Zašto ne pišem...
Pitam se ja, a pitaju me i dragi ljudi koji su primjetili da nema nikakvih noviteta na ovom džidžeraju....
Nemam odgovora....možda samo par stvari do kojih sam došla kada sam se preispitivala i analizirala razloge svoje pisačke apstinencije...a to su:
* Nekako ispada da sam sve ono što je nekakva srž i poanta mane već rekla, odnosno napisala...neke moje ključne važne stvari, neki moji ključni stavovi su već rečeni...već sam se izrazila i izbacila to iz sebe...
* Ono što se svakodnevno dešava, sitne dnevne dogodovštine, sitni mali trenuci nekako mi nisu razlog za pisanje...proživljavam ih tiho i relativno mirno i nemam potrebu ih iznositi, a u isto vrijeme one malo ružnije stvari, neke sitne nepravde...loši dani, monotonija radnog dana i svakodnevne male problematike jednostavno ne želim iznositi, ne želim preklapati po njima barem ovdje...ionako sam zaključila da se od ponavljanog i uzastopnog preklapanja po istim stvarima one ne riješavaju, samo se uznemiravam svaki put ponovno kad o njima govorim ili mislim i to ničemu ne vodi...barem ne želim onda još i pisati o njima...
* Ništa se spektakularno ne dešava...život ide svojim utabanim stazama, a sve ono što je možda i zanimljivo, u isto vrijeme je i intimno i nije javno...pa prema tome nije za ove stranice...moram naći teme ili način kako pretočiti ono što je u meni, na način koji je primjeren....u kojem se netko može pronaći i možda poistovjetiti...
* Moram shvatiti da je sve što se dešava u mom životu možda spomena vrijedno i da je možda zanimljivo nekome čitati ono što se meni dešava, pa makar to bilo i banalno, a isto tako moram shvatiti da je svakome nešto zanimljivo i posebno i da moj, po meni jednostvan život, nekoga nadahnjuje....možda bih trebala ipak napisati sve što se vrti po mojoj glavi...
* Za kraj...moram si dati još prostora i vremena(očito mi treba), osluškivati signale i porive...moram se dodatno povezati sa samom sobom kako bih se povezala sa svijetom oko sebe....
Pa u to ime....prateći ovih pet točaka....možda se ubrzo sretnemo na ovim stranicama u nekom novom smjeru, u nekom novom ruhu, sa nekim novim idejama i mislima....ipak u meni čuči mali mali pisac, ponekad zbunjen i okrenut nekim drugim stvarima, ponekad zaokupljen nekim drugim izazovima...ali ipak tinja u meni...nadam se da ću ga pogurati ponovno u svijet...kad-tad...
Dugo me nema...
Dugo me nema na ovim stranicama, na ovom mjestu koje služi mom izražavanju i komentiranju, na kojem sam pokušala pretočiti moj život, razmišljanja i općenito sitnice koje život znače....dugo me nema na mom džidžeraju...
Zašto?
Nemam više što za reći, nisam inspirirana, nemam komentara za ništa, ne muči me ništa, nije mi do ničega stalo, nisam od volje ili jednostavno trebam time-out...?....Sve sam rekla što sam htjela o nečemu što me mučilo i što sam imala potrebu izbaciti, sve sam rekla o nekome ili općenito o svima koji su mi bliski, sve sam rekla o stvarima koje me okružuju, koje su dio mene?
Sve sam već opisala i prokomentirala, sve što mi se dešava, a ne dešava mi se baš puno toga....sve se već odvrtilo po nekoliko puta, sve se ponavlja u ciklusima, život se vrti u krug, neriješene stvari se pojavljuju ponovno, želje i potrebe ostaju u zraku i periodično dobivaju na snazi, sve se vraća... pa bih se samo ponavljala?
Jesam li loše volje, depresivna, melankolična, prazna i potištena ili sam samo odlutala iz neke svoje putanje, malo promijenila smer i malo drukčije preusmjerila svoju energiju, možda malo izgubila energiju pa se trebam vratiti na pravu stazu, put napretka i sreće....jesam li rekla sve što sam htjela i jednostavno nemam više ništa za podijeliti sa vama?
Jesam li završila izražavati na ovaj način svoj džidžeraj života ili je to samo faza u kojoj me nema ovdje, nego sam sama sa sobom sa svojim mislima i željama, a vrijeme će pokazati da li je ovaj ovdje džidžeraj dio mene koji će ostati i koji će biti javan i dostupan....ili je džidžeraj samo moj, i ostaje samo moj....početak i kraj....i ne trebam ga više dijeliti sa nikim?
Pokazati će vrijeme...kao i sve u životu...možda kad se zavrti novi ciklus u meni i inspirira me željom da podijelim sa svima ono što imam za reći....i kada se džidžeraj života malo napuni i zašareni....sada je nekako blijed i pospan...
Puštam ga da malo odmori......
Ponovno ja...
