Tonem, malo po malo...Satire me, utjece na zivce, na san, na zdravlje... Ne sicam se kad sam zadnji put otisla na posao sa osmijehom na licu. Nemam se cemu smijati. Znam da je licemjerno, mozda, s moje strane pisati o poslu kojega veliki dio Hrvata moze samo sanjati i nadati mu se u ovim vremenima i trebala bih biti zahvalna sto imam nekakav izvor prihoda, ali ne mogu.

Kad god me netko pita radim li i gdje (da, danas se vise ne pita prvo di radis, nego imas li posa) ostane zapanjen odgovorom..Show, pa to je genijalna kompanija. I jest, u teoriji. Casopis Forbes uvrstava je u "100 best companies in the world to work for" jos od 1998 od kada su zapoceli s istrazivanjem, samo ne znam od koga su prikupljali te informacije. Valjda od onih koji su spremni u potpunosti odbaciti svoju osobnost i sasvim se predati korporaciji, onih koji dopustaju da im isperu mozak na prvom od onih silnih treninga koje stavljaju pred nas i onih koji se zustro bore da postanu jedan od krakova hobotnice gazeci sve pred sobom. Meni to bas nekako i ne ide. Pokusala jesam, uistinu... Znala sam otprilike sto me ceka stavivsi moj potpis na ugovor kojim sam zapecatila svaki detalj svog ponasanja i izgleda od ulaska u korporaciju. Njegovani nokti, njegovana kosa prirodne boje pazljivo svezana u pundju, peta visine izmedju 4 i 7 cm, piercinzi ne dolaze u obzir, tetovaze pomno skrivene... Ok, to se moglo i ocekivati, ipak je ovo ozbiljan posao, posao za odrasle... Nije neki problem korigirati izgled, malo se ustogoljiti, problem je "korigirati" odnosno "ispraviti" osobnost...to je ovo sto mi lose pada. Jer ja sam bila skroz ok sa svojom starom osobnoscu.

Svi te savjetuju da budes prirodan ako zelis nesto postici, ali valjda postoje razne interpretacije te fraze pa je ponekad krivo protumacimo. Jer, cini mi se, korporacija ima svoju varijaciju prirodnosti koju moras prihvatiti i zbog koje trebas prestati biti prirodno prirodan vec moras biti korporativno prirodan da bi uspio. Pa uvjezbavas pred ogledalom lazno smijeskanje pokusavajuci naci ono koje izgleda najprirodnije, lazni ton govora, kako bi zvucao sto umiljatije i prihvatljivije, lazno drzanje, lazno kimanje glavom...lazno, lazno , laz....

