Veze su bezveze. I meni se ne da.

Ok, nekako sam sredila poslovni aspekt, kao i onaj vezan uz garderobu i mobitel.
Ovaj posljednji mi je zadnjih tjedana bio poprilièan problem.
Naime, kako se prema svojim gadgetima ponašam ko Lindsey Lohan prema svojoj jetri, tako je napokon, nakon otprilike milijunitog ispadanja iz torbice na pod, krknuo i moj iPhone. Ok, još uvijek je radio, ali touch screen je bio smrskan. I to gadno.
A ja bez love...
I tako sam neko vrijeme oèajavala, jer je lopina od meštra kojeg su mi preporuèili rekao da æe mi uzet 600 kuna za zamjenu stakla, i da staklo nije oriðiði nego neko zamjensko no name. Ok, rekoh ja, i pogledam na netu koliko košta oriðiði staklo, ono, cca 300 kuna najskuplja verzija. Pa onda pitam ja meštra da koliko bi on meni uzeo da donesem svoje staklo. Kaže on meni 500 kuna.
Haloooooooooo?!?
Nema šanse.
Privremeno me spasila prijateljica, koja je dobila još tamo za Božiæ nekakav roza LG Cookie, a koja ništa što je roza ne može smislit ni nacrtano (ko da joj je bolja ona njena Nokia dizajnirana ko kanta. Ok, bijesan telefon koji samo što ne kuha i pere, ali ružan do besvjesti). Ali kvragu, jest da je i roza i sladak i touch, ali nije iPhone na koji sam navikla... Nije me utješilo ni to što se ne moram dr... gnjavit s glupim iTunesima, koji neku glazbu oæe stavit u moj telefon da je mogu slušat, a neku uporno odbijaju (mislim, ono, playlista mi se veæ mjesecima sastoji od prastarog Snoop Doga, nešto Lady Gage, Gwen Stefani, Blondie, cara Curtisa Mayfielda i soundtracka iz Jackie Brown... I nikakvog napretka po tom pitanju). U ovaj Kuki samo prebacim što mi srce želi, od Brene do Bobbyja Browna, od Denis&Denis do No Doubt, od Mile Hrniæa do Maroon5, od Severine do Seala...
Dakle, prvo sam plakala frendu, koji je molio da ga opteretim nekim svojim problemom da ne bi mislio na svoje vlastite koji su gadni (naime, ostavila ga žena. Ali ne radi dugogodišnjeg ljubavnika za kojeg nije znao, nego zato jer je trudna veæ neko vrijeme s njegovim bratiæem – za što isto nije znao...). Kako ga je moj oèaj jako ganuo, tako mi je predložio da mi da svoj iPhone 3g da s njega uzmem touch staklo i sve što se da iskoristiti (naravno, meni je i kuæište veæ neko vrijeme u sramotnom stanju, pa eto... kad veæ nudi...). Njegov je mrtav jer je njime gaðao s balkona vikendice (još uvijek sadašnju ali uskoro bivšu) suprugu, ali je promašio pa siroti telefon nije èak ni dospio letjei preko balkona nego mu je ispao iz ruke u zdjelicu vode za psa... Što je loše po frenda jer je mobitel riknuo pa je morao kupovat novi, a dobro za mene jer ipak nije poletio preko balkona i smrskao se nego je dio koji mi treba još uvijek upotrebljiv...
Nakon nabavke stakla krenula sam se raspitivati za ruke. Koje bi ipak koštale manje od 500 kuna. Mada sam dobro prouèila na Youtubeu kako se stvar mijenja u kuænoj radinosti... Ali, ma koliko u mom sluèaju tutoriali s YouTubea bili korisni kad trebam napraviti water marble manikuru, toliko su potpuno beskorisni kad je u pitanju bilo što tehnièke prirode...
I tako sjednem ja u kafiæ u kojem obièno pijem prvu jutarnju kavu (onaj kvartovski, za 9 sati ujutro. Podnevnu kavu, koja je moralna i društvena obaveza svake besposlene spliæanke, ipak pijem na malo boljim mjestima).Javim se gazdi, proðemo par rijeèi, pa ga tako pitam zna li nekoga ko bi mi to zamijenio, i ispostavi se da je upravo onaj meštar u kojeg svi popravljaju i koji me siromašnu htio oderati za 500 kuna ni manje ni više nego gazdin roðo! I reèe meni tako gazda neka mu donesem oba mobitela i da æe on sredit.
Da ne duljim, sutra popodne sam dobila mobitel nazad. Popravljen. Ko novi. Promijenjeno staklo i kuæište. I nisam ništa platila, jedino je meštar zadržao sebi lcd od mrtvog mobitela za rezervne djelove, jer je još bio dobar.
A ja opet imam svoj dragi telefon na koji sam navikla. I obeæanje od brata da æe mi donijeti èetvorku kad se vrati s broda. Ok, bio je obeæao iPad, ali otkako je èetvorka došla kod nas jednostavno sam se zaljubila... A i kojeg æe mi vraga iPad? Mislim, da se èetvorka dizajnom ne razlikuje od trojke ne bi me bilo briga, ali ovako je bolje, jer kad stavim mobitel na stol onda æe svaka šuša vidit da ja nemam stari nego najnoviji iPhone! Samo što do dolaska novog moram èekati do veljaèe, šmrc...
U svakom sluèaju, problem skršenog telefona je uspješno riješen.
Što se onog novèanog tièe, tu ne razbijam glavu previše. Novac mi je ionako loše aspektiran u natalnom horoskopu. Èak i kad ga zaraðujem masu, nekako uvijek ispadne da ga potrošim prije nego što mi uopæe legne na raèun/novèanik/džep. I to u duploj kolièini od one koja bi trebala leæi na raèun/novèanik/džep. Tako da se oko njega uopæe ne uzrujavam.

