Prvi pad Ribnika 1942. g
Dana drugi na treći desetog 42. godine obranu Ribnika činile su dvije satnije 94. ustaškog bataljuna sa oko sedamdesetak ljudi. Oni su bili raspoređeni na brdo preko rijeke Like, na cesti prema Počitelju, u kućama podnu Berluka i u kući Jurjevića kod prijelaza prema Sanu. Glavnu obrambenu utvrdu činile su popova kuća, škola i crkva na povišenju u samom selu. Ova tri zdanja bila su povezana sa rovovima i opasana žicom. U popovoj kući se nalazila i posada policije koju su spomenutog dana činila petorica žandara. Uz ove nabrojane u selu je još bilo dvadesetak ljudi seoske straže koji su bili kod svojih kuća u pričuvi.
Ribnik je napadalo četiri bataljuna devete brigade. Prvi bataljun od Metka pokrivao je potez željeznička pruga i Berluka, pa sve do brda preko rijeke Like. Jedna četa ovog bataljuna trebala je da se od kuće Došena kroz rijeku Liku neopaženo provuče pokraj branitelja. Zadatak joj je bio da zauzme policijsku postaju kod crkve. Drugi bataljun je bio raspoređen od krive Like uz cestu i dijelom polja do prkosa, a jedna njegova četa imala je isti zadatak da se probije neopaženo k utvrdi kod crkve. Kad se ove dvije čete spoje dat će znak za opći napad. Treći bataljun uz željezničku prugu od Sana pa do putničkog prijelaza kod Matićeve kuće. Jedna četa ovog bataljuna otišla je kod Kruškovca da spriječi dolazak pomoći od Lovinca vlakom. Zadatak trećeg bataljuna bio je da zaustavi dolazak pomoć braniteljima od pravca Gospića i osigura zaseok San. Četvrti bataljun nalazio se u Dupčenu kod Svete vode uz rijeku Liku. U ovom bataljunu nalazio se je i komesar Mile Jurjević Španac koji je bio iz Ribnika.
Treći desetog u dva sata iza ponoći, ubačene čete su savladale žandare u popovoj kući i ispalile svjetleće rakete kao znak za napad. Četiri su žandara zarobili, a jedan im je uspio pobjeći. Napad na Ribnik je istodobno počeo sa svih strana iznenadivši branitelj koji nisu mogli pružiti značajni otpor. Nakon dva sata puškaranja razbijena je obrana na svim mjestima. Jedan dio branitelja bio je zarobljen, petnaestak ih je poginuo u borbama, a ostali su se razbježali u noć. Do svanuća sve je bilo pod kontrolom partizana. Kad je svanulo partizani su po selu kupili narod i vodili ga kod Ribničke crkve. Iz naroda kojeg su doveli izdvojili su:
Basta Mate (Stipin)29g., Brozičević Ivan (Božin)30g., Brozičević Stipe (Jurin)60g., Dukovac Ante (Markov)21g., Dukovac Jure (Lukin), Dukovac Mile (Lukinov)29g., Dukovac Mile
(Stanišin)39g., Golac Blaž (Martinov)39g., Golac Frane (Mićin)32g., Golac Stipe
(Martiniv)39g., Grgurić Marko (Stanišin)38g., Grgurić Nikola (Ivanov)20g., Mudrovčić Ante (Radin)70g., Mudrovčić Stipe (Stipanov)21g., Ramić Jure (Podgorac)35g., Sekulić Jure
(Ivaniv-Škerin)23g., Sekulić Martin (Mijatov)23g. i Župan Jure (Josin)35g.
osamnaest muškaraca i bez suda ih strijeljali kao osvetu za pogibiju Mile Jurjević Španac. Po partizanima on je poginuo u Dupčenu od ustaške zasjede koju su postavili Ribničani. Gledajući raspored branitelja Ribnika, zaseok San nije imao ni seoske straže, a kamoli pola kilometra udaljenom Dupčenu neku zasjedu.
