Mind mapping

U ponedjeljak navečer je bio film ''Dan ludila'' (''Falling Down''). U filmu se radi o jednom čovjeku koji je nekoć projektirao rakete za obranu, sada bez posla jednostavno poludi i kreće na rođendan svoje kćeri koju ne smije vidjeti nakon razvoda sa ženom. Kreće se gradom i za sobom ostavlja trag nasilja i mržnje. Najjača mi je scena gdje čovijek s kravatom i naočalama gubi zdrav razum, uzima bejzbolsku palicu i razbija neku trgovinu. I pitam se kako čovijek može samo tako poluditi? Zapravo veoma jednostavno. Sav bjes koji čovjek drži u sebi jednom mora eruptirati. I posljednjih nekoliko mjeseci i sam shvaćam kako poprilično lako planem. To me podosta zabrinjava. Neki dan sam na sestru vikao bez nekog valjanog razloga. Počnem lupati šakama po zidu i vičem toliko da poderem grlo. I nakon pet minuta – kao da ništa nije bilo. Gubim razum, to je posve izvjesno. I što je možda najgore, to radim zbog sitnica. I bojim se da ću u daljoj budućnosti postati osoba koja će bez ikakva razloga gubiti živce na gluposti i s kojom se neće moći normalno živjeti. Premlad sm da se živciram, ali prošao sam kroz dosta jako stresnih razdoblja koja su me proždrla iznutra. Više nisam normalna osoba kakva sam nekoć bio...
Eh da... Maideni su napisali jednu pjesmu prema filmu ''Falling Down'' zove se Man on The Edge, izašla je kao prvi singl sa albuma ''The X-Factor'', te je upamćena kao ponajbolja pjesma iz razdoblja kad je Blaze Bayley pjevao u Maidenima, već sam jednom te stihove stavio u jedan post prije par mjeseci, al' nema veze.

Man On The Edge

[Blaze Bayley and Janick Gers]

The freeway is jammed and it's backed up for miles
The car is an over and baking is wild
Nothing is ever the way it should be
What we deserve we just don't get you see

A briefcase, a lunch and a man on the edge
Each step gets closer to losing his head
Is someone in heaven are they looking down
'Cause nothing is fair just you look around

Falling down

He's sick of waiting of lying like this
There's a hole in the sky for the angels to kiss
Branded a leper because you don't fit
In the land of the free you can live by your wits

Once he built missiles a nation's defence
Now he can't even give birthday presents
Across the city he leaves in his wake
A glimpse of the future a cannibal state

Falling down

The freeway is jammed and it's backed up for miles
The car is an over and baking is wild
Nothing is ever the way it should be
What we deserve we just don't get you see

A briefcase, a lunch and a man on the edge
Each step gets closer to losing his head
Is someone in heaven are they looking down
'Cause nothing is fair just you look around

Falling down...



I za kraj se samo pitam što je potrebno da čovijek padne s tog ruba?

We don't need no education
We don't need no thought control
No dark sarcasm in the classroom
Teacher leave them kids alone
Hey! Teacher! Leave them kids alone!
All in all it's just another brick in the wall
All in all you're just another brick in the wall


We don't need no education
We don't need no thought control
No dark sarcasm in the classroom
Teacher leave us kids alone
Hey! Teacher! Leave them kids alone!
All in all it's just another brick in the wall
All in all you're just another brick in the wall

Tako ide pjesma Pink Floyd-a, dobrog starog banda koji sam počeo slušati kao klinac. Imao sam možda šest ili sedam godina kad mi je teta na vinilu pustila legendarni singl ''Another Brick In The Wall''. Godinama sam pjevušio retke iz te pjesme:
''We don't need no education,
Teachers leave us kids alone,
All in all it's just another brick in the wall''

