I što ako ćeš se tako osjećati i kad dođeš na cilj? Moram ti reći da me onaj tvoj vapaj ,,Pustite nas da budemo mršave!" prilično zamislio i puno razmišljam o njemu. Čini mi se da razlog zašto vas se, po mom mišljenju, ne bi trebalo baš potpuno pustiti upravo taj - dok mršavite, bit ćete nezadovoljne i nesretne, možda ćete povremeno osjetiti euforiju što vaga pokazuje manje, ali ipak ćete većinu vremena biti nesretne i što ćete biti nesretnije, više ćete mršavjeti kako biste se tog osjećaja riješile. Nije li to začaran krug koji može raskinuti samo ozdravljenje? Naime, ako se osjećaš široka s pedeset dvije kile, a to je donja granica idealne težine, nije li to pokazatelj da mršavljenje neće ukloniti ni taj odvratan osjećaj ni strah od debljanja? Možda bi se osjećala bolje u svom tijelu kad bi potražila kakav način da se oslobodiš onoga što je unutra? Život može biti ljepši nego što jest. Zanima me postoji li po tvom mišljenju kakva razlika između ovakvog stava i osude. Naime, ponekad čovjek iako vođen dobrim namjerama povrijedi drugu osobu, a to bih svakako željela izbjeći. Ne mislim da je izgladnjivanje nešto za osudu, kao što ne mislim ni da je samoubojstvo nešto za osudu (a između toga dvoga nema pretjerane razlike), ali bojim se da bi bila prevelika šteta pustiti da vas tuga i nezadovoljstvo doslovno ispiju. Naime, ne biste mogle uživati u plodovima mršavljenja. Žalosna je istina da je vjerojatnije da ćete umrijeti ogoljene do kostiju misleći da ste debele nego da ćete biti sretne i ponosne što ste mršave, pogotovo zato što si i sama rekla da tvoj osjećaj debljine ili mršavosti ne ovisi samo o vagi. Vjerujem da zato oni koji te vole ne žele da umreš u mukama. Jesi li sigurna da te to čini sretnom? Naime, to ti je donijelo ovakve dane opsesije i nezadovoljstva. :/ Ne bi li se voljela riješiti tog straha, te opsesije i tog nezadovoljstva?
07.07.2012. (19:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gle, ja sam izbjegavala bilo kakav shopping sve dok nisam došla skroz blizu željene težine. Uostalom, mislila sam si ''What's the point?''... Jer bih si kupila neku slatku haljinicu koja bi mi postala prevelika kad bih još smršavila. I kaj onda? Zato sam pričekala i sad kupujem ko luda :) Prije sam bila M / 38, a sad sam S / 36 ili čak XS / 34, ovisi o modelu.
A i izluđivala su me ona ogledala po dućanima. Imam osjećaj da me proširuju. I još ona grozna fluorescentna svjetla koja ti istaknu i najmanji nedostatak... Uf! Vjeruj mi, bolje je pričekati jer ćeš na kraju imati hrpu stvari koje će ti biti prevelike. Ja sam morala dosta toga odnijeti krojačici na sužavanje, a majice koje su mi prije bile taman sad nosim ko tunike :)
Nemoj odustati, dvije kugle sladoleda te neće ubiti. Uostalom, nisi se udebljala preko noći, ne možeš ni smršaviti odmah, zar ne?
