Napokon ljeto
Napokon je stiglo ljeto u punom sjaju.
Moram priznati da sam se već pomalo zabrinula za ovu godinu, koja je odlučila sakriti svaki trag topline i suhih dana na jedan duuuugi period....
Ali eto, sve je dobro, napokon je tu! Pravo toplo ljeto, sa svojim lijepim i manje lijepim stranama, naravno....ima onih koji ga ne vole, kojima smeta toplina, znojenje i tople besane noći....međutim ja spadam u one koji će sve to pretrpiti jer ima nešto puno ljepše u svemu tome...a to je:
- napokon manje krpica na sebi, a i ove koje nosimo su veselije, lepršavije i otkačenije...vidi se malo kože, malo je lakše kombinirati...haljinica i sandalice i to je to....
- napokon toplina, sunce u neograničenim količinama, sama činjenica da je sunčano i vedro meni je dovoljna, potpuno jedan drugi film u glavi mi daje do znanja da je život ponovno lijep...
- napokon smo svi bolje volje (o.k.osim kad smo u nekog gužvi, autu, autobusu...i sl.)...ali imamo priliku za opustiti se, navečer prošetati, uz more, terase, sladoledi...sve je šareno i vreva u zraku potiče na smijeh i veselje....
- napokon je duži dan, uvečer se da još puno toga napraviti, biti negdje, iskoristiti više trenutaka u danu za nešto lijepo...
- napokon se kupamo, sunčamo, godišnji se spremaju...dani kada ništa....baš NIŠTA ne moramo raditi....da, to je ovo doba godine kada smo najviše slobodni od posla i obaveza...
- napokon vrijeme za nas i naše bližnje, koje će nadamo se proći u opuštanju i veselju, vrijeme koje je dragocijeno i nenadoknadivo, koje se pamti ( još uvijek se sjećam svojih ljeta u djetinjstvu, mora i familije na okupu, druženja i smijeha...)...
- napokon je sve usporenije i opuštenije( kad su paklene vrućine, barem ne žurimo kao pomahnitali...)...i jednostavno se nadamo da će se sve već nekao riješiti....ali malo kasnije...na jesen....kad zahladi....
- napokon je jednostavno LJETO i svi znamo što to znači, svakome nešto drugo možda, ali svima nadam se puno i nadam se da je svima ipak drago da je tu...
...meni je jako drago da je stiglo....i nadam se iskoristiti ga do maksimuma....
Nemam riječi...
Nemam riječi da se izrazim, nemam volje da pišem, nemam potrebe da prenesem na papir ovo trenutno stanje...nemam ni padova ni uspona, nemam ni drama ni tuge, ni veselja ni poticaja....jednostavno nema u mom životu trenutno ničega da izađe iz mene....
Da li sam u depri?
Pa nisam, koliko znam, nisam tužna i potištena, više zamišljena i povučena...nisam baš izrazito sretna, doduše...ali s druge strane ...tko je?
Više sam u nekom stanju hibernacije....stanju mirovanja....malo ovo loše vrijeme koje je neumoljivo u nastojanju da spriječi ljeto u dolasku...malo monotonija posla i svakodnevice...malo jedan odnos u promjeni, jedno prijateljstvo pod upitnikom...i eto, nema razloga za preveliku sreću....a opet, nema ni za nesreću...jer sve dođe na svoje, sve se riješi, sve prolazi...tako da eto, svjesna i "pametna" nalazim se u jednom razmišljanju i promišljalju...u jednom stanju preispitivanja i odluka( nekako mi se čini da sam dosta vremena u kojekakvim preispitivanjima, možda previše mislim...hm...)...i zaista samo čekam da me prođe...na ovu ili onu stranu, ali da se pokrene stanje duha i stanje općenito u mom životu...čekam neku promjenu...
Pod hitno trebam, zapravo, nešto lijepo da mi se dogodi, nešto lijepo da me pogodi iz vedra neba, nešto za mene i moju dušu, nešto da mi pokaže kako ima nekoga na ovom svijetu tko je odlučio misliti na mene, dati mi dio sebe, tko je odlučio napraviti korak prema meni...treba mi ispunjenje i poticaj, treba mi razlog da se mogu izraziti, da se mogu prepustiti, treba mi mogućnost da ja budem ja....razumijete li uopće o čemu ja to pričam?....
Trebam pod hitno osjetiti sreću što sam to što jesam....samo to...da budem ja kao ja...sretna sa sobom i sa drugima...samo....zašto to više namam...je li mi to netko oduzeo ili samo spriječio da to vidim tako....je li to prijateljstvo, koje je bilo dio mene, toliko utjecalo na moj pojam o samoj sebi, pa sada kada je( to me i muči najviše od svega..) ono umorno i istrošeno i ja sama sa sobom više ne znam kako....jesam li sebe gledala nekim drugim očima koje sada više ne gledaju u tom smjeru....jesam li sposobna progledati opet...i vidjeti prije svega sebe...a onda i druge...onako kako ja želim i mislim da mogu...jesam li zapala u stanje indiferentnosti i sada ću biti samo ljuska, kao gomile ljudi oko mene sa praznim pogledima....ma ne....ne valjda...ne ja...
Sunce, more, lijepo vrijeme, topli dani...dođite, dođite molim vas...ogrnite me veseljem i novim poletom...napunite mi baterije i dajte mi volje da se uhvatim u koštac sa svima i da gledam ponovno u smjeru ljubavi, pažnje, prijeteljstva i bliskosti...da budem ja kao ja....da živim sebe....
....i da nađem riječi za početak....puno... puno lijepih riječi....
