E da, tražin ja posa ovih dana..vraga dana, miseci. Reka bi čovik bit će lako, imam iskustva na iljadu različitih polja, od čuvanja dice, konobarenja, prodavanja robe u buticima, slastičarenja do administrativnih poslova, šetanja turista po gradu i ne znam što sve ne..
Dobro neću se sad žalit jer bilo je ponuda koje sam i odbila, nemam kinte al imam neke kriterije, a i faks mi je još uvik na prvom mistu pa to sve triba uskladiti nekako, nego tila sam više pisati o slučaju svoje frendice...

Cura je i pametna i sposobna, nažalost od faksa je odustala jer nema para da studira ono što oće tamo gori u Zg, a na kompromise ne pristaje, pa joj je jedino ostalo da nađe posa...
Već je dosta odrađenih sezona, na razno raznim mjestima iza nje: 4 sezone u restoranu, 2 godine konobarenja itd.. al čim je prošlo lito, otišli turisti, otišle i njene šanse da se zaposli.. pa ti tako ona zivka evo već pola godine sve moguće oglase, ide na desetak razgovora tjedno, vuče veze i poznanstva, ali ništa...

I dođe tako ona već par puta oči u oči s mogućim poslodavcem (jer naravno to je sastavni dio dobivanja posla) i promotri on nju, posluša njeno izlaganje o radnom iskustvu, jezicima koje govori i sl. i naravno, kaže da će je nazvati uskoro...

To uskoro ne dođe nikad, a idućeg tjedna dođemo mi na kavu u taj bar kad eto tamo nova radnica...dosta mlađa, mršavija i viša, to što tacnu nosi s dvi ruke, i naruđbu s dva stola piše na blokić valjda im je nebitno.

I to nažalost nije jedini slučaj. U nekoliko takvih kafića na kojima je bila na razgovoru kasnije smo snimile cure koje manje ili više poznajemo, koje su upravo završile školu, iskustva nemaju, ali zgodne su..Kod nekih smo namjerno i sjele i naručile kavu, neke su bile pitke, ali većina se nije mogla progutati, pjena ko iz kabla di su toćane noge, kava do vrha šalice, ja naručim s ledenim mlikom, dobijem toplo, tražim čašu vode, ona zaboravi, tražim smeđi cukar, ona ne zna što je to, boji se da joj zubi ne poispadaju ako se nasmije i sl..

Ova moja frendica (ne govorim to samo zato što mi je frendica, već sasvim objektivno) radila je samnom dosta dugo, ni jedan gost nije mogao reći da ga nije dočekala s osmjehom, hvalili su njene kave, hvalili su njena cappucina, pozdravljali su je kad bi je sreli izvan radnog vremena i propitivali za nju kad bi bila na bolovanju...znači, ostavila je neki dojam, i ljudi su je voljeli...i očito nitko nije vidio problem u tome što ima nekih pet kila viška..

Njeno razočaranje poprimilo je epske razmjere kad ju je ovih dana nazvao šef restorana u kojem radi već nekoliko sezona. Obećano joj je ove godine unaprijeđenje iz pomoćne konobarice u konobaricu. To znači ljudskije radno vrijeme, gotovo 2000 kn veća plaća i napojnice, što bi uvelike olakšalo i njen teret stanarine, režija i osnovnih životnih potrepština. No, nakon što je prošle godine uspješno svladala sve zadatke (neki tobože trening) koje su stavili pred nju i svi su bili zadovoljni, evo ti ove godine triske u lice.
Posao koji su joj obećali dobila je cura koja je tamo odradila jednu sezonu kao servirka i nakon toga dvije godine nije radila, niti je prošla taj njihov trening, niti ima bolje predispozicije od nje...Da, viša je, ima uži struk i utegnutije dupe.

Tužno, ali primjećujem sve više kako dobra radnica više ne znači ono što bi trebala značiti, već to "dobra" očito sad aludira na neke fizičke komponente.
Neću biti licemjerna i priznat ću da i meni paše kad sjednem u neki kafić i dođe mi superzgodan ljepotan, ko da je upravo istupio s reklame za donje rublje i kaže mi: dobar dan, izvolite...
Ali sve pada u vodu ako mi taj ljepotan donese kavu u koju kao da je netko upravo urinirao, ili tacna na njegovoj ruci doživljava svoj privatni earthquake, pa me još ne daj bože zalije vodom ili mi umisto 30 kn vrati 10...

Radije nek mi onda dođe neki sposoban bucko/a, rumenih obraza, simpatičan, nasmješen i s nekom šalom u rukavu...takav zaslužuje da mu ostavim napojnicu i vratim se još koji put...