Prije i sad https://blog.dnevnik.hr/dubcen

utorak, 28.12.2010.

Marko

Bile su to teške poslijeratne godine sa puno neimaštine a i gladi, pogotovo za one koji su kraj rata dočekali u domobranima. Tako je i Marku bilo, braća izginula na Blajburgu a iz osvete njima sestru ubiše domaći partizani u Imovini nedaleko Gospića. Marko se nakon dvije godine robije vratio kući, a nigdje nekoga . Otac je još s početka rata izginuo negdje u Bosni ni za grob mu ne zna, a mater je umrla od ranjavanja još 43 godine. Kuća pusta nigdje ničega sve pokradeno ,a i stara kuća jedva je stajala bez vrata i prozora.
U susjedstvu živio je Markov stric sa dva sina koji su nekim čudom preživjeli ratne strahote. Markov stric je odmah poslije rata poženio svoje sinove i dobio unučad pa tako mnogobrojna radna snaga izvukla se iz bijede i prednjačila u selu u svemu. Marka nisu marili, već su ga se klonili zbog toga što je bio u ratu a i na robiji. Takvo ponašanja njegova strica slijedili su i ostali seljani ponajviše iz straha pa i bojazni njegovog strica. Marko se teško snalazio za posao a i sam je bio ustrašen i povučen u sebe. Išao je po selu pomagati u poljskim radovima samo da bi se prehrani i dobio nešto odjeće. Uz svu neimaštinu i nedaće koja su ga snalaze Marko nije zaboravio odlaziti redovno nedjeljom na misu, a usput je i zagledao seoske djevojke, pa tek mu je dvadeset i šest godina. Nije imao hrabrosti niti jednoj prići što iz srama što iz straha . Došla je i zima, a Marko nije uspio ništa da prikupi za zimnicu niti da malo popravi kuću gdje bi zimovao.
Pošao je u Zagreb tražeći bilo kakav posao ne bi li izbio zimu, jer mu u selu nije bilo pomoći ni od koga.
U Zagrebu mu se posrećilo pa je svu zimu ložio ugljenom peć neke toplane, a nešto je i zaradio, pa kad je svanulo proljeće vrati se u selo. Kupio je nešto sjemena za sjetvu i staru kravu na kojoj je izorao zemlju i posijao žito. Jedan mu je prijatelj kradomice dao nekolike kokoši i staru ovcu. Kroz nekolika mjeseca popravio je i kuću ,a krava i ovca dali su mu pomladak pa je Marko sad imao pune ruke posla, a vrijeme je letjelo. Došla je i zima koju Marko nije dočekao nespreman, već sa dovoljno zimnice da bi mogao još jednu dušu prehraniti. Dugu zimu Marko je kratio izradom kojekakvog seljačkog alata , a i raznog pokućstva.
Negdje prije Božića u kući mu je došao seoski odbornik da mu ponudi posao koji je za njega nije bio prihvatljiv ni pošten. Marko je odbornika odbio, a nedugo poslije njega po prvi put stric mu se pojavo na vratima sa istom ponudom. Marko ga je razumno saslušao strica, ali i stric je otišao neobavljena posla.
Dolaskom proljeće i ljepšim danima Marko je marljivo uređivao kuću , štalu i okućnicu. Obnavljao je i ogradu, a sve u nadi da će do jeseni pronaći djevojku s kojom bi se i ženio. Nedjeljom je obavezno išao u crkvu u mislima da će ga jedna od djevojaka zapaziti. Kako je vrijeme odmicalo tako su seljani sve više Marka pozivali da im pomaže u gradnji kuća i u poljskim radovima. Samo su se predstavnici vlasti i stric sa sinovima držali podalje od Marka.
Prošla je i treća godina od Markova povratka sa robije, imanje je obnovio prikupio je stoke i živadi, pokućstvom kuću napunio ali nikako da se oženi. Nije da nije pitao neke djevojke ali su ga redom odbijale.
Pred kraj jednog kišnog dana Markov stric sjedio je ispod nadstrešnice kuće kad mu je s puta prišao putnik tražeći konak. Markov stric debeo i napuhan pogrdnim riječima otjerao je došljaka iz svoga dvorišta, a još je usput dobacio da se nigdje u selu ne zaustavlja ako mu je život mio. Putnik je izašavši iz dvorišta oholog gazde krenuo putem prema izlasku iz sela. U to vrijeme Marko je čistio kanal uz svoju kuću i sve je čuo što je stric rekao putniku. Kad se putnik približio Marko ga zazove da konači u njegovom skromnom domu.
Dva čovjeka šutke su jeli toplo mlijeko i palentu dok ih je plamičak stolne lampe obasjavao, a po završetku večere Marko učini gostu krevet. Kako je još bilo rano za spavanje poveli su neobavezan razgovor. Kako je vrijeme prolazilo tako je gost ispričao svoju priču Marku, a Marko nikome ni u snu ne bi ispričao svoj životni put, tako ni ovome sugovorniku. Ipak mu se požalio na samoću i nemogućnost pronalaska životnog suputnika. Na Markove riječi putnik nije ništa rekao, a i Marko je zašutio prepuštajući se svojim čežnjivim mislima.
Razdanilo se u Markovoj kući i putnik je bio spreman da krene dalje. Bez puno riječi su se pozdravili ali putnik je zastao gledajući u nebo i rekao je „Nećeš dugo biti sam“ krenuvši niz put u nepoznato.