A ne uzrujavam se baš puno ni oko fizièkog. Dupe mi je debelo i amen. Genetika je uèinila svoje, a preveliki sam hedonist i previše lijena da bih se iscrpljivala i izgladnjivala zbog traperica broj 29. Ili 30. Ili tiješnjih modela broja 31... Ako može Khloe Kardashian Odom bit guzata i izgledat sasvim dobro na tv ekranu, onda je valjda dozvoljeno i meni osjeæat se dobro s vlastitim dupetom prilijepljenim ispod leða. Takvim kakvo jest.
Opalila sam po jogi i aerobiku, veæ drugi tjedan se pet dana tjedno istežem, natežem, savijam, skaèem, znojim, psujem, proklinjem si onu babu od koje sam jedina u familiji naslijedila dupe i sise epskih dimenzija, i dobro mi je. Ok, prvih dana sam umirala od musklfibera, ali to je normalno. Sve je dobro dok ne visi i dok nemam šišmišova krila na nadlakticama.
Uostalom, ja bar nemam debelo lice ko Khloe, hehehe...

Dakle, rekla bih da sam sve nekako dovela na svoje mjesto.
Osim onog emocionalnog dijela...

Moram priznat da mi ništa ne fali kad sam u single modeu postojanja.
Èak sam nekako prestala gledat i muške oko sebe.
Ok, bacim s curama tu i tamo koji pogled kad sjednemo na kavu, ali ništa zanimlivo. Ili su još uvijek piletina, ili pretjerano oženjeni, ili ništa ne valjaju (jer da išta valjaju veæ bi ih neka bila upecala, zar ne?).

Zapravo... Trebalo bi mi bit super ovako, i ja se stvarno trudim da mi bude super, ali izgleda da moj single status smeta raznoraznim ljudima oko mene.

Mojim roditeljima, na primjer. I Tetici. Kompletnoj La Famigli. Prijateljima. Prijateljicama. Gej prijateljima. Susjedama. Tetama u duæanu. Svi me stalno pile da kad æu se udat, a ako se veæ neæu udat da ima li bar nešto u vidu... ili na putu... Jer nije baš da sam svakim danom sve mlaða, a reproduktivni organi em su mi naèeti, em imaju rok trajanja... Ma kako da ne! Baš sam za luda za moguænošæu da budem samohrana majka! Uslijed krize i nigdje drugdje nego u Hrvatskoj! A èedo æe mi hranit Don Bakoviæ i Jadranka Kosor možda? Èime? Zdravo Marijama i krumpir-salatom?
Ali eto, tješi me što ljudi unatoè krizi nisu izgubili smisao za humor...
Jedini stvarno praktièni i pragmatièni savjet sam dobila od tete na salamoreznici nekidan dok sam èekala da mi nareže 20 deka mortadele s maslinama, 20 deka pureæe šunke, 20 deka ementalera i doda raženi francuz. A glasio je da nije dobro otezati, jer što kasnije budem raðala, teže æu skinut postporoðajne kvintale.
Ne znam baš koliko je njena teorija znanstveno dokazana, ali svakako me ojaèala u odluci da se, ako se veæ budem udavala, odluèim za mladolikog i imuænog udovca s djecom na pragu odlaska na fakultet. Neki inozemni, po moguænosti...