Kasnije je Mićo (N) uhvatio dva partizan kod Jazmačka. Jedan od njih je bio Jovo iz Divosela. Oni su ispričali da je Mile Jurjević bio komesar i utjecajan u partiji. Prije nego se krenulo u osvajanje Ribnika rekao je da niti jednom Ribničanu ne smije faliti kosa sa glave. Zbog toga su ga ubili. Po ovoj dvojici zarobljenih partizana to je napravio neki pjesnik Bjelobaba koji je iz četnika prešao u partizane. Većina partizana bila je iz susjednih srpskih sela. U Počitelju je ranije ubijen njihov pop, a oni su sumnjali na nekog od Ribničana. Zbog toga su pobili ove ljude da bi osvetili popa, a to je znao i komandant Kuprešanin i Basta.
Kad je svanulo četvrti bataljun je napadao željezničku stanicu Bilaj-Ribnik u kojoj je bila talijanska posada. Tek oko tri popodne u pomoć im je stiglo stotinjak pješadije i dva tenka. Oni su upali u zasjedu na Dupčenu i potjerani u utvrđenje oko stanice sa velikim gubitcima. Tako je potrajalo nekoliko dana dok iz Otočca nije stigla Lovačka bojna i izbacila partizane iz Ribnika. U ta nekolika dana partizani su opljačkali sve u selu što se je moglo odnijeti i odvezli u Magorić. Na posljetku su razvalili dobar dio pruge i ceste, a šine su odvozili.
Partizansko izviješće govori da su imali sedam poginuli i petnaest ranjeni.
Izviješće ustaške komande šturo piše o događaju u Ribniku. Navodi da imaju dvanaest mrtvih te trinaest ranjenih i da su partizani porušili dio pruge i ceste.
Kasnije kroz rat u Ribniku su se smjenjivale vojske kad koja, a bilo je i vremena kad u njemu nije bilo nijedne vojske.
BILAJ 1943. g.
U jeku pripreme za napad na Gospić partizani su u Liku dovukle znatne snage. Neke ličke partizanske brigade zauzimale su slabije branjena mjesta u okolici Gospića pa tako i Bilaj.
Dana 21/22 travnja treća brigada 35. divizije je prebačena u Vrebac, Ostrovicu i Barlete. Pridodata joj je i prvi i drugi bataljun druge brigade. U to vrijeme Bilaj je branilo osim domaće seoske straže i četvrta satnija devete bojne koja je stigla u Bilaj nekoliko dana prije napada. Satnija je bila raspoređena na nekolika položaja oko Bilaja. Položaj kod crkve na Klisi i pećini, na srednjoj glavici, gradini i na željezničkoj stanici Bilaj- Ribnik.
Napad je počeo nešto poslije 21 sat 22. travnja. Drugi bataljun prve brigade je iz pravca Barleta preko Medovače i Gaišća napao položaje kod crkve. Branitelje je iznenadio žestoki juriš i mnogo napadača, pa su se bez većeg otpora povukli. Većina seljana i seoske straže u tom djelu Bilaja napad je zatekao u kućama. Kad je nastalo puškaranje kod Butkovića i crkve,
Daćin sin Marko je na zadnja vrata kuće izašao u mrak i tad je teško ranjen, a poslije je i umro. Kćer Ive Josanova Pepa izašla je iz kuće i trčala je putem prema crkvi. Njoj je partizan pucao u leđa i ako je vidio da je to mlada djevojka. Njezin otac Josan je pošao za njom i na vratima kuće je ubijen.
Podlopčan Marko Čorak bio je služak 41/42 u Bilaju i odatle je otišao u partizane. Poznavajući dobro selo on je neopaženo doveo grupu partizana na Bilajsku Gradinu.
Kod bunara pod Gradinom bio je iz seoske straže Jablan, a sa njime i sin Ivan od četrnaest godina. Tu se zatekao i domobran Antić Ive Jojanova. Jedan im je ustaša rekao da su partizani ušli u selo, a oni su pošli putem na Gradinu jer su gore bile ustaše. Antić je išao prvi, a za njim Jablaj i njegov sin Ive, pri samom vrhu netko ih je zaustavio i pitao tko su, Antić je rekao da su ustaše. Na njih je iz blizine zapucano. Antić je smrtno ranjen, a Jajblana su zarobili. Kako je Ive bio nešto niže njega su ranili u glavu i on je tu i ostao. Jablana su držali u rovu odakle je čitavu noć slušao gdje mu sin zapomaže, a tek prizoru je umro.