Pozdrav :)
07.07.2012. (19:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ena Lola- slažem se s tobom, znam da ne ide preko noći, a i danas unatoć tom sladoledu sam ista na vagi, a robu ću kupovat čim dosegnem svoj cilj.. Helada- Način na koji se ja oslobađam onog unutra je kad sam vani s ljudima, ali problem je što to traje samo do onog trenutka dok se ne nađem sama doma kad se osjećam tako usamljeno, zbog čega sam i stvorila taj svoj svijet s druge strane ogledala di prestajem glumiti sreću. U životu sam svašta vidjela i doživila, ima stvari koje ne bi ni najgorem neprijatelju poželila da doživi. Sa svime sam se izborila, ali je nemoguće da to ne ostavi tragove i ožiljke koji nikada neće zacijeliti. Ja sam prihvatila ovaj način života, to je u biti sad jedino i što me gura dalje od žileta i pokušaja samoubojstva. U samoći si dopuštam depresiju, jer se maknem od lažnih osmjeha koje dijelim i odem u svoj pravi svijet, ima dana kad žilet prođe po ruci, ali se kontroliram od suicidnih misli. Ne smatram da osuđuješ druge što žele biti mršave, ti imaš samo svoje mišljenje i svoj način da nekome otvoriš oči.. Slažem se s tobom da kad mršavljenje pređe u opsesiju da dolazi do problema da i kad imaš 40 kila misliš da si debel. Ali svako mršavljenje koje dođe do te granice povezano je s nekim stvarima koje se vuku iz prošlosti. Ja vučem puno bola.. Nakon jučerašnjeg posta koji sam pisala nakon par sati luđenja po kuči, pukla sam pojela čips, komad mesa i krumpira i išla se izrigat, " grlila " sam školjku nekih dobrih pol sata. Zatim sam zapalila cigaru i malo razmišljala. Prevladao je onaj trenutak kad sam se tako loše osječala, slikala sam se digitalnim i mislim da sam se u toj slici- taj tren vidjela kako zapravo izgledam. Izgledala sam si tako mršavo, a još i od povračanja oči su mi natekle i podočnjaci su se toliko isticali. Buljila sam u sliku dobrih desetak minuta ne dolazeći k sebi, jer se do sad nisam vidjela u tom svijetlu, jer kad god se opsesivno gledam vidim se još uvijek širokom bezobzira na 52kg. Kad sam prestala buljit u sliku ostatak dana nisam ni progovorila par rijeći. Pokušala sam analizirati tu želju za što većom mršavosti sa svime u životu. Shvatila sam da imam problem sa hranom, taj tren su mi ušle rijeći drugih kako sam anoreksična, a i lagano počinju simptomi bulimije.. Stvar je u tome što ja jesam sretnija što sam mršavija ( teško mi je to objasniti ) ali je problem što se dovodim do anoreksije, jer zbog želje i straha ne želim jest. Cilj mi je još uvijek 47kg. Jučer sam cijeli taj ostatak razmišljala kako moram prestat s tim i počet jest i vježbanjem doć do cilja. Ali jutros kad sam se probudila i kad sam se nekako natjerala da malo doručkujem, nastavilo se po starom, jedva sam prožvakala taj doručak, opet sam se pogledala u ogledalo i opet vidjela ( vjerojatno ) iskrivljenu sliku sebe. Jedino je dobro što nisam trčala " grlit " školjku, ali sam zato pol sata hodala brzim hodom i nakon toga vježbala još pol sata. I opet u meni tinja taj prokleti glas straha koji mi govori " Ne jedi ".
08.07.2012. (12:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vidim da si svašta proživjela i da ti je teško. Naravno da čovjeku treba neki bijeg od boli i nažalost često ispadne da taj bijeg bude autodestruktivan jer je i bol destruktivna, zar ne? Samo, baš zato što vučeš puno toga iz prošlosti i što si nesretna, bojim se da će to trajati dok te ne uništi. Vidim da si i sama toga svjesna. Uostalom, odrasla si i inteligentna, naravno da su ti neke stvari jasne. :) Kakav je tvoj stav prema traženju stručne pomoći? Ne samo zbog anoreksije i bulimije, nego i zbog tih stvari iz prošlosti koje vučeš i koje si proživjela, zbog tuge i boli, zbog žileta i želje za samoubojstvom. I ja sam se jako dugo htjela ubiti (bila sam u depresiji šest godina), ali to je prošlo i sad jako volim život. Moja mi je psihijatrica puno pomogla, malo sam pisala o tome u prošlom komentaru. :) Izlaz ipak postoji, postoji olakšanje i postoji spas. Teško se boriti, ali vjerujem da si dovoljno jaka za pobjedu. Želim ti sve najbolje! :*