Ah...ljeto....zbilja ima nešto u tom vremenu za sebe i svoje najmilije koje se zove - godišnji odmor!!!
Naravno, više bih ga nazvala periodični, povremeni, nužni ili jednostavnono samo odmor.
Godišnji je riječ koja bi označavala puno duži period od dva moja tjedna, godišnji odmor (da bi bio ono što je nekad bio i ono što bi trebao biti) je barem mjesec dana, znači jedan mjesec u godini koji ne radite, koji je dio vašeg života rezerviran samo za vas i koji mora biti barem toliki da ga osjetite, odživite kako želite, da bude prepoznatljiv i da se ističe u odnosu na ostalih jedanaest u kojima radite....to bi bio godišnji odmor...a ovo je odmor,samo odmor, doduše lijep i maksimalno ispunjen( opet nužno), ali kaže se: bolje išta nego ništa!
Ne znam što se točno dogodi u životu koji vodimo...radi se... živcira se... umara se... živi se jednostavno iz dana u dan...nema se vremena, volje...ima se problema, obaveza.....i čovjek jednostavno putem izgubi sebe....jednostavno je nužno u tih nekoliko dana vratiti sebe, spoznati tko smo, što smo, kamo idemo i zašto...
Naravno, ima onih koji nemaju tu privilegiju i uopće nemaju godišnjeg( ili barem ne preko ljeta) i samo se nadam da imaju neki drugi način kako da se odmore i kako da se povežu sami sa sobom... dok za nas druge sretnike koji imamo taj period za sebe, smatram da je ljeto i more neprocjenjiva terapija, pa makar trajala i kraće nego bi trebalo našem duhu i tijelu...
O, da...povezati se sam sa sobom, nešto je što se treba željeti i nastojati svaki dan...uvijek...ali nekako ipak sunce, plivanje, besposličarenje, uživanje u miru, moru, hrani, snu ili nekoj aktivnosti za koju inače nemamo vremena...i slične stvari koje su na odmoru intezivne i svakodnevne..sve to i više od toga, ipak ima puno veći učinak i značenje od običnih dana punih "dosadnih" stvari u kojima ne pronalazimo takvo ispunjenje i sreću....
Zato tada dolazi vrijeme za to...za osjetiti sve negativnosti i otpustiti ih...za shvatiti put i način kojim idemo, za preispitati se, za zapitati se neke stvari...a sve sa osmjehom i mirom...jednostavno zato jer nismo raztrgani drugim stvarima..imamo potrebnu pažnji i volju...za sebe čuti, osjetiti i razumjeti...i nagraditi....maziti sebe i svoj duh.
Ljeto i veselje koje nam ono pruža savršena je baza za nadogradnju, baza koju osjetimo i sa veseljem se prisjetimo da ju uopće imamo...baza za nove odluke i nove želje...za sve ono što je naš svakodnevni život u budućnosti...
Ljeto i slobodno vrijeme kombinacija je toliko dragocijena i lijepa bi trebala biti svima dostupna, kako bi svi imali priliku ravnopravno nastaviti sa svojim životima zadovoljniji, sretniji, ispunjeniji...i svijet bi bio ljepši...
To je moje mišljenje, možda nekome nije do toga i ne misli tako...ali eto, mene ljeto ispunjava, asocira na pozitivu i daje mi snage za dalje, daje mi vjetar u leđa i volju koju možda ponekad gubim u neinspirativnoj stvarnosti, svakodnevici i ne vidim dobro oko sebe i u sebi ono što vidim tada...
Tada sam sretna, zahvalna, skoncentrirana, opuštena, mirna, stabilna, poželjna, željna, svoja....želim da ljeto traje, da barem još malo potraje sve ovo što sam vam htjela reći...a upravo zbog svega gore navedenog i nisam u zadnje vrijeme imala puno toga za podjeliti sa vama i nisam bila sva svoja....
Sada sam se vratila...sebi i vama( dragi moji koje jeste ili niste na drugom kraju ovih mojih razmišljanja...)...prvenstveno, naravno, sebi....to je bitno, nedostajala sam si...zato sam, eto, ovdje...ponovno ja...
i nadam se ostati u istom tonu i raspoloženju čim duže...jer,na kraju krajeva, ljeto još traje....
Napokon ljeto
Napokon je stiglo ljeto u punom sjaju.
Moram priznati da sam se već pomalo zabrinula za ovu godinu, koja je odlučila sakriti svaki trag topline i suhih dana na jedan duuuugi period....
Ali eto, sve je dobro, napokon je tu! Pravo toplo ljeto, sa svojim lijepim i manje lijepim stranama, naravno....ima onih koji ga ne vole, kojima smeta toplina, znojenje i tople besane noći....međutim ja spadam u one koji će sve to pretrpiti jer ima nešto puno ljepše u svemu tome...a to je:
- napokon manje krpica na sebi, a i ove koje nosimo su veselije, lepršavije i otkačenije...vidi se malo kože, malo je lakše kombinirati...haljinica i sandalice i to je to....
