Mind mapping

Napokon ! I ova godina je došla kraju. Iskreno rečeno jedva sam dočekao da završi jer slijepo vjerujem kako će ponedjeljak donijeti veliku promjenu. Bez ikakva pretjerivanja iza mene je dosad najgora godina mog života, a vjerujte mi imala je žestoku konkurenciju. Ova godina mi je mučno i počela. Dočekao sam je u krevetu s temperaturom od 38 sa 8°C. Dogodilo mi se i dosta toga dobroga ali je sve to zasjenjeno grozotama koje sam preživio u posljednjih 365 dana. Počevši od teške depresije uzrokovane stresom i nekim osobnim problemima koja je trajala cijelu zimu i dobar dio proljeća, pa do problema s školom, obitelji i tzv. prijateljima. Bilo je trenutaka kada sam želio jednostavno okončati svoj život, no nešto me ipak tjeralo dalje. Nada? Hehe bojim se da je ona odavno umrla...
Bila je to godina uživanja u alkoholu i dobroj glazbi. Možda bi posljednji post ove godine trebao ispasti i kao svojevrsni review al' ipak neće.
Danas sam gledao onaj film Beskrajan dan, inače ga prikazuju oko svake nove godine. Film je stvarno sjajan. I pitam se kako bi izgledalo da mi se jedan dan ponavlja u životu, da li bih ga imao snage promijeniti, izvući korist, promijeniti sebe?
Feeling ; Deja Vu, nešto misteriozno, osjećaj da sam to već doživio, osjetio, okusio. Da li je to sjećanje na neki stari san, ili sam možda već sve ovo proživio? Ne znam.

When you've been particular places
That you know you've never seen before
Can you be sure?

Hoću li se sutra probuditi i sve će mi biti isto kao danas? Sumnjam ali možda to i ne bi bilo loše. Napravio bih neke stvari koje inače ne bih, samo da vidim kako je to. Dave Murray i Steve Harris su napisali pjesmu Deja-Vu prije dvadesetak godina. Postavili su prava pitanja, dočaravaju taj osjećaj na nevjerojatan način.

Have you ever talked to someone
And you feel you know what's coming next
It feels pre-arranged

'Cause you know that you've heard it before
And you feel that this moment in time is surreal
'Cause you know when you feel Deja-vu

Eh da... i za kraj pet odluka koje ću nastojati ostvariti u predstojećoj godini:

1. uspješno završiti školsku godinu
2. u jednoj noći probati deset vrsta pive
3. ići na treninge barem dvaput mjesečno (što dosad nije bio slučaj)
4. popraviti guitaru
5. naučiti svirati barem jednu pjesmu od Maidena u cijelosti

- ovo i ne bi trebalo biti previše teško, nadam se da ću uspjeti.

LJUDI MOJI (i oni koji se tako osjećaju) SRETNA VAM NOVA GODINA, UZ PUNO SREĆE I ZDRAVLJA. I NEKA VAM BUDE SAMO MALO LOŠIJA OD ONE NAKON NJE !!!

...i dao Bog da se ne ponovila prokleta, sada već pomalo stara 2006.

Lagano gubim ono malo razuma što mi je ostalo. Okolina me izluđuje, osjećam se kao u ludnici.
Jesam li lud? Nisam ! Barem ne još al' sam na odličnom putu da to postanem. Svađam se sa svima, i pitam se jesam li ja kriv ili su svi oko mene budale?
Nekako mi je izvjesnije da sam jedino ja nerazuman. I što da radim? Pitanje koje je i legendarnog Štulića mučilo.
Vrijeme liječi sve? Pa ako je to i istina za mene teče presporo i samo stavlja sol na rane. Za ovakve kao što sam ja nema lijeka...
I kaže mi stari danas: ''Daj se promijeni!''. Ma joj ! ja se ne želim mijenjati, a čak da i želim ne mogu zbog ove ludnice u kojoj živim, i koju, ironično, nazivam svojim domom. A ne prođe dan da mi ga ne unište, na ovaj ili onaj način. Po tom pitanju su stvarno kreativni. A ja moram šutjeti. A je to ne mogu...