Ali ok, nije baš da mi u srcu vlada totalna pustoš. Nakupilo se pauèine po klijetkama ovo ljeto, priznajem, ali kod mene nijedno stanje nije vjeèno niti jasno definirano.
Samo sam neodluèna.

Prvo, neodluèna sam treba li mi to uopæe u ovoj životnoj fazi.
Drugo, ne sviða mi se ideja da opet gnjavim samu sebe kompliciranim odnosima, hoæe-neæe i hoæu-neæu dvojbama, i opæenito...
...Je ono treæe, a to je da mi se nekako ne da.

Dakle.
Zapravo postoji kandidat.
S kojim sam od poèetka prijateljevanja jako draga i posebna frendica. Znate ona prijateljstva za koja je i slijepom namjerniku jasno da bi prijatelji, u sluèaju da ih se ostavi neko vrijeme same, eventualno s neèim blago alkoholnim za opuštanje, završili kopulirajuæi. Ali se, eto, prijatelji suzdržavaju. Em da ne pokvare prijateljstvo (tj. ne ukakaju cijelu stvar zbog èinjenice da se preèesto viðaju u zajednièkom društvu), em zato jer si meðusobno hrane ego znanjem da imaju nekoga ko se kulturno i uglaðeno do bola pali na njih...
Plus još ona jedna golema prepreka u mojoj glavi, a to je da se jednome od prijatelja, a to bih bila ja, ne da.
A kandidat mi je baš u onoj savršenoj fazi kad je supersazrio za vezu i spreman zalijepit se ko pijavica na prvu koja je dovoljno glupa da to dozvoli...

Kandidat je u moj život prije par mjeseci ušetao sasvim sluèajno, držeæi u jednoj ruci uzicu s amerièkim stafordom, a u drugoj kesicu pasjih slatkiša iz DM-a koju nije znao otvoriti (muško...).
Izrazito superdobrodržeæi frajer s najboljim sixpackom kojeg sam snimila na muškarcu njegovih godina. Uh, joj. Jedan od onih zgodnih susjeda iz zgrade koje godinama sluèajno viðate naokolo. Obièno dok krmeljive, poluoèupane, nerijetko i s ostacima maskare od prethodne veèeri, da ne spominjem trenerku s rupom na dupetu, ili gornji dio pidžame koji viri iz jakne... Dakle, obièno dok u najgorem moguæem izdanju èekate red na blagajni u nedjelju ujutro. Ili dok s mobitelom uglavljenim izmeðu ramena i uha psujete mater frendièinom deèku debilu prevarantskom i usput udarate još jedan inkarat sjajila za usne, a sve to keseæi se u staklo na vratima lifta...
Enivej, jedan od onih cool susjeda za kojeg znate da je gradski frajer, rastavljen s djecom, èunka u svakom pogledu, i koji tu i tamo samo promijeni zgodnu žensku s kojom ga viðate u liftu. I za kojeg mislite da je bahati kreten. I to uporno tvrdite, unatoè tome što ga ne poznajete, samo zato jer ste bolesno ljubomorni na zgodne ženske s kojima ga viðate i mislite da El Fakerinjo takvog kalibra sigurno ionako nikad ne bi bacio oko na vas pa onda glumite pred svima da vam je iz nekog razloga antipatièan, i on i soj kojem pripada, i njegov parfem koji ostaje za njim u liftu, i njegova psina, i njegova motorèina, i njegovo sve! Pa još kad izlazi na ista mjesta kao i vi, pa ga tamo gledate tako bahatog, i priželjkujete da vas prepozna kao susjedu i opali barem jedan ulet u pijanom stanju, ali to se ne dogaða nikad, pa vas to još više ljuti...
A istina je da bi ga rado pograbile u liftu i isprobale kako se ljubi, na primjer.

Pa, dakle...
Ispalo je da je susjed sasvim normalan èovjek. I da je njegov pas frend od mog psa, ali u situacijama kad ga neko od njegove djece izvodi na plažu. Da, osim što ima to fenomenalno žilavo mišiæavo tijelo i te vrlo seksi oblikovanke tanke tvrde usne (ostatak lica se ne bi mogao opisat baš kao lijep, ali eto...), takoðer ima i dobro razvijen i seksi mozak. I uopæe nije bahati j***è, i uopæe nije kreten nego baš obrnuto.
Pa mi je otkrio neka zgodna mjesta gdje on vodi svog pasjeg deèka na istrèavanje, pa smo poèeli tamo iæi zajedno. Svaku veèer nakon moje tjelovježbe. U petak je èak došao sa svojim psom po mog psa doma, na što je moja Tetica pala u nesvjest kako je on šarmaaaaaaaaaantaaaaaaaaaan, i onda me doèekao s psima nakon aerobika, što je bilo totalno koma jer su u fitness centru crknule neke cijevi u ženskoj garderobi pa se nisam stigla tuširat.