- napokon toplina, sunce u neograničenim količinama, sama činjenica da je sunčano i vedro meni je dovoljna, potpuno jedan drugi film u glavi mi daje do znanja da je život ponovno lijep...
- napokon smo svi bolje volje (o.k.osim kad smo u nekog gužvi, autu, autobusu...i sl.)...ali imamo priliku za opustiti se, navečer prošetati, uz more, terase, sladoledi...sve je šareno i vreva u zraku potiče na smijeh i veselje....
- napokon je duži dan, uvečer se da još puno toga napraviti, biti negdje, iskoristiti više trenutaka u danu za nešto lijepo...
- napokon se kupamo, sunčamo, godišnji se spremaju...dani kada ništa....baš NIŠTA ne moramo raditi....da, to je ovo doba godine kada smo najviše slobodni od posla i obaveza...
- napokon vrijeme za nas i naše bližnje, koje će nadamo se proći u opuštanju i veselju, vrijeme koje je dragocijeno i nenadoknadivo, koje se pamti ( još uvijek se sjećam svojih ljeta u djetinjstvu, mora i familije na okupu, druženja i smijeha...)...
- napokon je sve usporenije i opuštenije( kad su paklene vrućine, barem ne žurimo kao pomahnitali...)...i jednostavno se nadamo da će se sve već nekao riješiti....ali malo kasnije...na jesen....kad zahladi....
- napokon je jednostavno LJETO i svi znamo što to znači, svakome nešto drugo možda, ali svima nadam se puno i nadam se da je svima ipak drago da je tu...
...meni je jako drago da je stiglo....i nadam se iskoristiti ga do maksimuma....
Nemam riječi...
Nemam riječi da se izrazim, nemam volje da pišem, nemam potrebe da prenesem na papir ovo trenutno stanje...nemam ni padova ni uspona, nemam ni drama ni tuge, ni veselja ni poticaja....jednostavno nema u mom životu trenutno ničega da izađe iz mene....
Da li sam u depri?
Pa nisam, koliko znam, nisam tužna i potištena, više zamišljena i povučena...nisam baš izrazito sretna, doduše...ali s druge strane ...tko je?
Više sam u nekom stanju hibernacije....stanju mirovanja....malo ovo loše vrijeme koje je neumoljivo u nastojanju da spriječi ljeto u dolasku...malo monotonija posla i svakodnevice...malo jedan odnos u promjeni, jedno prijateljstvo pod upitnikom...i eto, nema razloga za preveliku sreću....a opet, nema ni za nesreću...jer sve dođe na svoje, sve se riješi, sve prolazi...tako da eto, svjesna i "pametna" nalazim se u jednom razmišljanju i promišljalju...u jednom stanju preispitivanja i odluka( nekako mi se čini da sam dosta vremena u kojekakvim preispitivanjima, možda previše mislim...hm...)...i zaista samo čekam da me prođe...na ovu ili onu stranu, ali da se pokrene stanje duha i stanje općenito u mom životu...čekam neku promjenu...
Pod hitno trebam, zapravo, nešto lijepo da mi se dogodi, nešto lijepo da me pogodi iz vedra neba, nešto za mene i moju dušu, nešto da mi pokaže kako ima nekoga na ovom svijetu tko je odlučio misliti na mene, dati mi dio sebe, tko je odlučio napraviti korak prema meni...treba mi ispunjenje i poticaj, treba mi razlog da se mogu izraziti, da se mogu prepustiti, treba mi mogućnost da ja budem ja....razumijete li uopće o čemu ja to pričam?....
Trebam pod hitno osjetiti sreću što sam to što jesam....samo to...da budem ja kao ja...sretna sa sobom i sa drugima...samo....zašto to više namam...je li mi to netko oduzeo ili samo spriječio da to vidim tako....je li to prijateljstvo, koje je bilo dio mene, toliko utjecalo na moj pojam o samoj sebi, pa sada kada je( to me i muči najviše od svega..) ono umorno i istrošeno i ja sama sa sobom više ne znam kako....jesam li sebe gledala nekim drugim očima koje sada više ne gledaju u tom smjeru....jesam li sposobna progledati opet...i vidjeti prije svega sebe...a onda i druge...onako kako ja želim i mislim da mogu...jesam li zapala u stanje indiferentnosti i sada ću biti samo ljuska, kao gomile ljudi oko mene sa praznim pogledima....ma ne....ne valjda...ne ja...
Sunce, more, lijepo vrijeme, topli dani...dođite, dođite molim vas...ogrnite me veseljem i novim poletom...napunite mi baterije i dajte mi volje da se uhvatim u koštac sa svima i da gledam ponovno u smjeru ljubavi, pažnje, prijeteljstva i bliskosti...da budem ja kao ja....da živim sebe....
....i da nađem riječi za početak....puno... puno lijepih riječi....
Nepomirljive razlike
Ova rečenica je glavni razlog svih razvoda ovog svijeta, svih prekida veza i svih razmirica općenito među ljudima.