08.07.2012. (13:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sve stvari iz prošlosti naučila sam drugačije riješavati, zato sam i stvorila taj svijet. Teško mi je objasniti taj način i moj odnos prema svemu od prije i kako to riješavam s one strane ogledala. Tako sam našla način koji me drži, a pišem ih na blog kako se taj tren osjećam i ako pomislim na samoubojstvo il slično, to pomislim trenutno, nije da ću to napravit, samo se tako osjećam- osamljeno i depresivno, pa onda pogledam sve kako je bilo ili kako je moglo biti. Lakše mi je kad to tako gledam, daleko od drugih i kad nikom to ne pokazujem. To sam s godinama naučila i tako živim s tim godinama i lakše mi je. Nemam povjerenja u ljude, zato i jesam " stvorila " tu sreću pred drugima, lakše mi je, lakše prolazim kroz sve. Ljudi od povjerenja su daleko od mene ( tamo di sam prije živjela ) popričam ponekad s njima preko fejsa ( kad sam baš onak u komi ) ali bolje mi je kad to prođem sama.. Nemam ništa protiv stručne pomoći, kad sam bila u, kako kažu u -paklu droge- išla sam kod psihijatrice, dosta sam s njom pričala o svojoj obitelji i problemima. Dala mi je smjernice prema kojima sam puno stvari odlučila. Za sve iz prošlosti sam riješila i riješavam na taj svoj način koji sam stvorila i za to mi ne treba više stručna osoba.. A sad ovo što se tiče problema hrane to je nešto sasvim novo, mislim borim se s kilama od srednje škole, znala sam i tad ponekad izbjegavat hranu, ali bi ubrzo prestala. Ali sada kao da ne mogu prestat, nesvijesno sam razvila toliki strah od kila, da ne želim ništa stavit u usta, a i ako stavim to je jako malo. Tako već skoro pa 4mjeseca- izbacivanje hrane išlo je postepeno. Od prekjučer kad sam vidjela onu svoju sliku shvatila sam da zapravo imam problem, ali jučer sam opet pomislila još samo malo. Stvar je u tome što sam odlučila cilj do 47kg, i to mi je stalno u glavi i do toga moram doći i neće me odgovoriti ni stručnjak a ni ja sama sebe, jer kad si postavim cilj ne odustajem od njega. Evo danas mi se recimo kad sam se probudila i pogledala, činilo kako sam si sad ok i super, ali ta glupa opsesija me i dalje tjera do zadanog cilja.. Teško mi je objasniti sve to skupa, jer čas je ok, čas nije. Imam još 4kg do cilja, a onda ću stati, moram stat i tog sam svijesna.
09.07.2012. (08:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
A jesi li svjesna da s 47 kila možeš završiti u bolnici? Meni je psihijatrica jednom bila spomenula jednu curu (naravno, nije mi rekla tko je ona, malo sam je pitala o poremećajima prehrane) koja ima istu visinu kao ti, ima 27 godina i 47 ili 48 kila, već godinama nema mjesečnicu iako uzima hormone, pala je drugi put za redom godinu na fakultetu i neki je dan napokon rekla doktorici: ,,Čujte, ja sad prvo moram dobiti pet kila, drukčije ne ide.'' Zašto ne odustaješ kad si zacrtaš cilj? Čak ni ako u međuvremenu shvatiš da je cilj pogrešan i da bi bilo pametnije zacrtati si neki drugi? BMI manji od 27, koji bi imala s 47 kila, smatra se dijagnostičkim kriterijem za anoreksiju pa ne bi li si time samo stvorila probleme s hospitalizacijom, endokrinim sustavom, mozgom, srcem, kostima...? (Ova cura o kojoj mi je doktorica pričala ima tešku osteoporozu.) Nisi li rekla da je taj način rješavanja stvari koji si razvila težak, da je teško glumiti sreću pred drugima? Ne bi li taj cilj bilo dobro preispitati? Čovjek se ima pravo i predomisliti ponekad. ;) Zato mi se i učinilo da ti vjerojatno blagonaklono gledaš na stručnu pomoć, vrlo je odgovorno i zrelo što si tako mlada sama otišla u komunu. Tada si prepoznala da ideš u pogrešnom smjeru i predomislila se, zašto ne bi opet?
09.07.2012. (13:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja se osobno osjećam isto dosta dobro.. Ne bole me kosti, nemam problema sa pamčenjem, ne dišem teško, ne umaram se brzo. Imam kondicije više nego većina. Možda zato i nastavljam, možda bi se zabrinula da mi nešto nije u redu... Znam da će možda s vremenom krenut loše kao nesvjestice il nešto što me trenutno ne muči, ali opet strah od debljanja je tu, a dok god sam ja dobro, ja nastavljam, a kad dođem do cilja ozbiljno ću razmislit kako opet uzimat hranu..
10.07.2012. (18:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
I što ako ćeš se tako osjećati i kad dođeš na cilj?