I onda sam negdje u sedmom razredu nabavio tu pjesmu na CD-u. Slušao sam je opet noć i dan, tako je bila savršena, još uvijek jest. A ovih dana je aktualnija no prije; moji voljeni profesori su napokon našli neki razlog da ne rade i pritom još malo i zarade.
Dosad nisu bili zadovoljni sa plaćom većom od prosjeka države, unatoč činjenici da imaju najveći godišnji odmor, svaki vikend im je slobodan, preko ljeta rade kojih dva tjedna, preko zime su doma.
Sada su se (napokon?) dosjetili da zaostaju za prosjekom države te žele čak 20% veće plaće, jer kažu da će tako biti manje opterećeni svojim statusom pa će se više moći posvetiti svojim učenicima. A ja bih se dao okladiti da će u ponedjeljak sve biti po starom, opet će netko letjeti van pod engleskim, opet će ona pijanica na praksi izmišljati neka svoja pravila, ali meni to ne smeta, barem ne više no prije... Oni se neće promijeniti, bilo bi čudno kada bi se promijenili. Kako će neka baba nakon trideset godina tiranije nad učenicima već sutra postati umiljata gospođa sa žarom za poučavanjem kao na početku njena radnog staža? Pa molim lijepo. Pa možda jesam glup, ali nisam slijep. Neka kažu: ''Dajte nam veće plaće kako bih danas – sutra imao za dionice od INA-e, kako bih djetetu kupio bolji auto''. A ne ovako se praviti glupi i bezuspješno se pretvarati. A što s nama učenicima, nama se ionako ne da u školu, nama se čini da imamo i pametnijeg posla. Dotad ja lagano pjevam:
''We don't need no education,
Teachers leave us kids alone,
All in all it's just another brick in the wall''

Naposlijetku svi sretni i zadovoljni. Ja nemam škole tri dana, moja profa može dići kredit za veću kuću, jer joj je ova od 100 kvadrata premalena za njezinih 80 mačaka koje joj prave društvo jer se nikada nije udala. Vlada će se uokolo kurčiti kako ulaže u naše moderno školstvo (pokušajte ovo ozbiljno pročitati ako možete).
Sad se evo doma izležavam, slušam Pepperse i pada mi na pamet da nisam već tjednima slušao Hladno Pivo. Puštam dvije prikladne pjesme sa Desetke. Prvo Birtija, koju pjevam ostatak dana i izluđujem starce te me oni žele poslati u školu da tamo budem 24 sata dnevno, a zatim puštam još prikladniju pjesmu:


Studentska


Živim u domu k'o bubreg u loju
Imam svoj bioritam nije previše hitar
Spavam dok se ne dignem, svratim do kantine
Gdje me kuharice krišom mjerkaju

Samo kad' navrate starci sam malo u frci
Mičem limenke piva i prašinu s knjiga
I s bolom na licu zurim u skriptu
Dok mi ne uvale lovu, skupe veš i odu

Sve je isto k'o i prije od hot-doga do birtije
Od birtije sve do Cmroka ista runda nova koka

Što se politike tiče nje se javno odričem
Jer sam previše sretan da bih pišao uz vjetar
Radim na lokalnom planu za smještaj i hranu
Buduća elita ne smije imat' dosje

Sve je isto k'o i prije od hot-doga do birtije
Od birtije sve do Cmroka ista runda nova koka

Al' evo i Birtije, jer manjkom posjeta školi dolazi do više posjeta dragih mi birtija:

Birtija


Nema više, nema više naše birtije
Tu je još jedan vrlo vrijedan mramorni WC
Gdje dva deci piva dođe k'o prije krigla
I nitko, nitko se ne smije

Sjedim u širokoj fotelji
K'o na električnoj stolici
Kako da pijem kad sve se bijeli
Kao u bolnici

Na zidu gdje smo pisali rezultate
Razularenih pijanki
Sada vise slike nekog Croate
Mjesto kalendara sisatih

Nema više, nema više naše birtije
Tu je još jedan vrlo vrijedan mramorni WC
Gdje dva deci piva dođe k'o prije krigla
I nitko, nitko se ne smije

Gdje nas je brkata konobarica
U plavim borosanama
Nekad strpljivo slušala
Sad stoji mali bijeli kompjuter
I isto takvo osoblje
K'o mutavo mijenja pepeljare

Nema više, nema više naše birtije
Tu je još jedan vrlo vrijedan mramorni WC
Gdje dva deci piva dođe k'o prije krigla
I nitko, nitko se ne smije


A vani pada kiša, I godi mom oku, znam da ne moram van, u kući mi je toplo, jedem, serem, izležavam, gledam TV, slušam mjuzu – uživam, a torba u kutu, i tako će ostati barem do ponedjeljka.
I onda se sjetim da moram nešto obaviti u gradu, a ne da mi se, no neću se ljutiti, nema apsolutne potrebe. Znam da je vani kiša, al' ja volim kišu, uostalom, tko je u ovakvoj situaciji ne bi volio. Tada puštam jedan oldie i uživam...

Raindrops Keep Falling on My Head

Raindrops keep falling on my head
And just like the guy whose feet are too big for his bed
Nothin' seems to fit
Those raindrops are falling on my head, they keep falling

So I just did me some talkin' to the sun
And I said I didn't like the way he got things done
Sleepin' on the job
Those raindrops are falling on my head, they keep falling

But there's one thing I know
The blues they send to meet me won't defeat me
It won't be long till happiness steps up to greet me

Raindrops keep falling on my head
But that doesn't mean my eyes will soon be turnin' red
Crying's not for me
'Cause I'm never gonna stop the rain by complainin'
Because I'm free
Nothing's worrying me.

