Baš se naoblačilo... Mrzim takvo vrijeme.. Uvijek nagovještava kišu, a mrzim kišu.. Crno i oblačno vrijeme uvijek me povuće sa sobom, odvede me duboko u svoju tamu, a kišne kapi podsjete me na prošlost odvodeći me daleko od sadašnjosti... I ponovno prelazim u svoj drugi stvarni svijet, svijet s druge strane ogledala...

Sama sam, dečko i mama mi spavaju popodnevni san, a ja sjedim sama na balkonu, pijuckam kavu i promatram oblačno nebo.. Danas nema kupanja, nema ničeg da me odvrati od mog ogledala, pa polako prelazim na tu drugu stranu.. Sve te godine natezanja s Brunotom dovele su me do toga da budem kučka prema drugim dečkima. Uvijek sam tražila nekog koga ću voljet više od njega ili barem nekog kog ću zaista voljeti, a ne se samo pretvarati.. U srednjoj školi ( kad sam ponavljala drugi srednje jer sam pala godinu ) prohodala sam sa Marinom. Bio je dvije godine stariji od mene, išli smo skupa i u osnovnu školu i živjeli blizu, ali se do tad zapravo nikada nismo ni poznavali. Marin je baš krenu u 4.srednje za pomorca. Bio je super dečko, zabavan, duhovit, volili smo skoro iste stvari, slagali smo se dobro, a uz sve bil smo rođeni i na isti datum. Uvijek sam mislila da sam ga stvarno voljela, ali kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da ga ne volim, ali nekako sam se bila navikla na njega, pa nisam prekidala i tako je prošlo godinu dana veze i školska godina. Nakon što je on završio školu, imao je za položit neke ispite i trebao je na brod. Ma da sam pred njim bila tužna što će plovit i što ćemo biti odvojeni 4 mjeseca dok plovi, nekako sam u sebi sve više htjela da ode i da budem sama.. Polako sam počela izazivat česte svađe, počela mi se na trenutke gadit njegova prisutnost, njegov dodir, ali sve sam nekako potisnula dok nije otišao na brod. Prvih par tjedana bilo mi je zapravo grozno, mislia sam da je to zbog toga jer ga volim, ali kasnije sam shvatila da je sve to bilo jer sam bila toliko naviknuta na njega da mi je zapravo bilo teško sada biti sama.. Opustila sam se tek nakon mjesec i pol i tad sam zapravo postala prava kučka prema njemu. Bila sam bezobrazna kad bi me uspio nazvat ( zbog signala ), izazivala bi svađe, povrijeđivala ga, gadilo bi mi se kad bi me nazvao, htjela bi prekinut s njim, al bi ostajala jer me molio, jednostavno sam ga mučila. Izlazila sam van, zabavljala se, a na njega kao da sam zaboravila. Nakon četri mjeseci se vratio. Htjela sam prekinutii, ali nisam htjela ostat sama, pa sam nastavila s mučenjem. Rijetki su bili dani bez svađa, a ponižavala sam ga di sam stigla. Izbjegavala sam što je više moguće svaki njego dodir uvijek izmišljajući neke glupe izlike. Kad bi nakon svađa ostajala sama, bilo bi mi toliko žao i često sam se pitala zašto to sve radim i zašto me pobogu ne ostavi? Bio je 4mj doma i opet je morao na brod. Tjedan dva prije nego je opet krenuo, malo sam se smirila i bilo je ok, a dan prije nego je krenuo odveo me na večeru i zaprosio me prstenom koji je kupio na aerodromu ( rekao je da će pravi kupiti kad se opet vrati ). Ne znam zašto sam pristala, al moj odgovor je bio da, iako sam već taj tren znala da ga ne volim. Kada je otišao taj drugi put, uopće me nije bilo briga.. Opet sam se rijeđe javljala, živciralo me kad bi me nazvao, tako mi se sve počelo gadit. On je bio nekih 2 il 3 mj na brodu kad mi se javio Bruno i kad je došao kod mene kad sam bila sama doma ( Pisala sam u jednom od postova ispod ), par dana nakon toga s Brunotom prekinula sam s Marinom.. Točno se sječam trenutka.. Bila sam na nekakom sajmu i hodala između štandova, u glavi sam vrtila kolika sam zapravo bila kučka prema nekome tko me zaista volio i jednostavno bilo je dosta i nakon skoro pa dvije godine veze poslala sam mu PORUKOM da prekidam. Nije bilo fer poslat porukom i to još dok je na brodu, ali jednostavno morala sam prekinut tu laž i mučenje njega..  