Prije i sad https://blog.dnevnik.hr/dubcen

nedjelja, 02.12.2012.

Ribnik 1942. Bilaj 1943. i 1944.

Prvi pad Ribnika 1942. g



Dana drugi na treći desetog 42. godine obranu Ribnika činile su dvije satnije 94. ustaškog bataljuna sa oko sedamdesetak ljudi. Oni su bili raspoređeni na brdo preko rijeke Like, na cesti prema Počitelju, u kućama podnu Berluka i u kući Jurjevića kod prijelaza prema Sanu. Glavnu obrambenu utvrdu činile su popova kuća, škola i crkva na povišenju u samom selu. Ova tri zdanja bila su povezana sa rovovima i opasana žicom. U popovoj kući se nalazila i posada policije koju su spomenutog dana činila petorica žandara. Uz ove nabrojane u selu je još bilo dvadesetak ljudi seoske straže koji su bili kod svojih kuća u pričuvi.
Ribnik je napadalo četiri bataljuna devete brigade. Prvi bataljun od Metka pokrivao je potez željeznička pruga i Berluka, pa sve do brda preko rijeke Like. Jedna četa ovog bataljuna trebala je da se od kuće Došena kroz rijeku Liku neopaženo provuče pokraj branitelja. Zadatak joj je bio da zauzme policijsku postaju kod crkve. Drugi bataljun je bio raspoređen od krive Like uz cestu i dijelom polja do prkosa, a jedna njegova četa imala je isti zadatak da se probije neopaženo k utvrdi kod crkve. Kad se ove dvije čete spoje dat će znak za opći napad. Treći bataljun uz željezničku prugu od Sana pa do putničkog prijelaza kod Matićeve kuće. Jedna četa ovog bataljuna otišla je kod Kruškovca da spriječi dolazak pomoći od Lovinca vlakom. Zadatak trećeg bataljuna bio je da zaustavi dolazak pomoć braniteljima od pravca Gospića i osigura zaseok San. Četvrti bataljun nalazio se u Dupčenu kod Svete vode uz rijeku Liku. U ovom bataljunu nalazio se je i komesar Mile Jurjević Španac koji je bio iz Ribnika.
Treći desetog u dva sata iza ponoći, ubačene čete su savladale žandare u popovoj kući i ispalile svjetleće rakete kao znak za napad. Četiri su žandara zarobili, a jedan im je uspio pobjeći. Napad na Ribnik je istodobno počeo sa svih strana iznenadivši branitelj koji nisu mogli pružiti značajni otpor. Nakon dva sata puškaranja razbijena je obrana na svim mjestima. Jedan dio branitelja bio je zarobljen, petnaestak ih je poginuo u borbama, a ostali su se razbježali u noć. Do svanuća sve je bilo pod kontrolom partizana. Kad je svanulo partizani su po selu kupili narod i vodili ga kod Ribničke crkve. Iz naroda kojeg su doveli izdvojili su:
Basta Mate (Stipin)29g., Brozičević Ivan (Božin)30g., Brozičević Stipe (Jurin)60g., Dukovac Ante (Markov)21g., Dukovac Jure (Lukin), Dukovac Mile (Lukinov)29g., Dukovac Mile
(Stanišin)39g., Golac Blaž (Martinov)39g., Golac Frane (Mićin)32g., Golac Stipe
(Martiniv)39g., Grgurić Marko (Stanišin)38g., Grgurić Nikola (Ivanov)20g., Mudrovčić Ante (Radin)70g., Mudrovčić Stipe (Stipanov)21g., Ramić Jure (Podgorac)35g., Sekulić Jure
(Ivaniv-Škerin)23g., Sekulić Martin (Mijatov)23g. i Župan Jure (Josin)35g.
osamnaest muškaraca i bez suda ih strijeljali kao osvetu za pogibiju Mile Jurjević Španac. Po partizanima on je poginuo u Dupčenu od ustaške zasjede koju su postavili Ribničani. Gledajući raspored branitelja Ribnika, zaseok San nije imao ni seoske straže, a kamoli pola kilometra udaljenom Dupčenu neku zasjedu.
Kasnije je Mićo (N) uhvatio dva partizan kod Jazmačka. Jedan od njih je bio Jovo iz Divosela. Oni su ispričali da je Mile Jurjević bio komesar i utjecajan u partiji. Prije nego se krenulo u osvajanje Ribnika rekao je da niti jednom Ribničanu ne smije faliti kosa sa glave. Zbog toga su ga ubili. Po ovoj dvojici zarobljenih partizana to je napravio neki pjesnik Bjelobaba koji je iz četnika prešao u partizane. Većina partizana bila je iz susjednih srpskih sela. U Počitelju je ranije ubijen njihov pop, a oni su sumnjali na nekog od Ribničana. Zbog toga su pobili ove ljude da bi osvetili popa, a to je znao i komandant Kuprešanin i Basta.
Kad je svanulo četvrti bataljun je napadao željezničku stanicu Bilaj-Ribnik u kojoj je bila talijanska posada. Tek oko tri popodne u pomoć im je stiglo stotinjak pješadije i dva tenka. Oni su upali u zasjedu na Dupčenu i potjerani u utvrđenje oko stanice sa velikim gubitcima. Tako je potrajalo nekoliko dana dok iz Otočca nije stigla Lovačka bojna i izbacila partizane iz Ribnika. U ta nekolika dana partizani su opljačkali sve u selu što se je moglo odnijeti i odvezli u Magorić. Na posljetku su razvalili dobar dio pruge i ceste, a šine su odvozili.
Partizansko izviješće govori da su imali sedam poginuli i petnaest ranjeni.
Izviješće ustaške komande šturo piše o događaju u Ribniku. Navodi da imaju dvanaest mrtvih te trinaest ranjenih i da su partizani porušili dio pruge i ceste.
Kasnije kroz rat u Ribniku su se smjenjivale vojske kad koja, a bilo je i vremena kad u njemu nije bilo nijedne vojske.



BILAJ 1943. g.

U jeku pripreme za napad na Gospić partizani su u Liku dovukle znatne snage. Neke ličke partizanske brigade zauzimale su slabije branjena mjesta u okolici Gospića pa tako i Bilaj.
Dana 21/22 travnja treća brigada 35. divizije je prebačena u Vrebac, Ostrovicu i Barlete. Pridodata joj je i prvi i drugi bataljun druge brigade. U to vrijeme Bilaj je branilo osim domaće seoske straže i četvrta satnija devete bojne koja je stigla u Bilaj nekoliko dana prije napada. Satnija je bila raspoređena na nekolika položaja oko Bilaja. Položaj kod crkve na Klisi i pećini, na srednjoj glavici, gradini i na željezničkoj stanici Bilaj- Ribnik.
Napad je počeo nešto poslije 21 sat 22. travnja. Drugi bataljun prve brigade je iz pravca Barleta preko Medovače i Gaišća napao položaje kod crkve. Branitelje je iznenadio žestoki juriš i mnogo napadača, pa su se bez većeg otpora povukli. Većina seljana i seoske straže u tom djelu Bilaja napad je zatekao u kućama. Kad je nastalo puškaranje kod Butkovića i crkve,
Daćin sin Marko je na zadnja vrata kuće izašao u mrak i tad je teško ranjen, a poslije je i umro. Kćer Ive Josanova Pepa izašla je iz kuće i trčala je putem prema crkvi. Njoj je partizan pucao u leđa i ako je vidio da je to mlada djevojka. Njezin otac Josan je pošao za njom i na vratima kuće je ubijen.
Podlopčan Marko Čorak bio je služak 41/42 u Bilaju i odatle je otišao u partizane. Poznavajući dobro selo on je neopaženo doveo grupu partizana na Bilajsku Gradinu.
Kod bunara pod Gradinom bio je iz seoske straže Jablan, a sa njime i sin Ivan od četrnaest godina. Tu se zatekao i domobran Antić Ive Jojanova. Jedan im je ustaša rekao da su partizani ušli u selo, a oni su pošli putem na Gradinu jer su gore bile ustaše. Antić je išao prvi, a za njim Jablaj i njegov sin Ive, pri samom vrhu netko ih je zaustavio i pitao tko su, Antić je rekao da su ustaše. Na njih je iz blizine zapucano. Antić je smrtno ranjen, a Jajblana su zarobili. Kako je Ive bio nešto niže njega su ranili u glavu i on je tu i ostao. Jablana su držali u rovu odakle je čitavu noć slušao gdje mu sin zapomaže, a tek prizoru je umro.
Kad je svanulo Marko je vidio da je zarobljenik Jablan kojeg je dobro poznavao i odvede ga u Stevanovu kuću u kojoj je bio štab te ga na njegovu molbu partizani puste da pokopa sina.
Partizani su u jutro hvatali ljude po selu koji su bili u seoskoj straži i odvodili ih u Magorić zatvarati. Odveli su Mraović Ivu, Valentić Danu, Krmpotić Antu, Jakova Busiju i Šimunića Milu. Od tamo ih je pustio jedan partizan kojeg su poznavali od prije i pobjegli su u Gospić.
Prvi bataljun druge brigade je od Babulja napadao srednju glavicu, a njeni branitelji su se odmah razbježali, a oni su nastavili čišćenje kroz selo. Prvi i drugi bataljun se spojio kod Pudina bunara i od tuda su krenuli u osvajanje mostova na rijeci Liki. Most na željeznici je bio dobro utvrđen još od vremena dok su Talijani čuvali prugu. Imao je betonski bunker opasan žicom. Posada na njemu dala je žestok otpor ali ni to nije omelo napadače da ga osvoje. Ubrzo pao je i most na cesti u Novoselu.
Drugi bataljun druge brigade imao je zadatak da savlada jaku utvrdu na stanicu Bilaj - Ribnik. Kamena zgradu stanice bila je još opasana sa jednim zidom i dva betonska bunkera. Jedan se nalazio na brdašcu preko pruge , a drugi preko ceste na velikoj čistini. Neprekidnim jurišima i velikim gubitcima partizani su uspjeli istisnuti branioce iz zgrade, a tad je pao i bunker preko pruge. Bunker preko ceste imao je posadu od sedam ljudi koji su satima zadržavali napadače na odstojanju. Kad im je ponestalo streljiva odlučili su se pod okriljem noći na proboj prema rijeci Lici čija je krajolik bio kamenit. U proboju dvojica su izvukli žive glave, a ostali su bili ubijeni ili ranjeni.
U jutro iz Gospića upućena je druga lovačka bojna. Ona je stigla do Novosela i dalje se nije mogla probiti jer je most bili dobro branjen, a prelazak nabujale vode je u proljeće bio bi nemoguć. Bojna se odmah vratila u Gospić. Kako partizanima nije prijetio napad od Gospića oni su svoje snage prebacile u napad na Ribnik i Medak iz kojih su devetu bojnu i nešto četnika potisnuli prema Lovincu, a bojna je kasnije prešla Velebit i spustila se u Obrovac.
Dana 23.04.1943.g. u svome izvješću piše zapovjednik Artur Gustović.
«Deveta bojna koja je branila Bilaj skoro bez otpora prepustila je selo partizanima i raštrkala se u naokolo, dok se najveći dio četvrte satnije povukao u Ribnik i Medak gdje su kasnije i te položaje izgubili.»
Početkom svibnja partizani su okružili Gospić, a ta opsada trajala je sve do kraja svibnja dok nije probijen obruč od Karlobaga. Partizani su i dalje držali položaje istočno od Gospića.
Prvi i drugi bataljun treće brigade bio je u Bilaju i odatle držao položaje prema Gospiću. U jutro 22.06. iz Gospića u napad krenule su tri lovačke bojne i u kratkom borbama istjerale partizane iz Bilaja u Ribnik, Barleta i Vrepc. U zoru iste noći partizani su pokušali povratiti Bilaj, ali nisu imali nikakva uspjeha. Nakon većih gubitaka i protuudara Lovačkih bojnih odbačeni su sve do Krbavskog polja.
Mirno stanje u Bilaju jedva je potrajalo mjesec dana. Već sredinom rujna u Vrebac dolazi
tri bataljuna sa pratećim četama. Za napad na Bilaj bilo je oko 400 boraca trećeg bataljuna, četiri prateće čete i inženjerski vod. Dvije čete četvrtog bataljuna bile su u raspoređene kod sastavaka Like i Jadove u Kulici prema Lipama.
Bilaj poučen događajem u proljeće ojačao je ljudstvom glavne točke obrane pa je za obranu uz domaće seljane bilo i dvjestotinjak domobrana.
Napad je počeo 16.rujna u jedan sat iza ponoć, a komandant napadača bio je Lazo Radovanac.
Treći bataljun «Božidara Adžije» napao je uz podršku minobacača na položaje kod crkve i srednje glavice. Branitelji su ih spremno dočekali i uz velike gubitke morali su se povući. Nešto poslije dva sata jedna četa partizana upala je u rovove na srednjoj glavici i zarobila dva branitelja, a druga četa je osvojila krajnju glavicu otkud su se branitelji ranije povukli u selo. Već u tri sata četiri čete sa podrškom minobacača napadale su položaje na Gradini, ali obrana je bila toliko jaka da su napadači trpjeli velike gubitke. Ostavivši Gradinu napade su usmjerili na utvrđene bunkere na željezničkom mostu te na mostu u Novoselu. U žestokim napadima partizanska inženjerija je uspjela da ošteti oba mosta. Komandant inženjerskog voda Radica Popović ubio je jednog civila i zbog toga bio prozvan od svoje komande. U obrani Bilaja smrtno su stradali Joso Valentić i Mićina Mihelčić, a Ante Živković je ranjen.
U minobacačkim napadima partizani su pogodili jedan bunker i zapalili kuću u Novoselu. Pred jutro partizani su se povukli u Vrebac. Za velike gubitke sa mnogo ranjenih, po izvorima prve brigade za neuspjeh osvajanja Bilaja komandanti Lazo Radaković i Nikica Peinović bili su smjenjeni.
U rano jutro 20. rujna drugi bataljun prve brigade postavio je zasjedu ispod Visokog brda prema željezničkoj stanici Gospić. Na nju su naišla nekoliko zaprežnih kola koja su prevozila namjernice za posade u Metku. U prepadu zarobili su pet civila i vojnika u pratnji.
Početkom listopada partizani sustavno napadaju posade oko Gospića, a zbog brojnosti napadača i nemogućnosti obrane da ih zadrže Hrvatske snage povlače se u sam grad.
Već petog listopada Bilaj ostaje jedino mjesto oko grada koje partizani nisu zauzeli.
Danonoćni napadi i veliki gubitci nisu odvraćali partizane od namjere da uđu u selo. Dvanaesti listopada obrana se po nalogu zapovjedništva povlači sa Gradine i željezničke stanice u Novoselo prema Gospiću. Partizani ulaze u nebranjeni Bilaj. Do četrnaestog listopada vodile su se borbe oko Novosela i Visokog brda, a nekoliko dana kasnije sa pojačanim snagama pokušalo se izbaciti partizane iz Bilaja, ali oni su se obranili. Do kraja mjeseca u više uzastopnih napada na Bilaj uspjelo se potisnuti partizane prema Ribniku i Vrebcu.
Prve dane studenog Hrvatska inženjerija došla je popravljati mostove u Bilaju, a njih je čuvao prvi bataljun 15. domobranske pukovnije. Dva voda tog bataljuna smjestilo se na glavičicu lijevo od rijeke Like prema Čitluku. Treći studenog uvečer od Čitluka na njih je naišao jedan partizanski bataljun prve brigade. Ne znajući da su na glavičici domobrani, izašli su na brisani prostor gdje ih je dosta izginulo.


