Prije i sad https://blog.dnevnik.hr/dubcen
nedjelja, 13.11.2011.
Garov
Ovu priču mi je ispričao čovjek rodom iz Bilaja.
Slučajnost je htjela da sam sreo svog prijatelja iz ratnih dana, a s njime i djeda njegove žene.
Prijatelj je rekao djedu da sam Ličan, a djed je odmah odgovorio da on ima jednog dobrog prijatelja Ličana koga često posjećuje.
Kako se nismo dugo vidjeli red je bio da se ode popiti kava i posjetiti na prošla vremena, a uz to saznati kako je sada. Kroz razgovor spomenuo sam Bilaj, a djeda je odmah poskočio.
Pa moj prijatelj je iz Bilaja i ako u njemu nije bio već pola vijka uvijek mi priča o tome mjestu.
Djeda sam propitivao o njegovom prijatelju ali nikako da dokučim tko bi to mogao biti, a ni djed mi nije govorio nešto što bi me navelo da se sjetim toga Bilajčanina.
Nekoliko mjeseci kasnije posjetio sam prijatelja, a i njegovog starog punca kako ga je on zvao. Djed je bio oduševljen kad me je vidio i odmah mi je govorio kako je svom prijatelju pričao o našem poznanstvu, a i to kako bi njegov prijatelj volio da me vidi.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da se zaputim k tajanstvenom Bilajčanu. Živio je tridesetak kilometara dalje od djeda. Dok smo putovali pitao sam djeda kako je upoznao mog zemljaka. Djed je malo okolišao, ali moj prijatelj je djeda hrabrio govoreći mu kako su oni i tako legende iz prošlih vremena. Djed je rekao kako su se njih dvojica upoznali na Golom otoku dok su robovali. Bilo mi je neugodno propitivati o tome pa sam skrenuo razgovor na svakodnevnicu.
Zaustavili smo se ispred omanje kuće pred kojom je sjedio sjedi starac izboranog lica s cigarom među požutjelima prstima. Kad je djeda izašao iz auta starac je lagano ustao da pozdravi prijatelja iz davnina, a ja sam zapazio da je starac nekoć bio visok i jak. Starac nam je ponudio sjesti pod nadstrešnicu od loze. Starac je znao da ja dolazim pa je samo pripitao je li ovo moj zemljak, a potom me je dugo gledao da bi rekao ti si unuk od tog i tog, ja sam dobro poznavao tvog djeda jako si mu sličan. Kasnije smo se bolje upoznali, a ja sam želio čuti starčevu životnu priču.
Sinko devedeset mi je godina, a rođen sam 1920 godine u Bilaju podnu Gradine. U Bilaju nisam bio od svibnja 1945. kad su me partizani zarobili kod Lipa. Znaš ja sam ti svašta prošao u tom ratu, bio sam u Legiji u Bosni s onim Bobanom, a sredinom 1943. vratio sam se kući jer sam bio teško ranjen. Liječio sam se u Zagrebu i Gospiću, a poslije sam prešao Delkovoj bojnoj koja je bila u Gospiću. Nedugo potom bila je opsada Gospića, a mene ponovno rane pa su me avionom prebacili u Zagreb. Poslije liječenja potkraj 1944. vratio sam se u Gospić. U to vrijeme umre mi otac, a brat pogine na Bilaj - Ribnik stanici. Imao sam jednu sestru koja je otišla sa Talijanom koji je bio na bilajskom mosti dok su Talijani čuvali prugu.
Tako mi je kuća u Bilaju ostala pusta. Nedugo potom ponovno sam stupio u Domobrane i sa jednom desetinom bio u Bilaju. Tu sam dočekao napade partizana na Bilaj i Gospić.