It won’t be long till happiness steps up to greet me

Raindrops keep falling on my head
But that doesn't mean my eyes will soon be turnin' red
Crying's not for me
'Cause I'm never gonna stop the rain by complainin'
Because I'm free
Nothing's worrying me.

Strahovi, fobije, nešto što nam dodatno ispunjava život, svatko se nečega boji.
Odlučio sam pistati o nekim svojim najvećim stahovima, koji su racionalnijim osobama čak i smješni, al' ja na tom ''testu racionalnosti'' redovito padam.
Jedna od mojih najvećih fobija su – izvanzemaljci, taj strah ponajviše pripisujem tome što sam kao klinac obožavao gledati SF seriju X-Files i razne dokumentarce i filmove o nezemaljskim bićima i njihovim posjetima našem planetu.
Realno gledano meni je nekako logično da oni postoje, jer kolike su šanse da u ovom svemiru ne postoje planeti na kojima ima života, osim naravno naše planete. Kako bi išao citat iz jednog mog omiljenog filma : ''Bilo bi to užasno traćenje prostora''. Ali da budem malo jasniji, ne bojim se ja izvanzemaljaca na njihovoj vizualnoj bazi (nešto tipa Alien – osmi putnik), jer je to totalna fikcija i bez veze. Kad malo bolje razmislim ne mogu točno niti opisati tu moju fobiju. Jednostavno me hvata jeza kada gledam u noćno nebo, strah me da jedna svijetla točka ne počne ludovati po nebu jer sumnjam da bih znao što tada učiniti, mislim da bih se jednostavno smrznuo. Uvijek me fascinirala jedna priča koju sam čuo u emisiji ''Na rubu znanosti'' (ponedjeljkom navečer na HRT 1, odlična emisija, obavezno gledati!!!)
Naime radi se o bliskom kontaktu s izvanzemaljskim životom.
Negdje u americi neki su likovi otišli na kampiranje kraj jezera u nekoj dolini. Navečer, kad su ugasili vatru i krenuli spavati vidjeli su svjetlost u daljini, opisali su to kao kuglu koja se gibala stohastički, tj. letala je vamo – tamo. Jedan od njih (očito neka budala) je odlučio tom svjetlu signalizirati baterijom, i kada je svjetlom označio poruku SOS, svjetlo je samo nestalo. Zatim je nenadano izronilo iz jezera i – više se ničega nisu sjećali.
Kasnije su pod hipnozom jasno opisali prostorije u kojima su na njima obavljali nekakve pokuse. Zatim su im na rendgenskim(ili kako se već piše) slikama našli sićušne metalne usadke koji su se nalazili u njihovim kostima, zanimljivo je da nisu nađeni nikakvi tragovi postavljanja istih usadaka, tj. nije bilo ožiljaka. Znam da zvuži prilično nevjerojatno, ali to nije jedini slučaj pronalaženja sitnih metalnih predmeta u ljudskim kostima, a da nije bilo tragova koji bi objasnili kako su te ''sonde'' postavljene tamo. Zašto kažem sonde? Zato jer su neki od tih sitnih metalnih zrnaca odašiljala signal.
Ima tu još mnoštvo priča o otmicama. Prije nekoliko dana je počela serija ''Invazija'' na RTL-u. Gledao sam prve dvije epizode i moram priznati da izgleda odlično. To mi je bila i djelomična inspiracija za ovaj post.
Ali ne bojim se ja samo izvanzemaljaca, ima toga još, ali ti strahovi su ipak nešto normalniji. Npr. Bojim se smrti određenih osoba (ali ne i svoje smrti, ukoliko mi se dogodi na neki normalan način), visine (ne uvijek, al' ima trenutaka), jedan od jačih strahova je da budem živ zakopan (to je koma).
Moram priznati da ipak ne razumijem one koji se boje krvi, kukaca, zmija i sl.
Fear of the Dark – jedan od najboljih albuma Iron Maidena ima istoimenu pjesmu koju je napisao Steve Harris. Potaknuo ga je strah od mraka koji se javlja kod djece, pa tako da se i on kao klinac bojao mraka. Ne znam za vas ljudi, al' mene je još uvijek malo ''prpa'' kad idem mračnom uličicom ili sam negdje u mraku.



