Vrlo kratak (za moje pojmove) i poprilièno besmislen post o malim stvarima...

Nemam stalan posao, kronièno sam bez novaca, nemam što obuæi (i obuti i odjenuti), banka i kartiène kuæe mi ozbiljno prijete, zdravlje mi je ugroženo... A nikad u životu se nisam osjeæala bolje.
Totalno neoptereæeno. Easy like Sunday morning...
(Mada zapravo ne volim nedjeljna jutra. Ni nedjelje opæenito. Nedjeljom ne rade duæani i sve je nekako pusto, a i ljudi su u komi jer je sutra ponedjeljak...).

A super mi je i novo rodilište. Nekako udobno. I one crvene kožne stolice ( a možda i nisu kožne, možda su od skaja...). Kad sam jednom skužila gdje je zapravo ulaz u zgradu sve je postalo nekako veselo.

Èak mi ni neprekidna i beskrajna kiša ne smeta. S dobrim gumenim èizmama gacanje po lokvama postaje beskrajni užitak i radost.

Najbolja je u posljednje vrijeme èesto poslom u ovim krajevima pa se viðamo na kavama i veèerama u hotelu Park. I ona je u nekoj plus fazi pa se zajedno dižemo.

A ni Šarmantnog Gada nigdje nema veæ neko vrijeme, pa se osjeæam predivno i neoptereæeno do jaja.
Ono, nije da mi ne fali. Ali sasvim se dobro nosim s tim...

Ok, lažem ko pas!
Totalno sam jadna i nevoljna.
Evo me opet nakon tjedan dana na biopsiji jer su nekako uspjeli na patologiji oštetili jedan od mojih uzoraka! Unatoè tome što je veæ dovoljno viðeno i kad sam prvi put širila noge pred doktorom koji je sve to iznutra promatrao kroz ono nešto ...S punom vayayom gaze, u polusvjesnom stanju jer sam nakon totalno neugodnog zahvata krajièkom oka uhvatila poprilièno krvav tampon koji je doktor izvadio iz mene... jako krvav...a da ne spominjem krvarenje nakon štipanja osjetljivog tkiva!
Plus, bez obzira na nalaze, doktor je odmah po viðenom najavio operaciju za tri tjedna, pa se bojim unaprijed.

Usput, jesam li spomenula da je gospodin pred kojim sam ležala u jako neugodnom položaju dok je on kopao i opservirao po mojim najintimnijim prostorima osoba s kojom sam prije nekih 10-ak godina IZLAZILA I DRUŽILA SE?!?!?!
Naravno da nisam.
Dovoljno je neugodan bio prvi pregled, kad me pokušao opustiti prièama o zajednièkoj prošlosti, zajednièkim prijateljima i tome kako smo mu mjesecima namještali stariju sestru moje V koja ga u to vrijeme nije htjela a onda je napokon pristala na kino (mislim da su gledali Svi Su Ludi Za Mary. Ja sam mu kupila karte jer je on bio previše pod tremom) i danas je majka njegove djece... A ja sam cijelo vrijeme mislila na to kako po meni kopa èovjek kojeg sam gledala kako povraæa u kantu za smeæe mog tadašnjeg deèka veèer prije svog vjenèanja...

I da, fali mi Šarmantni Gad. Imam nekakvu suludu želju i potrebu da ga nazovem i prièam s njim. Napokon, kad je prije godinu dana on imao onaj svoj dražestan mali melanomèiæ èesto je provodio vrijeme sa mnom, a ja sam mu pružala prijateljsku podršku i utjehu da æe sve bit ok...
Ali ne pada mi napamet da suludu želju i realiziram.

Ok, life sucks.
Ali nemam puno izbora. Mogu opet potonuti u blaženu duševnu bol i dobru staru depresiju i bacit se kroz prozor.
Ili zakljuèiti da je život predragocjen da bih opet izgubila godinu dana odbijajuæi Zoloft, cmizdreæi na terapijama (mada žena od depre super smršavi, ali uzalud kad je nije briga za to da bude lijepa), pa se probudila se iz kome nepovratno starija i s par nepotrebnih bora viška.
A uostalom, been there, done that, i ne da mi se ponovo.

