Kaže jedna pjesma koju volim poslušat, jer se toliko nalazim u njoj
I’ve been so lost since you’ve gone
Why not me before you?
Why did fate deceive me?
Everything turned out so wrong
Why did you leave me in silence?
You gave up the fight
You left me behind
All that stands forgiven
You’ll always be mine
I know deep inside
All that stands forgiven...
Opet sam otvorila vrata svog pravog svijeta, opet sam zavirila s one strane ogledala.. Sjećanja su se vratila, kao što se često i vrate na to jedno od mjesta o kojima jako često razmišljam.. Ponekad poželim da je bilo drugačije, voljela bi da je uspjelo, s druge strane da nije bilo tako kako je bilo, nikada ne bi upoznala dečka s kojim sam sad... Ali svejedno teško je zaboraviti, teško je izbrisati nečiju sliku, nećije lice.. teško je ukloniti ime koje je duboko upisano u to moje srce... Često ga se sjetim, često razmišljam o njemu... K vragu B ( zvat ću ga kako se zove, glupo mi je pisat slovo B- Bruno ) je bio dio mog života, ponekad mi se čini da je još uvijek dio mog života.. Ja volim svog dečka, on mi je sve i nije to umišljena ljubav kao samo sam s njim da ne budem sama i slične gluposti, ono što osjećam prema svom dečku je prava ljubav, ali ne može zamijeniti, niti ijedna osoba može zamijeniti ono što sam osjećala, i što još uvijek osjećam prema Brunotu... Kad vrtim sve naše trenutke, kad se sjetim svih naših poruka, poželim da samo na tren mogu to vratiti, ali se onda sjetim one njegove poruke koja mi je srušila cijeli svijet i povukla me u ponor i toliko ga mrzim zbog toga.. Često se pitam kako nam je moglo biti, često se pitam da li će ikada ta bol prestat, da li ću ikad ikog volit jačinom kojom sam njega volila, ali i sama znam odgovor da neću... Znam da smo suđeni, ali putevi su nas odveli drugim smjerovima i to ponekad jako boli, ali sam se pomirila s tim, našla sam nekog kog opet nakon toliko vremena iskreno volim, ali opet često se sjetim Brunota, često vrtim slike po glavi, vidim njega kako me grli, vidim ga kako se smije, kako mi govori da mu je stalo... Mrzim taj osjećaj vračanja na te dane, jer me uvijek vrate na taj dan kad sam ga zamrzila jednako onoliko koliko ga i volim... Znam da nije u redu prema mojem dečku ( njemu nisam rekla za Brunota ) ali prije nekoliko mjeseci Brunota sam dodala na fejs... Znam da nisam trebala, ali morala sam, jednostavno sam morala. Često sam razmišljala nakon toga da mu se javim, da mu napišem neku poruku, znala sam se uhvatit kako nesvijesno otvaram njegov profil i buljim u njegovu sliku dok mi glavom prolaze svi naši trenuci i pitanje " Zašto nas je sudbina razdvojila? " Uvijek bi se uspjela odgovorit da mu ne pošaljem poruku.. Mislila sam da će mi biti preteško, a što ako ne odgovori bit će još teže, ali nakon par mjeseci buljenja u slike i profil, nešto kao da me natjeralo ( neki dan ), stisnula sam - nova poruka - napisala " Pa kako si, nisam te godinama vidjela kako treba " i poslala sam... Sekundu nakon toga uhvatila me panika, nisam željela to, uhvatio me taj strah, nisam htjela znati kako je, nisam htjela da mi ne odgovori... Ali nakon dva dana je odgovorio. Kad sam vidjela novu poruku i pogledala od koga je i kad sam vidjela njegovo ime, par sam sekundi blejala u ime prije nego sam pogledala poruku... Nisam očekivala ništa, nisam mislila da će me bar na trenutak pogodit ono što je napisao, ali je.. pogodilo me na par trenutaka- iako je to i bilo za očekivat i iako nemam pravo da me pogodi to, iako nije fer prema mom dečku s kojim sam sad i kojeg volim, ali unatoć tome pogodilo me... Napisao mi je eej bok, napisao je kako nema ništa pametno kako je dobro, kako radi, pa je sve kao posao, kuća i CURA... i pitao me kako sam ja... Znala sam da ima curu, mislim vidjela sam na slikama kad je bio na nekom vjenčanju i da ima tri-četiri slike s nekom curom, predpostavila sam da mu je to cura, ali drugačije je kad to stvarno znaš i još kad ti to kaže ON... Tako mora biti, tako je moralo biti-- to je ono što mi i sad prolazi glavom, ali ne dopušta mi da nestanu slike prošlosti, moje ogledalo mi ne dopušta zaborav... I ja sam tako naučila živit.. zakopala sam to duboko u sebe i iako se često borim s tim i prisjećam se to je sve što radim i imam namjeru radit, samo sjećanja... vračanja u prošlost... Nikada ne bi mogla povrijediti sadašnju osobu koju volim, NIKADA bez obzira koliko još uvijek volim Brunota i znam da nije fer što sam poslala Brunotu poruku, znam to... Ali nisam si mogla pomoć, samo poruka i ništa više... I jesam odgovorila sam mu... Napisala sam mu da sam ja ok i da mi je puno bolje tu di sam se preselila i da imam osobu koju volim i pitala sam ga da li živi još uvijek di je živio ili živi negdje drugdje sa curom... Iskreno ne znam zašto sam ga to uopće i pitala, možda i znam... Sve se nekako nadam da ću ga vidjeti sad kad odem na more ( jer idem tamo di sam prije živjela, a on je 20min od mene )... A možda ga i ne želim vidjet u živo.. Ne... možda je bolje da ga i ne vidim... Komplicirano je to opisat.. komplicirano je objasnit te moje osjećaje i to moje razmišljanje... Ne bi svog dečka napustila ni za što na svijetu, pa čak ni zbog Brunota, ne bi ga nikad prevarila, čak ni s Brunotom, ali bezobzira na sve Bruno nikada neće nestati iz mog srca, ljubav koju sam zakopala nikada neće nestati i živit ću s tim kao što sam naučila... Ovo je pjesma koju volim, ovo je pjesma koja me podsjeća na njega...
http://www.youtube.com/watch?v=ue_C-HHfAUo
Post je objavljen 10.07.2012. u 18:17 sati.