To je Steve jednostavno predobro opisao stihovima:

Fear Of The Dark

[Harris]

I am a man who walks alone
And when I'm walking a dark road
At night or strolling through the park

When the light begins to change
I sometimes feel a little strange
A little anxious when it's dark.

Fear of the dark, fear of the dark
I have constant fear that’s something's always near
Fear of the dark, fear of the dark
I have a phobia that someone's always there

Have you run your fingers down the wall
And have you felt your neck skin crawl
When you're searching for the light ?
Sometimes when you're scared to take a look
At the corner of the room
You've sensed that something's watching you.

Have you ever been alone at night
Thought your heard footsteps behind
And turned around and no-one's there ?
And as you quicken up your pace
You find it hard to look again
Because you're sure there's someone there

Watching horror films the night before
Debating witches and folklore
The unknown troubles on your mind
Maybe your mind is playing tricks
You sense, and suddenly eyes fix
On dancing shadows from behind.

Fear of the dark, fear of the dark
I have a constant fear that something's always near
Fear of the dark, fear of the dark
I have a phobia that someone's always there.

When I'm walking a dark road
I am a man who walks alone

…iliti rat, najveće sranje koje je ljudski rod ikad učinio. Jedna okrutna stvar koja nas okružuje i čini, nažalost, našu svakidašnjicu.

''...danas je u Izraelu poginulo 58 ljudi tijekom nekog tamo granatiranja,
u Iraku je poginulo 72 ljudi i još ih je toliko ozlijeđeno u napadu samoubojice, eh da...i poginulo je još kojih dvadesetak američkih vojnika,
u nekoj tamo zemlji je poginulo trideset i troje ljudi zbog auto-bombe, a sada vijesti iz sporta...''

I tako iz dana u dan, ljudi se mrze, ubijaju, kolju i bombardiraju.
Jednom sam napisao post prema jednoj pjesmi od Maidena, riječ je o bojišnici prvog svijetskog rata, Paschendale-u, ali najdraži mi band je snimio još desetak pjesama s ratnom tematikom, dok je novi album ''A Matter of Life and Death'' prepun takvih stihova, čak je i cover u vojničkim bojama. Pa evo da i nabrojim neke od najpoznatijih (anti)ratnih pjesama koje su Maideni napisali:
Paschendale, Face in The Sand, Brighter Than A Thousand Suns, These Colors Don't Run, The Longest Day, The Legacy, Die With Your Boots On, The Trooper, Where Eagles Dare, Aces High,
2 Minutes To Midnight, Tailgunner ...
I mnogi drugi glazbenici su pisali antiratne pjesme, ali rat je poprimio još veće razmjere na TV-u, konkretno, kad je Hollywood uzeo stvari u svoje ruke stvorene su najdojmljivije ratne priče (Spašavanje vojnika Ryana, Združena Braća, Bili smo vojnici, Apokalipsa danas...). Iako u njima sve vrvi od pretjeranog američkog patriotizma ima scena u koje se uživiš toliko da si napet kao da si u rovu, kao da oko tebe padaju granate i ginu ti suborci...
I tu dolazim do novog poglavlja: kako je to zaista biti u ratu? Uzeti si za pravo da čovijeku uzmeš život?
Možda se negdje u ovim stihovima krije odgovor:



My War

I don't want to die
But I’m going to…
In this field surrounded by Death
With no way out
How to survive? Kill to survive! Kill to stay alive
Ammo’s low, they come from everywhere
I must pull the trigger, commit a murder
I’m not a killer, I’m a soldier
I fight for my beliefs! I don’t want to, but I have to!

What have I done?
Corpses are lying around; every single body had its name and story
What have I done? I’ve took liberty to take a man’s life
What have I done? I’ve played God
What have I done? I feel guilty because I am!
No country, no belief or stance is worth a man’s life

So fuck you, and your politics!!!
How do you dare to play God? To send a man into Death’s arms
Take the rifle, take the gun and
Look into his eyes when you kill a man
Politicians, you motherfuckers! How can you let your people die?
Die only for your interests!