A cemu sve to: a da bi se se svidio ovima koji te financiraju, koji te hrane i odjevaju u skupe krpice, ovi koje ti natjeras da ostave pare kompaniji pa ti ona isplati naknadu za ulozeni trud kroz mjesecnu placu. Onu lijepu svoticu na bankovnom racunu koja sjedne svakog drugog petka ali joj se ne mozes ni radovati jer si iscrpljen od svakodnevnog pretvaranja i sirenja glupih beznacajnih osmijeha i rukovanja.
Jer znas da si svakodnevno, u ama bas svakom trenutku pod budnim okom 20 razlicitih menadjera i direktora koji snimaju sto sami, sto uz pomoc raznih gadgeta svaki tvoj telefonski razgovor, svaki e-mail koji si poslao, svaki tvoj pokret, svaki mig...pa te svaka dva mjeseca doceka izvjestaj u pisanom i usmenom obliku, o tome koliko si njihovih planova uspio ostvariti, koliko si njihovih ciljeva uspio doseci i na cemu jos trebas poraditi. I onda ti u detalje lijepo ukazu na svaku gresku...(sto bi trebalo biti cijenjeno od strane radnika u nekim situacijama jer kad znas u cemu je problem, tada ga je lakse ispraviti)...No kad ti ukazu na greske tipa: taj i taj dan si u komunikaciji s klijentom koristio rijec Ok ili Brilliant ili Whenever ili Sure koje su okarakterizirane kao Inappropriate i trebaju im se naci sinonimi tipa: Certanly, Excellent, Any time that you prefer...i sl, Pa taj i taj dan ste koristili frazu "Ne znam" koja je zabranjena bez obzira u kojem kontekstu bila; Taj i taj dan dali ste klijentu nepotpunu informaciju (koja je totalna glupost jer je taj izostavljen i manje vazan ostatak informacije upecatljivo ispisan na papiru);
Sve je to tako slozeno u nekoliko natuknica ukljucujuci i one koje upozoravaju da morate biti vedriji u razgovorima, vise se smijati i slicno iako su mi se od stalnog osmjehivanja usta razvukla u neprestalan cerek da sam zaboravila vise kako se vrate u prvotno stanje, a mrstenje da ne spominjem, to ne dolazi u obzir, zamisli da me netko vidi da se mrstim u javnosti...nedopustivo...
Frendovi mi kidaju od smijeha kad im se javim na telefon, zvucim ko Alisa u zemlji cudesa, gotovo pjevuseci za 2,3 oktave previsoko: Dobar dan, ovdje ta i ta kako vam mogu pomoci...
Razmisljajuci toliko o prihvatljivim i neprihvatljivim izrazima i rijecima ponekad zablokiram i na kraju ne izustim nista dovoljno dugo da sama tisina postane neprihvatljiva.
Naravno, nikad u te izvjestaje ne napisu sazetak svih onih pozitivnih stvari koje si ucinio za njih. Kao npr: taj i taj dan uspila si prodati Boardroom za sastanak dvijema ili trima razlicitim strankama (sto i nije cest slucaj) i priskrbiti kompaniji nekoliko tisuca eura vise. Taj i tak dan uspijela si organizirati party za gospodina ViP-a ne dajuci mu do znanja da su u Rezervacijama zakazali i nisu zabiljezili njegovu rezervaciju...

Nocni zivot sam zaboravila, ipak ja sad imam ozbiljan posao i ne mogu se pojaviti ujutro u sedam na poslu mamurna, u neispeglanom odijelu bazdeci na alkohol. I dnevni zivot sam zapostavila, provodim ga vecinom u sobi za laptopom proucavajuci VIPovce s kojima cu biti u kontaktu iducih dana, rijesavajuci odredjene zaostatke ili papirologiju. Ponekad prije smjene niti ne spavam od straha da ne zaspem i zakasnim na posao...da koja tragedija bi bilo izgubiti ga. Dolazim na posao minimalno pola sata ranije, da se stignem pripremiti za nadolazeci radni dan, isprintati izvjestaje i baciti pogled na mailove za brzu analizu i selekciju onih manje ili vise vaznih...

Tu i tamo me uhvati nervoza i panika i zalim sto dan traje samo 24 sata, rokovi se cine nedostizni. Pa mi od te nervoze dodje da zapalim, a ne mogu...Ne smijem si dopustiti da smrdim po duvanu. Pa dodju faze kad mi je mucno, kazu mi da je od stresa...Ali jbg, ipak ja radim za odlicnu firmu.

Covjece, da mi se vratit na ono staro. Manje para ali mane obveza i stresa..Manje onih koji su ti podredjeni ali i manje onih koji su ti nadredjeni. Manje onih koji godinama rade u istoj firmi i kopaju jamu pod tobom zato sto su se prijavili za tvoju poziciju i bivali odbijeni svaki put. Jebes ti sve ovo i jebes onaj ponos nakon cetiri intervjua kad su ti obznanili da si ti ta kojoj je pozicija dodijeljena pokraj 200 drugih konkurenata kad te ta jebena pozicija gusi i steze sve jace iz dana u dan.

