Martha Stewart!

Eto, napokon je prošao i taj Božiæ... I preživila sam. Živa, zdrava, zadovoljavajuæe sita i jednake kilaže.
Da, nevjerovatno ali istinito – ove godine nisam se prežederavala. Ni blaže prejedala. Èak ni sasvim malo zatrovala hranom.

Badnjak sam odsjedila doma, uz komp i tv. Božiæ sam provela sa svojima, tj. sa Teticom kod koje sam se (opet) privremeno (do daljnjega) smjestila. Krèkala božiæni ruèak. Slala i primala sms-ove s èestitkama. Malo traèala na telefon...
Nisam otvarala darove – ove godine za Božiæ nisam dobila ništa. Niti sam to oèekivala, ali to je ok. Uopæe me nije taknulo. Mah, darovi. I totalno sam ozbiljna pritom... Naveèer s N svratila do Egoista na malo vina, puno traèa, i sve to bez šminke, u najbezveznijem sivom puloveru i tenisicama. I uopæe me nije smetalo što sam takva doèekala 11 sati naveèer, kad se lokal poèeo puniti komadima u štiklama i haljinicama, frajerima u košuljicama i Željkom Kerumom.

Doduše, danas sam planirala dan provesti na kavama s prijateljima, propisno dotjerana, ali me malo zeznula polica u špajzi koja je negdje pred zoru odluèila iz nekog razloga pasti, i usput polomiti ne samo sebe i sav svoj sadržaj, nego i napraviti krš na policama pod sobom... Tako da sam na kraju dan provela u èišæenju stakla, keramike i plastike, ribanju sadržaja polomljenih posuda s poda, zidova i ostalog namještaja... I uspješno sprovela totalni declutter špajze.

Ah, kakvo vrhunsko spajanje neugodnog s beskorisnim...
Ali zapravo se osjeæam skroz ok.
Doduše, imam nekakav èudan osjeæaj da æu se sutra ujutro probuditi razvaljena od musklfibera, ali to bi moglo biti skroz korisno. Jer em sam razmrdala odreðene mišiæe za koje sam uopæe zaboravila da postoje, em sam sagorila gomiletinu kalorija, em više neæu doživljavati mini slom živaca svaki put kad uðem u špajzu samo na par sekundi da pokupim nešto a izaðem nakon minimum 15 minuta opsežnih arheoloških radova...

Moja Tetica, stvorenje koje obožavam najviše na svijetu i koje me odgaja i tetoši cijeli život, je vjerovatno u nekom od prošlih života bila hrèak.
Doduše, sindrom hrèka je nešto što mori veæinu žena iz Maminog klana.
Baka je bila sakupljaè. I Mama je, još uvijek. I Teta, i manje – više sve Rodice redom.
Ja sam, izgleda, i na tom podruèju totalni izrod.
Ne samo da bacam ili darujem odjeæu i cipele koje više ne nosim (ili ne mogu navuæi, bez obzira koliko emotivno bila vezana za njih). Nego se nakon odreðenog vremena rješavam i svih nepotrebnih uspomena, predmeta, namještaja, ono, svega.
CD-a koje više ne slušam. VHS-ova, DVD-ova, kutijica za sitnice, bižuterije koja se izlizala (i ako ponovo postane in, sigurno je neæu nosit jer se sve veæ istrošilo i ofucalo). Walkmana, discmana, mp3 playera, svega što spade u tu kategoriju. Ofucanih torbica i šalova, krpica koje bi se mogle prepraviti, prekrivaèa za fotelje kojih sam se zasitila, navlaka za jastuèiæe... Mah, svega nepotrebnog.
Osim fotografija. Koje èuvam u slatkim malim jednakim rozim albumiæima po 100 komada. I knjiga. I nekih starih dnevnika. Ali to bi bilo manje-više sve.

Ali žene iz Maminog klana nisu takve.
O neeeeee...
Žene iz Maminog klana sakupljaju.

Prva faza, ona koja dolazi udajom i napuštanjem roditeljskog doma (da, i tu sam crna ovca i izrod, ona koja se odvažila na samostalni život. Žene iz Maminog klana ne napuštaju obiteljski dom do udaje. Osim ako eventualno ne odu na studij negdje van roditeljskog prebivališta. U tom sluèaju sakupljaju da bi punile djevojaèku sobu u roditeljskom domu, te sobu u iznajmljenom stanu... jer žene iz Maminog klana nisu sposobne preživjeti u skuèenim uvjetima studentskog doma, niti bi si dozvolile da spadnu na takvo nešto).