Battlefield is just a politician’s playground

18.11.1991. Dan pada grada Vukovara
Bitka za Vukovar je bila najkrvavija bitka domovinskog rata.
Započela je 25. kolovoza 1991. nakon nekoliko dana teških borbi, na iznenađenje napadača, branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana do tada najžešćih borbi u Domovinskom ratu, branitelji Vukovara uništili su oko 60 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je ''grobljem tenkova''.
Na položaje branitelja kao i na ostatak grada (uključujući i bolnicu!) dnevno je padalo i do 8.000 granata, raketa i avionskih bombi u jednom od najnemilosrdnijih bombardiranja u modernoj povijesti.
1.700 poginulih na hrvatskoj strani (od toga 1.100 civila), više od 4.000 ranjenih, 3.000 - 5.000 zarobljenih, više od 1.000 nestalih (vojnika i civila) i tisuće prognanih. Vukovar je branilo približno 1.800 boraca, poslijednji otpor skršen je 18.11.1991.
Malobrojna i slabo naoružana postrojba ostvarila je nevjerojatne borbene rezultate: uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih zrakoplova i helikoptera, broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 5.000-8.000, a 10.000 – 15.000 ih je ranjeno. Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Junaštvo malobrojnih branitelja Vukovara koji su se gotovo 3 mjeseca odupirali mnogo nadmoćnijem protivniku (odnos u ljudi iznosio je upravo nevjerojatnih 30:1 u korist srpske vojske!) razlog je što je Bitka za Vukovar postala jedna od najsvijetlijih stranica ne samo u hrvatskoj, već i u svjetskoj vojnoj povijesti.
Taj užas bojišnice meni katkad tako teško pojmljiv me jednostavno zapanjuje, da ne kažem fascinira, jer u tom trenutku nema sažaljenja već samo instinkt za preživljavanjem. Stari mi je bio u ratu i uglavnom malo priča o tome, potpuno ga razumijem. Katkad mu se i divim kako se dobro drži nakon svih užasa kakvih se viđaju u ratu, ti užasi su dostatni da čovijek poludi.
Jednom mi je majka pričala kako je jedan njezin školski kolega poludio u ratu. Naime, čuvao je stražu i njegova trojica najboljih prijatelja su se odlučila našaliti s njime. Šuljali su se uokolo i on je otvorio vatru na njih, ubio je trojicu najboljih prijatelja, kažu da od te noći više nikad nije bio isti, kažu da je totalno poludio. I to samo zbog zafrkancije. Od te se priče ježim, ali i takve se stvari događaju u ratu. Nažalost događaju se i mnoge gore stvari, iako ih ja teško mogu zamisliti.
Možda je još i gore kada neki glazbenici nalaze put do slave preko ''samoprozvanog patriotizma'', pritom najviše mislim na Miroslava Škoru koji je po meni prije bio solidan zabavljač, al' je vidio kako se raja pali na Thompsona pa je i on pokušao taj recept. Pjevaj o tome kako nisi bio svoj čovijek jer ti nisu dali, kako si se borio za svoju zemlju (samo ne znam kako se to Škoro borio ali dobro) i na tvoje će pjesme svršavati ratni veterani i njihova ograničena djeca, ista djeca koja će nakon škorine pjesme sa istim žarom otpjevati Lepu Brenu, Milu Kitića, ili Cecu, udovicu Arkana, jednog od najvećih četnika. I onda shvatim zapravo da su se naši roditelji borili i ginuli za ništa. Za državu u kojoj će djeca pevati srpske pesme, državu koja će ih smatrati zločincima te ih zapostavljati. Državu koja će im okretati leđa kada oni neće imati posla jer pate od PTSP-a ili imaju toliki ratni invaliditet da su nesposobni da rade.
Tako da sve u svemu rat gubi svaki svoj smisao i svrhu, ali krv se proljeva i dalje...

Odlučih pisati o jednoj odličnoj pjesmi sa albuma Dance of Death, Rainmaker.
Fantastična pjesma koja jednostavno odlično zvuči,napisao ju je Dave Murray i još jednom dokazao kako on zna pisati dobre pjesme, i svirati ponajbolje solaže u svijetu metala. Gitare i vokal su na rubu savršenstva, ali ja je vidim danas u nekom drugom svijetlu. Katkad nam neke pjesme znače više no inače, a danas mi je u glavi samo jedna riječ - Rainmaker !



Rainmaker


When I was wandering in the desert
And was searching for the truth
I heard a choir of angels calling out my name
I had the feeling that my life would never be the same again
I turned my face towards the barren sun

And I know of the pain that you feel the same as me
And I dream of the rain as it falls upon the leaves
And the cracks in our lives like the cracks upon the ground
They are sealed and are now washed away

You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears away
You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears.....

And I know of the pain that you feel the same as me
And I dream of the rain as it falls upon the leaves
And the cracks in the ground like the cracks are in our lives
They are sealed and now far away

You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears away
You tell me we can start the rain
You tell me that we all can change
You tell me we can find something to wash the tears.....

And I know of the pain that you feel the same as me
And I dream of the rain as it falls upon the leaves
And the cracks in the ground like the cracks are in our lives
They are sealed and now far away




btw. mala isprika zbog prošlog posta, naime napisao sam neke stvari koje su mi kasnije zvučale jako glupo pa sam pobrisao gotovo pola posta.