Kroz istu stvar prolazi i Viking. Ima posao iz snova ali ga prozivljava kao nocnu moru. Radi za Google. Ovdje to ljudi dozivljavaju kao El Dorado, a on je zbog tog El Dorada radi stresa vec drugi put u tri mjeseca na bolnici zavrsio. Vidim i sama koliko to energije crpi iz njega i zato sam mu savjetovala da ostavi taj posao...kako ironicno, a meni samoj to ne uspijeva.
Poslusao me do duse...javio se na poziciju nekakvog inzinjera u slicnoj firmi...ista placa, manje duznosti i vise te njegove kreativne slobode za kojom on toliko pati. Odradio je vec dva intervjua sad cemo vidjeti hoce li dalje.

I ja sam poslala nekoliko CV-a, imala sam 3 intervjua u poslijednja 4 dana i jos je jedan preda mnom. Nema smisla nastavljati ovako i cekati da se dogodi cudo i postanem sretna. Jer koliko god se trudila svoju otresitu osobnost cu tesko promijeniti, a sumnjam i da cu preko noci pozeljeti postati profesionalni uvlakac u bogate debele guzice.
Mislim da sam se premlada upustila u posao koji donosi previse odgovornosti i predanosti nekom zlatnom teletu koje ja i ne cijenim previse. Da prodam medijima odredjene informacije koje saznajem gotovo svakodnevno mislim da bih se mogla i ja popeti na Forbesovu listu, samo bih vjerojatno isti iznos para morala pljunuti na silne odvjetnike i pobijanje tuzbi za indiskreciju.

Doslo vrime je za kraj nema smisla nastavljati s necim sto ti isisava mladost i zivotnu energiju. Cemu pare i probitak u karijeri kad osjecam ogorcenje. Jutros mi se ucinilo da primjecujem bore na licu, a da nisam ni blizu tridesetih.
Deprimirala me pomisao da ovom poslu nisam dorasla jer mi je dana izvanredna prilika da postignem nesto veliko, da napredujem... Ja nisam pocela od dna kao vecina menadjera s kojima radim, pa su se probijali kroz zadnjih 6-10 godina da desegnu onu poziciju na kojoj su sad. Ne, ja sam odmah startala sa dobrom pozicijom..i jos mi nije jasno kako su zakljucili da sam ja ta koja je zasluzuje, koja je kompatibilna i koja ima iste ciljeve.
Mozda mi je sve to i bilo primamljivo na pocetku i cak sam pronasla uzore u nekima od njih ali sve pada u vodu kad shvatis da postoji granica izmedju covjeka i robota i ti ne zelis biti jedan od onih koji su je presli.

Nestalo me... Ona luda francuskinja sta zivi u sobi do, je u onoj svojoj silnoj dosadi downloadala gigabajte filmova kroz zadnjih misec dana tako da nam je potrosila internet limit i ostavila nas izolirane od svijeta...pravo cudo da nam jos i pandurija nije na vrata pokucala s optuzbom za piratstvo.

Ista ta je radi navedenog razloga tulila zadnjih tjedan dana zaleci da njen zivot nema smisla ako ne moze chatat sa svojim deckom pa udarila po cokoladnim keksima i sladoledu. To je rezultiralo kucanjem na moja vrata svakog jutra, nakon sto bi se odazvala prirodi, trazeci vagu koju ljubomorno skrivam pod ormarom. A onda bi uslijedilo negodovanje, pa kimanje glavom, pa negiranje...'Ma imam previse robe na sebi' onda bi se skinula sve do grudnjaka, pa opet stala na vagu...'Hm...' Skala je pokazivala ni manje ni vise nego 80 kg. A onda je zakljucila da je to ipak napredak s obzirom na 82 kg od proslog mjeseca. Potom je otisla marendati...cetiri tosta namazana maslacem i jamom od crnog ribiza, zalila je to s bilom kavom, pa uzela cokoladne kekse s police. Nakon pola sata vec je razmisljala o tome sto ce spremiti za rucak. Odlucila se za neki toboze francuski specijalitet i upilala mene i Alessandra da ga moramo probati. Sastojao se od narezenih krumpira i vrhnja za kuhanje. Nasjeckala je krumpire, vrhnje pomijesala s malo mlijeka, dodala sol i grijala na stednjaku, poslozila krumpire, prelila ih tom smjesom i stavila ih u pecnicu. Nakon pola sata izaslo je nesto sto je podsjecalo na pitu krumpirusu i na 2000 kalorija viska. Nabola sam pinjurom sumnjicavo onaj bidni krumpir i stavila ga u usta. Nije se ni ispeka posteno, a ono silno vrhnje me toliko zasitilo da nisam imala potrebe ni zelje za iducim zalogajem.