Kad se propisno skuæe, u dovoljnom broju kvadrata, zapoèinju sa sakupljanjem. Jer dota od brda ruènika, stolnjaka, kristala, staklarije i ostalog trasha nikako nije dovoljna za preživljavanje.
One moraju imati jako puno jako divnog namještaja. Posteljnog i stolnog rublja. Presvlaka za sve živo što se da presvuæi nekakvom tkaninom. Jako puno udobnih jastuèiæa razbacanih svugdje gdje ih se razbacati da, prema pravilima udobnosti , zdravog razuma i dobrog ukusa (a još više protiv pravila istih).
Svi prozori i balkonska vrata doma moraju biti prekriveni minimalno s dva sloja zavjesa – debljim neprozirnim i tankim prozraènim ispod ovih debljih... Ljeti su to lagane pamuène zavjese pastelnih boja, zimi teži zastori. A sve se to mijenja otprilike svaka dva tjedna, da odgovara prekrivaèima na kauèu, nadstolnjaku (koji ide preko kukièanih stolnjaka ispod staklene ploèe na stolu), jastuèiæima, posteljini i ostalim tekstilnim noænim morama...

Osim toga, žene iz Maminog klana pate od mijenjanja namještaja otprilike svakih 5 do 7 godina. Uz što obièno ide i èejnð ploèica, parketa, staza, tepisona, boja zidova i svega što se veæ da u stanu/kuæi promijeniti.
Pri èemu dio (uvjetno reèeno) starog namještaja završi kod ostalih pripadnica klana (što ove obièno samo potakne da se i one upuste u redizajn životnog prostora, da bi ga prilagodile kabinetnom ormariæu prababe Kate, ili fantastièno bezvremenski dizajniranom Lesnininom ugradbenom ormaru iz 80-i-neke...). Ostatak se smješta u šupe i iznamljene garaže, jer zaboga veæ æe fantastièno poslužiti kad se neka od curki bude kuæila...

Ipak, jedna od najveæih strasti žena iz Maminog klana je sakupljanje raznoraznih kuænih i kuhinjskih pomagala na struju, te kvalitetnog posuða, pribora za jelo, tanjura, èaša i uporabnih predmeta iz srodnih kategorija.

Npr, tamo negdje 60-ih i 70-ih su sve morale imati kuæni aparatiæ za vakumiranje najlonskih vreæica, kuæni stoj za faširanje mesa, onu stvar za rezanje salame i sireva ali manjih dimenzija nego oni u samoposlugama, bauhausovske džezve za espresso...
80-ih se obavezno moralo imati Iskrine telefone u verziji s brojèanikom i verziji s tipkama, one žute, crvene ili plave, s crnom slušalicom... Zatim famozni Cento Gradi za pranje i èišæenje kuænih površina na paru pod pritiskom, mali ruèni usisivaè za stol i namještaj, najmanje jednu supersvemoguæu šivaæu mašinu obiènu i jednu oberlokericu (mada je od svih samo Tetica znala šiti. Dapaèe, ona je šivala svima – mlatila je lovu ko šnajderica na crno, i manje više sve najkompliciranije fensi vjenèanice u gradu su se šile u mojoj današnjoj spavaæoj a njenoj nekadašnjoj radnoj sobi). Naravno, moralo se imati i stroj za pletenje. Pa zatim toster na iskakanje i onaj kontaktni na preklop, ogromnu pretpotopnu mikrovalku, najveæi sokovnik u susjedstvu, Gaggia aparat za espresso i cappuccino, kokièare, hot doggere, blendere raznih dimenzija i sve moguæe kuhinjske spravice za rezanje, miješanje, sjeckanje, miksanje i maltretiranje prehrambenih namirnica...
90-ih su se samo još gore raspomamile, što je bilo pogodovano službenim dolaskom kapitalizma i invazijom Baba Zepteruša, Tupperwareovki i inih. A ulaskom u novi milenij su natjecateljsko-sakupljaèke strasti za posjedovanjem što veæeg broja što beskorisnijih kuæanskih aparata kod žena iz Maminog klana doživjele totalni vrhunac...

