Depresivni post žene zametene snijegom

Ove godine me nekako preskoèilo blagdansko raspoloženje.
Ne diraju me slabo ili uopæe neokiæeni izlozi, traljava atmosfera u gradu, gužve pred malom FINA-om na Prokurativama (gdje skoro svaki dan svratim obaviti uplate i ostale stvari koje se kolegici ne daju obavljati jer ne voli po šugavom vremenu izlaziti iz ureda, a meni su taman usput kad idem na pauzu u svojim lijepim crvenim Huntericama. I osjeæam se grozno dok me zaštitar pušta kao pravnu osobu u toplu poslovnicu, a kolona promrzlih i od kiše mokrih gladnih umirovljenika ostaje visiti pred vratima da bi predigla Kerumovu božiænicu)...

Ne raduju me èak ni obilna sniženja. Na kojima ima pregršt povoljnih èizama broj 39 i odjeæe moje velièine... Naime, moje stopalo je upravo one velièine koje su i stopala veæine žena koje kupuju cipele koje i ja želim imati (prokleti 39/40), tako da moje velièine nestane i prije rasprodaja. A o odjeæi broj 44 (hlaèe i suknje) i 40 (majce, puloveri, bluze...) da i ne govorim. Moram ih grabiti èim stignu na police. Jer dobri komadi te velièine ne doèekaju rasprodaju.
Moja AA ima sasvim dobro objašnjenje za tu pojavu: žene koje rade i imaju novaca za odreðenu odjeæu obièno satima sjede na poslu, voze se autom, nemaju vremena za redovno vježbanje i na pauzama se hrane smeæem, pa zato imaju široko dupe. E, one kupuju odjeæu odmah kad doðe na police, jer im ta odjeæa treba, i ne razbijaju previše glavu cijenama. Dok studentice, besposlièarke i domaæice/mlade majke obièno imaju vremena za jurcanje naokolo, vježbanje i dijete, ili uopæe nemaju vremena i mira i stalno su negdje u pokretru (pogotovo mame sa sitnom djeèicom), njihovi guzovi su velièine graška a struk širine grisine, i one mogu si priuštiti èekanje da krpe padnu na 30% prvotne cijene. One kupuju na rasprodajama.
A tu je i ona posebna kategorija žena kao što je moja I, od koje ne bježe samo muškarci glavom bez obzira. Nego i celulit, i masne nakupine u svim moguæim verzijama i oblicima. Proklete džepne Venerice sa svim oblinama na mjestu, ali u mikroskopskim dimenzijama. Kraljice savršene konfekcijske velièine 34/36, sa sitnim nožicama 37/38. One koje mogu najsavršenije traperice naæi u djeèjem Dieselu i platiti ih jedva 500 kuna po punoj cijeni. Kojima ne znaèi ništa to što zlatne visoke Nike tenisice u cijelom Splitu veæ dva mjeseca ne možeš naæi u velièini za odrasle ni da ti život ovisi o tome. Jer su veæ odavno kupile preslatke visoke retro bijele Pume a' la Nataša Bebiæ (one sa uberdražesnim sitnim zvjezdicama u fluorescentnim bojama) na djeèjem odjelu, i još upotpunile kombinaciju superkul plišanom roza trenerkom, i sve to u pola cijene koliko koštaju iste stvari za nas odrasle krmaèe! Prokletnice koje mogu minjake i tajce kupovati u Zerododici Benettonu!!! Gaaaaaaaaaaaah!
Takve ženice u Karlinom outletu kupe prošlosezonske Fabi zlatne sandale s remenèiæima i kristaliæima za 300-400 kuna, jer su zadnje i još u velièini 36...
Dok se ja pokušavam bezuspješno ugurati u zadnje Abercrombieve hlaèe od trenerke u velièini L i pitam se jesam li možda nekako sluèajno upala u nekakav paralelni svemir u kojem je sve isto osim što je konfekcijski broj XS u njemu sluèajno zamijenjen onim XL... na svim odjevnim artiklima!!!