BILAJ 1944. g.

Početkom veljače 44.g 34. ustaška Bojna bila je prebačena iz Metka u Perušić, a potom i prvi bataljun 15. domobranskog puka. U Bilaju je ostao samo drugi bataljun i nešto seoske straže.
Nešto prije premještanja Hrvatskih snaga u Liku (Počitelj) je preko Velebita došla skoro cjelokupna 19. divizija i zauzela položaje istočno od Gospića. Bilajski doušnici dojavili su partizanima da je u selu malen broj branitelja i da je slaba obrana. Na tu dojavu pred jutro
Partizani su od Ribnika sa jednim bataljunom i nekolike čete Zadarskog odreda kretale između rijeke Like i Kranje glavice. No uvečer u Bilaj je došla Delkova jurišna sa četiri voda. Jedan vod je u kućama Valentića ,drugi kod mosta u Novoselu, treći pod Gradinom i četvrti u kućama Busija na Rosuljama.
Rano jutro bilo je gusta maglo, a jedna žena je uranila po vodu na izvor uz rijeku Liku. U kamenjaru primijetila je neku vojsku i povratila se kući da obavijesti Delkove. Brzo su dojavili ostalima o upadu partizana i sva obrana spremni je čekala da uđu u unakrsnu vatru.
Vod iz Busijini kuća zašao im je iza leđa od Dupčena pa prema Kranjoj glavici dok je vod iz Novosela zatvorio prostor na cesti između Bilaj i Rosulje. Vod od Valentića rasporedio se je od Kranje glavice pa prema Šerićki, a četvrti vod krenu im je u susret Jašišćkim putem. Za to vrijeme partizani su neometano napredovali uz prugu sve do blizu Jašišćkog puta. Napadnuti sa tri strane odmah su se počeli povlačiti trpeći ogromne gubitke, a potom su se razbježali na sve strane. Uspjelo se iz obruča izvući nekolike desetine partizana.
Već šestoga Veljače 44.g. 35. divizija u Vrebcu pripremila je tri bataljuna prve brigade za napad na položaje u Bilaju. Treća brigada 19. divizije od Počitelja preko Čitluka trebala je da zauzme Visoko brdo prema Gospiću i spriječi bilo kakvu pomoć Bilaju. Jedan bataljun Ličkog odreda trebao je da zauzme Bilajsku Dubravu i mlin na rijeci Lici.
U 15 sati tri bataljuna prve brigade krenula su u napad na Bilaj, jedan bataljun preko Medovače kretao se prema crkvi, drugi bataljun od Komljovače prema Kranjoj glavici i treći bataljun cestom preko Babulja prema Bilajskom groblju. Obrana Bilaja u dobro utvrđenim bunkerima spremno je dočekala napad. Jakom topovskom vatrom i jurišima partizana su uspjeli potisnuti obranu kod crkve i srednje glave prema Gradini. Obrana je uz jaku topničku podršku iz Novosela uspjela zaustaviti partizane na položajima u samoj Gradini.
U 17 sati Bilaju je stigla pomoć od jedne satnije ustaša koja je stigla preko željezničkog mosta
i utvrdila se na samoj Gradini.
Treća brigada 19. divizije koja je trebala zatvoriti cestu Gospić - Bilaj kasnila je sa zatvaranjem jer su je omele hrvatske snage koje su se nalazile nedaleko Novosela prema Ornicama
Jedna desetina domaćih Domobrana u Dubravi uspjela je da zaustavi bataljun Lovačkog odreda da zauzme položaje kod mlina. Tek oko 20 sati dijelovi treće brigade uspjele su izići na cestu Gospić - Bilaj i na nju postaviti tenkovske mine. U to vrijeme uz Gospića kretala se kolona od nekoliko tenkova i oklopnih vozila. Kad je prvi tenk naišao na minu ostali su ih zaobišli, a tad se razvila žestoka borba u kojoj su partizani uzmicali prema Divoselu i Čitluku.
Bataljuni prve brigade pregrupirali su se i u 20 sati uz žestoku pripremu ponovno napali na Bilaj i Gradinu. Zbog velikih gubitaka i dolaska tenkova od Novosela povukli su se u Vrebac.
Bataljun Ličkog odreda koji je zaostao u predjelu Dubrave 9. travnja pokušao je napasti položaje u Bilaju, a taj je napad u kratkom vremenu odbijen.
Početkom srpnja područje Bilaja i Ribnika učestalo je napadao Zadarski odred. Tako su 17. srpnja iz Čitluka i Ornica napali Bilajsko Novoselo. Za njihov napad saznalo se ranije pa su odbijeni uz velike gubitke.
U vremenu do 8. kolovoza bilo je pokušaja da se Bilaj napadne, ali sa malim snagama. Toga kolovoza u Ribniku i Bilaju bila je prva bojna trećeg posadnog zdruga. U 9 sati njih je napao Zadarski odred. Do podneva oni su zauzeli Ribnik i krenuli na Bilaj. Linija napada kretala se od desne obale Like pa do Kranje glavice. Željeznička stanica Bilaj-Ribnik bila je dobro utvrđena još za vrijeme boravka Talijana u njoj. Povlačeći se iz Ribnika posade u njoj su ojačane ljudstvom, a i Kranja glavica je pojačana sa pričuvom seoske straže. Podržani minobacačkom vatrom i jakim napadima ipak su zaustavljeni u danjem prodoru u selo.
Za napada na Bilaj čitavo vrijeme Gospić je bombardirala britanska avijacija. Tad je u gradu bilo i žrtava.

Nastavlja se

nedjelja, 13.11.2011.

Garov

Ovu priču mi je ispričao čovjek rodom iz Bilaja.
Slučajnost je htjela da sam sreo svog prijatelja iz ratnih dana, a s njime i djeda njegove žene.
Prijatelj je rekao djedu da sam Ličan, a djed je odmah odgovorio da on ima jednog dobrog prijatelja Ličana koga često posjećuje.
Kako se nismo dugo vidjeli red je bio da se ode popiti kava i posjetiti na prošla vremena, a uz to saznati kako je sada. Kroz razgovor spomenuo sam Bilaj, a djeda je odmah poskočio.
Pa moj prijatelj je iz Bilaja i ako u njemu nije bio već pola vijka uvijek mi priča o tome mjestu.
Djeda sam propitivao o njegovom prijatelju ali nikako da dokučim tko bi to mogao biti, a ni djed mi nije govorio nešto što bi me navelo da se sjetim toga Bilajčanina.
Nekoliko mjeseci kasnije posjetio sam prijatelja, a i njegovog starog punca kako ga je on zvao. Djed je bio oduševljen kad me je vidio i odmah mi je govorio kako je svom prijatelju pričao o našem poznanstvu, a i to kako bi njegov prijatelj volio da me vidi.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da se zaputim k tajanstvenom Bilajčanu. Živio je tridesetak kilometara dalje od djeda. Dok smo putovali pitao sam djeda kako je upoznao mog zemljaka. Djed je malo okolišao, ali moj prijatelj je djeda hrabrio govoreći mu kako su oni i tako legende iz prošlih vremena. Djed je rekao kako su se njih dvojica upoznali na Golom otoku dok su robovali. Bilo mi je neugodno propitivati o tome pa sam skrenuo razgovor na svakodnevnicu.
Zaustavili smo se ispred omanje kuće pred kojom je sjedio sjedi starac izboranog lica s cigarom među požutjelima prstima. Kad je djeda izašao iz auta starac je lagano ustao da pozdravi prijatelja iz davnina, a ja sam zapazio da je starac nekoć bio visok i jak. Starac nam je ponudio sjesti pod nadstrešnicu od loze. Starac je znao da ja dolazim pa je samo pripitao je li ovo moj zemljak, a potom me je dugo gledao da bi rekao ti si unuk od tog i tog, ja sam dobro poznavao tvog djeda jako si mu sličan. Kasnije smo se bolje upoznali, a ja sam želio čuti starčevu životnu priču.
Sinko devedeset mi je godina, a rođen sam 1920 godine u Bilaju podnu Gradine. U Bilaju nisam bio od svibnja 1945. kad su me partizani zarobili kod Lipa. Znaš ja sam ti svašta prošao u tom ratu, bio sam u Legiji u Bosni s onim Bobanom, a sredinom 1943. vratio sam se kući jer sam bio teško ranjen. Liječio sam se u Zagrebu i Gospiću, a poslije sam prešao Delkovoj bojnoj koja je bila u Gospiću. Nedugo potom bila je opsada Gospića, a mene ponovno rane pa su me avionom prebacili u Zagreb. Poslije liječenja potkraj 1944. vratio sam se u Gospić. U to vrijeme umre mi otac, a brat pogine na Bilaj - Ribnik stanici. Imao sam jednu sestru koja je otišla sa Talijanom koji je bio na bilajskom mosti dok su Talijani čuvali prugu.
Tako mi je kuća u Bilaju ostala pusta. Nedugo potom ponovno sam stupio u Domobrane i sa jednom desetinom bio u Bilaju. Tu sam dočekao napade partizana na Bilaj i Gospić.
Nekoliko dana smo se tukli s njima, a tad je došla naredba da se povučemo u grad. Ja sam ostao na Gradini s nekoliko domaćih koji se nisu htjeli povući. Kad smo ostali bez municije red je bio na povlačenje. Ja sam noću sa Gradine nekako došao blizu Dubrave ali i tamo su bili partizani pa sam kroz rijeku Liku doplivao blizu Lipa. Tad je Gospić već bio pri padu jer su partizani došli do Novčice na Čardaku. Mene su zarobili nedaleko Lipa i odveli u neku konobu blizu Čardaka gdje je bilo desetak žena i dvadesetak muškaraca. U toj konobi bili smo jedan dan i jednu noć, a tad su došli partizanski oficiru i nas desetak poveli preko Novčice u zgradu nekadašnje žandarmerije gdje su nas obukli u partizansku uniformu.
Tako je nas, može biti pedesetak pod pratnjom partizana krenulo pješice prema Kosinju pa odatle do Senja. Tu se je okupilo preko petsto ovakvih kao što sam i ja. U Senja su nam dali obične puške i po pet metaka s kojima smo se morali boriti u prvim redovima. Tako smo stigli i do Rijeke, auu tamo nas je puno poginulo. Ispred nas strojnice, a iza čekaju partizani pa nikuda nisi prispio. Nakon pada Rijeke borbi skoro da nije ni bili, a mi smo krenuli kroz Istru prema Trstu. Mjesecima smo čekali na Talijanskoj granici dok jednom nisu došli oficiri i dobar dio nas pustili kućama. Kako sam kod zarobljavanja rekao krivo ime i prezime i odakle sam tako mi je ono i ostalo. Pustili su i mene, a kako nisam znao kamo ću ostao sam u jednom selu blizu granice. Radio sam kod nekih ljudi što sam ih upoznao proteklih mjeseci. Tu sam se zadržao sve do 1957. a tad sam našao posao smetlara u Ljubljani. U Ljubljani sam živio skromno i povučeno, te osnovao i obitelj. Radio sam svoj posao i nisam se isticao baš nigdje, no ipak je došlo ono neizbježno. Tu sam vidio jednog daljnjeg rođaka koji je živio u Zagrebu, a valjda je nekim poslom došao u Ljubljanu. Prije rata bio je pošten iz poštene obitelji pa nisam dvojio da je i sad tako. Ja sam mu se odao valjda iz razloga što nisam mogao svoju tajnu držati za sebe. Činilo mi se da je sretan što me vidi. Ispričao sam mu kako sam preživio rat, a da sam se ovdje prikrio jer su svi mislili da sam poginuo. On mi je pričao kako je u salu i što se sve tamo tokom ovog vremena dogodilo.
Nekoliko tjedana kasnije ponovno smo se našli. U razgovoru ja sam mu rekao da sad živim pod imenom nekog partizana, što sam ga našao mrtvog nedaleko Lipa i da sam napravio sve papire na njegovo ime.
Nedugo poslije našeg sastanka meni je udba došla na vrata i odvela u policiju, tamo sam im morao ispričati kako svoj ratni tako i poratni put. Dva mjeseca poslije bio sam osuđen na sedam godina robije koju sam odslužio na Golom otoku bez dana pomilovanja.
Vratio sam se sa robije, a kod kuće me je čekala žena i kćerka od sedam godina koju nisam do tada vidio. Dugo nisam mogao naći neki posao već sam nadničario i sastavljao kraj sa krajem, tek kad su me pustili u Njemačku tad je bilo puno lakše. Ovdje sam skrpao nešto kuće, a evo sam ovdje i ostario.
U Bilaj nikad nisam dolazio, a i pošto bi? Kuća je i onako bila stara i trošna, svoga bližnjeg nisam imao, a i vrijeme je učinilo svoje.
Eto moj zemljače tako ti je to bilo. Znam da ćeš pisati priču o meni ali nemoj spominjati moje bilajsko ime jer ja sam za sve tamo završio u jasikovačkoj šumi.

subota, 29.01.2011.