Posebno u Tetièinom sluèaju.
Koja je prije nekih 7-8 godina zbog zdravstvenog stanja skoro sasvim prestala izlaziti iz kvarta, ulice, zgrade... ali je zato otkrila Neckermannove kataloge i tv prodaju.
I tako natrpala stan još i posebnim tavama za palaèinke (i creppe i pancake tipa), aparatiæima za vafle, setovima noževa za rezanje, komadanje, brušenje, guljenje i klanje, sakupljaèima vlage, stolnim zen-fontanicama...

Osim hrèkarenja s predmetima iz gore navedenih kategorija, za žene iz Maminog klana je karakteristièno i to da se panièno boje treæeg svjetskog rata, atomske bombe, tajfuna i monsuna, uragana, kataklizme, sudnjeg dana i 7 jahaèa Apokalipse.
Zbog èega u svojim domovima obièno imaju bar nekoliko ladica sa zalihama medicinskog etanola, AC/DC-a, Rivanola, zavoja, flastera, antibiotika, analgetika, antipiretika, antihistaminika, antidepresiva, antibejbi pilula i što ja znam èega sve ne za pružanje prve, druge i posmrtne pripomoæi. Hvala Svevišnjem što se još nitko nije sjetio ponuditi u slobodnoj prodaji male priruène kuæne defibrilatore, sklopive kirurške stolove i obiteljske kitove za anesteziju te manje kirurške zahvate...

Ali svakako niti jedna žena iz Maminog klana nije propustila uvaliti u svoj dom barem jedan golemi “obièni” frižider (zadnjih godina SVE imaju onaj dvokrilni, s ledomatom) i jednu manju ledenicu koja izgleda kao obièni frižider pa može biti u kuhinji, kao i škrinju za duboko smrzavanje u špajzi.
Kupovanje mlijeka, ulja i mineralne na gajbe, brašna i šeæera na desetke kila, mesa u kolièinama dovoljnima za tjedne potrebe javne kuhinje, sredstava ža èišæenje, higijenskih potrepština... Sve je to simptomatièno za Žene iz Maminog klana.

Izgleda da sam jedino ja nekim èudom, unatoè genetskim predispozicijama i tradicionalnom odgoju, izbjegla nekako razviti tu karakternu osobinu.

Sreæom, žene iz Maminog klana su nekako uvijek imale prostrane domove bogate prostorijama pogodnima za hrèkarenje...

A od svih gradskih žena iz Maminog klana, Tetica je po pitanju kvadrature nekako prošla najbolje.

Tetica živi u dvoetažnom stanu kvadrature debelo preko stotke. Nikome nije jasno koju je zapravo vezu morala potegnuti tamo negdje 74-e da dobije u prestižnoj novogradnji dvoetažni stan s tri spavaæe, komfornom dnevnom sobom spojenom s golemom kuhinjom/blagovaonicom, dva kupatila i ostavetinom, a nije imala ni petoro ni èetvoro, ni troje, èak ni dvoje djece. Jedno dijete i muž...
Mama, Teta i dio Rodbine su sumnjali na mog pokojnog Didu, visokopozicioniranog politièara u to vrijeme. Ali ja ne vjerujem. Dovoljno sam dobro poznavala pokojnu Baku da mogu biti sigurna da bi mu se ona krvi napila da je samo pokušao... Znam koliko je zavidna bila na Tetièinom Stanu, do posljednjeg daha... Ja nekako sumnjam u Admiralušu, Tetièinu pokojnu kompiæku kojoj je ova svaki mjesec mukte šila fensišmensi robicu za nju i njene kæerkice prema talijanskim i amerièkim èasopisima, i s kojom je imala tamo negdje od 50-ih do sredine 90-ih mali biznis sa švercanim bundama. Naime, Admiraluša je imala sestru udanu u Rusiji, sestra ju je posjeæivala skoro svaki mjesec, a Tetica je imala mušterije koje su voljele biti dobro odjevene, i tako... Nerciæ vamo, lija tamo, malo Ballantinesa i Marlbora, koji jugodinar pravom èovjeku na pravom mjestu... I eto prekomande za muža iz makedonske vukojebine u toplije krajeve, eto savršenog stana, eto i stipendije u inozemstvu za jedinu kæerkicu...

