Srida 17. kolovoza, 8:45 po hrvatskom vremenu, 7:45 ovamo kod nas, ja i viking sidimo ispred ekrana i pratimo utakmicu putem streaminga naoruzani ja hrvatskim on svedskim transparentima. Je da sam Dalmatinka s live i desne strane al ako igra nas klub, protiv nekog tudjinca, normalno da cu navijat za nj. Pa neka se i za nas cuje po svitu na temelju neceg pozitivnog kao sto je nogomet, bili ili plavi nebitno je, sto se mene tice (mada moj caca ne bi reka isto...bili, su bili kaze on).

Nego, ajde na stranu sad to sto smo ih pokosili, sto je ovaj moj tulija sa strane da je spusija na kladionici, i psova malmou sve po spisku, natuknuvsi kako njih ionako nitko u svedskoj ne voli, nisam mogla ne primjetiti rat koji se vodio na forumu, paralelno s utakmicom.

Ne znam koliko tko ovde prati utakmice priko interneta, al eto sa strane se nadje taj neki famozni forum namjenjen navijacima da ostave tu i tamo koji komentar, bodre svoj tim i sl. Ono sto sam ja tamo citala (na to sam potrosila dosta svoje koncentracije i propustila dobrih par golova :/) me stiralo na rub, bisa il placa, ne znam, tesko se bilo odluciti.

Prvo je sve krenulo normalno, ka ono neko napise ajmo plavi, pa neki svedjanin isto tako zbrlja nesto onim svojim simbolima, i onda iz vedra neba grunu neki lik pod nickom cetnik (il tako nesto) i napise pametnu izjavu u kojoj stoji da je Dinamo ni manje ni vise nego srpski klub jer Hrvatska drzava ne postoji, vec pripada Srbiji a Hrvati su pokatoliceni Srbi. Onda se tu ubace ovi nasi pa mu ..ebu sve po spisku, pozivaju na fizicki obracun, pa se ubaci jos neki njegov kolega tvrdeci kako su nama u dalmaciji Talijani ..bali matere, a gori na sjeveru Madjari, da smo izmisljena nacija bez identiteta, a Srbija slavna postoji preko 2000 godina. I tako ti se ja zapiljim u taj ekran i pratim zucnu raspravu i "vjerodostojne" argumente i ne mogu virovat svojim ocima. Svakih par minuta ubaci se i neki svadjanin pa napise Please speak English so that everybody can understand. Na sto se ovi il ne obaziru il mu na hrvatskom il srpskom napisu da nabije taj engleski tamo u ono osjetljivo mjesto. Jednim djelom zato sto vjerojatno ni ne znaju beknut engleskoga u svoj toj velikosrpskoj ignoranciji opcenito prema ostalom dijelu svita, sto je donekle i dobro, jer suzuju promjer sirenja svojih nebuloza.

Zatim se tu ubaci neki nas galeb s tvrdnjom kako su svedjanke pi..ke i da bi ih ..eba (na engleskom) na sto mu dodje na engleskom odgovor kako su dobre i nase cure iz istocne europe, a i ne kostaju puno (na sto meni opet kosa poleti u zrak), i tu sacuvaj boze da bi se ko ubacio u raspravu braneci cast djevojaka iz istocne europe (pod koje nas trpaju), nego se nastavlja rat Srba i Hrvata, spominje se Kosovo, Vojvodina, Milosevic, Jasenovac, Karadjic, Svi generali od reda, pa i sam gospodin Tito.

Tu se negdi ubaci neki "bili" pa opsuje dinamo, ubrzo zatim slijedi udaranje po purgerima s jedne strane, po dalmosima s druge, Srbi nam trpaju svoje nebuloze i dalje, i vise mi nije jasno ko tu koga je.. .

Zatim neki bistar prilozi i kritiku na javni rat izmedju bilih i plavih i poziva na ujedinjenje kad smo vec svi u istoj kosari (onoj hrvatskoj) i igramo protiv sasvim stranog kluba (u slucaju da je tko zaboravio), pri cemu kisa psovki i pogrda uslijedi i na njegov racun.