Moram ti reći da me onaj tvoj vapaj ,,Pustite nas da budemo mršave!" prilično zamislio i puno razmišljam o njemu. Čini mi se da razlog zašto vas se, po mom mišljenju, ne bi trebalo baš potpuno pustiti upravo taj - dok mršavite, bit ćete nezadovoljne i nesretne, možda ćete povremeno osjetiti euforiju što vaga pokazuje manje, ali ipak ćete većinu vremena biti nesretne i što ćete biti nesretnije, više ćete mršavjeti kako biste se tog osjećaja riješile. Nije li to začaran krug koji može raskinuti samo ozdravljenje?
Naime, ako se osjećaš široka s pedeset dvije kile, a to je donja granica idealne težine, nije li to pokazatelj da mršavljenje neće ukloniti ni taj odvratan osjećaj ni strah od debljanja? Možda bi se osjećala bolje u svom tijelu kad bi potražila kakav način da se oslobodiš onoga što je unutra?
Život može biti ljepši nego što jest.
Zanima me postoji li po tvom mišljenju kakva razlika između ovakvog stava i osude. Naime, ponekad čovjek iako vođen dobrim namjerama povrijedi drugu osobu, a to bih svakako željela izbjeći. Ne mislim da je izgladnjivanje nešto za osudu, kao što ne mislim ni da je samoubojstvo nešto za osudu (a između toga dvoga nema pretjerane razlike), ali bojim se da bi bila prevelika šteta pustiti da vas tuga i nezadovoljstvo doslovno ispiju. Naime, ne biste mogle uživati u plodovima mršavljenja. Žalosna je istina da je vjerojatnije da ćete umrijeti ogoljene do kostiju misleći da ste debele nego da ćete biti sretne i ponosne što ste mršave, pogotovo zato što si i sama rekla da tvoj osjećaj debljine ili mršavosti ne ovisi samo o vagi.
Vjerujem da zato oni koji te vole ne žele da umreš u mukama. Jesi li sigurna da te to čini sretnom? Naime, to ti je donijelo ovakve dane opsesije i nezadovoljstva. :/
Ne bi li se voljela riješiti tog straha, te opsesije i tog nezadovoljstva?
07.07.2012. (19:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ena Lola
Gle, ja sam izbjegavala bilo kakav shopping sve dok nisam došla skroz
blizu željene težine. Uostalom, mislila sam si ''What's the point?''... Jer bih
si kupila neku slatku haljinicu koja bi mi postala prevelika kad bih još
smršavila. I kaj onda? Zato sam pričekala i sad kupujem ko luda :) Prije
sam bila M / 38, a sad sam S / 36 ili čak XS / 34, ovisi o modelu.
A i izluđivala su me ona ogledala po dućanima. Imam osjećaj da me
proširuju. I još ona grozna fluorescentna svjetla koja ti istaknu i najmanji
nedostatak... Uf! Vjeruj mi, bolje je pričekati jer ćeš na kraju imati hrpu
stvari koje će ti biti prevelike. Ja sam morala dosta toga odnijeti krojačici
na sužavanje, a majice koje su mi prije bile taman sad nosim ko tunike :)
Nemoj odustati, dvije kugle sladoleda te neće ubiti. Uostalom, nisi se
udebljala preko noći, ne možeš ni smršaviti odmah, zar ne?
Pozdrav :)
07.07.2012. (19:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
only-my-world
Ena Lola- slažem se s tobom, znam da ne ide preko noći, a i danas unatoć tom sladoledu sam ista na vagi, a robu ću kupovat čim dosegnem svoj cilj..