Kad je svanulo Marko je vidio da je zarobljenik Jablan kojeg je dobro poznavao i odvede ga u Stevanovu kuću u kojoj je bio štab te ga na njegovu molbu partizani puste da pokopa sina.
Partizani su u jutro hvatali ljude po selu koji su bili u seoskoj straži i odvodili ih u Magorić zatvarati. Odveli su Mraović Ivu, Valentić Danu, Krmpotić Antu, Jakova Busiju i Šimunića Milu. Od tamo ih je pustio jedan partizan kojeg su poznavali od prije i pobjegli su u Gospić.
Prvi bataljun druge brigade je od Babulja napadao srednju glavicu, a njeni branitelji su se odmah razbježali, a oni su nastavili čišćenje kroz selo. Prvi i drugi bataljun se spojio kod Pudina bunara i od tuda su krenuli u osvajanje mostova na rijeci Liki. Most na željeznici je bio dobro utvrđen još od vremena dok su Talijani čuvali prugu. Imao je betonski bunker opasan žicom. Posada na njemu dala je žestok otpor ali ni to nije omelo napadače da ga osvoje. Ubrzo pao je i most na cesti u Novoselu.
Drugi bataljun druge brigade imao je zadatak da savlada jaku utvrdu na stanicu Bilaj - Ribnik. Kamena zgradu stanice bila je još opasana sa jednim zidom i dva betonska bunkera. Jedan se nalazio na brdašcu preko pruge , a drugi preko ceste na velikoj čistini. Neprekidnim jurišima i velikim gubitcima partizani su uspjeli istisnuti branioce iz zgrade, a tad je pao i bunker preko pruge. Bunker preko ceste imao je posadu od sedam ljudi koji su satima zadržavali napadače na odstojanju. Kad im je ponestalo streljiva odlučili su se pod okriljem noći na proboj prema rijeci Lici čija je krajolik bio kamenit. U proboju dvojica su izvukli žive glave, a ostali su bili ubijeni ili ranjeni.
U jutro iz Gospića upućena je druga lovačka bojna. Ona je stigla do Novosela i dalje se nije mogla probiti jer je most bili dobro branjen, a prelazak nabujale vode je u proljeće bio bi nemoguć. Bojna se odmah vratila u Gospić. Kako partizanima nije prijetio napad od Gospića oni su svoje snage prebacile u napad na Ribnik i Medak iz kojih su devetu bojnu i nešto četnika potisnuli prema Lovincu, a bojna je kasnije prešla Velebit i spustila se u Obrovac.
Dana 23.04.1943.g. u svome izvješću piše zapovjednik Artur Gustović.
«Deveta bojna koja je branila Bilaj skoro bez otpora prepustila je selo partizanima i raštrkala se u naokolo, dok se najveći dio četvrte satnije povukao u Ribnik i Medak gdje su kasnije i te položaje izgubili.»
Početkom svibnja partizani su okružili Gospić, a ta opsada trajala je sve do kraja svibnja dok nije probijen obruč od Karlobaga. Partizani su i dalje držali položaje istočno od Gospića.
Prvi i drugi bataljun treće brigade bio je u Bilaju i odatle držao položaje prema Gospiću. U jutro 22.06. iz Gospića u napad krenule su tri lovačke bojne i u kratkom borbama istjerale partizane iz Bilaja u Ribnik, Barleta i Vrepc. U zoru iste noći partizani su pokušali povratiti Bilaj, ali nisu imali nikakva uspjeha. Nakon većih gubitaka i protuudara Lovačkih bojnih odbačeni su sve do Krbavskog polja.
Mirno stanje u Bilaju jedva je potrajalo mjesec dana. Već sredinom rujna u Vrebac dolazi
tri bataljuna sa pratećim četama. Za napad na Bilaj bilo je oko 400 boraca trećeg bataljuna, četiri prateće čete i inženjerski vod. Dvije čete četvrtog bataljuna bile su u raspoređene kod sastavaka Like i Jadove u Kulici prema Lipama.
Bilaj poučen događajem u proljeće ojačao je ljudstvom glavne točke obrane pa je za obranu uz domaće seljane bilo i dvjestotinjak domobrana.