Razlike među ljudima su uvijek prisutne, one su razlog svih odnosa i neodnosa, razlike ne mogu ne postojati, jer bi inače svi bili klonovi, isti kao duplikati, razlike su tu kako bi bili jedni drugima nadopuna i poticaj, kao razlog za spajanje u prijateljstvo i partnerstvo....i kako i kada one onda postaju nepomirljive?
Kada razlika između dvoje ljudi u bilo kojem obliku odnosa postaje nepomirljiva, nepremostiva, neoprostiva, neshvaćena i neželjena?
Jedna od najomiljenijih rečenica iz jednog popularnog filma glasi otprilike:
Kada se dvoje ljudi jako voli, ali ne ide im, baš im ne ide....kada je dosta? Odgovor je - nikada!
Međutim tu se poteže pitanje ljubavi, tko tu koga i koliko zapravo voli....?
Slažem se sa ovom filmskom rečenicom, ona je moj razlog postojanja i neodustajanja od nekih ljudi....ali ( uvijek ali...)...pitanje se postavlja...kako izmjeriti ljubav, kako znati da se ljudi baš toliko vole( kad je već opće poznata stvar da ljudi u današnje doba ne znaju voljeti, predavati se jedno drugome i biti uvijek tu jedan za drugoga...)...kako znati što je bila ljubav i što je bila prava veza...kako znati da ne-odustajanje ima smisla i da vodi nečemu....kako znati da se ti ljudi zapravo vole i da ne bi trebali odustati od međusobnog odnosa...?
Kada se umore....kada se jedno od njih umori...odnosno kad jednog od njih taj odnos počinje umarati umjesto veseliti...tada je vrijeme za famozne nepomirljive razlike, tada je vrijeme za odmor...pauzu....time-out....ili kraj.
Kada jedna osoba više tu razliku ne vidi kao napredak, kao razlog za napredovanje i sazrijevanje, kada je razlika između dvije individue više od povremenog neslaganja, kada je razlika dobila na snazi sa vremenom, a ne obrnuto, da se smanjila ili smirila...kada je razlika postala prenaporna i kada u razlici jedna osoba pati više od druge....tada je ona nepomirljiva i prevelika.
Ali nisam sigurna da tako mora biti zauvijek.... mislim da te razlike jednostavno dosegnu vrhunac u nekom periodu, zaista postanu nepremostive u jednom trenutku i obje se strane moraju dogovoriti kako će i da li će taj most ponovno pokušati dignuti....nakon nekog vremena( a uvijek je stvar u vremenu, odmaku i razmišljanju....u preispitivanju)...
Ako nije nitko nikoga povrijedio( barem ne strašno, neoprostivo i prebrutalno ili prejadno..)..onda tom odnosu treba posvetiti dosta vremena i analize ( kao i svemu što vrijedi u životu)....ako ona ljubav i naklonost i dalje postoji i nije se ugasila( to je najnepremostivija razlika i prepreka, kada se ljubav jednostavno ugasi i prestane...moguće je i to i to jako moguće...), ako se može naći razlog odnosa i razlog partnerstva, ako se može vidjeti nada i poanta....onda se može i pomiriti te razlike ponovno, onda nije dosta...onda nije kraj zauvijek.
To vjerujem, kao što vjerujem u tu filmsku rečenicu....ali tu je veliko pitanje tih osoba, tih strana...pitanje razumijevanja i sazrijevanja, pitanje da li obje strane jednako misle o tome i jednako se trude, da li obje strane smatraju da nije dosta i da ima razloga napraviti novu vezu, dignuti novi most, novi put....jer upravo taj put ne može biti isti, taj put mora biti novi, drukčiji i bolji.
Mora se naći načina kako napraviti na sebi takvu promjenu i takvu želju za promjenom da se jednostavno novi put otvori, da se stvori nova putanja i novi pogled na nešto i nekoga...mora se naći način kako preokrenuti jednu vrstu odnosa u drugu, kako zaokrenuti i drukčije kanalizirati svoju ljubav i svoju vezu....mora se naći novi način postojanja....jer stari način vodi do starih razlika, stari način je nepomirljiv....novi se mora naučiti, kako bi pomirio ono što nas je dovelo do nepomirljivosti....
Tu je i moja poruka....kada je dosta...nikada- ako se nauči kako dalje...nikada- ako se prizna sebi i drugima da je kraj koji iza sebe ima novi početak....nikada- ako se promjeni smjer i ako ima ljubavi...
Nepomirljive razlike su tu kako bi se pomirile u međusobnoj ljubavi....i opet je ljubav koju treba znati davati i primati ključ svega...
Davati sebe...
Uvijek sam mislila( ne svjesno, već onako...takva sam...)da ako se daš u nešto, ako si cijelim srcem u nečemu, ako se cijeli predaš nekome i samo ti je on važan...tada ti se to i vrati...tada imaš ljubavi i pažnje...sigurnosti i poštovanja....