Ovaj moj gundja da ne more pratit utakmicu kad mu stalno micem laptop, pa me zica da mu privedem sta pise, a ja se mislim, bolje ti je da ne znas sta pricaju. Dala san mu kokice pa je bija u miru iducih 15 minuta.

Ja nastavljam citat i dalje, golovi padaju, dinamovci se raduju, hajdukovci udaraju po njima, srbi udaraju po svima, svedjanima nista nije jasno, vec su se sasvim iskljucili iz razgovora.

I sad, sto zakljuciti, kakav smo mi to narod? Svadjamo se medjusobno dok nas Susjedi prcaju u zdrav mozak, stranci nam zene smatraju kurvama nista drugcijim od Ukrajinki il Ruskinja (ne kazem sad da su one sve kurve, al opcenito je zalosno da te pitaju koliko kostas kad kazes da potjeces iz jedne od zemalja istocne europe...u koje osobno ne bih grupirala Hrvatsku ni kulturalno ni mentalno).

Ono sto me najvise pogadja je slika koju stvaramo o sebi a ocito govori da niti se postujemo sami, niti nas postuju drugi.
Bila sam jednom vani s frendicom isto hrvaticom u nebitno kojoj zemlji i dok smo sidile na picu, neki likovi stol kraj nas su bzvz zapoceli spiku s nama. Mi smo onako nezainteresirano pijuckale colu i pokusavale svesti komunikaciju s njima na minimum. Kad su nas pitali odakle smo a mi odgovorile da smo iz Hrvatske, jedan je rekao kako je putovao puno po istocnoj Europi i kako su zene predivne. Djabe mu je bilo objasnjavat da smo mi ipak Jugoistocna europa i poprilicno razliciti od svega onoga na istoku (barem u nasim umovima). Kasnije kad je frendica otisla na wc, gospodin je iskoristio priliku da mi pridje i pozove me van. Odbila sam glatko na sto mi je ponudio novac uz primjedbu da sve mi cure iz istocne europe imamo svoju cijenu.

Mos zamislit koju sam facu slozila, u tom trenu, ja mislim da mi svi bikovi pamplone ne bi bili ravni da sam se digla s one stolice.

Sinoc, ja i ovaj moj bavuljamo gradom i sidnemo u Zaytona na kebap (on) i Colu (ja) i naletimo tako na nekog lika kojeg poznamo onako iz vidjenja. Pozove nas da sidnemo s njim i tako mi u nekoj spici, kad me on pita odakle san, a ja mu rekoh iz Hrvatske i sad ti on meni stade pricat, jelte, o nekim cinjenicama koje on toboze zna o Lipoj Nasoj, kojih bi sazetak bio da je to Third world country, that lives on the charity...Eto tu mi je sad prisilo i ono malo cole sto san popila. Ovaj moj vidi da ne ide na dobro, diskretno sklanja noz sa stola, cisto da mi ne bude na dohvat ruke u slucaju da moja pasivna agresivnost ne prijedje u aktivno stanje. Ah, ja san sit, veli on, ocemo ca, kasno je vec..
Ajmo, rekoh, i tako ti se mi odgegamo u noc, on iz jedne od najpozeljnijih zemalja za zivot, ja iz zemlje treceg svita kako li vec nazvase moju hrvatsku. Djabe mu je bilo sto je pravija budalu od sebe i pokusava me nasmijat, cinjenica je ostala...
mi hrvati ocito neku krivu politiku gonimo kad ti nemos van s ponosom rec da si Hrvat i bit docekan s uzdahom, Ajme, kako je to lipo, ajme kako je to lipa zemlje, ajme to more sta je cisto, te cure sta su lipe, ti decki zgodni, sta ste uspjesni u sportu, sta se ima di radit, sta bi tamo bilo lipo zivit...