Danas mi je bio katastrofalan dan, ništa nije moglo proći u redu, sit sam svega!!!


Purgatory

[Steve Harris]

Thinking of an age old dream, places I have never seen,
Fantasies lived times before.
I split my brain, melt through the floor.

Over clouds my mind will fly, forever now I can't think why.
My body tries to leave my soul.
Or is it me, I just don't know.
Mem'ries rising from the past, the future's shaddow overcast.
Something's clutching at my head, through the darkness I'll be led.

Oh another time, another place.
Oh another smile on another face.
When you see me floating up beside you,
You get the feeling that all my love's inside of you.

Please take me away, take me away, so far away.
Please take me away, take me away, so far away.
Please take me away, take me away, so far away.

Thinking of an age old dream, places I have never seen,
Fantasies lived times before.
I split my brain, melt through the floor.

Over clouds my mind will fly, forever now I can't think why.
My body tries to leave my soul.
Or is it me, I just don't know.
Mem'ries rising from the past, the future's shaddow overcast.
Something's clutching at my head, through the darkness I'll be led.

Oh another time, another place.
Oh another smile on another face.
When you see me walking up beside you,
You get the feeling that all my love's inside of you.

Please take me away, take me away, so far away.
Please take me away, take me away, so far away.
Please take me away, take me away, so far away.


Prvo se probudim i stari odmah nalazi neki razlog da se izdere na mene, zatim krenem slušat mjuzu pa mi počne srat kak' moram učiti. Počinjem pisati lektiru i nasere mi se sestra, k'o fol i ona ide učiti. Nakon toga napokon počinjem slušati mjuzu, i opuštam se...
Kad dolazi stara i govori kako je preglasno, a ja joj bezuspješno objašnjavam da se heavy metal sluša malo glasnije.
I ništa, stavljam neka svira Satriani, malo laganija glazba pa je mogu slušati malo tiše. I tad me susjed zove da idemo igrati nogomet, igrali smo malo i onda odoh gledati utakmicu. Napokon su vratili Premier Ligu, engleski nogomet naprosto obožavam. I gledao sam prvo poluvrijeme kad me stari zove da mu nešto pomognem popraviti, zbogom nogometu...
I kad smo bili gotovi napokon vraćam se utakmici kad stara veli da moram u trgovinu, zbogom nogometu II dio...
Idem iz trgovine na biciklu i pukne mi vrećica, god dammit !
I stižem na posljednjih petnaest minuta utakmice. Kad stari uzima daljinski jer želi gledati nešto drugo, ja odlučim otići u svoju sobu gledati utakmicu, posljednjih desetak minuta tekme sam proveo slušajući jednu od bezbrojnih bezznačajnih propovijedi moga djeda koji je baš tada morao ići vidjeti što ja to radim u sobi... koji moron! Kasnije ponosno govorim starcima da sam ispravio fiziku i stari mi opet počinje srati kako nisam mogao ispraviti na više od dvojke... MA NEK' SE JEBE !!! tada mi je pukao film, odlučio sam da neću ići u grad jer sam bio psihofizički iscrpljen pa ću se odmarati doma. I bilo je sve manje-više dobro. Slušao sam pjesmu Trumpets of Jericho, fenomenalnu stvar Brucea Dickinsona, stvarno sam uživao, malo gledao telku i surfao netom. Zanimljivo mi je bio za promjenu subotu navečer provesti doma.ALI i tada mi se događa nešto što mi kvari ostatak večeri, no odlučih da nema smisla pisati o tome...
Još bi samo nešto napisao za kraj:
Ljudi molim vas ! poštedite me, dosta mi je više petljanja u moj život, dajte mi da ga živim na miru. Imate svoje živote, živite ih, nemojte mi ubijati volju za mojim.
Ne želim savršen život, ne želim utopiju, želim živjeti život bez uplitanja, negodovanja, prigovaranja, likovanja i naizgled beskrajnog niza savjeta koji ne pomažu... ili to možda i jest utopija?


Another Life

[Steve Harris]

As I lay here lying on my bed, sweet voices come into my head.
Oh what it is, I wanna know, please won't you tell me it's got to go.
There's a feeling that's inside me, telling me to get away.
But I'm so tired of living, I might as well end today.