Ako se daješ ljudima do kojih ti je stalo, ako si tu za njih uvijek i svugdje...onda će ti se to i vratiti...onda živiš život ispunjen ljubavlju i srećom....
To je sve što želim...isprazna poznanstva i kojekakve lagane veze me ne zanimaju u nijednom smislu....i kad nekoga zavolim, spremna sam shvatiti i stvari koje ne shvaćam....spremna sam raspravljati i truditi se uvijek i ponovno...spremna sam svoje vrijeme i živce i naklonost dati do kraja....( to je ionako najveća vrijednost, puno važnija od bilo čega materijanog...)
Je li to onda u mom životu tako....živim li ispunjena i voljena?
Donekle da.....zahvaljujem Bogu, sudbini ili sreći....da sam naišla na srodnu dušu, odmah od prve...jer kako vrijeme prolazi ( i donosi svakakve probleme, preobrate i jednostavno sve svoje prepreke i testove...)i kako smo već dosta toga prošli....volim ga svakim svojim atomom....svakog dana više i bolje...a on mi daje i slobodu i krila...nadu i želju da starimo zajedno...
Zašto samo donekle onda?
Jer se na isti način, barem mislim tako, ponašam i prema još nekim ljudima....prema još nekim svojim, bitnim ljudima...a nisam sigurna da li dobivam istom mjerom natrag...Da li moje davanje ima smisla, ako je samo u jednom smeru, ako je čak i pod upitnikom i sumnjom, ako se ne cijeni i ne poštuje, ako se samo podrazumijeva....ako se moje davanje ne pamti i ne smatra bitnim....ako druga strana ne može ili ne želi vratiti istom mjerom....ili vraća ali meni nije dovoljno?
Nema naravno...ali to je moja odluka na nekoj razini i moje ponašanje koje ne znam promjeniti....zato i smatram da sam djelomično sretna po tom pitanju...jer ljudi ne mogu tako jako i intenzivno voljeti, ne znaju davati i nisu zato krivi...treba puno raditi na tome ako ti nije prirodno, ako ti nije poriv i stil...ako ti prva misao nije o nekome i nečemu, nego o sebi....ako ti je teško napraviti još jedan korak dalje, više....bez ponosa i kontre...samo dati još malo....
A meni puno treba, to je točno...intenzivni osjećaji i misli traže iste takve, na plitke i mlake ne pristajem....na osrednjost i normalu sam osuđena u svakodnevnom životu sa masom ljudi koja me okružuje i sa kojom sam u kontaktu, ali kad biram i dajem od srca, onda očekujem i povratnu reakciju istu takvu....
Da ne mislite, kao što ni ja ne mislim o sebi, da sam ja neka svetica i nova Majka Terza, teško je tako ponekad živjeti i kada mi je svega dosta, kada sam prosjetljiva i kada sam na kraju sa nekom vrstom strpljenja i razumjevanja...znam biti i zločesta i britka na jeziku...znam i ujesti kada mi se stane na žulj...ili bih se ja više izrazila zapravo..kada me netko povrijedi...osjetljiva sam i zahtjevna....smatram da puno dajem i puno i tražim....vrlo jednostavno, a tako teško nekada....
Zato, uza sve sumnje i beznadne situacije kojih je bilo, smatram da se moja ljubav pokazala kao dostojna u ovoj životnoj borbi da kažem kako je on srodna duša i da potvrdim da se on jedini može nositi sa tim što ja očekujem od ljudi i osjećaja....da shvaća gdje je moja duša i kako diše...kako je u malim stvarima sva moja ljubav i kako male stvari postaju velike i najveće...pa i kad su loše i kad su dobre...i kako me mogu i oduševiti i povrijediti...
Ostali kojima dajem sebe...nisu ni dužni ni voljni na takav nači misliti o meni....ipak je to previše....ali bilo bi lijepo živjeti u takvom svijetu... svijetu gdje svi paze jedni na druge, gdje osluškuju jedni druge...gdje jedni iz drugih izvlače najbolje i najviše, a nikako ne najgore....linija je tanka između ljubavi i mržnje kažu...i strah me da preintenzivna emocija nekad nije produktivna i ako ne naiđe na plodno tlo može biti i problematična....
Ne želim da mi se to nikada dogodi, ne želim se bojati voljeti i davati, ne želim očekivati i strahovati od razočaranja....ali ipak...ponekad se umorim i jedino što bih htjela da ljudi, ti ostali ljudi, prepoznaju kada mi treba ljubavi, da shvate sa sam sve dala i da bih sada rado primila, da mi to sa željom i srećom pruže.....to bi bilo moje ispunjenje snova, to bi bilo ono što želim stvoriti u svom svijetu....truditi ću se i dalje...kada malo skupim snage...
