesto da me vrijeđa i prigovara, možda onda ne bi htjela nestati, možda bi onda utjehu pronašla u njemu, a ne u tome da nestanem...