Nation of descrimination...

petak , 21.05.2010.

E da, tražin ja posa ovih dana..vraga dana, miseci. Reka bi čovik bit će lako, imam iskustva na iljadu različitih polja, od čuvanja dice, konobarenja, prodavanja robe u buticima, slastičarenja do administrativnih poslova, šetanja turista po gradu i ne znam što sve ne..
Dobro neću se sad žalit jer bilo je ponuda koje sam i odbila, nemam kinte al imam neke kriterije, a i faks mi je još uvik na prvom mistu pa to sve triba uskladiti nekako, nego tila sam više pisati o slučaju svoje frendice...

Cura je i pametna i sposobna, nažalost od faksa je odustala jer nema para da studira ono što oće tamo gori u Zg, a na kompromise ne pristaje, pa joj je jedino ostalo da nađe posa...
Već je dosta odrađenih sezona, na razno raznim mjestima iza nje: 4 sezone u restoranu, 2 godine konobarenja itd.. al čim je prošlo lito, otišli turisti, otišle i njene šanse da se zaposli.. pa ti tako ona zivka evo već pola godine sve moguće oglase, ide na desetak razgovora tjedno, vuče veze i poznanstva, ali ništa...

I dođe tako ona već par puta oči u oči s mogućim poslodavcem (jer naravno to je sastavni dio dobivanja posla) i promotri on nju, posluša njeno izlaganje o radnom iskustvu, jezicima koje govori i sl. i naravno, kaže da će je nazvati uskoro...

To uskoro ne dođe nikad, a idućeg tjedna dođemo mi na kavu u taj bar kad eto tamo nova radnica...dosta mlađa, mršavija i viša, to što tacnu nosi s dvi ruke, i naruđbu s dva stola piše na blokić valjda im je nebitno.

I to nažalost nije jedini slučaj. U nekoliko takvih kafića na kojima je bila na razgovoru kasnije smo snimile cure koje manje ili više poznajemo, koje su upravo završile školu, iskustva nemaju, ali zgodne su..Kod nekih smo namjerno i sjele i naručile kavu, neke su bile pitke, ali većina se nije mogla progutati, pjena ko iz kabla di su toćane noge, kava do vrha šalice, ja naručim s ledenim mlikom, dobijem toplo, tražim čašu vode, ona zaboravi, tražim smeđi cukar, ona ne zna što je to, boji se da joj zubi ne poispadaju ako se nasmije i sl..

Ova moja frendica (ne govorim to samo zato što mi je frendica, već sasvim objektivno) radila je samnom dosta dugo, ni jedan gost nije mogao reći da ga nije dočekala s osmjehom, hvalili su njene kave, hvalili su njena cappucina, pozdravljali su je kad bi je sreli izvan radnog vremena i propitivali za nju kad bi bila na bolovanju...znači, ostavila je neki dojam, i ljudi su je voljeli...i očito nitko nije vidio problem u tome što ima nekih pet kila viška..

Njeno razočaranje poprimilo je epske razmjere kad ju je ovih dana nazvao šef restorana u kojem radi već nekoliko sezona. Obećano joj je ove godine unaprijeđenje iz pomoćne konobarice u konobaricu. To znači ljudskije radno vrijeme, gotovo 2000 kn veća plaća i napojnice, što bi uvelike olakšalo i njen teret stanarine, režija i osnovnih životnih potrepština. No, nakon što je prošle godine uspješno svladala sve zadatke (neki tobože trening) koje su stavili pred nju i svi su bili zadovoljni, evo ti ove godine triske u lice.
Posao koji su joj obećali dobila je cura koja je tamo odradila jednu sezonu kao servirka i nakon toga dvije godine nije radila, niti je prošla taj njihov trening, niti ima bolje predispozicije od nje...Da, viša je, ima uži struk i utegnutije dupe.

Tužno, ali primjećujem sve više kako dobra radnica više ne znači ono što bi trebala značiti, već to "dobra" očito sad aludira na neke fizičke komponente.
Neću biti licemjerna i priznat ću da i meni paše kad sjednem u neki kafić i dođe mi superzgodan ljepotan, ko da je upravo istupio s reklame za donje rublje i kaže mi: dobar dan, izvolite...
Ali sve pada u vodu ako mi taj ljepotan donese kavu u koju kao da je netko upravo urinirao, ili tacna na njegovoj ruci doživljava svoj privatni earthquake, pa me još ne daj bože zalije vodom ili mi umisto 30 kn vrati 10...