Sreća je moja i da ne odustajem lako, od nikoga i ničega...pa svijet u kojem jesam mora biti pod mojim pravilima ili nikako, možda je tu i najveći problem, već sam se razočaravala i možda bih morala prihvatiti i ovo drugo postojanje (puno loših i nedostatnih odnosa i ponašanja) i možda je vrijeme da se odmaknem, odustanem, da ja prva povučem crtu u davanju ...možda, ali mislim da ne mogu i ne znam....
Idem na isti način dalje...ne sviđa mi se zapravo ni to što sam već malo posustala.... možda ipak još netko prepoznaje ono što nosim u sebi i želim dati...možda nisam sama u tome i možda još netko shvati moju poantu....
Molim vas....probajte dati sebe drugima čim više i što češće...život je ionako prekratak...što više dajete, to ćete sretniji biti....sigurna sam u to....ipak jesam....
Pamtim samo sretne dane...
Postoje ljudi koji, kako kaže stara pjesma u izvedbi Gabi Novak, pamte samo sretne dane....i tu ne bi bilo ništa loše da to ne rade doslovno...baš doslovno.
Gdje je tu problem, rekli bi, ta pjesma govori o tome kako se uvijek treba sijećati samo dobrih i pozitivih stvari i kako ružne i bolne treba ostaviti iza sebe....to bi bio zapravo najbolji recept za sreću...ne biti u sjećanjima u lošoj prošlosti, otpustiti i oprostiti sve loše...da, tako je to....ali postoje ljudi koji nenamjerno ali doslovno zaborave sve loše i bolno što se dogodilo, a što ipak služi u našoj memoriji nečemu...i to nečemu važnom.
Nikako ne da bi čeprkali po prošlosti svaki put kad nam nešto ne ide od ruke ili glumili žrtvu kojoj uvijek nešto nije posloženo u životu....ne zato nikako, već zato da dobro zapamtimo greške i loše odluke...da ih pohranimo u onaj dio našeg sjećanja koji će nam poslužiti kako te iste greške ne bi ponavljali...koji nas upravo štiti od ponovne boli i razočaranja, koji nam daje dozu opreza, dozu mudrosti i stabilnosti...
Inače ostajemo na razini razmišljanja djece...ona ne pamte loše i ne donose sudove na temelju patnje, koju i zaborave vrlo brzo( to je njihov prijeko potrebni obrambeni mehanizam) i ona uvijek vjeruju da će biti samo dobro, bolje...nikad gore...Ona ponavljaju svoje greške toliko puta koliko je potrebno da odrastu...da shvate i prihvate činjenicu da postoje i loši i dobri dani...da nas oni oblikuju kao osobe...da nam i jedni i drugi služe da se izgradimo kao osobe kako se ne bi događalo u nedogled da ponavljamo te iste loše dane..barem one na koje možemo utjecati...
Da, to je djetinjstvo, mlade bezbrižne godine...a upravo se sa godinama, mislim, memoriranje tih loših stvari mora razvijati kako bi poslužilo svrsi...Kako?
U dvadesetima se još tražimo, griješimo...to je izlazak iz djetinjstva i ponekad, baš zbog toga jer ponavljamo iste greške, znaju biti te godine i bolne i konfuzne...znamo se čuditi sami sebi povremeno kako nam je teško shvatiti kako krenuti naprijed...kako se izvući iz svih loših pokušaja...
U tridesetima bi već trebali naše loše dane dobro preraditi i promozgati kako bismo iz njih vidjeli smer kojim treba ići, kako bi nam upravo one pokazale ono što nipošto ne želimo više svojevoljno ponavljati, što smo naučili na svojoj koži...na teži način...što se pamti upravo zato da nam pokaže kako iza toga ide ono što će nas ispunjavati i zanimati u potpunosti....i trebali bi te loše stvari pohraniti u svijest o sebi samima i naučiti kroz njih ono što se mora...
U četrdesetima smo već mirni i pametni ljudi, to smo sve nadugačko i naširoko preradili, preživjeli sve nedaće i sve ono što nas je još mučilo pretvorilo se u svijest o tome tko smo i što smo, te mirno i stabilno trebamo dočekati svoje srednje i pozne godine...
U pedestima uživamo u plodovima svog rada i promišljanja i borba za sretne dane je na svom putu da se privede kraju i da ti sretni, u našim glavama pomireni i mudri dani napokon procvjtaju u svoj svojoj punini i da se što znamo o sebi i što možda nije bilo dobro napokon ostavimo iza sebe...
U šezdesetima, i na dalje, vraćamo se na prvobitno stanje u kojem je potrebno sjećati se samo dobrih dana, sreće i ispunjenja tijekom života... od loših stvari smo ionako naučili već sve što smo trebali, probali smo sve što se dalo kao bismo što više lošeg preoblikovali u dobro i sada nam ti dobri dani služe kako bi nas podsjetii kako nam je život imao smisla, kako smo ga lijepo proveli....Smatram da upravo tada rečenica-pamtim samo sretne dane- ima smisla i jedino nam tada ona služi pravoj svrsi...da nas grije u starosti i da nam srca boji lijepim bojama...
Tako ja na to gledam...