Sleep my friend and you will see
the dream is my reality
They keep me locked up in this cage
can't they see it's why my brain says Rage


I onda se i ja izderem, izgubim živce, tada se od mene radi instant-krivac, da ! ja sam kriv ! nek' se gone !
Zar je nekoga kao što sam ja tako teško prihvatiti, očito da jest.
Moram reći da ih mrzim sve, ali ni upola koliko oni mrze mene.

Sanitarium, leave me be
Sanitarium, just leave me alone

Pritom ne mislim samo na obitelj nego i na one koji mi se tu prave pametni. Eh pa ja vam poručujem: VI UOPĆE NISTE PAMETNI, jer pametni ljudi su odmjereni, ne pametuju jer znaju da to nikamo ne vodi. Blago onima koji su pametni, ali što je s nama ostalima?
I kao uvijek kad sam očajan nalazim kakvu-takvu utjehu u glazbi, posljednjem utočištu moga svijeta, svijeta koji je davno srušen, u mojim ruševinama nema preživjelih.

Kill it's such a friendly word
seems the only way
for reaching out again.

Evo me… napokon. Nakon što sam imao stanovitih poteškoća s PC-em napokon se vraćam na voljeni mi blog. A imao sam toliko toga za pisati ovdje. Moram priznati da mi je blog nedostajao jer mi je to bio jedan ispušni ventil manjka. No evo sada se ponovo mogu baciti na bilježenje mojih sumanutih misli i čitanju vaših.
Božić je bio solidan al' bez snijega je bilo malo bez veze, nadam se da će barem Srbima za Božić biti belije tj. lepše.



U subotu je bio rodjendan legendarnom Daveu Murrayu. Guitaristu Iron Maidena. To mu je bio pedeseti, mogu samo reći - dao mu bog još barem toliko



Eto to bi bilo sve za sada sutra ću objaviti neki normalan (normalniji?) post.

Jedna pjesma od Hladnog Piva mi se oduvijek sviđala, Utjeha Kose, izvedena na live albumu ''Istočno od Gajnica'', njezina mističnost i briljantne riječi su me jednostavno tjerale da kliknem na – repeat. Uvijek sam se pitao kako to da te pjesme nema ni na jednom studijskom albumu. To im je vjerojatno najmračnija pjesma koju su ikada odsvirali. Ali nakon nekog vremena sam saznao da je to zapravo obrada jednog klasika hrvatske književnosti, pod istim nazivom koju je napisao jedan od najboljih hrvatskih pisaca A. G. Matoš (ma što ja to govorim???). Al' ta me činjenica ipak obradovala jer prije nisam mogao ni zamisliti da neki naš pisac piše ne takav odličan način. Iako čisto sumnjam možda čak postoji i još koja poema vrijedna spomena. I nekako uvijek kad čujem tu pjesmu vidim neku veliku postoriju, možda crkvu... neku djevojku, duge crne kose koja joj prekriva lice, nepomično leži, sklupčana, mrtva. I iznad nje stojim ja, tužan, sav u suzama...bespomoćan...sam.




Utjeha Kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Pogledaj me, zar ne vidiš? Koliko osoba može biti slijepa?
Ili... ili možda ne želi vidjeti? ALI ona ne zna da mislim na nju u svakom trenutku kad je ne vidim, i ne sramim se reći da mi je stalo do nje !
ALI već znam kako će to završiti, ona će završiti s nekim drugim, ja s nekom drugom i počinjem se pitati ima li ikakvog smisla uopće pokušati započeti nešto?
Eh kad bih znao? A možda... ma ne ! ...a opet? Jebiga !
I tako se ja dvoumim, gubim dane, za ništa drugo ne marim, a imam toliko toga...
Baš se pitam? Što bi bilo kad bi bilo? I kako bi to izgledalo?
Kako bi završilo? Da li bi uopće završilo? Je li to TO?
Pitanja na koja postoji odgovori, ALI teško je doći do njih, i pitanje je – da li ja uopće želim znati te odgovore?
I ne znam zašto mi je dan za 40% bolji kad te vidim i još 60% ljepši kad ti čujem glas?
A ti...
A ti...
Ti se svakodnevno smiješ, ne znam da li je to iskreno, ali ne znaš koliko bih želio znati?

''Ti, stojiš tamo, u sjeni mojih misli,
Vjetar puše, hladno ti je...
Ali ni približno koliko je meni bez tebe
I tako stojiš sama, tamo
Ljepša od svake pjesme,
Čak i od pjesme u kojoj nalazim sebe
Pjesme koja govori da volim – Tebe !''

