O single ženama i oženjenim glupanima. I još malo introspekcije...

Nevjerovatno koliko nova krpa može napraviti za ženino samopouzdanje, sebeljublje i samoljublje, samosvijest i sve ostalo što veæ spada u tu kategoriju...

Ok, možda ne toliko kao nova frizura. Ili, da budemo precizni, na drugaèiji naèin nego nova frizura...
Frizura je neka skroz druga kategorija, u koju u ovome trenutku ne smijem dirati. Jer sam usred procesa naoružavanja. Tj. u fazi puštanja kose. Toènije, trenutaèno u onoj prokletoj fazi kad malo toga mogu s njom. Preostaje mi jedino redovno je oblikovati peglom u nekakav ultramini bob s šiškama, i pritom izmišljati èudesa s onim dijelom na vratu koji mi smeta... Jer je ošišana za puštanje i izrastanje u smislenu frizuru, i ako slijedeæih mjesec-dva napravim i najmanji reziæ samo æu upropastiti cijeli koncept istinske frizerske genijalke. Tj. sve æu opet vratit na poèetak...
A svaki dan padam u iskušenje da uhvatim škare, britvicu, kliješta, pincetu, bilo što, i skratim si muke. I svakih 20-ak dana zblajham opet korijen do nijanse koje bi se posramila i Madonna u svojoj deepest True Blue fazi... Trenutaèno mi tako paše ekstremno bijelilo. Gwen, Gwen, Gwen... Lady Gaga... Bijelo, bijelo, bijellje i èišæe nego ikad. Jednostavno perverzno zblajhano...
Ok, mislim da veæ zvuèim pomalo psiho...
I da sam se udaljila od teme...

Dakle, krpe.
Lijepo je za promjenu nakon nekoliko godina klasike i eventualno business casuala, te ovogodišnje stilske izgubljenosti, napokon navuæi na sebe nekoliko komada koji nemaju veze s onim kako bih morala izgledati, nego su toèno ono što i kako se osjeæam.
I što je najluðe, uopæe nisu skupe te moje nove krpice. Ali se u njima osjeæam predivno i moæno.
I tako ležerno i opušteno...
Nabola sam na savršenu pletenu haljinicu s balon završetkom u X Nationu za manje od 300 kuna. I jednu pletenu boje bjelokosti u Benettonu. I sašila neke (ok, frendica je šila, po mojoj ideji. Nekad je usputno buljenje u retardirani Fashion TV na plazmi u kafiæu ipak korisna aktivnost...). Dugaèke boho haljine, do pola listova ili skoro do poda, od mekanih laganih štofiæa u zagasitim bojama, empire kroja ili totalno nestrukirane, sa ili bez volana na dnu, sa ili bez ukava, sa ili bez rol ovratnika... u njima se osjeæam ugodno, i kad navuèem ravne èizme ili tenisice i prebacim omnia mea mecum torbetinu preko ruke spremna sam provesti cijeli dan negdje na nogama, bez da se osjeæam imalo neudobno ili da mi stopala bar malo pate...
A i prikladne su za posao.
Tj. za još ova dva i pol dana na poslu, koliko mi je još ostalo...

Što æu kad ono oduvijek, otkako znam za sebe, volim odjeæu...

Šarmantni Gad je na godišnjem ovih par dana izmeðu Božiæa i Nove godine. I bolje, jer ga ne moram viðati. A i ne èujem ga.
Jednostavno, ne javlja se. Ignorira. Ne postojim.
Nije èak odgovorio ni na mms èestitku-forwardušu koju sam za Božiæ spucala svima u adresaru mobitela.
Ignorira.
Ali to je ok.
Jer ima veæ neko vrijeme da osjeæam da mu nisam više zanimljiva... Jednostavno znam. A ovako je poštedio muka i sebe i mene.