Napad je počeo 16.rujna u jedan sat iza ponoć, a komandant napadača bio je Lazo Radovanac.
Treći bataljun «Božidara Adžije» napao je uz podršku minobacača na položaje kod crkve i srednje glavice. Branitelji su ih spremno dočekali i uz velike gubitke morali su se povući. Nešto poslije dva sata jedna četa partizana upala je u rovove na srednjoj glavici i zarobila dva branitelja, a druga četa je osvojila krajnju glavicu otkud su se branitelji ranije povukli u selo. Već u tri sata četiri čete sa podrškom minobacača napadale su položaje na Gradini, ali obrana je bila toliko jaka da su napadači trpjeli velike gubitke. Ostavivši Gradinu napade su usmjerili na utvrđene bunkere na željezničkom mostu te na mostu u Novoselu. U žestokim napadima partizanska inženjerija je uspjela da ošteti oba mosta. Komandant inženjerskog voda Radica Popović ubio je jednog civila i zbog toga bio prozvan od svoje komande. U obrani Bilaja smrtno su stradali Joso Valentić i Mićina Mihelčić, a Ante Živković je ranjen.
U minobacačkim napadima partizani su pogodili jedan bunker i zapalili kuću u Novoselu. Pred jutro partizani su se povukli u Vrebac. Za velike gubitke sa mnogo ranjenih, po izvorima prve brigade za neuspjeh osvajanja Bilaja komandanti Lazo Radaković i Nikica Peinović bili su smjenjeni.
U rano jutro 20. rujna drugi bataljun prve brigade postavio je zasjedu ispod Visokog brda prema željezničkoj stanici Gospić. Na nju su naišla nekoliko zaprežnih kola koja su prevozila namjernice za posade u Metku. U prepadu zarobili su pet civila i vojnika u pratnji.
Početkom listopada partizani sustavno napadaju posade oko Gospića, a zbog brojnosti napadača i nemogućnosti obrane da ih zadrže Hrvatske snage povlače se u sam grad.
Već petog listopada Bilaj ostaje jedino mjesto oko grada koje partizani nisu zauzeli.
Danonoćni napadi i veliki gubitci nisu odvraćali partizane od namjere da uđu u selo. Dvanaesti listopada obrana se po nalogu zapovjedništva povlači sa Gradine i željezničke stanice u Novoselo prema Gospiću. Partizani ulaze u nebranjeni Bilaj. Do četrnaestog listopada vodile su se borbe oko Novosela i Visokog brda, a nekoliko dana kasnije sa pojačanim snagama pokušalo se izbaciti partizane iz Bilaja, ali oni su se obranili. Do kraja mjeseca u više uzastopnih napada na Bilaj uspjelo se potisnuti partizane prema Ribniku i Vrebcu.
Prve dane studenog Hrvatska inženjerija došla je popravljati mostove u Bilaju, a njih je čuvao prvi bataljun 15. domobranske pukovnije. Dva voda tog bataljuna smjestilo se na glavičicu lijevo od rijeke Like prema Čitluku. Treći studenog uvečer od Čitluka na njih je naišao jedan partizanski bataljun prve brigade. Ne znajući da su na glavičici domobrani, izašli su na brisani prostor gdje ih je dosta izginulo.
BILAJ 1944. g.
Početkom veljače 44.g 34. ustaška Bojna bila je prebačena iz Metka u Perušić, a potom i prvi bataljun 15. domobranskog puka. U Bilaju je ostao samo drugi bataljun i nešto seoske straže.
Nešto prije premještanja Hrvatskih snaga u Liku (Počitelj) je preko Velebita došla skoro cjelokupna 19. divizija i zauzela položaje istočno od Gospića. Bilajski doušnici dojavili su partizanima da je u selu malen broj branitelja i da je slaba obrana. Na tu dojavu pred jutro
Partizani su od Ribnika sa jednim bataljunom i nekolike čete Zadarskog odreda kretale između rijeke Like i Kranje glavice. No uvečer u Bilaj je došla Delkova jurišna sa četiri voda. Jedan vod je u kućama Valentića ,drugi kod mosta u Novoselu, treći pod Gradinom i četvrti u kućama Busija na Rosuljama.