Helada- Način na koji se ja oslobađam onog unutra je kad sam vani s ljudima, ali problem je što to traje samo do onog trenutka dok se ne nađem sama doma kad se osjećam tako usamljeno, zbog čega sam i stvorila taj svoj svijet s druge strane ogledala di prestajem glumiti sreću. U životu sam svašta vidjela i doživila, ima stvari koje ne bi ni najgorem neprijatelju poželila da doživi. Sa svime sam se izborila, ali je nemoguće da to ne ostavi tragove i ožiljke koji nikada neće zacijeliti. Ja sam prihvatila ovaj način života, to je u biti sad jedino i što me gura dalje od žileta i pokušaja samoubojstva. U samoći si dopuštam depresiju, jer se maknem od lažnih osmjeha koje dijelim i odem u svoj pravi svijet, ima dana kad žilet prođe po ruci, ali se kontroliram od suicidnih misli. Ne smatram da osuđuješ druge što žele biti mršave, ti imaš samo svoje mišljenje i svoj način da nekome otvoriš oči.. Slažem se s tobom da kad mršavljenje pređe u opsesiju da dolazi do problema da i kad imaš 40 kila misliš da si debel. Ali svako mršavljenje koje dođe do te granice povezano je s nekim stvarima koje se vuku iz prošlosti. Ja vučem puno bola.. Nakon jučerašnjeg posta koji sam pisala nakon par sati luđenja po kuči, pukla sam pojela čips, komad mesa i krumpira i išla se izrigat, " grlila " sam školjku nekih dobrih pol sata. Zatim sam zapalila cigaru i malo razmišljala. Prevladao je onaj trenutak kad sam se tako loše osječala, slikala sam se digitalnim i mislim da sam se u toj slici- taj tren vidjela kako zapravo izgledam. Izgledala sam si tako mršavo, a još i od povračanja oči su mi natekle i podočnjaci su se toliko isticali. Buljila sam u sliku dobrih desetak minuta ne dolazeći k sebi, jer se do sad nisam vidjela u tom svijetlu, jer kad god se opsesivno gledam vidim se još uvijek širokom bezobzira na 52kg. Kad sam prestala buljit u sliku ostatak dana nisam ni progovorila par rijeći. Pokušala sam analizirati tu želju za što većom mršavosti sa svime u životu. Shvatila sam da imam problem sa hranom, taj tren su mi ušle rijeći drugih kako sam anoreksična, a i lagano počinju simptomi bulimije.. Stvar je u tome što ja jesam sretnija što sam mršavija ( teško mi je to objasniti ) ali je problem što se dovodim do anoreksije, jer zbog želje i straha ne želim jest. Cilj mi je još uvijek 47kg. Jučer sam cijeli taj ostatak razmišljala kako moram prestat s tim i počet jest i vježbanjem doć do cilja. Ali jutros kad sam se probudila i kad sam se nekako natjerala da malo doručkujem, nastavilo se po starom, jedva sam prožvakala taj doručak, opet sam se pogledala u ogledalo i opet vidjela ( vjerojatno ) iskrivljenu sliku sebe. Jedino je dobro što nisam trčala " grlit " školjku, ali sam zato pol sata hodala brzim hodom i nakon toga vježbala još pol sata. I opet u meni tinja taj prokleti glas straha koji mi govori " Ne jedi ".
08.07.2012. (12:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Vidim da si svašta proživjela i da ti je teško. Naravno da čovjeku treba neki bijeg od boli i nažalost često ispadne da taj bijeg bude autodestruktivan jer je i bol destruktivna, zar ne?
Samo, baš zato što vučeš puno toga iz prošlosti i što si nesretna, bojim se da će to trajati dok te ne uništi. Vidim da si i sama toga svjesna. Uostalom, odrasla si i inteligentna, naravno da su ti neke stvari jasne. :)
Kakav je tvoj stav prema traženju stručne pomoći? Ne samo zbog anoreksije i bulimije, nego i zbog tih stvari iz prošlosti koje vučeš i koje si proživjela, zbog tuge i boli, zbog žileta i želje za samoubojstvom. I ja sam se jako dugo htjela ubiti (bila sam u depresiji šest godina), ali to je prošlo i sad jako volim život. Moja mi je psihijatrica puno pomogla, malo sam pisala o tome u prošlom komentaru. :)
Izlaz ipak postoji, postoji olakšanje i postoji spas. Teško se boriti, ali vjerujem da si dovoljno jaka za pobjedu.