Osjeæam se blesavo.
S jedne strane mi je laknulo. Ne pitam se više što je meni ovo trebalo i u što sam se to zaboga uvalila, jer ako sam od poèetka znala da je sve to skupa s njim i s poslom totalno zlo i naopako, onda je sasvim sigurno da sam bila cijelo vrijeme u pravu.
Ali ne žalim. Nimalo. Jer sam totalno tresnula na dno vlastite samotolerancije. I na glup naèin spoznala koliko sam spremna iskljuèiti mozak i raditi protiv sebe. Nijedna cijena nije previsoka ako žena plaæa finalnu spoznaju vlastite gluposti.

S druge strane mi je malo žao.
Dugo ga veæ poznajem, dugo smo komunicirali i družili se, i bio mi je jako drag. I fascinantan. Jer mene oduvijek fasciniraju muškarci koji su uspjeli unatoè nedostatku obrazovanja, prilika, veza i sliènih pogodnosti. A opet, voljela sam i njegovu nesavršenost. I nesigurnost. Potrebu da se stalno dokazuje nekomu i neèemu. I njegov bezgranièni potencijal, kojeg on uopæe nije svjestan. I njegov stvarno bezrazložni kompleks inferiornosti (koji se trudio prikriti). Pogotovo kad je bio sa mnom u društvu, i kad me pokušavao fascinirati nekim ljudima i mjestima, putovanjima... svime što sam ja veæ odavno posjetila, upoznala, prošla, proboravila, apsolvirala. Mojim poznavanjem nekoliko jezika, lakoæom komuniciranja, poznavanjem pravila ponašanja i sliènim... i ne, nisam mu ništa od toga nikad, kroz sve ove godine poznanstva i druženja gurala pod nos.
Na žalost, dozvolila sam sebi da postanem jedan od alata njegovog dokazivanja samome sebi. U trenutku kad sam bila najslabija i najranjivija.

Kako bilo, sad je gotovo.
I ok, priznajem, boli.
Ali ne zbog njega kao njega. Boli me zbog mene same.
Boli me spoznaja da sam došla do krajnjih granica nevoljenja sebe, pokušavajuæi opet i po ne znam koji put dati sebi vrijednost u vlastitim oèima kroz nekakvog glupog frajera.
Žena-ukras, žena-trofej, žena-igraèka...
Kvragu, zar mi to stvarno treba u životu???

Jutros sam na njegovom radnom stolu ostavila kutiju s darovima kojima me tako nerazumno i bespotrebno zasipao u posljednje vrijeme. Ok, nisam mu vratila pršut, vino i ostale prehrambene divote koje su veæ odavno našle mjesto u želucima mene i mojih cura. To bi stvarno bilo... uhm, ne znam zapravo kako bih to izvela.
Ali ne želim i ne trebam ništa od njega.

Kvragu, trebam! To mi je zapravo palo najteže od svega! Meni, totalnom materijalistu!!! Odreæi se roze navlakice za iPod, cd-a (ok, prebacila sam ih u komp...), prsluka od umjetnog krzna (za kojim sam bila slinila pred izlogom Zare pa mi ga je kupio, malo prije nego sam poklekla pred njegovim èarima), nove Nokie (one bijesne, s tastaturicom, predbožiæni dar), svega... Ajme!!! Srce mi je prokrvarilo!
Ok, još imam dovoljno vremena da se predomislim i kutiju ipak odnesem doma. Ali neæu.
(nadam se da neæu...).

Ali ne želim više da me netko nedostojan u predkoitalnom zanosu zasipa glupostima prije nego zabije gol i zbriše doma na još jedan èin glumljenja savršenog supruga, oca i zeta u obiteljskoj drami u kojoj ja imam sporednu ulogu!!!

Zapravo, u ovome trenutku ne želim nikoga.

I bez brige, neæu se pretvorit u frustriranu babu kojoj fali. Još uvijek imam na broju sve svoje dobre stare frendove s povlasticama... A možda se upustim i u zanimljivi eksperiment preživljavanja nekoliko mjeseci bez seksa?
Ili možda ne...
Možda bi to ipak bio preveliki zalogaj za slabu ženicu u ovoj životnoj fazi...