Ali zapravo moram priznati da mi ovakvo stanje nimalo ne smeta.
Dapaèe, ovo je najopušteniji prosinac u, mislim, posljednjih 20-ak godina mog života...
Ne obilazim duæane. Ne kupujem manijaèki darove za sebe, sebe, sebe, pa još malo za mene, i onda za rodbinu i prijatelje. Ionako sam se s najbližom ekipom dogovorila da ove godine darova nema. I odmah nam je nekako lakše...
Ništa ne oèekujem. I ništa ne pripremam.
A da ne spominjem kakvo su olakšanje ovi blagdani donijeli i obiteljskom budžetu i opæenito liniji...
Inaèe veæ poèetkom mjeseca poèinjem s manijakalnim peèenjem kolaèa i pripremanjem raznoraznih maštovitih obroka, a poèinju i svi drugi ljudi oko mene. Pa se onda stalno nešto jede, kruži po susjedstvu s tanjurima kolaèa, izmjenjuje recepte, reže, sjecka, mijesi, kuha, peèe, prelijeva, maže, dekorira...
Ove godine nema toga. Ono, nema. Ma kakvi.
Em smo ušparali na orasima i margarinu, em smo ušparali na struji, em nema nepredviðenih troškova za Gastale i laksative... A i ne buše se nove rupice na remenju.

Ok, nije baš da nemam apsolutno ništa fino za jelo doma. Juèer sam dobila neoèekivani dar od Šarmantnog Gada – napokon se dokopao Splita, ali nismo išli za Zagreb (opet!!!). Zbog stanja na cestama. Pa sam ja bila malo tužna jer sam se nadala vidjeti malo moje cure i psa. I on je bio malo tužan, jer se nadao malo zapiti s (još jednim) kumom.
Bila sam baš tako oèito i upadljivo tužna, da se naveèer pojavio na parkiralištu s utješnim darom. Golemom zlatnom vreæicom. Punom – ajme meni – njegovih ruku djela!!!
Par boca vina iz NJEGOVOG obiteljskog vinograda, uredno vakumiranim narezanim pršutom kojeg je ON sušio i friškim domaæim kobasicama koje je ON radio (ok, neæu uopæe razmišljati o tome kako je oduševljeno htio prièati o tome kako je ON klao prasca... uh!), bocom rakije koju je ON pekao... I jnekakvim prokleto dobrim sirom kojeg doduše nije radio on, ali svejedno...
Jednostavno se pojavio, natovario me spizom, dao pusu u obraz i otperjao na mali balun s ekipom, a ja sam ostala malo onako... hm, ne znam...

Ne znam što bih mislila o TAKVOM daru.
Možda ima nekakvu grižnju savjesti, ili osjeæa obavezu da me nahrani u ovim kriznim vremenima? Možda se malo i uznemirio zbog promjena na mom tijelu u posljednjih mjesec dana ili mu više nisam privlaèna? Jer primjetio je da sam se ozbiljno stanjila u struku. Pa me veæ par puta zabrinuto upitao hoæe li mi se smanjiti i cice, i koliko ja to uopæe namjeravam izgubiti u dupetu...
Na moju veliku žalost, a vjerovatno na njegovu radost, moji pršuti su ipak komad mišiæa, a cice uvijek ostaju iste – debljala se ja ili mršavila.

AA ima sliènih problema – njen nekovrsni deèko (viða se dotiènim gospodinom, na njenu sreæu slobodnim) je strastveni lovac. Umjesto s njom, veæinu vikenda provodi na èeki, i redovno je uveseljava raznoraznom divljaèi. S kojom ona nema pojma što bi, jer baš i nije neki mesojed. Dok on itekako zna što bi da ona napravi s tim. Samo što njoj spremanje divljaèi nikako ne ide od ruke.

Vjerovatno je ova kriza u muškarcima probudila nekakve primarne mužjaèke nagone, koji ih tjeraju da ženke opskrbljuju mesom i mesnim preraðevinama. A to nije dobro. Nešto je èudno u zraku, i bojim se da æe sukladno promjenama kod mužjaka moj iduæi potez biti presaðivanje božiæne pšenice u pitare na balkonu, ili sakupljanje bobica po gradskim nasadima i ukuhavanje marmelade...

Iskreno, ovaj me prosinac totalno izdeprimirao. ne osjeæam se dobro u Splitu.

Zato sam ovaj vikend zbrisala do frendova u BiH.
I upravo u ovome trenutku mislim kako je to bio apsolutno krivi potez.
Zametena sam! Snijegom! Ogromnim kolièinama superledenog snijega... Unatoè grilonkama, tajcama, jednim obiènim soknama i termo èarapama povrh njih, i dobrim starim Uggsicama, osjeæam se ko sudionik marša na Igmanu. Hladno mi je. i baš me briga što izgledam ko prokleti medvjed s 10-ak potkošulja, majca i muških debelih džempera na sebi. Unatoè grijanju u svim moguæim zatvorenim prostorima, meni je prokleto studeno!!!

Iskreno, jedva èekam nedjelju i povratak u dosadni Split.

19.12.2009. u 16:44 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.