U svakom sluèaju, Susjed je superzgoditak. Tj. bio bi, kad bi se meni dalo...
Ali meni se ne da.
Nije problem u tome da mi nije privlaèan, dapaèe, unatoè tome što je u vrijeme kad sam se rodila on taman bio u nižim razredima osnovne škole. Niti u tome što je lik s reputacijom.
On je èak i više od oèekivanog! Jedan od onih koji te svaki dan nazovu da te pitaju kako si, koji te iznenade keksima koje voliš ili praktiènom igraèkom za psa, koji se pojavljuju s tobom na javnim okupljalištima u frekventno doba dana, koji otvaraju suvozaèka vrata (ok, ima jako dobar auto, ni to nije na odmet)... Ej, lik èak odmakne stolicu u kafiæu da sjednem i prièeka da sjednem prva, i to mu nije neka isforsirana gesta ni glumatanje nego fakat jest totalni ðentlmen, onako nekako prirodno i nenametljivo... I još je ugodno društvo, nije seljaèina, nije balkaniše maèo ni dalmatinska muška pi**ka... Ono, pravo old school muško.
Samo što se meni ne da.
Par dana mi je super. Pa se onda zaželim pauze i zbrišem.
Ne želim se osjeæati vezano.
I ok, godi mi to fino kuvanje i ta pažnja, i jedva ga èekam vidjet, i sve to skupa, i ne, ovaj put to nema nimalo veze sa eventualnim strahom da æe se ako i kad mu napokon dam preobraziti u standardnog tovara koji ne zove i ne viða.
Nego mi se jednostavno ne da.

Cure kažu ti si luda.
Cure kažu nisi normalna, vidi kako te gleda (obièno kad smo s razlièitim društvom u Egiæa).
Cure kažu go for it!
Neke od cura dodaju još i da je normalnog muškog ovih dana teško naæi, pa neka ne izvodim bijesne gliste i ženim ga dok je još topao,jer da ako ja neæu onda oæe prva iduæa.
Druge cure naglasak stavljaju na financijski aspekt takve veze i kandidatov poduzetnièki duh koji bi mi omoguæio lijepe torbice i udobnu egzistenciju do smrti. Ili razvoda.
A veæina se slaže da ne smijem zanemariti dobar trbušnjak jer se to u njegovim godinama teško postiže i svakako rijetko viða (plus vjerovanje da su dobri trbušnjaci garancija izdržljivosti u odreðenim položajima...).

Ali kvragu, meni se stvarno ne da!

Iskreno, veæ sam stvarno preumorna od muških.
Ne od seksa, naravno, od toga se žena nikad ne umori.
Jednostavno, ne da mi se više ulaziti u nikakve veze ni odnose sa suprotnim spolom.

Ok, malo lažem. Postoji jedan odnos u koji bih se rado opet vratila. Jedina opcija koja mi je još uvijek privlaèna i primamljiva.
Ali previše je vremena prošlo. Ovih dana toèno tri godine otkako sam otišla.
I priznajem, možda bih drugaèije razmišljala o Susjedu i moguænostima koje mi nudi, da se nekidan nisam sluèajno mimoišla s Nezakonitim.
Sjedila sam na motoru iza prijateljièinog deèka i èekala da skrenemo desno iz ulièice, a on je taman ušao na svom motoru u istu. Naravno, mogla sam oèekivati da bih ga mogla sresti tu, ali ipak... Sve standardno: srce skoèilo u grlo, krv u obraze... Klimnuo mi je glavom, ja sam se nasmiješila, i produžili smo svako svojim putem.
Znam da je, kako god okrenem, ovako najbolje za oboje, ali opet, èesto se uhvatim kako razmišljam o tome kako bi bilo da se neke stvari nisu dogodile, neke rijeèi nisu rekle, ili da smo barem samo komunicirali onda kad je to bilo potrebno.

Prijateljica špijunka kaže da je sam i da se ubija od posla, malo izlazi i malo se bavi ièim što nije vezano uz posao. I kako tvrdi da u životu trenutaèno nema vremena ni želje za veze. I da je, sukladno onome što tvrdi, stvarno sam kao prst.
Naravno, pravim se da mi nije važno i da me ne dira kad ga spominje.
Ali opet..
Kako god da okrenem, meni se stvarno ne da...

07.10.2010. u 09:32 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.