Ali....veliko ali...što sa onima koji ne idu ovim redoslijedom...koji i u tridesetima i u četrdesetima ne pamte loše dane, koji se kroz njih ne uče, ne izgrađuju, kojima ti loši dani ne služe za školu i putokaz...naprosto jer ih oni nisu dobro zapamtili, ignorirali su ih, ne razumiju ih i ne shvaćaju da su im oni prijeko potrebni kao balans svim dobrima.
Tada se dešavaju po meni tužne stvari...pitaju se oni, nesretni u svom ponovljenom ponašanju koje nisu naučili izbjeći, kako im se to opet dogodilo...pitaju se kako se sada opet dešava nešto što je već bilo....a zaboravili su na to....upravo su uspjeli uspješno izignorirati kako je bilo i lošega i nepotrebnoga i nadali su se samo boljemu....uvjerili su se da se nešto promijenilo, ali ne zato jer su oni nešto shvatili i zapamtili, nego zato jer su se tome nadali...a zaboravili....pitaju se gdje prestaje začarani krug...pitaju se kako bumerang loših dana okrenuti iz svog smera...
E, upravo tako što treba pamtiti, uvijek biti svjestan svih svojih odluka i misli... svih suza i neprospavanih noći...koje se lako vrate...ako ih zaboravimo. One su bile tu, bile su dio nas, neraskidivi dio nas...i ako ih smetnemo s uma vratiti će se da nas podsjete zašto smo ih već proživjeli i zašto ćemo ih možda i dalje proživljavati ako iz njih ništa ne naučimo...
U naši godinama, razvoja i samospoznaje, pamtiti samo sretne dane je djetinjasto, nezrelo i naivno, ne vodi ničemu, nego ponovnom razočaranju i smatram da su upravo ljudi koje su svoje suze i boli zaboravili i koji se trude živjeti kao da ih nije ni bilo, zapravo nesretni, nerealni i ne mogu se nositi sa stvarnosti i realnosti....A stvarnost je upravo ta da svi naši proživjeni dani u suradnji postoje kako bismo iz njih učili, napredovali, postupili svaki put sve staloženije i mudrije...kako bismo jednom na kraju životnog puta s pravom nekome zapjevali....pamtim samo sretne dane...
Ne prije, nikako prije...
Prije nam trebaju...moramo biti zahvalni što smo ih imali, biti ispunjeni sa svim iskustvima i sa snagom koju su nam dali i živjeti sretno u nadi prema boljemu....ali pamtiti sve...baš sve...to je ono bez čega jesmo ili nismo u skladu sa sobom....
Bez naših loših dana nismo sposobno prepoznati sreću i iskoristiti je u svoj snazi....bez loših dana, dobri nikada ne mogu biti tako dobri...bez sjećanja na loše, nada u dobre je upola slabija...
Pamtim samo sretne dane...zapjevat ću jednom, nadam se ne tako brzo i veselim se tome...to će biti ona istinska sreća na završetku puta....
A do onda...ne zaboravljati loše, put je prema dobrima i još boljima za mene...
A sjećate li se vi svih svojih dana?
Ako ste zaboravili, vratit će se da vas podsjete, nažalost....priglite ih, osjetite, odžalite što postoje i zauvijek zapamtite da su bili dio vas...kako biste mogli dalje...u život pun sretnih novih digađaja, ljudi i osjećaja....
Trenuci su sve...
Sve što nam ostaje u sjećanju i što nam, nakon nekog vremena kad se već pomirimo sa činjenicama kakve god bile, ostaje.... su trenuci....samo mali trenuci ili sreće ili tuge ili jednostavno trenuci u kojima smo osjetili iskru života u bilo kojem obliku.
Zašto to mislim? Zato jer se ljudi na svašta naviknu, priviknu, selektiraju sjećanja i zaboravljaju....zato što jednostavno nije sve jednako važno, a upravo možda nevažne, male stvari ostanu duže sa nama nego neki krupni preokreti i odluke....zato što od cijele slike koju smo imali pred sobom i na koju smo se možda trebali priviknuti, mi zapamtimo mali trenutak, gestu, pokret, pogled, osmjeh, onaj filing koji se dogodi, onaj savršeni ili pak najbolniji moment.....zato jer neke stvari nemaju cijene niti se možda mogu riječima opisati, a opet su tu.... prisutne i važne u našem sjećanju.
Pokušavam ne pripisivati previše važnosti naprimjer nekim stvarima koje su me možda povrijedile, riječi ili razmišljanja nekih ljudi, jer je bitno sagledati i širu sliku....ali nekako mi se čini da u tim malim, gotovo nevažnim trenucima ostaje esencija samog odnosa i samog života, da u tim trenucima koji nisu kontrolirani i koji nisu namješteni ostaje prava istina i pravi osjećaj....