Sveta voda

Kroz ličko polje nekad je postojala cesta Marije Terezije. Cesta se spuštala od Lešća preko Studenaca u Perušić. Odatle na stari Lički Osik, pa kroz Ostrovicu u Baelete.Preko Jadove sa istočne strane Bilaja u Ribnuk i dalje kroz Medak , Raduč i Sveti Rok pa na Malom Alanu.
Tom cestom su redovito vozile diližanse i povezivale su krajnji jug sa unutrašnjosti zemlje.
O jednom putniku ostala je priča koja se prepričavala u narodu.
Najstarija Kćer Marije Terezije Ana u devetnaestoj godini zadobila je upalu pluća na dvorima u Beču. Na savjet liječnika otišla je u Dubrovnik na oporavak. U ono vrijeme najmodernija bolnica u carstvu nije ju mogla izliječiti. Nakon pola godine Ana se odluči na povratak u Beč da tamo umre. Po povratku iz Dubrovnika stigli su petog dana u Lički Ribnik. Dug put i bolest iscrpi su Anu snagu i trebala je odmor. Ribnik nije imao mjesto gdje bi se odsjelo, pa je još za dana trebalo stići u Perušić gdje ima konačište. No odmah po izlaska iz Ribnika Ani se stanje toliko pogoršalo da je zatražila od pratnje da stanu..
Tu na otvorenom polju uz kamenjar bio je izvor vode. Anine sluge su donijele malo vode sa tog izvora da se osvježi. Nakon nekolika gutljaja Ana je osjetila gdje joj se snaga vraća u tijelo, a pola sata kasnije sama je hodala oko kočije. Pratnju je tražila da ovdje podignu šator i da zanoće. Sluge i pratnja su se samo kriomice pogledavali i u čudu gledali Anu kojoj se život vraća u tijelo. U zoru Ana je otišla sama na izvor, a sluge su je čule gdje pjevuši uz žubor vode. Proveli su još jedan dan kraj izvora i Ana se toliko oporavila da je ostatak puta lako podnijela. Poslije su ljudi često viđali konjenike kako toče vodu na izvoru i nekamo je odnose. Ana nije umrla kako su mislili, već je otišla u jedan samostan i tamo se zaredila za časnu sestru. Poslije ovog događaja poživjela je još tridesetak godina.
Iduće godine od kako je Ana boravila na ovome izvoru stigli su graditelji i uz sam izvor počeli graditi kapelicu. Iste godine kapelica je bila i završena. Ribnik je imao crkvu u samom naselju pa ovu kapelicu seljani nisu često posjećivali, a tako ni održavali. Iako napuštena kapelica se održala preko sto pedeset godina. Na posljetku kapelica se urušila, a sav njezin kamen ugrađen je u željezničku postaju Bilaj - Ribnik kad je Likom prolazila željeznica.
Poslije Aninog odlaska pročulo se je o ovom izvoru, a ovdašnji narod izvor i mjesto na kojem je kapelica sagrađena prozvali su Svetom Vodom. Uistinu taj izvor ni u najsušnijoj godini nije ostajao bez vide. Mnogi su ga pili ali najviše iz potrebe kad bi drugi izvori presušili, a njega su nosili i iz daljih mjesta. Propitujući ovdašnji stari narod o Svetoj Vodi nitko pouzdano ne zna reći da li je i kasnije bilo za čuti da je ta voda nekome pomogla da ozdravi.
Jedan djeda koji je živio nedaleko izvora rekao mi je da su njegovi uvijek pili tu vodu i da nikad nisu bolovali, a da su svi sa životom prelazili devedesete godine. Tako je i djed umro u devedeseti drugoj godini i nikad nije bio bolestan.
Danas malo ljudi zna gdje je izvor jer je zarastao u šikaru i draču kao da se kanio sakriti od ovog novog svijeta.

nedjelja, 09.01.2011.

Brat mog oca

Kad sam navršio osamnaest godina pozvao me je moj tata. Posjeo me na stolicu preko sebe i značajno mi rekao kako moramo ozbiljno razgovarati. Nikad ga tako ozbiljna nisam vidio pa me je zatekao. Odmah je počeo da govori.
- Sad si odrastao i dovoljno pametan pa ćeš razumjeti što ću ti ispričati.
Imao sam starijeg bata koji je po završetku rata nestao, a mi smo vjerovali da je negdje u povlačenju poginuo. On je nekako izbjegao u Njemačku i tamo se dugo prikrivao, a pomoglo mu je što je i prije poznavao njemački jezik jer je završio gimnaziju u Gospiću.
Prvi put se je javio sredinom šezdesetih, po jednom poznaniku poslao mi je pismo i molio da se nađemo.
Našli smo se u Trstu, možeš misliti kakav je to susret bio nakon dvadeset godina. Taj jedan dan što smo proveli skupa bio je za mene nezaboravan. Toliko me je pitao o svemu da nisam prestajao govoriti satima. Na kraju mi je predložio da dođem k njemu u Njemačku.
Nekoliko mjeseci poslije ja sam dobio papire i otišao u Minchen gdje me je brat dočekao. Nakon nekoliko dana gdje smo proveli skupa počeo sam da radim. Posao koji mi je našao bio je dobar, tako sam prve marke zaradio i nešto poslao kući jer smo ovdje jako teško živjeli.
Kod kuće sam ostavio ženu, sina i tvoju baku. Nakon pola godine vratio sam se kući da bi i ženu poveo sa sobom u Njemačku. Sin je već bio dosta veliki i mogao je ostati sa mojom majkom koja se je mogla brinuti za njega.
U jesen se moj brat oženio sa dosta mlađom Dubrovčankom iz obitelji Bartul, koja je s njim radila duže vrijeme. Nikad nismo razgovarali o njihovom poslu, a niti su ga oni kad spominjao samo znam da su jako puno zarađivali.
Često smo se družili uz pivo kad kod njega kad kod mene u stanu, a i naše su se žene dobro slagale i bili smo sretni. Materi i sinu kod kuće više ništa nije falilo, a novce smo čuvali za novu kuću. U proljeće bratova žena je rodila sina, a mi smo bili kumovi na krštenju.
Ja i žena smo početkom ljeta došli kući i tad sam majki rekao za brata i molio je da nikome ne kaže. Proveli smo tri sedmice kod kuće i vratili se ponovno u Njemačku. Brat i njegova žena dobili neke nove poslove, a kako moja žena nije radila za stalno pa je prihvatila da čuva bratova sina. Dani su brzo prolazili došao je i Božić, a ja nisam mogao da dobijem nekoliko slobodnih dana pa smo za blagdane ostali u Njemačkoj. S bratim smo dočekali i Novu Godinu. Par mjeseci kasnije smo proslavili i prvi rođendan njegova sina. Ne sluteći ništa ja i žena spremali smo se za Uskrs kući kad su nam na vrata došli neki ljudi, a sa njima je bio čovjek koji je govorio naš jezik. Rekao nam je da je moj brat i njegova žena poginuli u prometnoj nesreći. Bili smo toliko utučeni i izgubljeni da nisam dobro razumio što nam govore. Na odlasku ti ljudi su mi rekli da će sutra ponovno doći. Žena i ja tu noć nismo spavali niti smo puno govorili. Sutradan su ponovno došli i sve nam ispričali o bratu i njegovom poslu te su nas molili da bratova sina posvojimo.
Tad sam sa ženom dugo razgovarao i ona je prihvatila da tako učinimo. Kroz par dana donijeli su nam dokumente koji su glasili da je bratov sin moj i ženin sin.
Ja nisam tvoj tata, a niti je moja žena tebi mama ja sam ti stric. Dovoljno si veliki da sad možeš podnijeti istinu.-
Za čudo nisam osjećao ništa niti sam previše bio uznemiren, samo sam zurio sad ne u svog oca već u strica. Stric je dalje nastavio svoju priču.
-Kući nismo dolazili sve do Božića, a za to vrijeme smo se čuli preko pisma . Na tvojim rodnom listu bio je izmijenjen datum tvoga rođenja, a za roditelje stavljeno ime moje i ženino. Kad smo se vratili nitko nije posumnjao da nisi naš. Sve je dobro prošlo, ženu i tebe sam ostavio kod kuće, a ja sam se ponovno vratio u Njemačku. Oni ljudi su bili prijatelji tvoga oca i mene su dali sve dokument koje je tvoj tata ostavio u slučaju da mu se nešto dogodi.
Tajnu moju i ženinu i sav novac i imovinu tvojih roditelja sačuvali sam do tvoje punoljetnosti. Sad možeš odlučiti dali ćeš se i dalje zvati našim.-
Otac (stric) naglo je zašutio i nakon nekog vremena rekao je da će mi još toga ispričati.

Bez razmišljanja sam ih prihvatio kao roditelje i za mene ostalo je sve isto što se njih tiče.
Predložio sam im da i dalje ovo što mi je ispričao ostane naša tajna što su oni prihvatili.
Nekoliko mjeseci poslije ocu(stricu) rekao sam da bi krenuo s njime u Njemačku da posjetim grob svojih roditelja. Pristao je i za par dana sjeli smo u vlak.
Početak putovanja proveli smo mučeći da bi naposljetku otac(stric) rekao da mi ima još toga za reći što je prešutio.
-Prijatelji tvoga oca su mi ispričali da ti je otac bio veliki čovjek koga su oni puno poštovali
i da je nastradao radi posla. Nisu mi rekli kakao, ali već ću te uputiti na njih pa ćeš saznati.
Dosta je tajnovita njihova smrt jer meni i ženi nisu dali da idemo na pogreb navodno zbog sigurnosti. Poslije mi je bilo čudno kako su napravili sve one dokumente kojima smo tebe posvojili, a i količina novca koju smo dobivali za tvoje uzdržavanje.-
Do kraja putovanja više tema naših razgovora nisu bili moji roditelji. Po dolasku u Manhaim
smjestio sam se u hotel nedaleko od stana oca (strica). Nekoliko dana kasnije otac (stric) stupio je u kontakt sa tatinim prijateljima koji su se odmah odazvali.
Upoznao sam prilično žilavog starčića i njegovog pomoćnik koji je jako dobro govorio hrvatskim, a malo je bio stariji od mene.
Istog dana smo krenuli u Studgart . Iduće jutro poveli su me u jednu ustanovu ili nešto slično arhivu. Tu su mi pokazali neke dokumente od 1947 iz kojih je pomoćnik čitao. Između ostalog
gdje se moj otac prima na posao prevodioca . Još su tu nekolika dokumenta koja se vežu uz ime moga oca i to je bilo sve u ovoj ustanovi. Istog dana otišli smo u glavnu policijsku zgradu gdje su me prijavili na boravak. To vrijeme stari je nekamo otišao, dok smo mi čekali neku potvrdu doveo je jednog policajca u odori koji je imao velik čin. Pri upoznavanju vidio sam da je policajac vidno uzbuđen, a nije prestajao sve vrijeme govoriti. Kad je pomoćnik počeo prevoditi shvatio sam da je taj čovjek nekad radio sa mojim ocem. Poveo nas je u svoju kancelariju i odmah pokazao neke slike na kojima je bio moj tata, jako je sličio ocu (stricu).
Iz čitavog razgovora sa policajcem saznao sam da je moj otac radio u ovoj ustanovi kao policajac, i da je brzo napredovao u poslu te je kasnije prešao u Intrnacionalnu policiju. Pomno sam pratio starčića i njegovo zagonetno lice i stalnu potvrdu na govor policajca. a
sigurno je sve znao samo me je htio provesti očevim putem. Na kraju nam je policajac ponudio pomoć koju smo prihvatili. Starčića sam pitao da li je on znao što nam je policajac govorio. Potvrdio je i rekao da je sve vrijeme radio sa mojim tatom.
Idući dan pošli smo u jednu veliku zgradu, a na ulazu je bila neka vrsta kontrole. Kad smo prošli kontrole dočekala su nas dvojica djelatnika, mene i pomoćnika poveli su neku veliku prostoriju sa puno arhive dok se starčić nekamo izgubio.
U kutu prostorije sjeli smo u udobne fotelje te su nas ponudili i kavom. Neko vrijeme pomoćnik i djelatnici su razgovarali, a onda je pomoćnik rekao meni da je ovo sjedište Internacionalne policije za Njemačku. Nedugo poslije stigao je i starčić sa jednim čovjekom,
Dok mi je pružao ruku upitao me je kako je kod kuće. Bio je to jedan Bosanac koji radi ovdje godinama. Ubrzo smo ostali sami, a Bosanac je krenuo sa pričom-
-Kad sam došao ovdje radit tvoj otac je već bio ovdje. Kasnije sam i sam dodijeljen njemu za pomoćnika. On je bio uspješan operativac na jugozapadnom terenu i s njime sam proveo godinu dana.- još je ponešto rekao o poslu, a tada je spomenuo moju majku
-U odjel je došla djevojka iz naših krajeva, a radila je kao prevodilac. Bio sam s tvojim ocem kad su se njih dvoje upoznali, odmah se između nešto dogodilo. Toliko su bili bliski da se nikad nisu razdvajali, a nekoliko mjeseci kasnije zajedno su počeli i raditi.
Ona je bila iz Dubrovnika od poznate obitelji Bartul , a navodno je pobjegla od kuće jer joj je otac bio jako strog, O njoj ti mi svi malo znamo, a tako i o svima koji su ovdje radili.
Tvoj otac i ona jednom su otišli u Italiju i tamo im se je izgubio svaki trag. Sva nastojanja da ih nađemo nisu urodila plodom . Deset godina kasnije naši su našli gdje su pokopani i njihove ostatke prenijeli u naše groblje.
Pozdravio sam se sa Bosancem i sa starčićem otišao na grob roditelja.
Kući sam se vratio za dva dana i već sljedećeg dana krenuo u Dubrovnik da potražim svojega djeda ili bližu rodbinu. Kako je u Dubrovniku bilo više obitelji Bartul potraga nije bila jednostavna. No na kraju uz pomoć jednog danjeg rođaka moje mama stigao sam i pred kuću svoga djeda. U kući je bio starac sa obitelji, a kad sam im rekao tko sam svi su zurili u mene.
Djed je prvi počeo da govori.
- Slušaj dijete mi nikad nismo imali takvu kćer i naša kćer nikada ne bi otišla iz naše kuće pa tako ni ti nisi moj unuk. Nego se vrati otkud si i došao.- Nisam bio iznenađen ovakvim stavom jer svi su se bojali da ću ja nešto tražiti od njih. Shvativši da se ovaj starac nije promijenio sve ove godine samo sam im rekao. – Stvarno nisi djede zaslužio da saznaš istinu o svojoj kćeri, ma kakva ona bila. Sad sam siguran da ovdje nemam djeda ni rodbine.-
Otišao sam iz kuće sa gorčinom u grlu, ali i sa spoznajom da su moj otac(stric) i moja majka (strina) predobri ljudi da bi ih ikada napuštao.
I dalje sam ih zvao mamom i tatom i dalje sam ih volio kao i prije.

utorak, 28.12.2010.