Radije nek mi onda dođe neki sposoban bucko/a, rumenih obraza, simpatičan, nasmješen i s nekom šalom u rukavu...takav zaslužuje da mu ostavim napojnicu i vratim se još koji put...





biti gay je skroz ok...

srijeda , 19.05.2010.

zijevSrednja škola-zadaćnica, tema- homoseksualnost; državna matura-esej, tema-homoseksualnost; studij-seminar, tema-homoseksualnost...

Pa dajte više s tom homoseksualnošću, to kao da je nepresušna, svevremenska tema odmah uz bok najvažnijim svjetskim pitanjima...Let those people go... Već vidim milijune geyeva kako štucaju svaki put kad neki naš srednjoškolac ili student uzme olovku u rukunamcor...pa dajte ima li išta drugo o čemu bih mogla pisati...

Ovaj post nadahnut je seminarom kojeg smo imali zadatak napisati nedavno...ok, jasno mi je da studiram sociologiju, pedagogiju ili nešto tog tipa, ali bože moj, jezici, i već 100-ti put isklišejizirana tema...
samo, sad su je kao malo proširili, za i protiv, posvajanje ili ne, brakovi ili ne...yady, yada, yada...

A čemu sve to? Hoće li moj seminar promijeniti nečije mišljenje? Ne, najvjerojatnije ću dobit plusić kao dokaz da je predan, bit će zabužan na dno neke ladice zajedno s još 10 mojih seminara i ja ću na kraju semestra dobiti potpis i upitan pogled strane lektorice...jer da, to ona radi, dijeli tupe poglede i petlja se u tuđa mišljenjabang.

Zanimljiv je bio i pristup ostalih studenata istom seminaru...s godinama kao da opada kreativnost, što smo stariji to se više vraćamo korijenima, ili se to samo događa u mom okruženju...
Triput sam zakolutala očima čitajući rad svoje veoma bliske kolegice: "Homoseksualnost je problem veoma raširen u posljednje vrijeme, a neki to smatraju i bolešću..."
Dođe ti da se upitaš, Tko je tebe kćeri pustio u zgradu sveučilišta? Zar sa svoje 22 na leđima ne možeš smisliti bolji uvod u temu koju si obradila toliko puta da ti se već bljuje. Pa djeca u osnovnoj imaju više inspiracije.

Ja ne zalazim u njeno mišljenje (koje je na razini njenog pisanja), već se zgražam nebulozama koje jedan odličan student ispisuje u radu koji će biti ocjenjennamcor...

Zašto ne dobijemo neku aktualnu temu (ne kažem da to nije aktualna tema) o politici, gospodarstvu, sustavu školstva, sustavu zdravstva, o razmjeni studenata, o mogućnostima razvoja turizma, o promicanju talenata u mladih, o povećanju zaposlenosti, o (ras)naseljavanju sela, o problematičnim prehrambenim navikama bulimičnih djevojaka u sjevernom pojasu Gvineje Bisao...
Ima toliko tema blago i veoma zapostavljenih koje bi svojim analiziranjem možda proizvele i nešto produktivno...ali ne, mi opet o homoseksualcima...

On voli njega, ona voli nju...Što se tu više ima pisati... Digli se svi na noge kao da je to neki pomodni trend (kao da su antički filozofi ikome morali objašnjavati zašto vodaju mladiće za sobom..).
Kaže papa da je to neprirodno...Pa ima i puno neprirodnijih tema koje ne dižu toliku prašinu. Neprirodno je naime i da netko živi u celibatu, pa svejedno popovi stoljećima muku muče s time jer se nekima prohtjelo inatiti u 11. stoljeću, pa se jedni žene i nose bradu, a drugi izvukli deblji kraj.

Kažu stari, pa gdje si ti vidio jarca da je drugog jarca jašio...pa sad, za jarčeve ne znam, al je cucak mog susjeda veselo jahao malog Rexa, a oba su bila dečki, nedvojbeno..

Još uvijek mi iz glave ne izlazi slka janjeta s ljudskom glavom na koju sam naletila na internetu. Struka kaže-anomalija, ja kažem-farmer koji je imao previše vremena...pa jel ko to spominjao, I don't think so...