Tuga? Da ! Tuga. Tužan sam, ne znam zašto. Kako da objasnim ono što osjećam. Svašta mi se posljednjih dana mota po glavi, neopisivo sam ljut. Na koga? Na sebe? Na druge? Ne znam.
Ljubav, izvor sve sreće i boli. Koliko me puta boljelo zbog ljubavi? ...ma vraga ljubavi, ludosti ! To nije bila ljubav, to nije smjela biti ljubav. Tako je bilo lako voljeti, ali nije bilo ni približno
lako primati udarce. Jednom sam nešto lijepo osjećao, nisam ni slutio koliko sam bio slijep, sada znam! Sada je kasno, nakon svega što se dogodilo emocionalno sam mrtav. Prošli su dani, čak i mjeseci, a ja sam bio poput mrtvaca.
Znate onaj feeling kad se ulijete do daske pa vam sljedeći dan sva cuga smrdi i povraća vam se od same pomisli na piće? Isto sam se i ja osjećao kad je u pitanju bila ljubav, bio je to, valjda, emocionalni mamurluk, bilo je to razdoblje ranjivosti. Nisam razlikovao dan od noći, ne nisam spavao, nisam sanjao...nisam mogao.
Bilo je to tužno ali istinito.

Sad But True


Hey I’m your life
I’m the one who takes you there
Hey I’m your life
I’m the one who cares
They, They betray
I’m your only true friend now
They, They’ll betray
I’m forever there

I’m your dream, make you real
I’m your eyes when you must steal
I’m your pain when you can’t feel
Sad but true

I’m your dream, mind astray
I’m your eyes while you’re away
I’m your pain while you repay
You know it’s sad but true, sad but true

You, You’re my mask
You’re my cover, my shelter
You, You’re my mask
You’re the one who’s blamed
Do, Do my work
Do my dirty work, scapegoat
Do, Do my deeds
For you’re the one who’s shamed

I’m your dream, make you real
I’m your eyes when you must steal
I’m your pain when you can’t feel
Sad but true

I’m your dream, mind astray
I’m your eyes while you’re away
I’m your pain while you repay
You know it’s sad but true

I'm your dreams,
I'm your eyes,
I'm your pain

I'm your dreams,
I'm your eyes,
I'm your pain,
You know it’s sad but true


Hate, I’m your hate
I’m your hate when you want love
Pay, Pay the price
Pay for nothing’s fair

Hey, I’m your life
I’m the one who took you there
Hey, I’m your life
And I no longer care

I’m your dream, make you real
I’m your eyes when you must steal
I’m your pain when you can’t feel
Sad but true

I’m your truth, telling lies
I’m your reasoned alibis
I’m inside open your eyes
I’m you

Sad but true


Što me još ljuti? A što ne!!!?
Zašto ne mogu biti jednostavniji, zašto mi se u glavi uvijek postavljaju potpitanja na svaku moju misao i odluku. Zašto griješim u koracima kada se odlučim nešto učiniti kako treba?
Zašto nemam malo više odlučnosti i volje? Zašto uvijek dotaknem dno? Zašto mi se uvijek događaju loše stvari? Netko sa strane bi pomislio kako je meni život lijep, eh pa misliti je drek znati !!!
Tako se i ja zavaravam, pokušavam ne misliti na to. I na trenutak mi se pojavljuje osmijeh na lice, osmjeh koji je toliko neiskren, toliko kratkotrajan.
Sreća je iluzija, ona je samo paravan svačijeg života, ako zagrebeš ispod površine nailaziš na probleme, tajne, neistine i grijehe.
Svaku noć se pomolim Bogu i tražim ga sreću u životu i svaćam, kao da mi je Bog otvorio oči. Sreća je droga koja ti daje privid da je sve lijepo i onda...
...onda prestaje i nastavlja se agonija zvana život.

Uostalom, ako je Bog stvorio sav ovaj svijet i sve na njemu zašto bi stvorio nešto tako prozirno da gospodari ljudskim životima?
I taj Bog, inače sam religiozan, ali neka se pitanja nameću sama od sebe. Zašto nije stvorio ljepše mjesto za nas? Zašto nas nije stvorio boljima, savršenijima? Zašto mora postojati bol, tuga i jad? Zar On nije imao nekog izbora?
Joj ! kako sam glup, sad sumnjam i u Njega, kao da mi je on kriv što nemam odlučnosti da živim ljepši život, a imam mogućnosti, osjećam se kao da ne želim živjeti drugačije. Tko zna? Možda nije bilo suđeno? Suđeno? A tko to sudi, tko je u poroti, tko je moj odvjetnik? Želim poništenje suđenja !!! ali nemam dokaza da želim živjeti bez boli.
Sve mi to prolazi glavom, a sutra se moram rano ustati, imam utakmicu, sutra je novi dan, treba imati snage da se zamaram glupostima svakodnevnog života. I tako iz dana u dan, živim život koji je bez veze, pun malih radosti i sreće koji već sutradan nemaju smisla, i opet ću se smijati i zatim prestati...
Čini mi se kao da mi dani opet gube boju, opet prolaze poput treptaja i u njima nema ničeg vrijednog spomena, ničeg posebnog da ponesem u sljedeći dan. Ta me monotonija već jednom proždirala, a izvjesno je da će i opet.
Pitam se ima li tomu lijeka, ima !!! Lijek je meni tako dalek i nestvaran, a opet tako blizak i moguć.
Treba raditi ono što voliš, treba voljeti, istinski !
Treba biti svjestan da ono što te čini sretnim, sutra vjerojatno čini tužnim !
Treba osjetiti radost i ljubav koja traje zauvijek !
Nadam se da ću jednom razbiti okove monotonije, a onda možda i moj osmjeh bude iskren.