Marko

Bile su to teške poslijeratne godine sa puno neimaštine a i gladi, pogotovo za one koji su kraj rata dočekali u domobranima. Tako je i Marku bilo, braća izginula na Blajburgu a iz osvete njima sestru ubiše domaći partizani u Imovini nedaleko Gospića. Marko se nakon dvije godine robije vratio kući, a nigdje nekoga . Otac je još s početka rata izginuo negdje u Bosni ni za grob mu ne zna, a mater je umrla od ranjavanja još 43 godine. Kuća pusta nigdje ničega sve pokradeno ,a i stara kuća jedva je stajala bez vrata i prozora.
U susjedstvu živio je Markov stric sa dva sina koji su nekim čudom preživjeli ratne strahote. Markov stric je odmah poslije rata poženio svoje sinove i dobio unučad pa tako mnogobrojna radna snaga izvukla se iz bijede i prednjačila u selu u svemu. Marka nisu marili, već su ga se klonili zbog toga što je bio u ratu a i na robiji. Takvo ponašanja njegova strica slijedili su i ostali seljani ponajviše iz straha pa i bojazni njegovog strica. Marko se teško snalazio za posao a i sam je bio ustrašen i povučen u sebe. Išao je po selu pomagati u poljskim radovima samo da bi se prehrani i dobio nešto odjeće. Uz svu neimaštinu i nedaće koja su ga snalaze Marko nije zaboravio odlaziti redovno nedjeljom na misu, a usput je i zagledao seoske djevojke, pa tek mu je dvadeset i šest godina. Nije imao hrabrosti niti jednoj prići što iz srama što iz straha . Došla je i zima, a Marko nije uspio ništa da prikupi za zimnicu niti da malo popravi kuću gdje bi zimovao.
Pošao je u Zagreb tražeći bilo kakav posao ne bi li izbio zimu, jer mu u selu nije bilo pomoći ni od koga.
U Zagrebu mu se posrećilo pa je svu zimu ložio ugljenom peć neke toplane, a nešto je i zaradio, pa kad je svanulo proljeće vrati se u selo. Kupio je nešto sjemena za sjetvu i staru kravu na kojoj je izorao zemlju i posijao žito. Jedan mu je prijatelj kradomice dao nekolike kokoši i staru ovcu. Kroz nekolika mjeseca popravio je i kuću ,a krava i ovca dali su mu pomladak pa je Marko sad imao pune ruke posla, a vrijeme je letjelo. Došla je i zima koju Marko nije dočekao nespreman, već sa dovoljno zimnice da bi mogao još jednu dušu prehraniti. Dugu zimu Marko je kratio izradom kojekakvog seljačkog alata , a i raznog pokućstva.
Negdje prije Božića u kući mu je došao seoski odbornik da mu ponudi posao koji je za njega nije bio prihvatljiv ni pošten. Marko je odbornika odbio, a nedugo poslije njega po prvi put stric mu se pojavo na vratima sa istom ponudom. Marko ga je razumno saslušao strica, ali i stric je otišao neobavljena posla.
Dolaskom proljeće i ljepšim danima Marko je marljivo uređivao kuću , štalu i okućnicu. Obnavljao je i ogradu, a sve u nadi da će do jeseni pronaći djevojku s kojom bi se i ženio. Nedjeljom je obavezno išao u crkvu u mislima da će ga jedna od djevojaka zapaziti. Kako je vrijeme odmicalo tako su seljani sve više Marka pozivali da im pomaže u gradnji kuća i u poljskim radovima. Samo su se predstavnici vlasti i stric sa sinovima držali podalje od Marka.
Prošla je i treća godina od Markova povratka sa robije, imanje je obnovio prikupio je stoke i živadi, pokućstvom kuću napunio ali nikako da se oženi. Nije da nije pitao neke djevojke ali su ga redom odbijale.
Pred kraj jednog kišnog dana Markov stric sjedio je ispod nadstrešnice kuće kad mu je s puta prišao putnik tražeći konak. Markov stric debeo i napuhan pogrdnim riječima otjerao je došljaka iz svoga dvorišta, a još je usput dobacio da se nigdje u selu ne zaustavlja ako mu je život mio. Putnik je izašavši iz dvorišta oholog gazde krenuo putem prema izlasku iz sela. U to vrijeme Marko je čistio kanal uz svoju kuću i sve je čuo što je stric rekao putniku. Kad se putnik približio Marko ga zazove da konači u njegovom skromnom domu.
Dva čovjeka šutke su jeli toplo mlijeko i palentu dok ih je plamičak stolne lampe obasjavao, a po završetku večere Marko učini gostu krevet. Kako je još bilo rano za spavanje poveli su neobavezan razgovor. Kako je vrijeme prolazilo tako je gost ispričao svoju priču Marku, a Marko nikome ni u snu ne bi ispričao svoj životni put, tako ni ovome sugovorniku. Ipak mu se požalio na samoću i nemogućnost pronalaska životnog suputnika. Na Markove riječi putnik nije ništa rekao, a i Marko je zašutio prepuštajući se svojim čežnjivim mislima.
Razdanilo se u Markovoj kući i putnik je bio spreman da krene dalje. Bez puno riječi su se pozdravili ali putnik je zastao gledajući u nebo i rekao je „Nećeš dugo biti sam“ krenuvši niz put u nepoznato.
Marko je nastavio dalje samovati zaboravivši putnikove zadnje riječi ,ali niz događaja vratio je sjećanje na nepoznatog putnika.
Nepuna tri mjeseca poslije ovog događaja umre mu stric od neke bolesti, a poslije njegove smrti braća se razdijeliše uz veliku buku i svađu. Od zajedničkog imanja ni jedan od njih nije mogao prehraniti obitelj. Najveći patnik ostade Markova strina koju sinovi nisu htjeli uzeti već se onako stara počela potucati po selu od jedne rodbine do druge.
Godina je ulazila u ljetne dane i bivalo je sve više posla kod Marka, a on onako vrijedan svemu je dolazio kraju. Jedina muka mu je bila ženska ruka koja bi poslovala u kući. Dvije nedjelje prije Sv. Jakova Marko je bio po običaju na misi, a po završetku mise pred crkvom sa zaigralo kolo. I sam Marko se uhvati u kolo ne gledajući do koga će. Potraja kolo i Marko se po prvi put naigra do mile volje,a kad je kolo stalo Marko vidi da se je uhvatio do najljepše djevojke u selu. Pomalo sad stidljivo zagleda se u njenu ljepotu i vidi njezin zagonetni pogled na svom licu. Bila je to Kata jedna od sedam kćeri ovdašnjeg kovača koji je skromno živio od svog rada, jer je u selu bilo još kovača. Nedugo poslije Marko sretne Katu na putu i stane s njom u razgovor. Mililo se njemu razgovarati s Katom, pa što zbog stida što iz straha da ga Kata ne bi odbila odgađao je bilo što da je upita što bi se ticalo njih dvoje. No Kate je prva spomenula ples za Sv. Jakova i obećala mu se za družicu na svetkovini. Marko je za tu priliku pribavio lijepo odijelo a cipele je posudio od rođaka s mamine strane. Napokon je i taj dan došao. Kako je Marko živio sam u svojoj kući, a nije imao drugih gosti odmah po završetku posla oko stoke pošao na dopodnevnu misu.
Pred crkvu stigao je među prvima, a tamo je bila i njegova strina koju je bilo žalosno vidjeti, pa Marko priđe pitat je za zdravlje. Strina Marku ispriča svoje muke i nevolje a među ostalom reče kako joj se sinovi spremaju da odu u svijet. Jedan strinin sin ide u Zagreb sa svojom obitelji tamo je našao i posao, a drugi je od neke rodbine dobio garantno pismo iz Kanade.
Kata je došla k crkvi u pratnji roditelja i sestara pa je Marko ostao podalje od njih, nakon mise ispred crkve prišao mu je kovač i pozvao ga kući na ručak. Marko je sav iznenađen prihvatio kovečev poziv i zajedno su pošli kovačevoj kući. Kako je kovač bio blag čovjek tako je i blagim glasom govorio što Kata hoće od njega. Marko nije mogao vjerovati da mu se takva sreća događa. U kovačevoj kući posjeli su ga za stol preko kovača, a Kata nije skidala pogled sa Marka. Nakon objeda kovač je tiho govorio gledajući u budućeg zeta, a Marko je samo klimao glavom u znak odobrenja i tako su se Marko i Kate zaručili.
Iste godine za Božić su se i vjenčali.
Redale su se godine a Markova Kata rađala je djecu i njihova kuća odzvanjala je od sreće i radosti. Marko je marljivo radio i stjecao imetak, a i kuću novu je izgardio. Kako su godine prolazile Marko i Kata dadoše svojoj djeci velike škole. Dvojica sinova su sada poznati doktori a treći je profesor na fakultetu, a i kćeri se dobro udadoše. Imaše tako njih dvoje ništa manje nego četrnaestero unučadi.
Poslije Markove ženidbe sinovi od strica su otišli a strina se vratila svojoj kući. Marko joj je pomagao oko svega jer naposljetku iz te kuće jedino ona bila naklonjena njemu kad se vratio sa robije u selo. Strina je jako voljela Markovu djecu jer svoje unuke nikad nije ni upoznala, a njeni sinovi nisu dolazili kod nje. Dvadeset godina kasnije strina je umrla. Marko ju je pokopao kao svoju najrođeniju, a ona je svoj imetak i zemlju ostavila Marku.
Kad su unučad porasla rado su dolazili sad već ostarjelim Marku i Kati za ljetne praznike. Okupili bi oni unučad oko sebe, a osobito za Sv. Jakova i onako mnogobrojni izazivali bi veliku pažnju kod ostalog sela.
Poslje mnogo godina Kata je umrla a Marko je ostao sam.
Još uvijek možete sresti djeda Marka, a naći će te ga kako sjedi pod nadstrešnicom stare kuće gdje dimi lulu i gleda vrhove Velebita.

nedjelja, 16.05.2010.