Naš problem je što ovim polemiziranjem sami preuveličavamo samu homoseksualnost. Toliko seminara, toliko emisija, toliko prosvjeda, toliko blogova na tu temu ( evo i mog da bude in), a u biti sve je jasno kao dan..
Ako se vole, zar će ih biti briga što se priča, živjet će svoj život a drugi neka pišu...
Ja to potpuno odobravam, neka se žene, neka posvajaju djecu. Neće svijet izumrijeti, pa uvijek će biti i homo i hetero, tako je oduvijek bilo...
I uostalom uvijek govore o posvojenoj djeci homoseksualnih roditelja kao o mini koja će svakog časa eksplodirat i pokazat svima zastavicu na kojoj piše: I'm gay too...mahlud
A tko kaže da mora biti tako, pa je li sretnije i za društvo korisnije dijete odraslo u ljubavi i toleranciji s dvije mame ili tate koji znaju kako je osjećati se potlačeno i drugčije, koji će ga učiti da prema svima bude fer i ne čini drugima ono što ne želi da njemu čine, ili dijete odraslo u (samo primjer:) Kotarima ili Zagori kraj mame i tate koji im od početka usađuju mržnju prema redom: pederima, četnicima(čitaj:srbima), crncima, ciganima, vlajima ili bodulima (ovisi s koje strane gledaš), purgerima ili dalmatincima (ista stvar..) i ne znam čemu sve ne...

Moj najbolji prijatelj je gay i da jednog dana odluči posvojiti dijete stala bih uz njega, pa što, imao bi malog dječaka ili curicu koja će znat sve albume Abbe umjesto postave Manchester Uniteda, plakat na filmove tipa Titanic umjesto da gleda tekmu ždere čips i prdi, i gledat svakog čovjeka kao prijatelja, iskreno i naivno, bez straha...cerek

I shall drink in that name...thumbup

samo vjera i ufanje, što god da ufanje danas značilo...

utorak , 11.05.2010.

Hvala vam svima što ste se okupili u ovako velikom broju da slavite i kličete gospodinovo ime...

Nisam baš obraćala pažnju, ali vjerojatno se sličnim riječima zadarski nadbiskup obratio rijeci mladeži koja se prošle subote slila na Višnjik...Sve je to tako bajno izgledalo, naočigled ni jedan incident, to što su oni malo dalje od bine spavali na travnjacima sa praznim q-packovima u rukama, nije hvala bože nigdje zabilježeno.

Da ne bi ispali malodušni i negostoljubivi, a neki čisto iz puke naivnosti, otvorili su mladima vrata svojih domova. Moja susjeda također, samo što se nije previše morala truditi oko uloge domaćice zbog neodgodivih obaveza izvan grada, tako da je breme domaćinstva svalila na leđa svojoj kćeri (mojoj prijateljici) i, naravno, meni..

I dočekale mi njih spremno, otvorena srca... Tri djevojke od svojih sedamnaest godina kročile su u stan, pomalo nesigurne, ne znajući što ih čeka. Naravno, pobrinile smo se da se osjećaju što ugodnije tako da je pokraj palačinki, pašte i ostalih delicija trema nestala u trenu... Večer je polako odmicala dok smo mi ugodno razgovarale, a oko 10, 11 sati navečer pitale su samo gdje je najbliži narodnjački klub, sredile se u 30 minuta, nazvale neke dečke da ih čekaju ispred crkve s pićem (ironija) i otpirjale put bacisisudrmniguzu kluba, pa tako do ranih jutarnjih sati...

Khm, začudo, klub koji inače radi do 2, 3 ove noći radio je do 6 ujutro, a isto je bilo i sa svim ostalim klubovima u gradu...
Pa zar ti ne dođe da zaplačeš nad tom katoličkom mladeži? Ima li igdje još onih neiskvarenih djevojaka i mladića koji će iskreno slaviti svoju vjeru a ne iskoristiti svaku situaciju da izmaknu majčinu oku, navuku oskudne krpice i drmaju bokovima?

Samo da napomenem, ja nisam vjernik, niti želim zadirati u vjerske probleme, samo mi se bljuje od ovog katoličkog licemjerja i veličanja ne znam čega, kad realnost govori više od njihovih ispraznih priča

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.