Kako bilo, osjeæam se èudno. Nekako izmeðu totalno sjebanog i velièanstveno svemoænog.
Ali ne šljivim nikoga, i to je savršeno.

Napokon sam smogla snage i totalno otkazala poslušnost. I trenutaèno sam u najgoroj moguæoj nemilosti od strane cijele La Famiglie ikad! Osim kad je Tata u pitanju. Ali on jadan ionako nema nikakvih prava u obitelji. Pa se sa mnom viða tajno. Ali svakodnevno.

Nas dva otpadnika...
Zaravo mi ga je žao.
I on je cijeli život crna ovca.
Prvo u obitelji u kojoj je roðen, jer jedini nije završio studij. Zapoèinjao je nekoliko, odustajao od svakoga jer mu niti jedan od fakulteta na koje je bio prisiljavan nije odgovarao njegovom senzibilitetu. Nesuðeni politolog, pravnik, lingvist i veterinar, napokon je sebe pronašao na Likovnoj Akademiji u Beogradu, ali je morao zbrisati iz zemlje na treæoj godini grafike jer je s frendovima nešto gadno politièki zaj... Povlaèio se po brodovima, u Americi se školovao za kuhara, zapoèeo karijeru chefa na luksuznim cruiserima, oženio se i razveo (Da, ja imam još jednog brata. Stranog državljanina i vrlo poznatog arhitekta) i u ne baš najsvježijim godinama skrasio s mojom Mamom. Ženom koju još uvijek obožava i koja ga još uvijek fascinira... I koja ga zapravo baš i ne voli. Ali ga je odabrala zbog praktiènosti. Jer joj je bilo veæ 30 i vrijeme za udaju. Jer je svim njenim frendicama bio tako prokleto zgodan i dobra prilika. I jer je bio suprug koji masno zaraðuje, a pritom je doma jedva nekoliko mjeseci u godini...
Crna ovca je i u Maminoj La Famigliji. Jer je jedini suprug koji zapravo baš i nije neki trofej. I jedini bez akademske izobrazbe tj. prihvatljive diplome u džepu. I jedini bez nekakve od klana odobrene karijere.

I osjeæam groznu grižnju savjesti.
Jedina osoba u cijeloj mojoj obitelji koja me oduvijek bezuvjetno voli upravo takvu kakva jesam. I upravo zbog toga što jesam. Koja me na svoj tihi i diskretni naèin oduvijek poticala da budem ono što jesam a ne ono što se od mene zahtjeva da budem. I kojoj je oduvijek dovoljno samo to što postojim. Jedina osoba koja me oduvijek držala ko princezu i koja je bila uz mene u svakom trenutku. Da, to je moj Tata. A ja sam ga uvijek uzimala prokleto zdravo za gotovo. Kao komad namještaja.
Moj predivni tata kojeg nikad nisam doživljavala.

I moja ekscentrièna Tetica, koja mi je oduvijek bila podrška. I koja mi je u svakom trenutku u životu pružala utoèište kad mi je bilo potrebno.
A Bog zna da mi je bilo potrebno previše èesto...

Ja sam zapravo loša osoba.
I glupa osoba.
I slijepa osoba.
I isprazna.
I zaista nemam razloga kriviti bilo koga zbog toga osim sebe same.

Ali baš me briga.
Jer ako baš i jesam tako sva loša i nepotpuna i nekvalitetna, barem sam napokon cijela samo svoja.

A usput reèeno, baš sam sva genijalna...

Ovih dana mi je N jako puno plakala. Na Facebooku, msn-u, telefonu, mobitelu i ramenu.
Naime, našla se u nekakvoj skroz glupoj situaciji, a pomalo sliènoj ovoj mojoj...