Čestiti i zahvalan

Putujući vlakom za Zagreb sjeo sam u klupu nasuprot starijem gospodinu, a poslije mene u odjeljak ušao je i meni poznati Jure. «Je li slobodno» kratko je upitao, a na naše klimanje glavom sjeo je do mene. Odmah sam vidio da me Jure ne poznaje, a tako je i najbolje. No gospodin preko nas nije skidao pogleda sa Jure, kao da ga zna odnekud. Tako sam ja postao promatrač ponovnog susreta dvojice borac iz drugog svjetskog rata.
Sredinom 1943 Ustaše su po drugi put osvajale Medak, borbe su se vodile na samom ulazu u mjesto. Velika prepreka bio je potok Glamočnica a most je bio dobro branjen. U kratkom ali žestokom napadu Ustaše su prešle i potok i moste te su se partizani povukli iz Metka.
Jure je bio mladić od oko dvadeset godina, uza sve hrabar i odlučan. Stao je na mostu i vidi partizana pod mostom gdje se priljubio uz nosač konstrukcije «predaj se» viknu mu, a partizan kolebajući se ipak odbaci pušku i iziđe ispod mosta. Nedugo zatim prilazi im Ante i kaže «Jure daj da ga ja ubijem».»E nećeš ga ubiti, ja sam ga zarobio i sad je moj». Ante obilazio partizana i zagledao pa za neko vrijeme ponovno Juri «Ma Jure daj da ga ubijen ako boga znaš».
Jure mu hladno odgovori «ulovi drugoga ako ti je do ubijanja, a mene ostavi na miru» Jure istog popodneva preda zarobljenog partizana vlastima u Gospić a dalje ga nije bilo briga. Kako se rat završavao, a partizani osvajali grad po grad došao red i na Gospić a tvoj ti Jure sa vojskom pa za Rijeku. Tamo ga i zarobe
pa nekolike godine robije. Kad je došao sa robije u selo nigdje ništa ma ni za pojest, a kamoli za obući. Kuća puna gladnih usta svi mlađi od njega, a otac se nije nikad javio tko zna da li je i živ. Seoski odbornici nisu mu dali mira nego ga vazda proganjali i optuživali sad za ovo sad za ono. Težak Jurin život bi.
Sad ide u Zagreb jer mu je dijete tamo u bolnici već duže vremena ne zna što će biti s njime.
Nakon nekog vremena gospodin upita Juru «Druže ti si iz Gospića», a Jure samo klimne glavom.»Baš iz grada ili iz nekog sela, ja sam ratovao u Lici skoro tri godine i poznam dobro ovaj kraj». Jure bi najradije pobjegao od gospodina ali se nekako umiri i tiho prevali preko usta da je iz Ribnika.
I gospodin je vidio da je u Jure strah a i ljutnja pa će nastaviti « Jure ja te poznajem iz rata» Kad je gospodin Juru imenom zazvao Jure se zagleda u njega ali ga ne prepozna «Ja vas gospodine ne poznajem, može biti da sam vas zaboravio» završi Jure zureći u gospodina. «Nisi me mogao upamtiti ali sad ćeš se sjetiti, gdje ti je onaj Ante što me je htio ubiti a ti me nisi dao» Juri proleti kroz glavu sav rat i poraće pa se promeškolji na klupi i ništa ne reče.
Gospodin nastavi «Ja sam ti onaj što ga ti zarobi ispod mosta u Metku i ne dade Ante da me ubije već me preda vlastima po ratnom propisu».
Gospodinu bijaše ime Duje a bio je rodom od Splita, nekako ga ratni vihor donio u Liku gdje je dugo ratovao na ovim prostorima. Poslije Jurine predaje vlastima u Gospić bio je nedugo zatim razmijenjen a kasnije je ostao raditi pri komandi u Zagrebu.
Dujo je ispričao svoj put pa na kraju upita Juru «Kojim poslom ti u Zagreb»
Jure je dugo zamuckivao da bi na kraju odgovorio kako ide djetetu u bolnicu.
Kasnije. Dujo pitanje Juri, Jure odgovor i tako smo stigli i do Karlovca. Na kraju i Jure ispriča svoj životni put.
Već pred Zagrebom kad sam mislio da je ovoj priči kraj ali ipak.
Dujo kaže» Jure ti idi u bolnicu a ja ću da dođem za tobom nadam se da ti mogu pomoći». Jure odgovara « Ma nema potrebe već nekako ću se snaći». A Dujo će
«Ne šali se s tim zadužio si me do groba».
Kasnije sam sreo Juru na Gospićkoj pijaci pa mi je usput ispričao kako mu je Duje dobrano pomagao.
13.04.2010.

nedjelja, 10.01.2010.

Bilaj kroz vrijeme

Liku u svojem dijelu «O upravljanju državom» spominje pisac Kostantin Porfirogenet već 818. i 823. godine. Godine 1071. prvi put se spominje ime naselja Bilaj u kontekstu raspada stare ličke Župe na više upravnih jedinica. Do 15. st. Bilaj se spominje još pod ovim imenom 1256. g. u spisima kraljevske župne uprave.
U Bilaju su bili posjednici Mogorovići. Između njih su tu posjede imali Tvrtkovići, oni isti kojima su pripadali dijelovi Sutpetara. Tvrtkovi su sinovi Stefan i Tomas, od kojih je Tomas bio između 1446.-1448. podban. Među Mogorovićima bila je posebna kuća (hiža) Tvrtkovića koja je svoje ime vukla od bosanskog kralja Tvrtka.
Pisani spomenici 1449. spominju da je Bilaj uz Ribnik i Počitelj bio značajno trgovište. Naselje se razvijalo na desnoj obali rijeke Like prije sastavaka sa Jadovom. Sjedište mu je bilo u Bilaju koji se nalazi ispod utvrđenja na visokom brdu. Podban Tomas zove utvrdu u Bilaju 1451. svojom, sudeći po tome zidao ju je on ili njegov otac Tvrtko. Po jednom rimskom zapisu tu je nekad postojala prastara utvrda iz rimskog doba.
U jednom spomeniku stoji «Ja pop Blaž idoh za kaptol senjski v Liku i pridoh pod Bilaj v varoš bilajski… Totu priseže sudac bilajski 1512.» u ovoj su ispravi popisani i neki građani bilajski, svjedoci u roti. Isti su se doselili u trgovište iz Krbave, Luke, Bužana i susjednih krajeva Like.
To jasno pokazuje značaj Bilaja u tom vremenu, jer su u njega naseljavali trgovci i obrtnici iz različitih krajeva. Kasnije, kako posjedi, tako i utvrda, mijenjaju vlasnike da bi se 1509. našla u rukama Ivana Karlovića, a Varoš Bilajski razvija se nešto sjevernije od utvrde. Središte varoši pokazuje crkvina stare varoške crkve koja je stajala nedaleko današnje. Zapadno od utvrde na Lici od starina nalazio se (brod) most, a izgrađena utvrda uz njega kazuje da je bio i čuvan. U jednom zapisu o naplati korištenja mlina (tlake) biti će da je kod istog mosta na rijeci Lici postojao i mlin.
Početkom upada Turaka u Krbavu i Liku 1526.-1527. Bilaj napušta većina stanovništva i odlazi na sjeverozapadne prostore današnje Hrvatske, a nešto kasnije i ostali. Već u jesen 1527. turska vojska zaposjeda utvrdu, ali je preko zime povremeno napušta. U proljeće 1528. u Bilajski Varoš doseljavaju porodice stražara većinom između gornje Une i Sane. Narednih godina tursko stanovništvo se bitno uvećalo pa je1530.-1533. Muratbeg Tardić obnavljao utvrdu u Bilaju. Prvih godina često su ga u tome ometale hrvatske čete koje su upadale na ove prostore, tako je usmenom predajom opisana bitka na poljani između utvrde i Klise zvanoj Megdan. Kasnije je iz roda Murat Tadića postavljen i Dizdar da upravlja samostalnom kapetanijom, a njegova porodica ostala je do raspada i osvajanja hrvatske krajiške vojske. U rujnu 1685. Krajišnici pod vodstvom generala Ivana Herbersteina prodiru pod samu utvrdu Bilaj, te pale podgrađe i odvode mnogo stoke (blaga) sa sobom. Ipak tada nisu uspjeli osvojiti utvrdu na brdu i potući one koji su se u nju sklonili. U ratovima koji su uslijedili 1689. godine hrvatske čete u osvajanju Like okružuju Bilaj te sa muslimanskim stanovništvom dogovaraju predaju kojom su Turci slobodno prešli u Krbavu, a i dalje preko Une. Iz Bilaja je tad izišlo oko tristo vojnika i tisuću stanovnika.
Po sporazumu su mogli ostati i primiti kršćanstvo, tako je nešto kuća ostalo, a pop Marko Mesić ih je pokrstio1696. Kako je Bilaj bio jedno od jačih turskih naselja u popisu Glavinića od 1696. u Bilaju su bile 23 kuće pokrštenika sa 154 stanovnika između kojih je nešto bilo sposobno za vojnu službu.
Godine 1700. biskup Brajković zatekao je u Bilaju pokrštenike koji su džamiju pregradili u crkvu sv. Leopolda. Već 1701. u popisu Bilaja i bliže okolice tu je 19 kuća pokrštenika, ali tu se sad nalazi i 12 porodica doseljenih Hrvata koji su ušli u sačuvane turske kuće. Butkovići 6, Fink 2, Mihelčići 5 i Tomljenovići 32, te Žagar dvije kuće sa po 5 i 6 čeljadi.
Popis iz 1712. spominje po prezimenima stanovništvo u Bilaju i to Butković 6, Fink 2, Jurišić 2, Klemenčić 8, Mihelčić 5, Pozdarec 2, Prskonja 7, Resman 3, Skender 13, Tomljenović 32 i Žagar u jednoj kući 6 te u drugoj 5 čeljadi ukupno 91.
Od prethodnog popisa u Bilaju je ostalo samo tri kuće pokrštenika i to su Jurišići, kasnije su se odselili u Perušić, Pozdareci su otišli preko Une, a Skenderi ostali u Bilaju. Od novih naseljenika Butkovići su Hrvati iz Ledenika, Tomljenovići iz bunjevačkih naselja, a ostali iz gornjeg Pokuplja.
Tokom narednog vremena u Bilaj se naseljavaju:
Ledeničani: Busije 20 članova u 4 porodice i Frkovići jedna porodica, Bunjevci: Krmpotići 4 člana u jednoj porodici u Barletima, Krpani jedna porodica i Živkovići 3 člana u jednoj porodici. Primorci: Valentići 10 članova u dvije porodice i Bronzovići 3 člana u jednoj porodici. Gorani: Medunići 7 članova u dvije porodice, Sabljak jedna porodica i Šimunići 15 članova u 3 porodice.
Iz bližih krajeva Hrvatske: Ljuštik 4 člana u jednoj porodici i Popravak jedna porodica.
Od Otočca: Ilići 8 članova u dvije porodice. Veliki rod Butkovića useljava se u još dobre kuće Muratove pod srednjim glavicom, a prvi doseljeni Butkovići nastanili su kuće kod crkve i Klise. Sjeverno pod utvrdom nastanili su se Šimunići i Medunići. Jugozapadni dio brda naselili su Mihelčići i Živkovići te južni dio Popravci i Ljuštik, a do njih k istoku Sabljaci.
Busije su se naselile ispod Butkovića (Muratovih kuća), Valentići su gradili kuće jugo-istočno pod srednjom glavicom do Butkovića (Muratovih kuća), a Ilići su na prostoru između Busija i Valentića. Od Bilaja nešto sjevernije u naselje pokrštenika došli su Krmpotići, Žagari i Drenovci.
Kasnije se uz sami Bilaj na lijevoj obali Like nastaje novo naselje (Bilajsko) u kojem su Borčići jedna porodica, Kegljen dvije porodice iz okolnih naselja, Matići dvije porodice iz Ribnika, Mraovići 24 člana u 4 porodice i Pilepići jedna porodica iz susjednog istočnog područja. Šimunići 4 porodice iz Bilaja i Vidakovići jedna porodica iz Sv Roka.
Početkom 20 st. iz Bilaja na desnu obalu rijeke Like iseljavaju se Ilići, a za njima i tri porodice Busije pa tu nastaje zaseok Rosulje. Kasnije između dva rata doseljavaju se i dvije porodica Butkovića. Negdje u to vrijeme iz Barleta sele se i dvije porodice Krmpotića blizu sastavaka Like i Jadove u Dubravu.
Početkom stoljeća naseljavanje Like bilo je u punom jeku kad su u Ribnik došali namjesnici grof Anton Korninja i barun Fidrih Ramšisel, a u Bilaj za kapetana Fralja Portner. Već po dolasku trojac je počeo uvoditi poreze i strahovladu te brojne neosnovane presude za koje su ljude slali u ropstvo na galije.
Prisile i otimačine i onako siromašnog naroda dovelo je do velike mržnje prema vlasti. Godine 1702. u jednom banalnom sporu između nekog Starčevića i Butorca presudom su Butorca poslani na galiju, a taj događaj je pokrenuo pobunu protiv članova suda. Pobunjeni Ličani iz Lovonca(Skenderovići, Jurjevići…), iz Ribnika(Rendulići Pavičići Jurjevići…),iz Bilaja i Barleta(Butkovići Krmpotići…) i od Pazarišta(Butorci) 22. kolovoza 1702. krenuli su u Ribnik da pogube Korninjija i Ranšiserla. Oni su se pred razjarenim narodom pokušali skloniti u crkvu starog grada koja se je nalazila na otoku rijeke Like.
Pobunjeni Ličani su provalili crkvena vrata i na oltaru isjekli namjesnike potom ih ostavili pred vratima crkve, a pretukli su i člana suda Pavla Mudrovčića i namjesnikova pisara. Iz Ribnika su pobunjeni Ličani pošli u Bilaj da se osvete i kapetanu Fralji. Čuvši što se dogodilo u Ribniku Fralja je s obitelji i četom vojnika pobjegao u utvrdu na Gradini. Žestoke napade pobunjenika Fraljina vojska je odbijala je puna dva dana, a tad je Marko Mesić došao u Bilaj i postigao sporazum sa pobunjenicima. Mesić je obećao da za ove događaje nitko neće biti kažnjen, a zauzvrat da se propusti Fralja sa obitelji i vojskom u Karlovac. Već iduće godine u Liku je za upravitelja stigao barun Andreas
Obersburg koji je kasnije i sam protjeran, a upravu nad Likom preuzeo je privremeno veliki kapetan Senjski.
Nastavljeno je naseljavanje puste zemlje iz krajeva koji su bili prenapučeni stanovništvom a najvećim dijelom od Svetog Jakova kod Krmpota i Senja.
Godine 1710. Bilajski župnik Šimun Zdunić s narod gradi crkvu svetog Jakova na mjestu gdje je prije turskog osvajanja postojala stara crkva. Ustrojom vojne krajine 1714. Bilaj je živio pod diktatom vojne uprave, a nju je u Bilaju predstavljala jedna od devet kapetanija koje su ustrojene u sastavu pukovnije sa sjedištem u Ribniku. Kapetanija s upravom je bila smještena u čvrstu zgradu nedaleko od crkve. Nekoliko Bilajskih mladića pristupilo je i u vojnu službu te su sudjelovali u borbama na granicama sa Osmanski carstvom. Godine 1718 na trgovačkim putima između Turaka i Mlečana koji su vodili preko Like pojavila se opaka bolest kuge, koja je u nekim krajevima poprimila i epidemiske razmjere. U Bilaju je bilo bolesnih i sa smrtnim posljedicama.
Na lijevoj obali Novčice u Gospiću 1729. pukovnik Rajmund Attemsa gradi postaju za pukovniju i pukovniju prenosi iz Ribnika u Gospić.
Sa dolaskom pukovnije i drugih državnih ustanova Gospić postaje središte Like.
Odlaskom Rajmunda Attemsa 1733 nasljeđuje ga pukovnik Fralja ( onaj isti što ga Ličani prognaše početkom stoljeća) koji je nedugo po dolaska izazvao pobunu kod Ličana. U kratkoj pobuni Ličani su pobili neke njegove časnike a zatim i popalili kuće Marka Mesića u Mušaluku.
U Bilaju nadalje ostaje kapetanija sve do 1737. a kasnije satnija sa Satnikom koji je upravljao sa mjestom.
Za zapovjednika Ličke pukovnije 1750 dolazi pukovnik Losy koji modernizira dotadašnju vojsku. U Lovincu osniva centar za obuku sličan onima što ga ima vojska Njemačke i Austrije. Desetke mladih Bilajčana odlazi u taj centar za obuku, a kasnije postaju istaknuti časnici u austrijskoj vojsci. Crkveni pisar u Bilaju 5. prosinca 1768 zapisuje «Noćas se tako zacrveni nebo nad Likom da su nama k našem popu pohitali seljani u čudu tražiti odgovor na spomenuto. Potraja to crvenilo neba duboko u noć »
Kroz proteklih pet desetljeće došlo je do velikog razvoja mjesta gdje je veliku ulogu odigrala trgovina sa okolnim krajevima, a i do značajnog prirasta stanovništva, a tomu je pogodovalo bavljenjem ratarstvom i stočarstvom na plodnoj zemlji. U Lici se je odvijala slobodna dioba između muškog potomstva pa se zemlja rascjepkala na mnogo sitnih posjeda koji nisu bili dostatni za normalno življenje Već 1774. godine vlast uviđa da je zemlje sve manje za obradu i zabranjuje diobu pa se od tad živjeti u zajednicama.
Vlast je strogo provodila ovu zabranu pa su se u Bilaju stvorile veće zajednice kao što su bile: Butkovića zajednica, Busija zajednica, Šimunića zajednica i druge u pravilu su bile vezane za prezime. Idući desetak godina veliki broj mladića odlazilo je dalje u potrazi za boljim životom a najviše u Slavoniji pa i u druge zemlje.
Početkom 1787. počela je izgradnja nove ceste od Gospića prema Lovincu i Gračacu pa je sve sposobno za rad bilo angažirano na izgradnji ceste. Ti radovi zaustavili su raseljavanje i pomogli u razvoju Bilaja. Krajem 1787 na izgradnji Bilajskog mosta došli su i zanatlije iz drugih krajeva koji su most izgradili za jednu godinu. Dva brata Mraovića i jedan Borčić su se međuvremenu oženili i ostali živjeti neposredno uz most. Novoizgrađena cesta bila je završena 1789.
Na vojnom popis u Bilaju 1800 godine našlo se je 321vojno sposoban muškarac. U mobilizacijskom spisku iz 1809. godine za borbu protiv Francuza bile su ustrojene dvije čete svaka po pedeset vojnika i pridodate satniku Ivanu Marojeviću u »Bitki kod Bilaja». Jednu od četa vodio je mladi Baltazar Šimunić koji je kasnije postao vitez austrijske vojske. Sudjelovao je u ratovima 1848 godine sa čina podmaršala, a odlikovanjem je i redom Marije Terezije, umro je u Beču 1861. godine. U bitki od stotinu Bilajskih vojnika petnaest je ranjenih a trinaest je poginula ili naknadno umrla od posljedica ranjavanja. Stanovništvo koje nije bilo za borbu izašlo je iza Rebranićeve vojske prema Gospiću. Nakon bitke Bilaj je bio razrušen i popaljen sa velikim žrtvama,
a veći broj Bilajskih boraca ili je otišao sa Rebranićovom vojskom ili se pritajio u šumama bojeći se Francuske osvete. Oporavak razrušenog sela bio je spor, usjevi su bili uništeni stoka rastjerana ili potrošena za prehranu velikog broja vojnika sa obje strane ,a i Francuska vlast usporavala je kakav takav oporavak.
U kolovozu 1809 Austrija potpisuje predaju i u Liku ponovno dolazi lička pukovnija pod Francuskim zapovjedništvom. Iduće godine već u proljeće na čelo pukovnije dolazi Marko Šljivarić (kasnije general i podmaršal austrijske vojske).
Francuska okupacija ipak je kratko trajala već 1813 odlaze iz Like, a za sobom ostavili korijene školstva. Prva pučka škola u Bilaju je zaživila tek 1843 godine.
Bilaj nikako da se oporavi u broju stanovnika već 1815 godine pojavila se bolest kuga koja je poharala sva sela u Lici, a i česta ratovanja na granici prema Bosni
uzimala su svoj danak. Uz sve nevolje 1830. Bilaj sa Novoselom broji 120 kuća i oko 450 odraslih stanovnika. Ovaj narod 1848 gradi zidanu crkvu sv. Jakova koja je i danas postojeća. Iste godine velik broj Bilajčana otišao je u ratove na talijansko i mađarsko bojište, gdje je i nemali broj poginulo.