Isto tako i lijepi, srdačni trenuci koji se dogode, ostaju sa nama dugo, sjetimo ih se kad nam je teško, također su možda i pokazatelj činjenice da nije sve jednostavno i lako, ali uvijek vrijedi, uvijek se isplati....da uvijek sve dođe na svoje i da takav trenutak sreće ili ispunjenja prekrije svaku sjenu i svaku bol....
Tužni trenuci su pak najteži, oni su sa nama i kad ih želimo zaboraviti.... kada smo već pomislili da je neka bol iza nas, oni nas iza ugla zaskoče i pojave se kada nas nešto podsjeti upravo na njih, na neki mali, ali opaki trenutak tuge i boli koja je pobjegla i ostavila nas da živimo dalje, ali čuči kao koncentrat upravo u takvom malom trenutku...i kao da čeka da nas povremeno podsjeti na prošlost i na sve što se da zaboraviti u svakodnevici....
Da, mali trenuci... bljeskovi... iskre... sjene...ili kako se već može nazvati ono što nam prođe krajičkom uma dok radimo nešto drugo, dok smo sa nečim drugim zaokupljeni ili jednostavno dok nismo ni svjesni da će taj trenutak iz prošlosti zatitrati negdje u dnu aktualnog razmišljanja....ti mali trenuci su sve što nam treba i što nam govori kakve smo osobe...ti trenuci nas oblikuju i slažu naše postojanje....
Da li možemo birati kakvi će biti.... da li će biti više loših i bolnih ili sretnih i sunčanih?
Onda kada smo živi, kada smo prisutni i skoncentrirani, kada smo ispunjeni i dišemo u skladu sa samim sobom, pa makar nam i nije ugodno, ili nam je pak toliko dobro da smo potpuno oduševljeni i svjesni svoje potpune sreće....mislim da ti trenuci ostaju, da oni zabljesnu poslije, da se njih sjećamo...da se oni ne gube...
A možda ti trenuci žive svojim vlastitim životom, ne biramo ih i ne utječemo na njih...oni se memoriraju iz nekog razloga sami po sebi i dolaze nam u svijest također iz nekog razloga koji je bitan za naš daljnji život...a mi tu ne možemo ništa...samo pratiti i na temelju toga djelovati...tko zna.....
Oni su tu, s vremena na vrijeme, zapravo stalno...u većem ili manjem intenzitetu....pa ako vjerujemo da možemo ikako utjecati, makar da skupimo što više ovih dobrih i svjetlih....krenimo uživati i stvarati ih...možda nas jednog dana u nekom teškom periodu samo iznenade i zagriju na tren....bolje da ih imamo viška....nikad se ne zna....
Unutarnje preispitivanje
Blagdani su.... nova nada za ljudski rod je trenutno u zraku, novi život na višim razinama daje snagu i utjehu milionima ljudi.....i u obiteljskom okruženju, svima pa i meni, dolazi do opuštanja i do preispitivanja...
Neki novi ciklus će se zavrtiti u mom životu, nadam se, jer smatram da se sve dešava sa nekim razlogom pa tako i ovaj trenutak.....trenutak u kojem se dešava priprema za dalje, u kojem se neke stvari slažu, neke otpadaju, neki ljudi i mjesta dobivaju novo svjetlo, neki osjećaji slabe, a neki jačaju.....
Nisam baš dobre volje (moram priznati).... ovo proljeće osim puno novih događanja donosi mi i neki nemir i brzinu, na koju nisam navikla i na koju se moram malo prilagoditi.....neki novi događaji koji će slijediti traže, očito, jednu mentalnu pripremu, jednu "čistku".... jednu novu dimenziju razmišljnja o stvarima kojima se bavim i ljudima oko mene....i to malo zamara i treba mi vremena...
Nadam se da ću se snaći, da ću shvatiti što me točno muči, da ću osvjestiti gdje je "zapelo", jer upravo se tako osjećam, kao da je zapelo nešto što se mora razriješiti, nešto bez čega moram dalje....a možda samo trebam shvatiti neke stvari o sebi i drugima, možda se samo moram odmoriti......a možda se i nešto ipak izrodi iz svega toga što sada osjećam....
Znam samo da ću ove blagdanske dane iskoristiti da se posvetim sebi( u zadnje vrijeme nekako tražim sve više vremena za to) i da ću valjda poslije njih osjetiti novi zalet i poticaj....bilo bi lijepo....
Ovi dani bi i trebali služiti tome da se ljudi sebi posvete i u sebi traže put za dalje...to je poanta duhovnosti i vjere, to je ono čemu bi svi trebali težiti kada su u svome domu, sa svojim obiteljima...Previše je vanjskih utjecaja koji nas svakodnevno skreću sa puta, koji nas zavaravaju i obmanjuju....u nama samima je odgovor uvijek i sada je pravo vrijeme da to osvijestimo i sjetimo se što je zapravo važno....i kakvi smo mi sami.....
U svakom slučaju, dobro je malo smiriti se i osluškivati....a budućnost će se ionako razviti u nekom smeru koji je samo naš.....i biti će već nekako....vjerujem dobro....