Jer osim hrèkarenja, jedna od najkarakteristiènijih osobina žena iz Maminog klana je i ta da su sve obdarene vrlo poduzetnim mozgom. Kao i vještinom sklapanja korisnih veza i zgrtanja materijalnih bogatstava.
Meðutim, izgleda da je, kao i hrèkarenje, i ta osobina mene preskoèila...

Što je nebitno za ovu prièu.

Ono što je bitno jest da je jutros ranom zorom jedna od polica u Tetièinom brlog... ovaj, Tetièinoj ostavi otkazala poslušnost.
Ona s kiselim paprikama, miješanom salatom, džemovima, postoljem za nekakvu profesionalnu megaheavy peglu na paru (skupa s peglom, naravno) i kuænim aparatiæem za vakumiranje.
I da se sve to sruèilo na policu koja je bila ispod nje...
Što je uzrokovalo rušenje stvari s još polica ispod ove.
Pri èemu su predmeti letjeli u svim smjerovima i usput rušili još neke stvari sa susjednih polica, odvalili ruèicu na vratima ostavnog ormara, oštetili usisivaè s vodenim filterom (onaj koji izgleda ko R2-D2 iz Star Warsa...), uzrokovali više manjih srèanih udara u cijeloj vertikali, i, naravno, totalnu štetu i kaos u ostavi...

A meni napokon pružili priliku da odvuèem nekoliko kutija i crnih vreæa krame ravno u kontejner.

I bogami se osjeæam vrhunski zbog toga.
Uz svoju sobu i malo kupatilo na donjoj etaži koje samo ja koristim, napokon je još jedna prostorija u stanu astma-free. Nema više klaustrofobije, nema više padanja u duboki oèaj dok razgræem sokovnike, ho/re/ca ambalaže cikle, komplete alata i pakete nikad korištenih kuhinjskih krpi u potrazi za najobiènijom peglom vulgaris (ne nekom specijalnom koja npr. usput obavlja depilaciju bikini zone, plete ribarsku mrežu i uzgaja svilene bube dok glaèam košulju...).

Osjeæam se apsolutno zen i fengšuizirano.
Preplavljena sam poletom i inspiracijom.
Želim... Želim... Želim i trebam veliki declutter Tetièinog stana! Želim to više od bilo èega na svijetu! Potrebno mi je! Nasušno potrebno! Kao zrak, kao voda, kao burek iz Mate tijekom PMS-a ili malo maskare i rumenila prije izlaska iz kuæe!!!

Poletna i inspirirana, otkrila sam što zapravo želim biti u životu.
O daaaaaaaaaa...
Ne želim više biti lokalna it girl.
Ne želim više niti vratiti svoju nekad uspješnu karijeru u marketingu.
Neæu ni ovce, ni novce, niti zgodnog i uspješnog a popularnog partnera pofutranog novèanika s pozamašnim draguljem meðu nogama, svim zubima na broju (ili bar s titanijskim implantatima u vilici), te usto još i romantiènog kao Austin/Bronte hibrid Mr. Darcyja i Heatcliffa...
Ne!

Želim biti Martha Stewart!
Boginja i guru svake kuæanice koja drži do sebe!
Želim biti Nigella Lawson!
Superseksi kuhinjska genijalka!
Želim...
Ajme, toliko ih ima da zapravo ne znam u ovome trenutku tko i što sve želim biti.
Ali želim...
Želim...
Želim...

Mah!
Zapravo samo želim unijeti malo reda i zraka u prostor koji je u ovome trenutku moj dom.
Potrebno mi je to.
A nekako imam osjeæaj da je potrebno i mojoj trenutaènoj obitelji, ma koliko režali i gunðali protiv promjena...
Ali primjetila sam da se Tetici zapravo sviða novi red i poredak u špajzi, kao i neki noviteti koje sam unijela u uobièajeni meni, što mi daje nadu i podstrek da ustrajem na tome.

Napokon, ja sam sada u stadiju promjena.
A promjene treba poèinjati od malih stvari.
Uostalom, nije da æu propustiti nešto stvarno važno ako se par dana ne budem smucala po places to be, ne budem meðu people to see... Jer ionako je iz dana u dan oko mene uvijek sve isto.

26.12.2009. u 23:36 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.