Negdje u lipnju ju je najurio višegodišnji zaruènik, upravo u vrijeme kad je dobila nogu na poslu na kojem je imala vrlo perspektivnu karijeru i odliènu plaæu. Zbog rezanja troškova izbacili su županijske voditelje na ulicu i njihov posao odluèili prebaciti na jednog voditelja cijele regije Jug. Taj voditelj je trebala biti ona, totalna zvijezda firme i žena s najboljim prodajnim rezultatima, ali je na kraju posao dobila jedna od njenih kolegica koja je na jednoj od županijskih pozicija radila tek tri mjeseca, ali je sasvim sluèajno usto još bila i nevista od Glavnoga.
A njenom zaruèniku nekako nije odgovaralo da se zakonski veže uz gubitnicu bez posla.

I tako, dok je njena otpremnina kopnila na plaæaje raèuna i pola režija i stanarine u stanu kojeg je dijelila sa sestrom studenticom, u život joj se ušuljao Debil, superfrend od bivšeg zaruènika. Frajer koji ju je proganjao par godina na jako ljigav naèin.
Naravno, onako usamljenoj i bez love obeæao joj je posao referentice u svojoj firmi, èime joj se instant uvukao u srce. I krevet.
Ah, da, moram li uopæe spominjati da je Debil, osim što je relativno uspješan lokalni poduzetnik, usput i oženjen, a usto još i kronièni womanizer?

I tako je Debil nekoliko mjeseci obeæavao, obeæavao, a usput i šarmirao, uselio je u svoj rezervni stan u gradu (gdje ju je mogao neometano i diskretno posjeæivati u vrijeme ruèka ili rano ujutro prije posla), uporno obraðivao njen vrt i usput je uspješno oplodio, odveo na pobaèaj a zatim i na Maldive, i na kraju je zaposlio u svojoj firmi na odreðeno s probnim rokom...
I evo, nakon 56 dana rada moja N je dobila otkaz. Jer nije udovoljila i zadovoljila. Sve uredno i po zakonu, a samo zato jer nije nikako pristajala na igrice utroje s još jednom od njegovih frendica za koju nije ni znala da postoji... Kvragu, žena se zaljubila u èovjeka koji joj je daao kruh u ruke i krov na glavom, i automatski pomislila da se on stvarno želi brinuti za nju!

Debil joj je priredio stvarno najoèajniji Božiæ u životu.

E, sad...
Kako je N nedavno crko laptop, Debil joj je obeæao da æe joj kupiti onaj slatki mali ljubièasti Lenovo s T-Comove akcije... Tj. njemu je trebao još jedan mobilni stikiæ od interneta, a kako je ovaj laptopiæ uz taj stikiæ bio nekih 600-tinjak kuna ili tako nešto, njemu se to èinilo zgodno i jeftino.
Pa ga je kupio i donio u firmu par dana prije nego što ju je poèastio otkazom.
Ona glupaèa, onako sva skromna i zahvalna na svemu što je veæ od njega dobila, nije ni pomislila da ga zatraži. Ni prije ni nakon otkaza.
Ali sad je stvarno u nevolji, jer joj treba kompjuter, pa žica sestrin kad ova ne visi na njemu.

Na juèerašnjoj kavici (ok, juèerašnjim Jegerima u podne!) je stvarno sva bila totalno jadna i oèajna, pa sam ja odluèila da je krajnje vrijeme da se moja dragica napokon malo izbori za sebe.
Mislim, kakve joj koristi od toga da bude dama i prihvati otkaz, nogu u dupe i ukidanje komunikacije? A još je i bez obeæavanog kompjuteriæa ostala...