3.12.2006.

Simpatije dođu i odu, poput lišća na drveću, neko vrijeme su tu, onda ti se odjednom nađu pod nogama, gotovo da ti smetaju, jer su stare i već pomalo izbljedile (požutjele) i jedva čekaš da ih prekrije snijeg, te da nakon nekog vremena možeš slobodno uživati u novima. I one nakon dosta godina izblijede poput starog sna...
Nedavno su u jednom filmu neki likovi pričali da u životu dođu tri prave, istinske ljubavi. Problem je u tome što znaš da su prave tek kad završe i ne možeš ih nikako prepoznati. I tada se ponovo zapitam. Da li nešto propuštam?
Koliko je tih simpatija imalo potencijala da postanu nešto više, nešto pravo? Pritom ne mislim na one sada mi već ogavne veze bez ikakve ljubavi. Mislim na ono što mi se događa sada i što sada osjećam. Da li se to može razviti u pravu, istinsku ljubav ?

''As I wait alone in the night
Your shadow slowly disappears under moonlight
Somehow I don’t remember how it looks when you smile
I even don’t know anymore which song do you like? ''

5.12.2006.

Hoću li ikada znati?

Evo da ljudi ne pomisle da sam ja neki tamo depresivac, moram priznati da zaje... hm(moram prestati) zafrkancija na neki način ispunjava moj život, uglavnom se sprdamo na temu istočnih nam suseda, ništa preterano gadno samo eto mnogo pričamo ekavicom, evo jedan cover knjige koju sam vidio na interliberu

ček dis aut, bre


Danas smo eto nabavili neku kemijsku olovku koju kada uključite stvorite strujni krug te vas lagano strese. Tada mi je na pamet pala fenomenalna ideja: napisali smo u neku bilježnicu (beležnicu) lažnu peticiju za produljenje velikog odmora sa petnaest na dvadeset minuta. Kada bismo prišli nekom i rekli da potpiše peticiju svi bi rado uzeli olovku koju bismo mi prethodno ugasili. Kada bi ljudi upalili kemijsku naglo bi ih stresla slaba struja te bi svi skočili. Tako smo sjebali dvadesetak ljudi, hehe, svi su pali na tu foru.


kunem se da ovo nisam vidio kod prvog susjeda !!!

Imamo mi još mnogo velikih sprdnji, uključujući i obavezno sprdanje Tomislava iz BB-a, te razrednog pedofila, evo ovo je jedan nabrzinu sklepan post, baš kao i onaj jučerašnji u kojem sam ostavio jednu pjesmu koju sam nedavno napisao, jednostavno mi je došlo da nešto napišem kada sam kroz prozor gledao kišu kako pada i vjetar kako savija grane.
To bi bilo sve za danas ali imam par postova koje sam napisao u poslednje vreme pa ću možda da ih skoro i objavim...

Rain is falling like tears, thunder is breaking the sky
Such a beautiful scene, it makes you feel alive
The day is nearly done, the night has just begun
You are in your home, but you’re all alone

As the lightning flashes dark, you se odd shadows outside
Look throughout the window, you’ll see the nature at its top

Listen to The Wind, he is singing his song
He is singing to you, and it will all night long
Can you understand the words? Can you hear what’s he telling to you?

The storm is alive in the arms of the night
Listen to the sound, sound that tears the ground
Lost souls are crying, they can’t find their guiding light

Ghosts are lost; The Wind is carrying them around
Listen to The Wind, listen to The Wind
Listen how he sings

Listen to The Wind: you can almost see his face
You must go outside to feel his embrace
You’re taking your coat; you’re leaving your warm home
Turn off the light and prepare yourself for the night

When you’re finally outside, you can feel that
The rain is mixing with your tears
The Wind blows into your face, it messes your wet hair
And he whispers to you, can you hear?
Can you hear lost souls calling you?
They are calling your name again and again
Don’t worry. You’re not going insane; you should take it like a game
Now you feel complete, but you are not sincere
Why do you cry when you want to smile?

The Wind ends his song, he knew all along
You miss someone from the deep
That’s why you are not asleep
And The Wind finally shows his face
He gives you last embrace
He is always with you, so don’t feel alone any more
Just listen to his song.

22.11.2006.