Al tko san ja da se borim protiv predrasuda, kad ih drugi sire. Bila san u kinu nedavno. Igra je neki film, americko-irska produkcija (valjda) u originalu zvan The Guard, kod nas u slobodnom prijevodu Pandur. Nije sad bitno o cemu je rijec, ono sto san ja odlucila izdvojit je uloga tamo neke plavuse koja se uda za pandura pedera (irca) radi zelene karte. I onda ti oni pandur nju pita odkud je, i kaze ona Croatia. Ovaj moj krepiva od smiha u onoj stolici, ja stojin ko ukopana, ljuta ko feferon. Inace, kroz ostatak filma usporedjuje se hrvatska s rumunjskom (onako kroz razgovor kad likovi ubace nesto kao Croatian, Romanian, it's all the same..). I sto sad onih par tisuca ljudi sta su vidili film mogu zakljucit o nama. Da emigriramo masovno iz svoje sirotinjske zemlje da bi se udale za kakvog gaya il starkelju radi drzavljanstva. Da ne spominjem cinjenicu da glumica i nije hrvatica nego Bosanka. Veselo...

Bila sam na utakmici Irska - Hrvatska na Aviva stadionu pred tjedan dana..nisam primjetila puno hrvata...zakljucak, nema ih...ne emigriramo nigdi, ni na crno ni na bilo nit se udajemo za vize masovno. Zasto nas onda prikazuju u tom svijetlu. U tamo nekoj americkoj seriji ista je stvar bila spomenuta kad je lik gledao po internetu da si kupi zenu...odakle, Hrvatska...Ma mrs!

Ista stvar se dogadja kad procitam da su hrvati opljackali ne znam banku, postu, draguljarnicu, trgovali kokainom i sto li vec, pa procitas im prezimena, a nijedno nije hrvatsko, svi neki naokolo s dvojnim drzavljanstvom, ali nas se proziva za vandale, kurbe i niskoristi.

A vrag zna, bice da onda da i jesmo nis koristi... tako to valjda biva kad igra Hrvatska, protiv Hrvatske, i ne apeliram pri tome na sport.

Naslov:djelomicno ukraden sa www.24ure.com

Procitala sam to danas na toj vrlo posjecenoj stranici pod rubrikom lifestyle, i potaknulo me na razmisljanje o tome koliko su bivsi zaista bivsi.

Vodila sam jednom davno razgovor s bliskom osobom vezan uz istu temu i oboje smo dosli do zakljucka kako su bivsi/bivse uvijek veoma skakljiva tema, barem oni koji su ostavili nekakav emocionalni trag, pa makar na kratko.
Ne mogu govoriti za druge, ali ja po sebi mogu primijetiti kako neke osobe nikad ne izblijede, i svaku iducu osobu poveznu s njim(a) nekako dozivljavam kao manje vrijednu, kao kopiju ili nekakvu zamijenu, jer ipak san ja bila na njenom mjestu, prva!
Znam, debilno i egoisticno uistinu, ali to je valjda nesto podsvjesno na sto ne mogu utjecati. A pomisao na to da sam ja zamijenila neku drugu, koja je bila s njim i prije mene, jednostavno ne dolazi u obzir.

I sad, bi bilo razumno donekle da gajim takve nastrane osjecaje, posesivne u jednu ruku, naspram jedne osobe, koja je ajmo rec jednom davno bila smatrana onim pravim, The One, love of the life i rest of the shit...ali onda upoznas druge koji su isto tako posebni na svoj nacin, mozda ti nisu znacili toliko koliko i on, ali su znacili, i bez obzira napustila ti njih ili oni tebe kad saznas da imaju novu djevojku, zanima te sto je i kakva je i koliko je gora od tebe (uvijek gora, nikad bolja, jer naravno, to je nemoguce - sarkazam)

Kroz razgovor sa prijateljima otkrila sam da mnogi osjecaju isto prema svojim proslim "ljubavima", pa me zanima, zasto jednostavno ne mozemo pustiti to i biti jednostavno indiferentni i zainteresirani za njihov zivot isto ko i za zivot nekog Mao Thing Changa na sjeveru Juzne koreje.

