Naslov:djelomicno ukraden sa www.24ure.com

Procitala sam to danas na toj vrlo posjecenoj stranici pod rubrikom lifestyle, i potaknulo me na razmisljanje o tome koliko su bivsi zaista bivsi.

Vodila sam jednom davno razgovor s bliskom osobom vezan uz istu temu i oboje smo dosli do zakljucka kako su bivsi/bivse uvijek veoma skakljiva tema, barem oni koji su ostavili nekakav emocionalni trag, pa makar na kratko.
Ne mogu govoriti za druge, ali ja po sebi mogu primijetiti kako neke osobe nikad ne izblijede, i svaku iducu osobu poveznu s njim(a) nekako dozivljavam kao manje vrijednu, kao kopiju ili nekakvu zamijenu, jer ipak san ja bila na njenom mjestu, prva!
Znam, debilno i egoisticno uistinu, ali to je valjda nesto podsvjesno na sto ne mogu utjecati. A pomisao na to da sam ja zamijenila neku drugu, koja je bila s njim i prije mene, jednostavno ne dolazi u obzir.

I sad, bi bilo razumno donekle da gajim takve nastrane osjecaje, posesivne u jednu ruku, naspram jedne osobe, koja je ajmo rec jednom davno bila smatrana onim pravim, The One, love of the life i rest of the shit...ali onda upoznas druge koji su isto tako posebni na svoj nacin, mozda ti nisu znacili toliko koliko i on, ali su znacili, i bez obzira napustila ti njih ili oni tebe kad saznas da imaju novu djevojku, zanima te sto je i kakva je i koliko je gora od tebe (uvijek gora, nikad bolja, jer naravno, to je nemoguce - sarkazam)

Kroz razgovor sa prijateljima otkrila sam da mnogi osjecaju isto prema svojim proslim "ljubavima", pa me zanima, zasto jednostavno ne mozemo pustiti to i biti jednostavno indiferentni i zainteresirani za njihov zivot isto ko i za zivot nekog Mao Thing Changa na sjeveru Juzne koreje.

Sumnjicava sam i pri susretima s bivsima. Ja koja uvijek manje vise njegujem "prijateljske" odnose sa svima (sto znaci, ok, ostali smo prijatelji al cu te pokusat izbjegavat iducih 25 godina osima ako te di ne sretnem jer nisan toliki licemjer da okrenem glavu), znam tu i tamo otici na kavu s nekim od njih. Jbg naletis na njega u gradu, pa ti je drago sto ga vidis nakon toliko vrimena, pa kaze da ima neki zanimljiv trac pa te zanima, pa ovo, pa ono, i eto vas na kavi, proucavate jedno drugo, kako li samo sharmantno izgleda kad se nasmije, gotovo pa si zaboravila taj osmijeh. Pita kako ti ide u ljubavi, odgovaras pozitivno, namrsti se na kratko, pa vraca lice u osmijeh, ne moze sakriti, krivo mu je. Kako li ranjivo djeluje kad zasuti i gleda u prazno, u takvim bi ga trenutcima inace zagrlila, ali ne mozes...jer sjecanja naviru, na ona dobra vremena, kada si voljela njegove crte lica i granica izmedju proslosti i sadasnjosti se polako gubi.
Ponovo osjecas bliskost, simpatiju, blijede razlozi zbog kojih niste vise zajedno.

Bojim se takvih susreta.

Bila sam doma nedavno. Isti dan kad sam sletila na aerodrom moji prijatelji su prosirili glasine da dolazim. Isti dan nazvao me i on. Tu vecer provela sam sjedeci s njim na plazi i razgovarajuci do izlaska sunca. Izbjegavala sam razgovor o nama...veoma uspjesno zahvaljujuci novostima koje smo zeljeli razmijeniti.
Izbjegavala sam spomeniti decka, ne zato sto sam ga htijela zanijekati, vec zato sto se nekako nije uklapao u tu pricu...neobjasnjivo, nekako sam se bojala da bi to opet dovelo na analizu mene i njega i nepotrebna pitanja...ovako nitko nikome nije upropastio vecer. Ili sam se bojala da bi on uzvratio pricom o nekoj novoj djevojci...tko zna..

Odmah nakon povratka u svakodnevnicu, sve je to izblijedilo i stvari su opet sjele na mjesto, on je bio bivsi. Bivsi s razlogom i nepromjenjv.

Onda me nazvao jos jedan. Malo recentniji. I on je imao svoju pricu. Pricu o tome kako zali sto me izgubio, kako je hladno tamo u Californiji i kako je razmisljao iznjedrivsi dvije opcije. Jedna je da ostane tamo i nastavi ziviti i raditi onako mizeran, a druga da se vrati i nastavi zivot samnom, jer je napravio najvecu pogresku napustivsi me, jer sam jedina s kojom se moze zamisliti u starosti, kraj koje se zeli svakodnevno buditi.. I da..o meni sve ovisi.

Poljuljana tom Blockbuster patetikom, gotovo sam bila na rubu suza. Sjecanja naviru, dugi nocni razgovori s njim, kava i dorucak u krevet, duvani s njegovom starom na terasi, misa s njegovom babom u nedilju ujutro...Ne znam koga sam vise obozavala, njega ili njegovu obitelj koja me od prvog trena tretirala kao svoju.
I onda kad odvrtis sva ta sretna sjecanja, preostanu samo ona zalosna, ona koja su dovela do udaljenosti i prekida.
Zbunjena si, ne znas da li od srece sto ti se otvorio i rekao sve to ili od ponosa sto je shvatio da si tesko zamjenjiva i pokajao se.
A zatim.. vise ne osjecas sjetu, vec ljutnju sto tebe stavlja u odlucujucu poziciju. Kad krene po zlu, ti si ta kojoj ce se predbacivati.

Sto se mene tice ostani tamo.
Grubo? Mozda ni on nije bio puno obzirniji kad me ostavio samu bez ikoga u tudjoj zemlji.
Jebes povrijedjene osjecaje, i moji su bili.

Nema mjesta zbunjenosti, vracam se nazad, u every day life, osobi koja stavi pusu na kraju svake poruke, koja mi pozeli laku noc i dobro jutro koja je tu svaki dan i svaki dan mi pokazuje ljubav, ne prica o njoj. Osobi pokraj koje se osjecam sigurno i koju toliko puta pozelim zagrliti tako jako da mi krv stane u zilama. Osobi koja mi nedostaje sad u ovom trenutku, na koju mislim sad, ovog casa a ne samo kad ga vidim nakon nekoliko mjeseci ili godina. Osobi koja zasluzuje da ostavim po strani ono od prije.

I razumijem Angelinu u potpunosti, bivse treba trzati na odredjenoj distanci i pratiti krajickom oka, osim...

ako su zaljubljene.

(ne u njenog muza naravno )