Marko je nastavio dalje samovati zaboravivši putnikove zadnje riječi ,ali niz događaja vratio je sjećanje na nepoznatog putnika.
Nepuna tri mjeseca poslije ovog događaja umre mu stric od neke bolesti, a poslije njegove smrti braća se razdijeliše uz veliku buku i svađu. Od zajedničkog imanja ni jedan od njih nije mogao prehraniti obitelj. Najveći patnik ostade Markova strina koju sinovi nisu htjeli uzeti već se onako stara počela potucati po selu od jedne rodbine do druge.
Godina je ulazila u ljetne dane i bivalo je sve više posla kod Marka, a on onako vrijedan svemu je dolazio kraju. Jedina muka mu je bila ženska ruka koja bi poslovala u kući. Dvije nedjelje prije Sv. Jakova Marko je bio po običaju na misi, a po završetku mise pred crkvom sa zaigralo kolo. I sam Marko se uhvati u kolo ne gledajući do koga će. Potraja kolo i Marko se po prvi put naigra do mile volje,a kad je kolo stalo Marko vidi da se je uhvatio do najljepše djevojke u selu. Pomalo sad stidljivo zagleda se u njenu ljepotu i vidi njezin zagonetni pogled na svom licu. Bila je to Kata jedna od sedam kćeri ovdašnjeg kovača koji je skromno živio od svog rada, jer je u selu bilo još kovača. Nedugo poslije Marko sretne Katu na putu i stane s njom u razgovor. Mililo se njemu razgovarati s Katom, pa što zbog stida što iz straha da ga Kata ne bi odbila odgađao je bilo što da je upita što bi se ticalo njih dvoje. No Kate je prva spomenula ples za Sv. Jakova i obećala mu se za družicu na svetkovini. Marko je za tu priliku pribavio lijepo odijelo a cipele je posudio od rođaka s mamine strane. Napokon je i taj dan došao. Kako je Marko živio sam u svojoj kući, a nije imao drugih gosti odmah po završetku posla oko stoke pošao na dopodnevnu misu.
Pred crkvu stigao je među prvima, a tamo je bila i njegova strina koju je bilo žalosno vidjeti, pa Marko priđe pitat je za zdravlje. Strina Marku ispriča svoje muke i nevolje a među ostalom reče kako joj se sinovi spremaju da odu u svijet. Jedan strinin sin ide u Zagreb sa svojom obitelji tamo je našao i posao, a drugi je od neke rodbine dobio garantno pismo iz Kanade.
Kata je došla k crkvi u pratnji roditelja i sestara pa je Marko ostao podalje od njih, nakon mise ispred crkve prišao mu je kovač i pozvao ga kući na ručak. Marko je sav iznenađen prihvatio kovečev poziv i zajedno su pošli kovačevoj kući. Kako je kovač bio blag čovjek tako je i blagim glasom govorio što Kata hoće od njega. Marko nije mogao vjerovati da mu se takva sreća događa. U kovačevoj kući posjeli su ga za stol preko kovača, a Kata nije skidala pogled sa Marka. Nakon objeda kovač je tiho govorio gledajući u budućeg zeta, a Marko je samo klimao glavom u znak odobrenja i tako su se Marko i Kate zaručili.
Iste godine za Božić su se i vjenčali.
Redale su se godine a Markova Kata rađala je djecu i njihova kuća odzvanjala je od sreće i radosti. Marko je marljivo radio i stjecao imetak, a i kuću novu je izgardio. Kako su godine prolazile Marko i Kata dadoše svojoj djeci velike škole. Dvojica sinova su sada poznati doktori a treći je profesor na fakultetu, a i kćeri se dobro udadoše. Imaše tako njih dvoje ništa manje nego četrnaestero unučadi.
Poslije Markove ženidbe sinovi od strica su otišli a strina se vratila svojoj kući. Marko joj je pomagao oko svega jer naposljetku iz te kuće jedino ona bila naklonjena njemu kad se vratio sa robije u selo. Strina je jako voljela Markovu djecu jer svoje unuke nikad nije ni upoznala, a njeni sinovi nisu dolazili kod nje. Dvadeset godina kasnije strina je umrla. Marko ju je pokopao kao svoju najrođeniju, a ona je svoj imetak i zemlju ostavila Marku.
Kad su unučad porasla rado su dolazili sad već ostarjelim Marku i Kati za ljetne praznike. Okupili bi oni unučad oko sebe, a osobito za Sv. Jakova i onako mnogobrojni izazivali bi veliku pažnju kod ostalog sela.
Poslje mnogo godina Kata je umrla a Marko je ostao sam.
Još uvijek možete sresti djeda Marka, a naći će te ga kako sjedi pod nadstrešnicom stare kuće gdje dimi lulu i gleda vrhove Velebita.

28.12.2010. u 17:51 • 1 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Free Web Site Counter
Free Web Site Counter

SADRŽAJ:

POVJEST BILAJA
- Bilaj kroz vrijeme
- Bitka kod Bilaja 1809.

PRIČE DOMOVINSKOG RATA
- Napad na Klisu kod Ličkog Novog
- Prvi oružani sukob u Lici
- Klopka kod Krive Like
- Napad na Ribnik

PRIČE
- Čestit i zahvalan
- Marko
- Brat mog oca
- Sveta voda
- Garov