Ovaj popis muškog stanovništva po kućnim brojevima sačinio je 1857. svećenik Nikola Protulipva ali nigdje nije naveo razlog popisa. Provjerom kroz matične knjige lako je utvrditi da nije vršen popis stanovništva.
Butković Bilaj
kb56 Ivan 1839., Josip 1842. i Frane 1844.; kb13 Stanislav 1828., Mihajl 1844., Jakov 1846., Mate 1858.; 32kb Luka 1840., Paul Tomo 1841., Martim 1848., Andrej 1847., Petar 1849.,Stjepan 1851., Mate 1852.; 18kb Leopold 1828.;
44kb Paul 1829.;16kb Nikola 1830; 42kb Grgo 1830, Ivan 1855, Petar 1840, Jakov 1841, Pave 1856; 53kb Luka 1847.; 65kb Grga.; 82kb Staniša 1865.;
14kb Dane 1841., Marko 1843., Pave 1844.; 46kb Grgo 1830., Ivan1865.;
60 Tomo 1852.; 2kb Luka 1840., Mikola 1841., Ivan 1863.; 61kb Luka 1840.;
15kb Josip 1830., Roka 1861., Ivan 1858; 45kb Petar 1860.; 78kb Ivan 1865.;
62kb Tomo1848., Marko1848., Nikola 1858.; 24kb Paul 1852., Marko 1867.;
31kb Stanislav 1849., Petar 1862., Josip 1863.; 58kb Joso 1860.;
60kb Ivan 1861.; 64kb Stipe1860.;34kb Grga 1830.

Busia Bilaj
6kb Jeronim 1840., Ivan 1860.; 7kb Josip 1845., Nikola 1840.;
8kb Mihovil 1841., Josip 1835.; 9kb Luka 1830.,Nikola 1840.;71kb Mile 1863.;
23kb Tomo 1829., Ivan 1847.; 70kb Joso (Jojaj) 1862., Tomo 1861
33kb Ante 1841., Petar(Perša) 1842., Nikola 1863.; 68kb Stjepan 1854.;
67kb Leopold( Polde) 1848., Grga( Grćo)1853.; 37kb Mihovil 1828
69kb Staniša 1840., Luka 1856.;

Bilaj Šimunić
26kb Leopold 1848., Mihajl 1830.,Filip 1835., Paul1845., Joso 1861.,
Andrej (Juroš) 1863.; 66kb Staniša 1841., Frane 1858., Marko 1864.;
29kb Jakov1840.,Jakov 1845.,Petar 1840., 30kb Jakov1839.;
27kb Ante 1847.,Josip 1844.,Mihajl 1849.,Jakov1853.; 30kb Jakov 1839.

Bilaj Ilić
5kb Dominus 1828., Josip 1833., Dujme 1847., Bartolom 1845., Stanislav 1851.,
Bariša 1857.; 22kb Josip 1840., Ante 1863.; 73kb Leopold 1845.;
74kb Ivan 1859.;57kb Tomo 1847., Nikola 1827.

Bilaj Popravak
44kb Jakov1840., Stjepan 1843., Nikola 1842.; 11kb Marko 1850.

Bilaj Skender
21kb Grgo 1848., Martin 1849., Ivan1847., Martin 1863.; 76kb Luka 1867.

Bilaj Sabljak
kb Mile Sabljk

Bilaj Krmpotić
37kb Staniša 1840., Paul 1848., Tomo 1865., Jure 1858., Grgo 1851.;
38kb Josip 1845., Stanislav 1848., Joso 1855.

Bilaj Živković
20kb Tomo 1840., Ivan 1846., Josip 1862., Vinko 1863., Marko1856.

Bilaj Lustig
12kb Nikola 1843., Nikola 1845

Medunić Bilaj
51kb Stanislav1833., Josip1838., Tomo1835., Ivan 1845., Jakov 1861.;
47kb Maeko 1835., Josip 1833., Nikola 1834., Juraj 1862., Nikola1852.,
Jure 1848., Ivan1863.; 50kb Vitis1840., Mile 1860.;
48kb Nikola1840., Joso 1848., Josip1841.; 25kb Jakov1863.;

Mihelčić Bilaj
19kb Tome1852., Ante 1835., Ivan 1840., Nikola 1847., Josip 1841.;
75kb Grgo 1859., Marko 1860.; 72 Nikola 1850.

Valentić Bilaj
3kb Nikola 1843., Paul 1842., Ivan 1866.; 39kb Ivan1840.;
40kb Paul 1840., Mihajl 1842., Joso 1863.; 41kb Stanislav 1830., Nikola 1842.

Novoselo Šimunić
10kb Dane1838.; 11kb Marko 1849., Stanislav 1854., Jure 1858.;
13kb Ante1846., Grgo 1843.; 14kb Fabijan 1839., Martin 1850.

Ke'glen Novoselo
1kb Joso 1840., Nikola1852.;

Borčić Novoselo
4kb Nikola 1839., Josip 1860.;

Vukelić Novoselo
2kb Nikola 1860.;

Pilepić Novoselo
8kb Tomo1843., Petar 1848.

Mraović Novoselo
3kb Jure 1865.; 5kb Mihajl 1848.,Šime 1850., Luka 1858.;
6kb Tomo 1850., Josip 1847.; 7kb Ante 1845., Maetin 1850.,Stjepan 1856.;
10kb Tomo 1844., Mate 1861., Baeiša 1862., Grgo 1851.;
12kb Juraj 1865., Stjepan 1845., Atanasia 1846., Petar 1852.;
15kb Ivan 1852.; 16kb Marko 1848.; 17kb Tomo 1838., Nikola 1846.,
18kb Frane 1856.; 22kb Miat 1860


Nastavak sljedi

BITKA KOD BILAJA 1809.

Rat između Francuske (Napoleona) i Austrije izbio je 10. travnja 1809. godine. Već tada je u Gospiću stajala Lička pukovnija pod zapovjedništvom generala Andrije Stojkovića, a u većim mjestima stajale su satnije pod zapovjedništvom satnika koji su i upravljali mjestom. U Bilaju je satnija bila smještena u veliku zgradu ispod bilajske crkve, a njen zapovjednik bio je Ivan Marojević.
Poslije 10. travnja u svim mjestima počelo se s vojačenjem domaće obrane, pa su u Bilaju uvojačene dvije čete po pedesetak ljudi i pridodate satniku Marojeviću. Kako je i sama Vojna krajina bila jedan veliki logor, stoga je svaki odrasli muškarac od 16-60 godina bio obavezan na vojačenje i sudjelovanje u ratovima.
Početkom svibnja general Andrija Stojković i pukovnik Petar Rebrović okupili su desetak bojni, nekolike bitnice te Hohenzelovo konjaništvo i krenuo prema Kninu da zaustave prodor Marmontovih trupa prema Lici.
16. svibnja 1809. u kanjonu Zrmanje počela je žestoka borba koja je trajala čitav dan, a gubitci obje strane bili su veliki. U jednom napadu Francuske vojske i sam Andrija Stojković bio je ranjen i zarobljen, pa je hrvatskom krajiškom vojskom zapovijedao pukovnik Rebrović. Idući dan Francuzi su krenuli u odlučujući proboj sa žestokim topničkim napadom gdje je Rebrovićeva vojska trpjela velike gubitke, a i sam Rebrović bio je ranjen, te se morao povući duboko u ličku dolinu.
Prešavši rijeku Liku kod Bilajskog mosta, svoju vojsku Rebrović je stao razmještati na lijevoj strani rijeke Like i Počiteljice te na desnoj strani Jadove. Porušio je sve mostove na rijekama osim mosta u Bilaju. Očekivao je da će francuske snage krenuti lakšim putem od Ribnika na Čitluk i dalje prema Gospiću. Stoga je Rebrović glavninu snaga stavio na desni bok.
Kod Bilajskog mosta stavio je satnika Novića s četiri satnije Otočke pukovnije i tri satnije domobrana, a lijevo od njih pukovnijsku bitnicu. Satnika Mudrovčića s četiri satnije Ličke pukovnije i dvije čete domaće obrane iz Ribnika stavio je na brdo kod potoka Rakovca uz samu obalu Like. Na lijevoj strani Počiteljice kod Ornica postavio je Dalmatinski korpus i Hohenzelovu konjicu te dva pukovnička topa pod zapovjedništvom satnika Ugarkovića. U Čitluku je bila jedna bojna Ličke pukovnije, dvije Ličke čete i dvije čete domaće obrane.
U Bilaju je ostao satnik Ivan Marojević s svojom satnijom te, četiri čete domaće obrane pod vodstvom Baltazara Šimunića. Na lijevom krilu kod Barleta Rebrović je imao devet četa Otočke pukovnije i dvije čete domaće obrane pod vodstvom Krmpotića.
Marmont je svojim trupama zaobišao Ribnik sa sjeverne strane i kretao se u smjeru Barleta i Ostrovice. Kad je Rebrović prozreo namjere Marmonta na lijevo krilo je poslao Hrebovskog s jednom satnijom pješaka i četom konjanika da preuzme zapovjedništvo i pojača obranu, a u pomoć su mu poslane i dvije Banijske satnije iz Gospića.
Sat prije Francuskih napad na Jadovu i Bilaj Rebrović je pokrenuo svoju desnu stranu obrane u napad na francuski lijevi bok, satnik Nović i Mudrovčić prešli su rijeku Liku preko mosta u Bilaju dok je Satnik Ugarković Liku prešao kod sastavaka Počiteljice i Like. Uzak most usporio je prelazak Novića i Mudrovčića, a Ugarković je imao poteškoća kroz nabujalu Liku. Takve okolnosti usporile su Rebroviću vojsku da se brzo rasporedi u tri pravca i da iznenade. Francusku vojsku.