Danas sam bio na groblju, bilo je savršeno. Oblaci su se nadvili nad grad, atmosfera je bila neobično ugodna.
I tako sam šetao grobljem i vidio tisuće svijeća kako gore u spomen na one kojih više nema. Uvijek me fasciniraju ti grobovi, spomenici s bezbroj imena.
Uvijek mi je zanimljivo čitati godine rođenja i smrti ljudi koje nikada nisam poznavao i koji su živjeli desetke godina prije mene. Stari grobovi su mi jednostavno preljepi, stoje tu godinama i tko zna koliko će još dugo stajati...
Razmišljao sam i o svom posljednjem počivalištu, volio bih kada bih bio pokopan. Ne želim da me kremiraju, ali kako mi sada ide završit ću zakopan u nekom kanalu kad me stari raskomada i samo izbaci iz prtljažnika =)
Bilo kako bilo, sivi grobovi mi bolje izgledaju jer nekako djeluju vječnije i spokojnije.
Ali nebih ja bio ja da mi nešto nije zasmetalo.
Hodam po groblju i ono sve neka nasmiješena lica, katastrofa !!!
Pa jesu li oni ovdje došli dati počast onima koji nikada više neće hodati ovim svijetom ili su došli onamo radi reda, kao ono...država nam daje jedan slobodan dan za naše mrtve pa onda već kad imam malo vremena idem zapalit svijeću nekom svom i onda u prvi birc na kavu? Ma dajte ljudi, jeste li kada čuli za riječ dignitet?
Možda bi najbolje bilo da ima kakav kafić nasred groblja da se može negdje popiti piće dok se čeka one kojima je stalo...
Stvarno tužno, ali čak se i ja polako navikavam na mentalitet naše nacije gdje ridikuliramo sve što bi normalni ljudi poštovali. Ja ne tražim da plačete nad grobovima ali nemojte mi se smijati, cerekati i pjevušiti, nije ni mjesto ni vrijeme ...
Uglavnom, sinoć je bilo fenomenalno, frend iz razreda je slavio rođendan (zamislite ironije: rođen si na dan mrtvih). Prvo smo bili na rokiću (jel' se to piše s velikim slovom?) gdje smo popili par pivica, pa smo otišli do MD-a, a tamo sve vrvi od darkera, bilo je dobro. Oni mi ne smetaju, štaviše imam jako pozitivno mišljenje o njima iako su oni predepresivni čak i za mene, ja se ne namjeravam rezati da ublažim bol, nije li bolje nekog drugog izrezati(kao da ću ja to učiniti).
Zatim smo otišli do Falcona (mondenog okupljališta hardcore rockera i heavy metalaca (a i ja tamo katkad odem)) kad ono tamo svira Tajči, to su konobarice puštale iz zajebancije, a ne for real. Kasnije je svirala Azra, bilo je prejebeno...

Evo još i pjesma koja mi se danas cijeli dan pjeva, a ja po običaju ne znam zašto...

Afraid To Shoot Strangers

Lying away at night I wipe the sweat from my brow
But it's not fear 'cos I'd rather go now
Trying to visualise the horrors that will lay ahead
The desert send mound a burial ground

When it comes to the time
Are we partners in crime ?
When it comes to the time
We'll be ready to die

God let us go now and finish what's to be done
Thy Kingdom come
Thy shall be done... on earth

Trying to justify to ourselves the reasons to go
Should live and let live
Forget or forgive

But how can we let them go on this way ?
The reign of terror cvorruption must end
And we know deep down there's no other way
No trust, no reasoning, no more to say

Afraid to shoot strangers
Afraid to shoot strangers.

evo i No Prayer For The Dying (ne znam kak' se prije nisam sjetio)