Vratila sam se svojoj kavi i zapalila duvan. To je bila moja 'Amy Winehouse' dijeta (iskljucivsi droge...barem one teze). Ona pouzdana kojom ces izgubit sve kile viska jer si pod tolikim jebenim stresom da izgubis volju za hranom...

Nego anyway, da se vratim na ono o cemu sam u biti zapocela pisati... Volja. Volja za promjenom... Najlakse je zaliti kako nisi zadovoljan sam sobom i ne pokusavati to promjeniti. Najlakse se prepustiti starim navikama i satrati vrecicu chipsa i twix cokoladica pred televizorom pa kukati kad stanes ispred ogledala.

Oni lulavi Ameri stalno nam uvaljuju neke emisije o tome kako trebamo prihvatiti svoje tijelo jer ka bitno je ono sto je unutra a tamo smo si svi lijepi i savrseni. Pa imas ove self-help programe i knjige koje debele citaju pa si mantraju svakodnevno u ogledalo 'I am beautiful no mather what they say ' a to sto ih kolesterol malo po malo tira u grob, to nema veze (aj priznajem, ni moji duvani ne utjecu na mene puno bolje).
Pa si za utjehu krive genetiku, pa teske kosti, pa gravitaciju...

Da, da znam, zla sam...i okrutna...i zivot je pa sto :P
I sad tu ljudi citaju pa misle odkud se ova nasla prozvana komentirati..a eto dala sam si to pravo jer je meni uspjelo, a ako je meni onda ocito moze svima, jer nisan ja bas neki uzor dosljednosti i upornosti..
Mislim da je to bila prva godina faksa kad su nas poslali na 'sistematski'. Tamo me medicinska sestra uputila na vagu od koje san do tada bizala ko vrag od tamjana...a znala san i zasto...zato sto je pokazivala 10tak kila viska, sto je teta medicinska sestra i sama potvrdila. 'Na tvoju visinu idealna tezina bi trebala biti oko 55-6 kg' rekla je. Khm, tek onda mi je doslo u glavu da bi mogla i skinut koju...ipak je to rijec struke...sluzbena dijagnoza i to - debela sam, nema pogovora.

Zaredalo se par neuspijelih pokusaja ovim i onim dijetama dok nisam skontala da ce dijeta promijeniti moj izgled samo privremeno ako se ne saberem i promjenim nacin prehrane. Od tada, sam se ostavila niskoristi cokoladica, secera u kavi i caju, Hamburgeri ne dolaze u obzir, svinjetina isto tako...i moj se zivot okrenuo za 180 stupnjeva. I sama sam zavolila piletinu, crveno meso, jaja, kava sa secerom mi je sad nezamislila. Preslatka je i ne mogu je piti, isto je i sa cokoladicama, zapocnem li jesti Kinder Bueno, ne mogu ga zavrsiti jer se osjecam pre sito nakon polovice. Mrkva, Zelena salata, riba...povrce i proteini, to je kljuc...Ako se zazelim necega slatkog kupim si sladoled, njega jos uvijek lako podnosim. Takodjer suho voce, tipa sljive i breskve su super nadomjestak za cokolade i ostale niskoristi poslastice. I rezultati su besprijekorni: Samopouzdanje do plafona...nosim br 8. sto je kod nas 36. Stanem u ama bas svaki komad robe koja mi se svidi. I nema te hrane koja bi me natjerala da se vratim na staro.
Moja misija je zavrsena. Zar to nije cilj onih silnih knjizurina o samopomoci - da se osjecas dobro u svojoj kozi.