U svitanje 21. svibnja od Ribnika su krenule dvije divizije Montrichadrova s generalom Soljezom i Clauzelova s generalom Delizonisom u pravcu Barleta i Ostrovice.
Dvije satnije Voltežana prešle su nabujalu Jadovu ispod Vijače i sukobili se s malobrojnom domaćom obranom te ovladali s brdom. Osma laka pješadijska pukovnija pod zapovjedništvom generala Delozonisa napala je prilaze kod mosta na Jadovi i sukobila se s domaćom obranom koja je pružila jak otpor, unatoč tome ipak su bile potisnuti dalje od mosta. Domaćoj obrani je u pomoć stigla Otočka bojna pa su uspjeli da se vrate položaje kod samog mosta i pod Vijačom.
Od Budaka su pristigle i dvije satnije banske pukovnije pa su Francuzi potisnuti natrag preko Jadove. Vidjevši da ne mogu ovladati desnom obalom, general Delozinis uvidi u borbu pristiglu 11. linijsku pukovniju.
Svoju satniju i četu konjanika Hrebovski je poveo preko nabujale Jadove kod Dubrave i napao iznenada na lijevi bok Deloznisve vojske nanijevši mu velike gubitke. Kasnije je general Delozinis uveo i topničku podršku svojim pukovnijama ali obrana je zaustavila svaki daljnji prodor Clazerove divizije.
Većina francuske udarne vojske već je pristigla u Bilajsko polje kod brda Komljovače, a general Soljeza okrenuo je svoju Montrichardovu diviziju prema Bilaju. Soljezanova 8. laka pješadijska pukovnija napala je obrambene položaje satnika Marojevića koji se ukopao u Valentićevo brdo, a strijelce postavio na same glavice. Čim je došao na puškomet general Soljeza krenu u juriš i skoro pregazi Marojevićevu vojsku. Tad je glavninu njegovih snaga zasula pukovnijska bitnica. Stoga je general Soljez djelom zaobišao Marojeviće rovove i napao Srednju glavicu koja je bila slabo branjena.
U međuvremenu je pukovnik Rebrović krenuo u tri pravca. Osnovni pravac bio mu je kroz glavice napasti lijevi bok francuskih snaga. Sporo je prelazio iz obrane u napad i tako je gubio na vremenu da iznenadi francuske snage. Satnik Nović svoje satnije poveo je lijevo i desno oko Gradine, dok je satnik Mudrovčić svoje satnije usmjerio na već zauzetu Srednju glavicu. Po prelasku rijeke Like satnik Ugarković je vodio Dalmatinski korpus prema južnoj glavici. Soljeza je izašavši na Srednju glavicu vidio Rebranićev raspored i odmah pokrenuo svoje trupe iz pričuve. Petu linijsku pukovniju poslao je u susret Ugarkoviću južno od glavice, 11. i 81. linijsku pukovniju da zaobiđe i udari na lijevi bok Novićeve vojske. Kako je Mudrovčić već stigao s vojskom pod samu Srednju glavicu, general Soljeza je bio prinuđen pozvati 79. linijsku da mu dođe u ispomoć.
Na Valentićovom brdu Marojevićeva vojska vodila je ogorčenu borbu prsa u prsa s glavninom 8. lake pješadijske pukovnije. Pod pritiskom brojčano jačih napadača bio je prisiljen povući se između glavica prema Valentića kućama kad su mu u pomoć stigle Mudrovčićeve satnije. Na čelu s Rebrovićem jurnuli su na Srednju glavicu i odmah je osvojili. Uspjeli su postaviti i dva topa na sami vrh. Novićeve satnije su se sukobile s djelom 81. linijske pukovnije između Srednje glavice i Gradine, a Novićev bok napala je 11. linijska pukovnija između Gradine i Like.
Satnik Ugarković vodio je izravne borbe s 5. linijskom pukovnijom južno od Kranje glavice. Netom pristigla 49. linijska pukovnija i 18. laka pukovnija general Soljeze napale su ponovno Srednju glavicu. Brojčano jače Soljezove snage prinudile su satnika Mudrovčića da se povuče s glavice. U žestokim napadoma na glavicu i sam general Soljeze bio je teško ranjen.
Zbog iznenadnog udara 11. linijske pukovnije u lijevi bok Novićeve vojske i premoći pod Gradinom, satnik Nović morao se povući. Satnik Ugarković koji je uz nadljudske napore zadržavao 5. pukovniju, te i ranjavanjem njihova zapovjednika generala Launeya, ipak je bio primoran na povlačenje.
Žestoke borbe su trajale punih pet sati gdje je prevladala brojčano jača francuska vojska i pukovnik Rebrović morao se povući prema Bilajskom mostu. Bojište je ostalo prekriveno mrtvima s obje strane, a veliki dio Rebrovićeve vojske bio je ranjen ili zarobljen. Rebrovićevu vojsku Francuzi su potisnuli na lijevu stranu rijeke Like, a žestoko su napadali na Bilajski most koji je obranjen zahvaljujući ranjenom satniku Marojeviću i njegovoj satniji. Potkraj dana borbe su se utišale, i mogli su se zbrinuti mrtvi i ranjeni.
Pod okriljem noći Delzonis je uspio popraviti most i pripremiti se za odlučujući napad stoga je Marmont na Jadovu uputio 5., 23., i 81. pukovniju. Nasuprot Rebranića ostavio je 18. i 79. pukovniju, a zapovjedništvo nad njima preuzeo je generala Montricharda.
Slabiji napadi nastavljeni su 22. svibnja duž toka Like, te pokušaje Rebranić je zadržavao na desnoj obali i ispred Bilajskog mosta ne dopuštajući da probiju liniju obrane. Rebrović je procijenio da će Marmont pojačati napade prema Ostrovici stoga je noću prebacio jednu Otočku bojnu, jednu bojnu domaće obrane i nekolika topova, a od Krbave je došlo pet četa domaće obrane. Obrana lijevog krila pod zapovjedništvom Hrebovzskog. Tako pojačana obrana uspijevala je odbijati čitav dan žestoke napade Mormontovih snaga. Kako nisu uspijevali da se prebace na desnu obalu nabujale Jadove te otvore put prema Gospiću potkraj dana su odustali od daljnjih napada.
U noći na 23. svibnja Hrebovzska vojska izmorena i desetkovana borbama bila je prinuđena da se povuče i otvori prolaz Marmontovima trupama da uđu u Gospić.
Po vlastitom priznanju Francuzi su imali preko 200 mrtvih, koji su i pokopani u Bilaju na Valentićevu brdu, te 800 ranjenih. U redovima pukovnika Rebranića poginulo je 64
vojnika , 500 ranjenih i oko 220 zarobljeni regularnih krajiških vojnika. Tu nije ubrojena uvojačena domaća obrana koja je podnijela i najveći teret francuskih napada na Bilaj i most na Jadovi.

Prvi oružani sukob u Lici

Tog dana, 22.srpnja 1991. radio sam popodnevnu smjenu u Gospiću kad me je nazvala jedna osoba s Ličkog Osika, te mi priopćila da joj se brat vratio iz Vrebca i rekao.
- Kad sam prolazio za Ostrovicu vidio sam da su Martićevci kod kuće Mate i Jakana Krmpotića te pred školom u Barletima – rekao mi je Osičanka i dodao da je s njezinim bratom bio još jedan prijatelj koji mu je rekao da nikom ne govori ništa. U to vrijeme Lički Osik su kontrolirali četnici.
Nakon razgovora odvezao sam se u Bilaj kod Jose Mraovića. i rekao njemu što sam saznao. Sjeli smo u auto i krenuli prema Barletima. Po dolasku na Babulj ljudi su bili na cesti zbog toga što su čuli od Barleta neku viku i galamu. Od nekoliko ljudi samo su Joso Momin i Momo imali lovačke puške. Joso je iz vozila izvadio dvije automatske puške, pa smo pješice Joso i ja sišli u Luku Šajića. Tu nas je sreo jedan Magorićan koji je prevozio sijeno na traktoru, pa nam je potvrdio da je kod Mate dvadesetak Martićevaca i da su uhvatili jednog čovjeka, ali nije znao reći koga, te da ne idemo dalje. Vratili smo se za tim Magorićanom na Babulj (toga čovjeka sam poznavao iz viđenja jer je očitavao brojila od struje). Joso me je poslao u Bilaj da obavijestim narod jer nisu znali što se događa u Barletima. Uzeo sam vozilo i povezao Jose Šerića kćer u Bilaj kod Drage, a zatim sam na nekolika mjesta rekao što se događa u Barletima.
Kad sam se vratio na Babulj s Josom Mraovoćem su bili samo Joso Momin i Momo s puškama, a ostale Babuljčane nisam vidio. Joso mi je tad rekao da idem prema Komljovači, a on će krenuti prema Luki Šajića, ne znam dali je krenuo sam, jer tad su pristizali ljudi iz Bilaja na Babulj.
Kad sam bio na pola puta od Babulja i Komljovače tad je zapucalo prema meni s Vijače, legao sam u jarak nedaleko stupa dalekovoda, u to vrijeme se počelo pucati i od Luke Šajića. Krenuo sam dalje prema Komljovači, s južne strane popeo sam se na brdo. Odavde su se dobro vidjele barletske kuće i cesta kod mosta Jadove. U mojoj blizini nije bilo nikoga tako da sam mogao pratiti što se događa u Barletima.
Za to vrijeme na Babulj je pristigao pričuvni sastav MUP-a s Ivicom Dasovićem. Na cesti ispred kuće Mate Krmpotića bilo je nekoliko ljudi, a kod škole su nekolicina prelazila cestu prema Ostrovici. Nešto poslije toga dolazi do veće pucnjave kod kuće Žagara, a zatim su pucali i od Matine kuće i s brda Vijače. Tako je potrajalo nekih pet-šest minuta, a onda stižu specijalci koji su krenuli frontalno od Babulja prema Barletima i ubrzo su sustigli one koji su već otišli u Šajića Luku.
Po svemu sudeći Martićevci nisu bili s ove strane mosta na Jadovi već oko kuća i na Vijači. Njihova vatra (pucnjava) nije mogla doseći specijalce koji su bili zaklonjeni u Luki Šajića, pa je njihova pucnjava skoro stala. Tad se kod Matini kuća pojavio dim i nekoliko vozila je otišlo prema Vrepcu. U međuvremenu specijalci su dolazili kod mosta na Jadovi, a od kuće Mate i Jakana otvorena je žestoka paljba na njih.
Zatim sam vidio da kroz polje od Medačke plantaže dolaze dva transportera JNA-a u pravcu Barleta. Kako nisam mogao dojaviti nikome da dolazi vojska, pošao sam do kuća u Babulju vidjeti ima li kakve mogućnosti javiti specijalcima o dolasku vojske iz Metka. Dolaskom kod kuće Jose Šerića zatekao sam neke ljude u šarenoj uniformi te sam im rekao da dolaze transporteri iz smjera Metka.
Jedan od njih je imao vezu u ruci i rekao je da se pokušam vratiti ponovno natrag i da pratim kuda će vojska krenuti. Kad sam se vratio na Komljovaču dva su bova stajala dvjestotinjak metara od mene, a oficiri JNA su sa dalekozorima promatrali što se zbiva u Barletima. Na bovovima za oružjem stajali su vojnici, a oružje je bilo usmjereno prema Barletima. Za to vrijeme specijalci su već otišli prema Vrepcu, a posvuda je bilo pojedinačne pucnjave. Nakon desetak minuta bovovi su krenuli prema meni. Došavši do podnožja brda okrenuli su putem prema Barletima. Ja sam se vratio na Babulj, ali tamo nije bilo nikoga osim Mome koji mi je rekao da imamo ranjenih, te da su svi krenuli k Vrepcu.
Ishod ovog događaja bio je oslobođenje Mate i Jakana. Upali su kod njih zbog novca jer su znali da su ti ljudi bili jedni od bogatijih u ovom kraju.
Kod nas su bila dva specijalca ranjena, a kod njih znam da je jedan mrtav i više ranjenih Martićevaca koje je vojska s ona dva bova odvezla. Poslije ovog događaja na ovoj liniji bojišta bilo je pokušaja pješadijskih napada i upada četničkih diverzanata, a sve vrijeme rata nisu prestajali topnički napadi iz Volarica, Vrebca i Pavlovca na Bilaj.
Dolaskom UNPORFOR -a Babulj i dio Barleta bile u zona rardvajanja, preko koje je svakodnevno granatiran Bilaj.