Želim ti sve najbolje! :*
08.07.2012. (13:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
only-my-world
Sve stvari iz prošlosti naučila sam drugačije riješavati, zato sam i stvorila taj svijet. Teško mi je objasniti taj način i moj odnos prema svemu od prije i kako to riješavam s one strane ogledala. Tako sam našla način koji me drži, a pišem ih na blog kako se taj tren osjećam i ako pomislim na samoubojstvo il slično, to pomislim trenutno, nije da ću to napravit, samo se tako osjećam- osamljeno i depresivno, pa onda pogledam sve kako je bilo ili kako je moglo biti. Lakše mi je kad to tako gledam, daleko od drugih i kad nikom to ne pokazujem. To sam s godinama naučila i tako živim s tim godinama i lakše mi je. Nemam povjerenja u ljude, zato i jesam " stvorila " tu sreću pred drugima, lakše mi je, lakše prolazim kroz sve. Ljudi od povjerenja su daleko od mene ( tamo di sam prije živjela ) popričam ponekad s njima preko fejsa ( kad sam baš onak u komi ) ali bolje mi je kad to prođem sama.. Nemam ništa protiv stručne pomoći, kad sam bila u, kako kažu u -paklu droge- išla sam kod psihijatrice, dosta sam s njom pričala o svojoj obitelji i problemima. Dala mi je smjernice prema kojima sam puno stvari odlučila. Za sve iz prošlosti sam riješila i riješavam na taj svoj način koji sam stvorila i za to mi ne treba više stručna osoba.. A sad ovo što se tiče problema hrane to je nešto sasvim novo, mislim borim se s kilama od srednje škole, znala sam i tad ponekad izbjegavat hranu, ali bi ubrzo prestala. Ali sada kao da ne mogu prestat, nesvijesno sam razvila toliki strah od kila, da ne želim ništa stavit u usta, a i ako stavim to je jako malo. Tako već skoro pa 4mjeseca- izbacivanje hrane išlo je postepeno. Od prekjučer kad sam vidjela onu svoju sliku shvatila sam da zapravo imam problem, ali jučer sam opet pomislila još samo malo. Stvar je u tome što sam odlučila cilj do 47kg, i to mi je stalno u glavi i do toga moram doći i neće me odgovoriti ni stručnjak a ni ja sama sebe, jer kad si postavim cilj ne odustajem od njega. Evo danas mi se recimo kad sam se probudila i pogledala, činilo kako sam si sad ok i super, ali ta glupa opsesija me i dalje tjera do zadanog cilja.. Teško mi je objasniti sve to skupa, jer čas je ok, čas nije. Imam još 4kg do cilja, a onda ću stati, moram stat i tog sam svijesna.
09.07.2012. (08:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
A jesi li svjesna da s 47 kila možeš završiti u bolnici? Meni je psihijatrica jednom bila spomenula jednu curu (naravno, nije mi rekla tko je ona, malo sam je pitala o poremećajima prehrane) koja ima istu visinu kao ti, ima 27 godina i 47 ili 48 kila, već godinama nema mjesečnicu iako uzima hormone, pala je drugi put za redom godinu na fakultetu i neki je dan napokon rekla doktorici: ,,Čujte, ja sad prvo moram dobiti pet kila, drukčije ne ide.''
Zašto ne odustaješ kad si zacrtaš cilj? Čak ni ako u međuvremenu shvatiš da je cilj pogrešan i da bi bilo pametnije zacrtati si neki drugi?
BMI manji od 27, koji bi imala s 47 kila, smatra se dijagnostičkim kriterijem za anoreksiju pa ne bi li si time samo stvorila probleme s hospitalizacijom, endokrinim sustavom, mozgom, srcem, kostima...? (Ova cura o kojoj mi je doktorica pričala ima tešku osteoporozu.)
Nisi li rekla da je taj način rješavanja stvari koji si razvila težak, da je teško glumiti sreću pred drugima?
Ne bi li taj cilj bilo dobro preispitati? Čovjek se ima pravo i predomisliti ponekad. ;)
Zato mi se i učinilo da ti vjerojatno blagonaklono gledaš na stručnu pomoć, vrlo je odgovorno i zrelo što si tako mlada sama otišla u komunu. Tada si prepoznala da ideš u pogrešnom smjeru i predomislila se, zašto ne bi opet?
09.07.2012. (13:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sophie.
Ja imam 45, pa nisam završila u bolnici.
09.07.2012. (19:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Sophie, a što ako je to samo pitanje vremena? I u kakvu su ti stanju kosti, bole li te? Što misliš o osteoporozi?
10.07.2012. (06:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sophie.
Dobro sam ja dobro, znam se brinut o sebi.
10.07.2012. (07:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
only-my-world
Ja se osobno osjećam isto dosta dobro.. Ne bole me kosti, nemam problema sa pamčenjem, ne dišem teško, ne umaram se brzo. Imam kondicije više nego većina. Možda zato i nastavljam, možda bi se zabrinula da mi nešto nije u redu... Znam da će možda s vremenom krenut loše kao nesvjestice il nešto što me trenutno ne muči, ali opet strah od debljanja je tu, a dok god sam ja dobro, ja nastavljam, a kad dođem do cilja ozbiljno ću razmislit kako opet uzimat hranu..
10.07.2012. (18:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...