I tako smo danas na mojoj pauzi u djelo sprovele moj plan.
Prvo sam je natjerala da trgne miksiæ koji sam spremila za nju: unuèiæ Vigor votke (da, znam, fuj) smiješan s bitter lemonom u plastiènoj boèici od po litre. Njoj, slabo otpornoj na alkohol, taman dovoljno da se cvrcne dovoljno da skupi hrabrost za ono što slijedi.
Nazvala ga je s mog mobitela (jer njene pozive i poruke ignorira) i rekla da je trenutaèno na putu do njegove firme (što je bila istina) i da dolazi po svoj laptopiæ koji joj je ostao dužan.
Debil je prvo ostao bez teksta, a onda je rekao da sjaši, i da od njega nema što više tražit. Ok, rekla je ona, onda æe svima proslijedit videiæ koji je snimila dok on nije bio baš previše svjestan, a na kojem se vrlo jasno vidi kako oralno obraðuje nepoznato žensko brazilski depilirano meðunožje... na što se Debil smrznuo i ostao bez teksta na skoro cijelu minutu. A onda rekao da ok, da æe je nazvat kasnije da se dogovore gdje da joj ga donese. N bi bila pristala na to, ali kvragu i sama zna kakav je Debil, pa joj nisam dozvolila nego sam je natjerala otrovnim pogledom da izjavi da dolazi sad odmah, id a nema mile-lale...
I došla je. Ušla, što nije bilo jednostavno. Mislim, prošetati izmeðu 10-ak ljudi s kojima je do neki dan dijelila radni prostor, i koji su bili svjedoci njenog ponižavajuæeg otkaza. A vjerovatno su i znali da se ševi s gazdom, jer se ovaj ponašao poprilièno indiskretno na poslu. Uzela je svoju kutiju. I u naletu iznenadne inspiracije, izvadila sim karticu iz službenog mobitela kojeg još nije bila vratila (onaj lijepi rozi touch Samsungiæ) i rekla da æe zadržat i njega.
I još mu je izbljuvala otrovno u facu da je sve to premala cijena za njeno dijete koje je koknuo mada ona to nije htjela (a istina je da zapravo ni ona nije bila oduševljena trudnoæom)...
Debil nije rekao ni rijeè.
Ma, ni pogledao je u oèi nije.

Ah, da – ako nekoga zanima video s mobitela... Hm, taj video zapravo uopæe ne postoji. Ali kako je Debil jako volio snimati slatke male kuæne uratke sa spolnim èinovima (bez lica doduše, samo konkretne organe u akciji. Diskretno, da se ne kompromitira), a ni N to nije bilo mrsko, tako je bez problema povjerovao u njegovo postojanje.

Naravno, N nije iz Debilove firme izašla preporoðena, snažnija nego ikad, puna girl powera i opæenito nije bila nimalo onakva kakva bi bila da se sluèajno radilo o sceni iz nekakvog chick-flicka (mada nam je, ako æu veæ bit iskrena, onako nafilanima Jegerom u podne inspiraciju dala odreðena scena iz odreðenog blesavog filma o odreðenoj pofarbanoj plavuši...).
Izašla je slomljena, rasplakana, jadna i nikakva...
I naravno da mi danas cijeli dan cmizdri. U pauzama instaliranja Windowsa i raznih programa na svoj novi ljubièasti Lenovo laptopiæ s bijelim cvjetiæima...
I naravno da æe biti tako raspoložena još neko vrijeme...

Ali je na kraju ispalo da baš i nije sve tako jako crno kako je mislila da bi moglo biti.
Jer joj sredinom sijeènja istièe oroèenje na stambenu štednju. I to pozamašnu. Deset godina urednog uplaæivanja lijepe cifre urodilo je pristojnom sumom, dovoljnom da preživi neko vrijeme bez posla... Kvragu, mora se pomiriti s èinjenicom da još dugo vremena neæe useliti u vlastite kvadrate, ali zar je to u ovome trenutku najvažnija stvar na svijetu?
Doduše, ona trenutaèno to uopæe ne doživljava kao dar s neba i sreæu u nesreæi, zapravo ne doživljava to uopæe. Ali dovoljno je velika da zna da neæe patit vjeèno. I nije joj prvi emotivni slom u životu. Tako da vjerujem da æe kroz nekoliko mjeseci doæi k sebi.

A valjda æu, nadam se, uskoro i ja...

28.12.2009. u 23:31 sati | 35 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.