Napad na Klisu kod Ličkog Novog

Sredinom mjeseca listopada, tokom noći primijećeni su pokreti oklopnih vozila i tenkova pod Debelom glavicom u Divoselu. Dolazili smo u više navrata na Klisu da vidimo možemo li uništiti koji od njih. Znali su da po danu ne smiju izlagati tenkove na otvoren prostor stoga su premještaje radili po noći.
Dana 19.studenog 1991. četnici su temeljito isplanirali napad na Bilaj, Ribnik i Ornice. Da bi odvukli pozornost s glavnog napada, s jednim djelom svojih snaga i potporom JNA pod komandom potpukovnika Minića u sedam sati napali su Klisu. Potpomognuti jakom topničkom pripremom od Divosela i Čitluka s dva transportera i pedesetak ljudi napali su liniju prema Ličkom Novom. S tim su se nadali odvući pozornost od linije Bilaja, Ribnika i Ornica.
Tog jutra moja grupa je stigla pod Klisu i zastala u bazi koja je bila na prvoj crti obrane. Kako je kišilo nismo se odmah uputili na brdo, a nismo se ni nadali nekoj akciji. Nakon pola sata od našeg dolaska krenuli smo na Klisu u pratnji jednog mladića iz Novoga. Mladić kojemu ne znam ime, imao je 16-17 godina, a bio je tu na prvoj liniji bojišta. Izišli smo stazom na sam vrh kad su prve granate zasule Klisu, sklonili smo se u najbliži rov. Imali smo sreće da nikog nije zakačilo jer su prve pale nedaleko nas. Neko vrijeme smo čekali da se granatiranje smiri, ali ono je bivalo još žešće, osim Klise granate su padale po L. Novom i duž cijele linije obrane.
Pod Klisom je bio jedan naš tenk te na liniji obrane dvadesetak vojnika, a na vrhu Klise bio je samo jedan borac Stipe (Štef). Rov u kojem smo bili bio je u sredini brda nekoliko metara dalje od Štefa, tako da nismo imali pogled prema Debeloj glavici i neprijateljskoj liniji. Toliko smo bili granatirani da se nije moglo prebaciti iz jednog rova u drugi. Stipe nije ni znao za nas. Tek kad smo ga dozvali rekao nam je da mu čuvamo leđa od Velebita. Granatiranje je bilo tako žestoko da je sve okolo nas praštalo od gelera i kamenja, a mladić koji je bio s nama zadobio je jaču ogrebotinu iznad oka.
Dok su granatirali naše položaje iz pravca Debele glavice pod Klisu, krenula su dva transportera s nešto četnika. Kad su došli na domet Stipe je bestrzajnim topom pogodio jedan transporter i tako zaustavio njihov napad. Četnici su se povukli ostavljajući pogođeni transporter, a imali su jednog poginulog i četvoricu ranjenih. U to vrijeme stigli su specijalci MUP-a i pojačali liniju obrane.
U međuvremenu su nas obavijestili da su Ornice napadnute i da krenemo tamo. Još je trajao topnički napad iz Divosela, a tada je otpočeo i napad od Ljubova. Po prvi put i iz višecjevnih reketnih bacača tukli su po Gospiću i cestu od Kaniže prema Novom. Mi smo se tad našli na tom pravcu od Ličkog Novog prema Gospiću. Pod vatrom smo stigli do kakvog takvog zaklona kod groblja. Jedan avion je došao od Divosela i raketirao kamenolom i mitraljirao kuće u podnožju Oštre te se vratio uz Velebit natrag.
Topnički napad je preusmjeren na Gospić, a mi smo kroz Žabicu stigli u Bilaj, a odatle prema štalama kod Ornica. S jedne uzvisine imali smo čisto polje prema Čitluku, ali na njemu nije bilo tenkova ni neprijateljskih vojnika.
Četnici Rade Čubrila potpomognuti s dvije čete Lapčana i JNA pod komandom Miće Sovilja izveli su napad od potoka Počiteljice i prkosa s južne strane Ornica. U žestokom napadu uspjeli su ući do polovice Ornica i tu su zaustavljeni. Već istog dana istjerali su ih naši uz pomoć HOS-a prema Čitluku. Nije poznato koliko su gubitaka imali četnici, a kod nas su bila dvojica ranjena.
Napad od Vrebca i Barleta na Bilaj trebao je provesti peti bataljun pod komandom Čede Radakovića i Mile Počuče. Napad je u samom početku bio zaustavljen, a vojska nije ni krenula dalje od mosta na Jadovi. Napad od Metka na Ribnik vodio je Predrag Kleut s dvije čete iz Lapačke brigade, ali ni oni se nisu značajnije pomakli sa svojih položaja.

Klopka kod Krive Like

Sredinom listopada 1991. godine u Lici je nekoliko dana bila gusta magla, pa se nije moglo vidjeti da li ima pokreta duž linije iako smo svakodnevno izviđali koliko nam je magla dopuštala. Od Ribnika prema Počitelju i Metku linija je bila stabilna i obje strane su bile na prvobitnim položajima.
Na večernjem sastanku načelnik topništva izvijestio je da su njegovi izviđači uočili tenk na području Krive Like između Ribnika i Počitelja. U jutro smo otišli da to provjerimo. Kako je bila gusta magla nismo vidjeli ništa s naših položaja. Uzeli smo opremu i uputili se niz cestu tristotinjak metara od naših položaja prema Krivoj Lici. S lijeve strane ceste bila je uzvisina s koje se moglo vidjeti mjesto i položaj na kojem je viđen tenk.
Čekali smo. Tek oko deset sati magla se počela dizati i uskoro smo vidjeli metu na čistini iza njihovih rovova. Dogovorili smo se tko će voditi rakete i koliko. Postavili smo dvije rakete na lansere, a vođa je bio Kumić. Za neko vrijeme magla se razišla i cilj je bio kao na dlanu, pa smo započeli akciju.
Kako rakete koje smo zarobili u gospićkoj vojarni nisu bile tehnički ispravne, tako nam je prva raketa pala odmah nakon lansiranja. Druga je krenula u pravcu cilja i sve je izgledalo dobro, a kad je trebalo da udari i učini bljesak ona je naprosto prošla kroz tenk i nastavila prema Velebitu. Tad smo shvatili da je klopka, pa smo se odmah povukli s tog mjesta prema cesti. Nismo ni stigli do ceste kad je iz sveg oružja zasuto po nama. Uspjeli smo se dočepati jednog jarka uz cestu dubine tridesetak centimetara. S jedne strane je bila oveća živica, a s druge asfaltirana cesta. I ova nekolika kvadrata za nas četvoricu bila su prevelika jer su se mine zabijale tik do nas. Jedan naš kolega imao je veliku kovrčavu kosu te mu je oveći geler prošao kroz nju, a on je vrisnuo tako glasno da smo mislili da je gotov, ali sva sreća, samo je bio podšišan.
Pripremili smo se na pješadijski napad cestom od Počitelja. Znao sam da nemamo velike šanse obraniti se, a ni neku pomoć nismo mogli očekivati od naših jer su cijelo vrijeme bili tučeni iz svih oružja. Prateći detonacije čuo sam da je nekoliko minobacača proradilo od Živinog položaja i to mi je ulilo kakvu takvu nadu da će bar spriječiti njihovu pješadiju da iziđe na otvoren prostor. Tako je potrajalo nekoliko minuta te je vatra s nas prenijeta na Živin položaj i tako smo dobili šansu. Trčali smo prema našim položajima gdje smo ostavili vozilo pokraj zadnje kuće koja je već u veliko bila u plamenu. Imali smo prilično dobrog vozača i sad smo se pouzdali u njegove sposobnosti da će nas izvesti iz ove guste situacije. Kad smo izišli na čistinu tenk nas je počeo gađati te je pogodio jednu oveću jelu uz put koja je pala preko ceste. Ni sam ne znam kako smo prešli preko nje da se nismo prevrnuli. Ludom vožnjom izišli smo iz opasne zone te se uputili prema Gospiću. Kad smo bili na pola puta do Gospića stali smo kod jedne postrojbe koja je imala sklonište jer su granate počelo padati u blizini nas. Postavljanje klopke bio im je cilj likvidirati moju grupu da bi lakše prilazili tenkovima i oklopnim vozilima prema našim položajima. Domet raketa bio je tri kilometra stoga je njihovo oklopno oružje moralo biti duboko iza pješadije i prve linije, a to im nije ulijevalo sigurnost.

Napad na Ribnik

Planirali smo 21. studenog 1991. raketirati četničku bazu i štab u Barletima kod mosta Jadove. Plan je bio da se u podne izvrši napad s vodospreme u Bilaju na više objekata. Moja grupa je stigla oko jedanaest sat u Bilaj kod kuće jednog našeg kolege. On duže vrijeme nije bio kod kuće pa je obilazio počinjenu štetu od granatiranja, a mi smo u kući čekali da njegova majka skuha kavu. Petnaestak minuta kasnije pozvao me je van i pokazao da je nešto zadimilo na vodospremi. Gledali smo obadvojica bijeli dim na vodospremi kad se čuo plotun od Volarice, a zatim su vodosprema i Srednja glavica bili zasuti raketama iz višecjevnog raketnog bacača. Pet, šest raketa palo je na samu vodospremu, a nekoliko po glavici.
Zatim je iz Vrepca i Ostrovice počelo granatiranje Bilaja, a tenkovi od ostrovičkih štala gađali su crkvu sv. Jakova u Bilaju. Povukli smo se u kuću jer je sve prštalo od gelera, a granate su padale oko kuće. Tad smo dobili poziv s položaja ispod Berluka da su napadnuti s pješadijom i tenkovima od Metka. Pod granatama što su zasipale Bilaj nije bilo moguće odmah krenuti, te smo sačekali nekoliko minuta, a zatim je ponovno uslijedio poziv s te linije
- Trebamo pomoć. Imamo ranjenih i mrtvih – dobili smo njihovu poruku.
Ispod Gradine put se račva, a mi smo krenuli lijevim putem i izbjegli liniju granatiranja te bez većih problema stigli na glavnu cestu prema Ribniku. Nakon petsto metara bili smo otkriveni, a njihovi izviđači su naveli vatru na nas. Nekoliko granata palo je blizu, tad smo ušli u dvorište jedne kuće i našli zaklon u konobi. Nismo se dugo zadržali krenuli smo dalje kako je cesta otvorena i vidi se kretanje njome ponovno smo bili direktno gađani na ulasku u mjesto San. Jedna granata iz haubice udarila je pod samu cestu, a vozilo se zanijelo od udarca kao da smo na ledu.
Uspjeli smo doći pod sami Berluk i tu susreli Karla Šimića. Bio je ranjen u nogu, rekao je da je jedan naš poginuo i da ima još ranjenih i da su četnici upali od željezničke pruge i sada su kod kuće Matića. Stali smo u dvorište kuće uz put koji vodi kući Matića. Nas trojica pošli smo kroz dvorište prema pruzi, a jedan je krenuo putem. Iza dvorišta bilo je dosta niskog grmlja kroz koji smo stigli bez problema u kamenjar, a odatle se vidio jedan dio puta kod Matića kuće. Na putu su stajala dva vojnika prema kojima je išao naš čovjek. Mislio sam da su ta dva vojnika naši sve dok naš čovjek nije skočio u zaklon i zapucao. Tad smo mi zapucali prema njima, a imali su u putu dobar zaklon pa ih nismo pogodili, a zatim su pobjegli prema pruzi. Dok se ovo događalo tenkovi su stigli na Berluk kod Sekulićeve kuće i tukli po Ribniku kuću po kuću. Vratili smo se k vozilu da uzmemo opremu. Pošli smo preko polja do mosta iza kojega je Stari Grad s kojega je vidljiv prostor oko Berluka. U pomoć su došli specijalci iz Gospića koje je vozio Kundre mlađi u oklopnom transporteru. Zaustavio se na čistini gdje je netom prije gađao tenk. Uspjeli smo ga upozoriti da je na nišanu tenka i da se odmah skloni s tog mjesta.
Stigli smo na most, a lijevo iza mlinice optočena rijekom Likom, nalazi se uzvisina s ostacima Staroga Grada. Odavde se vidi jedan tenk koji je bio između kuće i štale na Berluku. Trčeći smo krenuli do zaklona odakle bi ga mogli pogoditi. Kad smo izišli na otvoren prostor iz Brezika se pojavio bov pucajući iz protuavionskog topa na nas. Bili smo još daleko od zaklona, a nismo se mogli ni vratiti, jedina nam je bila šansa povući se prema rijeci Lici. Ni ovdje nije bili zaklona, a bov je nastavio pucati po nama, pa smo morali preko vode. Preplivali smo Liku i ako je bila kasna jesen nisam znao da li je bila hladna. Na drugoj strani rijeke ukazala se šansa da ipak pokušamo raketirati taj tenk. Naš vozač toliko je bio ljut da je odmah postavio lansere i zalegao kako bi tukao po tenku. Prvom reketom prošao je nešto iznad njega, a drugom pogodio je u štalu blizu tenka. Drugog tenka tukli su specijalci sa zoljama i raketnim bacačima te su se tenkovi počeli povlačiti. Nakon povlačenja četničkih tenkova uslijedio je žestok topnički napad na Ribnik. U idućih pola sata na Ribnik je palo petstotinjak granata. Mi smo se dočepali konobe u "hotelu Granata", tu je došlo i nekoliko pričuvnih policajaca.
Nedugo zatim kuća se zatresla, a mi smo popadali na pod. Kad se prašina razišla, za čudo, svi smo bili čitavi, tek smo kasnije vidjeli da je iz haubice 150 mm pogođen zid od ograde koji se nalazi ni dva metra od kuće. Nakon toga sve je utihnulo. Rezultat ovog napada bio je da je svaka kuća dobila po granatu. Na Berluku nije ostao ni jedan tenk, a za vojnike nismo znali. Napravljen je plan da se po noći dođe na Berluk. Kasnije je to i učinjeno, a tamo osim nekoliko zolja i nešto podmetača nije bilo nikoga.

<	prosinac, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Prosinac 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Free Web Site Counter

SADRŽAJ:

POVJEST BILAJA
- Bilaj kroz vrijeme
- Bitka kod Bilaja 1809.

PRIČE DOMOVINSKOG RATA
- Napad na Klisu kod Ličkog Novog
- Prvi oružani sukob u Lici
- Klopka kod Krive Like
- Napad na Ribnik

PRIČE
- Čestit i zahvalan
- Marko
- Brat mog oca
- Sveta voda
- Garov