Pakiram kufere i letim via Hrvatska obala veceras u osam. Pratim prognoze zadnjih nekoliko dana, najavljuju taj neki toplotni udar..ma nek me udari, bilo bi vrime.
Jedini toplotni udar u zadnje dvi godine je ovaj od malog elektricnog grijaca koji guta struju ko lud, a ugasis ga na 5 minuta i poija vuk magarca -rekla bi moja mater. Meni i dalje ledeno.
Reci cu goodbye kiso, vidimo se za deset dana da zivce malo odmorim od tebe.

Jedino me brine kako ce mi toplotni udar prezivjeti Viking. Nije njegova nordijska njuska navikla na temperature iznad nistice. Zato valjda i jesmo pustili korijene ovde na pola puta, inace ja bi se smrzla tamo na sjeveru, a on bi se ispekao dolje na jugu.

Anyway bez obzira na temperaturu nadam se opustajucem odmoru, ono doslovno, jer svaki put kad ja inace odem na 'odmor' vise se umorim nego odmorim. Mater javi susjedstvu da mala stize, pa glas putuje dalje, pa zove tetka, zove baba, zove kuma susjede s prvog kata, zovu prijateljice. Svi bi na kave, svi bi na cakulu, a ja jos nisam skontala sistem dubioze vlastitih cestica u svrhu samokloniranja tako da sam ja jedna, njih je tisucu i ne stignem svima udovoljiti.

Ovaj put niko ne zna kad dolazim, cak ni mater. Od nje uglavnom sve i krene. Rekla san joj da dolazim ovih dana, a to more bit kad ja ocu.
Unajmili smo neki apartmancic uz more, dalje od grada, dalje od svih poznatih. Idem se i ja malo pretvarat da san turist. Cak san i sobu rezervirala na Vikingovo ime, i odbijam do daljnjega komunicirat na materinjem jeziku s bilo kim koga ne poznajem. No hablo croato... ni Inglese... Ocu mir, more i pijesak medju noznim prstima, dragoga pod rukom i to je vise nego dovoljno.

Jedinih par sati stresa priustit cemo si za obiteljski rucak (inace nepoznanica u mojoj obitelji). Ovaj put u svrhu polozene burazove mature (i to s odlicnim), i upoznavanja uze mi familije s buducim zetom.

Viking se stiso ko grlica, provodi dane na YouTubeu u potrazi za hrvatskim frazama i izrazima a onda papagajski ponavlja ono sto cuje.
Kad mu viknem sa strane da se zaje.o, perfektno me posalje u p... m... a onda nastavlja laprdati na kvazi-hrvatskom.
Inace njegovo umijece psovanja mogu zahvaliti Dinu, njegovom bosanskm frendu s kojim je prakticki odrastao. Nazalost to hvale vrijedno znanje nece smjeti primijeniti pred 'strasnim sudom' zvani caca i mater.
Rekla san mu da se malo opusti, moji su starci i suvise easy going da bi se itko stiso pred njima.

Kako god to ispalo, bar cu se nasmijat posteno, i napravit djir po najdrazim mi ulicama, naisti se dobre hrane, okupat se u cistom moru i napunit baterije za iducih nekoliko mjeseci u tmurnoj zemlji na zapadu.

Dublin - London - Zadar - Zagreb...Jedan dan, tri drzave, cetiri grada.
Bilo je naporno ali potaknuta adrenalinom koji se javio valjda kao nusproizvod zadovoljene nostalgije zagrlila sam svoje stare prijateljice nakon mjeseci razdvojenosti i pitala: -onda, di cemo veceras?

-Biraj-, kazu mi...-Centar ili Jarun?-
Sta ja znam, nije da se najbolje snalazim po Capital cityju, pa rekoh Jarun, ka ono jezero, voda... nekako vise podsjeca na moju Dalmaciju.

Kava, tus, obleka, sminka... Izlazimo na ulicu.

Noc, kisa, taxi, palac u zraku...nista.
-Ne ide ti to tako ovde, govore mi ove dvi. Sta si ti zabrijala da si u Njujorku?-

Mobitel, broj, cekanje na liniji...nakon po ure eto ti napokon taxi.

Pokupimo frenda i pravac...negdi. Ja na mjestu suvozaca, iza mene se odvija cijela parlaonica popracena snaznom argumentacijom, gdje ici i gdje ne ici.

Zakljuca donesen (Aquarius) i obrazlozen (nas 3/4 nije tamo bilo). Ispostavilo se da i nismo puno propustili.

A sad ono bitno.
Vozimo se Jadranskom cestom, spikamo sa soferom, ja blejim naokolo.

Mrak, cesta, nogostup, grupica balavaca. -Cho, sta ono rade?-
Sad se svi zablejimo kroz prozor, osim sofera.

-Eno mlate nekoga -

Sad se i sofer zableji kroz prozor.

Deset mulaca stoji u krugu ko drvece, a u sredini jedan lezi na podu, drugi ga mlati sakama po faci, a ova desetorica tu i tamo ga sutnu nogom, onako rekreativno.

Gedam i ne vjerujem. Valjda nisu dugo stampali nista o tome u crnoj kronici pa se ovi odlucili potruditi da promijene to.

Sporopotezno izvucem mobitel iz prevelike torbetine (flasteri, gumice za kosu, shminka, dazdevnjak, 3 seta kljuceva, vodokotlic... = 5 min potrebno da Nokia izadje na danje svijetlo).

92..biiiip...ma nije vise taj, govore mi ovi iza, 211... ma nije ni taj neko dobacuje.
-pa koji je?-
-192- kaze sofer.
- Wtf - procijedim i tipkam. - Alo, policija, eno se neka dica mlate -
- Gdje tocno -
Okrecem se - di smo- Nince vice jedno, Padi drugo, Dea trece, sad diskutiraju koja je od te tri lokacije najkorektnija.
- Sofer, di smo? -
-Jadranska cesta- proslijedim dalje panduru koji mi kaze da ce bit tamo za 5 min.

Ovi na sicu iza mene.
- A je, pa ne mogu vjerovat da si policiju zvala -
- A zasto ne? -
- Pa kaj ja znam, klinci se pomlatili malo. -

I sto reci na to...
Dok god mi drzimo oci zatvorene i prolazimo kraj ovakvih situacija praveci se da nije nas problem dokazujemo da nismo puno bolji od ovih sto se mlate.
Dva mulca 1 na 1, ajde brate pomlatili se. Kad nam vec nije u prirodi da se popisamo na svaku banderu u svrhu oznacavanja teritorija, tu i tamo da se objasnit kakav eksces, al da njih 10 stoje ko cempresi i ne cine nista da sprijece tucnjavu kad jedan vec lezi na podu, vec ga nonsalantno cipelare, to je vec druga stvar.

Po facama, gradji i stavu, niti jedan nema vise od 17,18 godina, a ocito im ni IQ nije puno visi o toga.
Je'nte ja. Nemos stopat taxi ko u njujorku, al zato mos nac Gangs of njujork

Odmah sam sutra ujutro kupila novine. Prelistam brzo odozada, gole tete, vicevi, sport, crna kronika - Mato (64) odalamio drskom sjekire Antu (56) radi otpilane smokve - Nista.

Dobro je.