Bar sam imala kjutiæ vikend.
Subotu sam provela s Klokanom u njegovom malom mjestu, chillajuæi na suncu, kuhajuæi i uèeæi igrati cricket.
Poprilièno besmislen, naporan i dosadan sport, ako smijem primjetiti.
I kasno naveèer se vratila u Split totalno opuštena.
Po onako lijepom vremenu èak su me spopadale neke èudne ideje o tome kako zapravo uopæe i ne bi bilo baš tako jako loše živjeti u prirodi. Mirnim životom kuæanice iz predgraða. U lijepoj velikoj kuæi s vlastitom plažicom i podnim grijanjem. Razvijati umijeæe punjenja paprika i ostale kulinarske vještine do savršenstva, podizati djeèicu i svakodnevno vježbati s Tammy na steperu pred plazmom u dnevnom boravku. A naveèer svježa, odmorna, neoptereæena i sva stress free, preplavljena endorfinom i serotoninom, zaskakati mužiæa u braènoj postelji...
Jea rajt.
Do Svih Svetih i prve višetjedne beskrajne kišurine, kad bi me uhvatila klaustrofobija, prirodofobija, selendrofobija, besposlenofobija i sve ostalo što može spopasti besposlenu ženu daleko od asfalta i civilizacije.
A ne usudim se niti pomisliti na proljeæe i sezonu prokletih alergija, zbog èega zapravo mrzim i izbjegavam zelenilo oko sebe. Beskrajno kihanje i kašljanje, suhe oèi, nadražene sluznice, rijeke sluzi koje beskrajno teku iz nateèenog nosa, koji pritom i stalno svrbi (zbog èega ljudima oko mene na pamet padaju razne ideje o prirodi mog èešanja i trljanja nosa...)... Omamljenost od antihistaminika... Joj, kuku lele...
Kad malo bolje razmislim, ne bi išlo.

Mada je Klokan užasno ugodan sam po sebi.
I zastrašujuæe privlaèan.
I vrlo obziran, pa ništa niti ne pokušava.
I beskrajno pažljiv, onako kako su veæ svi oni pažljivi prije nego zabiju gol, pa svaki dan zivka, šalje medene sms-ove od kojih se rastapam, fwdira funny mailove, ponekad vozi nakon posla u civilizaciju samo da bi sa mnom popio kavu, i opæenito mi razvija ovisnost o svojoj prisutnosti.

A nedjelju sam provela s Frendom. U shoppingu. Malo Jokera, malo Emmezete, puno krpica i nešto tehnièke robe za njega i novi kaput za mene. Lijepi, prljavo bijeli, lagani. Iz Playlifea. Puna cijena je bila preko 1300 kuna. Zadnji dan rasprodaje je pao na nešto manje od 400. I kjut ravne niske crne èizmice sa zakovicama iz Dorothy Perkins za samo 200-tinjak kuna (ok, te sam platila sama). I ruèak, kavice, Žbirac, traèanje, totalna joga za mozak i fitness za dušu.
Frendu se netko sviða.
A srami se malo napraviti ulet.
Pa sam ga savjetovala i kovala planove, jer je opæepoznata stvar da patim od Emma sindroma i da mi je kupleršpil omiljen oblik razonode.

Našla sam vremena èak i za kavu sa Zubarom.

Život je zapravo totalno ugodan kad se puno flertuje i dejta, a da se suprotnu stranu unaprijed upozori da u skorije vrijeme cijelo to dejtanje i flertanje neæe dovesti nièemu.
Bez oèekivanja, bez komplikacija. A još se i trude. Ooooo, kako se samo trude.
Ali ni to nije rješenje za ubijanje dosade.
Jer meni je dosadno.
O, kako mi je samo dosadno...

Nego, ponovo sam brineta. I totalno sam zadovoljna. Napokon sam, sasvim sluèajno, pogodila pravu boju. Ni presvijetlu ni pretamnu, a taman dovoljno zlatastu da ne vuèe na crveno ali niti da bude bapska, a da mi usput da malo bolje u licu.
Pola sjenila i rumenila koje sam do sada koristila a koja su na meni kao plavuši bila blijedunjava sada sam pobacala i razdijelila. Smiješno, ali izgledam sama sebi zdravija nego dok je sa mnom sve bilo u najboljem moguæem redu.
Èak sam otkrila i tajnu uspješnog lakiranja noktiju. O, daaaaaaaaa.... nakon 30 godina bezupješnih pokušaja (još od vrtiæke dobi) napokon sam otkrila naèin da mi se lak ne zguli, zapravo doslovno u komadu odlijepi s nokta cca 5 minuta nakon što sam nanijela zadnji sloj.
Naime, tajna je u – acetonu! Skidaèu laka za nokte! Sve što sam morala napraviti je bilo to da prije lakiranja prebrišem nokat s malo acetona i “razmastim” ga!
Nevjerovatno!
Nakon 12 godina akrila i zatim gela, umjetnih noktiju i francuske manikure ili trajno obojanog nokta, a sve u svrhu postizanja urednoh izgleda noktiju, napokon imam lak na svojim vlastitim noktima, a da se ne radi o onima na nožnim prstima!!!
Jupi!
Ja i Rouge Noir, together forever!
A imam pik in a Alice In Wonderland O.P.I. jevu kolekciju lakova (Absolutely Alice i Off With Her Red, naravno!).
I tako po tjedan dana, i dulje, tek nabacim još sloj preko, a onda skinem i lakiram ispoèetka...
Male stvari, naoko beznaèajne, da, ali nevjerovatno kako male stvari život èine ljepšim...

01.03.2010. u 13:47 sati | 25 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.