Molio me za objašnenje, molio me da ne prekidamo, ali bilo je gotovo. Kad se vratio pričali smo i riješili to, jedina stvar je što smo ostali kao frendovi, što nije bilo dobro.. Izlazili bi skupa, ponekad kad bi se napili vani zabrijali bi, on je uvijek to shvačao kao ponovnu šansu, ali bi ga uvijek spustila i odbila.. Sjećam se nakon 6-7 mjesci našeg kao prijateljstva, uletila je jedna cura i on je prohodao snjom. Bila sam toliko ljuta, da sam se uplela i rekla mu ako hoće da možemo probat ponovno, znala sam koliko me još voli i prekinuo je s tom curom. Mi smo kao opet bili skupa, ali naravno  izbjegavala sam svaki dodir, jer mi se toliko gadio. To je trajalo par tjedana, a onda sam odlučila prekinuti zauvijek, ne samo vezu, nego i kontakte. Jednostavno nisam ga više mogla mučiti. Danas kad vrtim taj film na te dane gadim se sama sebi. Bila sam tako okrutna i bezobzirna kučka. Nije on jedini prema kojem sam bila takva, ali sam prema njemu bila najgora.. Uvijek bi ušla u vezu misleći da ulazim iz ljubavi, ali nakon mjesec dva shvatim da ne ulazim iz ljubavi, nego iz tog da nisam sama.. I onda osjećam gađenje, al ne izlazim iz veze, nego ostajem, na svakom se iskalim na svoj način, sa svakim ostanem uvjeravajući sebe da ću ga zavoljeti, a već znam da neću.. U svakoj vezi se vračam na Brunota, zato i jesam izgubila Tomislava ne rekavši mu stvari koje zaista mislim, ne rekavši mu da ga zapravo iskreno volim, nego sam to držala u sebi i sama sebe uvjeravala da to nije istina i da opet lažno volim.. Dugo mi je trebalo da prestanem biti kučka, da prestanem upropaštavat sreću onima s kim sam i tko me voli. Dugo mi je trebalo da naučim biti sama i da shvatim da nisam sretna ako sam s nekim koga ne volim i da nisam sretna ako se izderem na tu osobu ili riješavam frustracije na njoj.. Često kad mi se sada nešto loše desi, jetim se svega kakva sam ja bila i često si kažem " Tako mi i treba " . Dečko s kojim sam sad je super i znam da ga volim, znam da to nije samo uvjeravanje i pretvaranje jer sam izgubla dvije osobe koje sam zaista voljela. Ponekad se borm sa sobom, jer još se uvijek ponekad znam istresti, ali danas to znam kontrolirati. Ja i sadašnji dečko dosta smo različiti, ponekad to utjeće na mene, ima puno stvari koje on ne razumije, puno je toga što ne shvaća. Ponekad kad uplovim s te druge strane ogledala upitam se jel bolje da zapravo budem sama. Uhvatim se ponekad kako razmišljam da odem daleko od svih, ponekad nisam sigurna da li se ikada zapravo želim skrasiti, osnovat obitelj.. Uhvati me strah i panika.. Često volim biti sama, odlutati na daleka mjesta di nema nikog.. Ponekad pomislim da ni ovog dečka zapravo ne volim i da se samo uvjeravam da je to ljubav... Ali kad pogledam sve naše slike u ovih godinu i pol što smo skupa, preplavi me taj neki topli osjećaj i bude mi žao što uopće i pomislim na glupave stvari i tada znam da to je ljubav.. Ostao je strah, ostalo je to ( ponekad ) nepovjerenje, znam da zbog toga nisam još spremna misliti o niti zasnivati obitelj, ali znam da ga volim i da ću se jednom riješit i tog straha od potpunog vezivanja..