Sumnjicava sam i pri susretima s bivsima. Ja koja uvijek manje vise njegujem "prijateljske" odnose sa svima (sto znaci, ok, ostali smo prijatelji al cu te pokusat izbjegavat iducih 25 godina osima ako te di ne sretnem jer nisan toliki licemjer da okrenem glavu), znam tu i tamo otici na kavu s nekim od njih. Jbg naletis na njega u gradu, pa ti je drago sto ga vidis nakon toliko vrimena, pa kaze da ima neki zanimljiv trac pa te zanima, pa ovo, pa ono, i eto vas na kavi, proucavate jedno drugo, kako li samo sharmantno izgleda kad se nasmije, gotovo pa si zaboravila taj osmijeh. Pita kako ti ide u ljubavi, odgovaras pozitivno, namrsti se na kratko, pa vraca lice u osmijeh, ne moze sakriti, krivo mu je. Kako li ranjivo djeluje kad zasuti i gleda u prazno, u takvim bi ga trenutcima inace zagrlila, ali ne mozes...jer sjecanja naviru, na ona dobra vremena, kada si voljela njegove crte lica i granica izmedju proslosti i sadasnjosti se polako gubi.
Ponovo osjecas bliskost, simpatiju, blijede razlozi zbog kojih niste vise zajedno.

Bojim se takvih susreta.

Bila sam doma nedavno. Isti dan kad sam sletila na aerodrom moji prijatelji su prosirili glasine da dolazim. Isti dan nazvao me i on. Tu vecer provela sam sjedeci s njim na plazi i razgovarajuci do izlaska sunca. Izbjegavala sam razgovor o nama...veoma uspjesno zahvaljujuci novostima koje smo zeljeli razmijeniti.
Izbjegavala sam spomeniti decka, ne zato sto sam ga htijela zanijekati, vec zato sto se nekako nije uklapao u tu pricu...neobjasnjivo, nekako sam se bojala da bi to opet dovelo na analizu mene i njega i nepotrebna pitanja...ovako nitko nikome nije upropastio vecer. Ili sam se bojala da bi on uzvratio pricom o nekoj novoj djevojci...tko zna..

Odmah nakon povratka u svakodnevnicu, sve je to izblijedilo i stvari su opet sjele na mjesto, on je bio bivsi. Bivsi s razlogom i nepromjenjv.

Onda me nazvao jos jedan. Malo recentniji. I on je imao svoju pricu. Pricu o tome kako zali sto me izgubio, kako je hladno tamo u Californiji i kako je razmisljao iznjedrivsi dvije opcije. Jedna je da ostane tamo i nastavi ziviti i raditi onako mizeran, a druga da se vrati i nastavi zivot samnom, jer je napravio najvecu pogresku napustivsi me, jer sam jedina s kojom se moze zamisliti u starosti, kraj koje se zeli svakodnevno buditi.. I da..o meni sve ovisi.

Poljuljana tom Blockbuster patetikom, gotovo sam bila na rubu suza. Sjecanja naviru, dugi nocni razgovori s njim, kava i dorucak u krevet, duvani s njegovom starom na terasi, misa s njegovom babom u nedilju ujutro...Ne znam koga sam vise obozavala, njega ili njegovu obitelj koja me od prvog trena tretirala kao svoju.
I onda kad odvrtis sva ta sretna sjecanja, preostanu samo ona zalosna, ona koja su dovela do udaljenosti i prekida.
Zbunjena si, ne znas da li od srece sto ti se otvorio i rekao sve to ili od ponosa sto je shvatio da si tesko zamjenjiva i pokajao se.
A zatim.. vise ne osjecas sjetu, vec ljutnju sto tebe stavlja u odlucujucu poziciju. Kad krene po zlu, ti si ta kojoj ce se predbacivati.

Sto se mene tice ostani tamo.
Grubo? Mozda ni on nije bio puno obzirniji kad me ostavio samu bez ikoga u tudjoj zemlji.
Jebes povrijedjene osjecaje, i moji su bili.

Nema mjesta zbunjenosti, vracam se nazad, u every day life, osobi koja stavi pusu na kraju svake poruke, koja mi pozeli laku noc i dobro jutro koja je tu svaki dan i svaki dan mi pokazuje ljubav, ne prica o njoj. Osobi pokraj koje se osjecam sigurno i koju toliko puta pozelim zagrliti tako jako da mi krv stane u zilama. Osobi koja mi nedostaje sad u ovom trenutku, na koju mislim sad, ovog casa a ne samo kad ga vidim nakon nekoliko mjeseci ili godina. Osobi koja zasluzuje da ostavim po strani ono od prije.

I razumijem Angelinu u potpunosti, bivse treba trzati na odredjenoj distanci i pratiti krajickom oka, osim...

ako su zaljubljene.

(ne u njenog muza naravno )