Nekoliko dana smo se tukli s njima, a tad je došla naredba da se povučemo u grad. Ja sam ostao na Gradini s nekoliko domaćih koji se nisu htjeli povući. Kad smo ostali bez municije red je bio na povlačenje. Ja sam noću sa Gradine nekako došao blizu Dubrave ali i tamo su bili partizani pa sam kroz rijeku Liku doplivao blizu Lipa. Tad je Gospić već bio pri padu jer su partizani došli do Novčice na Čardaku. Mene su zarobili nedaleko Lipa i odveli u neku konobu blizu Čardaka gdje je bilo desetak žena i dvadesetak muškaraca. U toj konobi bili smo jedan dan i jednu noć, a tad su došli partizanski oficiru i nas desetak poveli preko Novčice u zgradu nekadašnje žandarmerije gdje su nas obukli u partizansku uniformu.
Tako je nas, može biti pedesetak pod pratnjom partizana krenulo pješice prema Kosinju pa odatle do Senja. Tu se je okupilo preko petsto ovakvih kao što sam i ja. U Senja su nam dali obične puške i po pet metaka s kojima smo se morali boriti u prvim redovima. Tako smo stigli i do Rijeke, auu tamo nas je puno poginulo. Ispred nas strojnice, a iza čekaju partizani pa nikuda nisi prispio. Nakon pada Rijeke borbi skoro da nije ni bili, a mi smo krenuli kroz Istru prema Trstu. Mjesecima smo čekali na Talijanskoj granici dok jednom nisu došli oficiri i dobar dio nas pustili kućama. Kako sam kod zarobljavanja rekao krivo ime i prezime i odakle sam tako mi je ono i ostalo. Pustili su i mene, a kako nisam znao kamo ću ostao sam u jednom selu blizu granice. Radio sam kod nekih ljudi što sam ih upoznao proteklih mjeseci. Tu sam se zadržao sve do 1957. a tad sam našao posao smetlara u Ljubljani. U Ljubljani sam živio skromno i povučeno, te osnovao i obitelj. Radio sam svoj posao i nisam se isticao baš nigdje, no ipak je došlo ono neizbježno. Tu sam vidio jednog daljnjeg rođaka koji je živio u Zagrebu, a valjda je nekim poslom došao u Ljubljanu. Prije rata bio je pošten iz poštene obitelji pa nisam dvojio da je i sad tako. Ja sam mu se odao valjda iz razloga što nisam mogao svoju tajnu držati za sebe. Činilo mi se da je sretan što me vidi. Ispričao sam mu kako sam preživio rat, a da sam se ovdje prikrio jer su svi mislili da sam poginuo. On mi je pričao kako je u salu i što se sve tamo tokom ovog vremena dogodilo.
Nekoliko tjedana kasnije ponovno smo se našli. U razgovoru ja sam mu rekao da sad živim pod imenom nekog partizana, što sam ga našao mrtvog nedaleko Lipa i da sam napravio sve papire na njegovo ime.
Nedugo poslije našeg sastanka meni je udba došla na vrata i odvela u policiju, tamo sam im morao ispričati kako svoj ratni tako i poratni put. Dva mjeseca poslije bio sam osuđen na sedam godina robije koju sam odslužio na Golom otoku bez dana pomilovanja.
Vratio sam se sa robije, a kod kuće me je čekala žena i kćerka od sedam godina koju nisam do tada vidio. Dugo nisam mogao naći neki posao već sam nadničario i sastavljao kraj sa krajem, tek kad su me pustili u Njemačku tad je bilo puno lakše. Ovdje sam skrpao nešto kuće, a evo sam ovdje i ostario.
U Bilaj nikad nisam dolazio, a i pošto bi? Kuća je i onako bila stara i trošna, svoga bližnjeg nisam imao, a i vrijeme je učinilo svoje.
Eto moj zemljače tako ti je to bilo. Znam da ćeš pisati priču o meni ali nemoj spominjati moje bilajsko ime jer ja sam za sve tamo završio u jasikovačkoj šumi.
| < | studeni, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
SADRŽAJ:
POVJEST BILAJA
- Bilaj kroz vrijeme
- Bitka kod Bilaja 1809.
PRIČE DOMOVINSKOG RATA
- Napad na Klisu kod Ličkog Novog
- Prvi oružani sukob u Lici
- Klopka kod Krive Like
- Napad na Ribnik
PRIČE
- Čestit i zahvalan
- Marko
- Brat mog oca
- Sveta voda
- Garov