Tuga? Da ! Tuga. Tužan sam, ne znam zašto. Kako da objasnim ono što osjećam. Svašta mi se posljednjih dana mota po glavi, neopisivo sam ljut. Na koga? Na sebe? Na druge? Ne znam.
Ljubav, izvor sve sreće i boli. Koliko me puta boljelo zbog ljubavi? ...ma vraga ljubavi, ludosti ! To nije bila ljubav, to nije smjela biti ljubav. Tako je bilo lako voljeti, ali nije bilo ni približno
lako primati udarce. Jednom sam nešto lijepo osjećao, nisam ni slutio koliko sam bio slijep, sada znam! Sada je kasno, nakon svega što se dogodilo emocionalno sam mrtav. Prošli su dani, čak i mjeseci, a ja sam bio poput mrtvaca.
Znate onaj feeling kad se ulijete do daske pa vam sljedeći dan sva cuga smrdi i povraća vam se od same pomisli na piće? Isto sam se i ja osjećao kad je u pitanju bila ljubav, bio je to, valjda, emocionalni mamurluk, bilo je to razdoblje ranjivosti. Nisam razlikovao dan od noći, ne nisam spavao, nisam sanjao...nisam mogao.
Bilo je to tužno ali istinito.
Sad But True
Hey I’m your life
I’m the one who takes you there
Hey I’m your life
I’m the one who cares
They, They betray
I’m your only true friend now
They, They’ll betray
I’m forever there
I’m your dream, make you real
I’m your eyes when you must steal
I’m your pain when you can’t feel
Sad but true
I’m your dream, mind astray
I’m your eyes while you’re away
I’m your pain while you repay
You know it’s sad but true, sad but true
You, You’re my mask
You’re my cover, my shelter
You, You’re my mask
You’re the one who’s blamed
Do, Do my work
Do my dirty work, scapegoat
Do, Do my deeds
For you’re the one who’s shamed
I’m your dream, make you real
I’m your eyes when you must steal
I’m your pain when you can’t feel
Sad but true
I’m your dream, mind astray
I’m your eyes while you’re away
I’m your pain while you repay
You know it’s sad but true
I'm your dreams,
I'm your eyes,
I'm your pain
I'm your dreams,
I'm your eyes,
I'm your pain,
You know it’s sad but true
Hate, I’m your hate
I’m your hate when you want love
Pay, Pay the price
Pay for nothing’s fair
Hey, I’m your life
I’m the one who took you there
Hey, I’m your life
And I no longer care
I’m your dream, make you real
I’m your eyes when you must steal
I’m your pain when you can’t feel
Sad but true
I’m your truth, telling lies
I’m your reasoned alibis
I’m inside open your eyes
I’m you
Sad but true
Što me još ljuti? A što ne!!!?
Zašto ne mogu biti jednostavniji, zašto mi se u glavi uvijek postavljaju potpitanja na svaku moju misao i odluku. Zašto griješim u koracima kada se odlučim nešto učiniti kako treba?
Zašto nemam malo više odlučnosti i volje? Zašto uvijek dotaknem dno? Zašto mi se uvijek događaju loše stvari? Netko sa strane bi pomislio kako je meni život lijep, eh pa misliti je drek znati !!!
Tako se i ja zavaravam, pokušavam ne misliti na to. I na trenutak mi se pojavljuje osmijeh na lice, osmjeh koji je toliko neiskren, toliko kratkotrajan.
Sreća je iluzija, ona je samo paravan svačijeg života, ako zagrebeš ispod površine nailaziš na probleme, tajne, neistine i grijehe.
Svaku noć se pomolim Bogu i tražim ga sreću u životu i svaćam, kao da mi je Bog otvorio oči. Sreća je droga koja ti daje privid da je sve lijepo i onda...
...onda prestaje i nastavlja se agonija zvana život.
Uostalom, ako je Bog stvorio sav ovaj svijet i sve na njemu zašto bi stvorio nešto tako prozirno da gospodari ljudskim životima?
I taj Bog, inače sam religiozan, ali neka se pitanja nameću sama od sebe. Zašto nije stvorio ljepše mjesto za nas? Zašto nas nije stvorio boljima, savršenijima? Zašto mora postojati bol, tuga i jad? Zar On nije imao nekog izbora?
Joj ! kako sam glup, sad sumnjam i u Njega, kao da mi je on kriv što nemam odlučnosti da živim ljepši život, a imam mogućnosti, osjećam se kao da ne želim živjeti drugačije. Tko zna? Možda nije bilo suđeno? Suđeno? A tko to sudi, tko je u poroti, tko je moj odvjetnik? Želim poništenje suđenja !!! ali nemam dokaza da želim živjeti bez boli.
Sve mi to prolazi glavom, a sutra se moram rano ustati, imam utakmicu, sutra je novi dan, treba imati snage da se zamaram glupostima svakodnevnog života. I tako iz dana u dan, živim život koji je bez veze, pun malih radosti i sreće koji već sutradan nemaju smisla, i opet ću se smijati i zatim prestati...
Čini mi se kao da mi dani opet gube boju, opet prolaze poput treptaja i u njima nema ničeg vrijednog spomena, ničeg posebnog da ponesem u sljedeći dan. Ta me monotonija već jednom proždirala, a izvjesno je da će i opet.
Pitam se ima li tomu lijeka, ima !!! Lijek je meni tako dalek i nestvaran, a opet tako blizak i moguć.
Treba raditi ono što voliš, treba voljeti, istinski !
Treba biti svjestan da ono što te čini sretnim, sutra vjerojatno čini tužnim !
Treba osjetiti radost i ljubav koja traje zauvijek !
Nadam se da ću jednom razbiti okove monotonije, a onda možda i moj osmjeh bude iskren.
Post je objavljen 04.11.2006. u 01:12 sati.