Nemam riječi...
Nemam riječi da se izrazim, nemam volje da pišem, nemam potrebe da prenesem na papir ovo trenutno stanje...nemam ni padova ni uspona, nemam ni drama ni tuge, ni veselja ni poticaja....jednostavno nema u mom životu trenutno ničega da izađe iz mene....
Da li sam u depri?
Pa nisam, koliko znam, nisam tužna i potištena, više zamišljena i povučena...nisam baš izrazito sretna, doduše...ali s druge strane ...tko je?
Više sam u nekom stanju hibernacije....stanju mirovanja....malo ovo loše vrijeme koje je neumoljivo u nastojanju da spriječi ljeto u dolasku...malo monotonija posla i svakodnevice...malo jedan odnos u promjeni, jedno prijateljstvo pod upitnikom...i eto, nema razloga za preveliku sreću....a opet, nema ni za nesreću...jer sve dođe na svoje, sve se riješi, sve prolazi...tako da eto, svjesna i "pametna" nalazim se u jednom razmišljanju i promišljalju...u jednom stanju preispitivanja i odluka( nekako mi se čini da sam dosta vremena u kojekakvim preispitivanjima, možda previše mislim...hm...)...i zaista samo čekam da me prođe...na ovu ili onu stranu, ali da se pokrene stanje duha i stanje općenito u mom životu...čekam neku promjenu...
Pod hitno trebam, zapravo, nešto lijepo da mi se dogodi, nešto lijepo da me pogodi iz vedra neba, nešto za mene i moju dušu, nešto da mi pokaže kako ima nekoga na ovom svijetu tko je odlučio misliti na mene, dati mi dio sebe, tko je odlučio napraviti korak prema meni...treba mi ispunjenje i poticaj, treba mi razlog da se mogu izraziti, da se mogu prepustiti, treba mi mogućnost da ja budem ja....razumijete li uopće o čemu ja to pričam?....
Trebam pod hitno osjetiti sreću što sam to što jesam....samo to...da budem ja kao ja...sretna sa sobom i sa drugima...samo....zašto to više namam...je li mi to netko oduzeo ili samo spriječio da to vidim tako....je li to prijateljstvo, koje je bilo dio mene, toliko utjecalo na moj pojam o samoj sebi, pa sada kada je( to me i muči najviše od svega..) ono umorno i istrošeno i ja sama sa sobom više ne znam kako....jesam li sebe gledala nekim drugim očima koje sada više ne gledaju u tom smjeru....jesam li sposobna progledati opet...i vidjeti prije svega sebe...a onda i druge...onako kako ja želim i mislim da mogu...jesam li zapala u stanje indiferentnosti i sada ću biti samo ljuska, kao gomile ljudi oko mene sa praznim pogledima....ma ne....ne valjda...ne ja...
Sunce, more, lijepo vrijeme, topli dani...dođite, dođite molim vas...ogrnite me veseljem i novim poletom...napunite mi baterije i dajte mi volje da se uhvatim u koštac sa svima i da gledam ponovno u smjeru ljubavi, pažnje, prijeteljstva i bliskosti...da budem ja kao ja....da živim sebe....
....i da nađem riječi za početak....puno... puno lijepih riječi....