Rano jutro bilo je gusta maglo, a jedna žena je uranila po vodu na izvor uz rijeku Liku. U kamenjaru primijetila je neku vojsku i povratila se kući da obavijesti Delkove. Brzo su dojavili ostalima o upadu partizana i sva obrana spremni je čekala da uđu u unakrsnu vatru.
Vod iz Busijini kuća zašao im je iza leđa od Dupčena pa prema Kranjoj glavici dok je vod iz Novosela zatvorio prostor na cesti između Bilaj i Rosulje. Vod od Valentića rasporedio se je od Kranje glavice pa prema Šerićki, a četvrti vod krenu im je u susret Jašišćkim putem. Za to vrijeme partizani su neometano napredovali uz prugu sve do blizu Jašišćkog puta. Napadnuti sa tri strane odmah su se počeli povlačiti trpeći ogromne gubitke, a potom su se razbježali na sve strane. Uspjelo se iz obruča izvući nekolike desetine partizana.
Već šestoga Veljače 44.g. 35. divizija u Vrebcu pripremila je tri bataljuna prve brigade za napad na položaje u Bilaju. Treća brigada 19. divizije od Počitelja preko Čitluka trebala je da zauzme Visoko brdo prema Gospiću i spriječi bilo kakvu pomoć Bilaju. Jedan bataljun Ličkog odreda trebao je da zauzme Bilajsku Dubravu i mlin na rijeci Lici.
U 15 sati tri bataljuna prve brigade krenula su u napad na Bilaj, jedan bataljun preko Medovače kretao se prema crkvi, drugi bataljun od Komljovače prema Kranjoj glavici i treći bataljun cestom preko Babulja prema Bilajskom groblju. Obrana Bilaja u dobro utvrđenim bunkerima spremno je dočekala napad. Jakom topovskom vatrom i jurišima partizana su uspjeli potisnuti obranu kod crkve i srednje glave prema Gradini. Obrana je uz jaku topničku podršku iz Novosela uspjela zaustaviti partizane na položajima u samoj Gradini.
U 17 sati Bilaju je stigla pomoć od jedne satnije ustaša koja je stigla preko željezničkog mosta
i utvrdila se na samoj Gradini.
Treća brigada 19. divizije koja je trebala zatvoriti cestu Gospić - Bilaj kasnila je sa zatvaranjem jer su je omele hrvatske snage koje su se nalazile nedaleko Novosela prema Ornicama
Jedna desetina domaćih Domobrana u Dubravi uspjela je da zaustavi bataljun Lovačkog odreda da zauzme položaje kod mlina. Tek oko 20 sati dijelovi treće brigade uspjele su izići na cestu Gospić - Bilaj i na nju postaviti tenkovske mine. U to vrijeme uz Gospića kretala se kolona od nekoliko tenkova i oklopnih vozila. Kad je prvi tenk naišao na minu ostali su ih zaobišli, a tad se razvila žestoka borba u kojoj su partizani uzmicali prema Divoselu i Čitluku.
Bataljuni prve brigade pregrupirali su se i u 20 sati uz žestoku pripremu ponovno napali na Bilaj i Gradinu. Zbog velikih gubitaka i dolaska tenkova od Novosela povukli su se u Vrebac.
Bataljun Ličkog odreda koji je zaostao u predjelu Dubrave 9. travnja pokušao je napasti položaje u Bilaju, a taj je napad u kratkom vremenu odbijen.
Početkom srpnja područje Bilaja i Ribnika učestalo je napadao Zadarski odred. Tako su 17. srpnja iz Čitluka i Ornica napali Bilajsko Novoselo. Za njihov napad saznalo se ranije pa su odbijeni uz velike gubitke.
U vremenu do 8. kolovoza bilo je pokušaja da se Bilaj napadne, ali sa malim snagama. Toga kolovoza u Ribniku i Bilaju bila je prva bojna trećeg posadnog zdruga. U 9 sati njih je napao Zadarski odred. Do podneva oni su zauzeli Ribnik i krenuli na Bilaj. Linija napada kretala se od desne obale Like pa do Kranje glavice. Željeznička stanica Bilaj-Ribnik bila je dobro utvrđena još za vrijeme boravka Talijana u njoj. Povlačeći se iz Ribnika posade u njoj su ojačane ljudstvom, a i Kranja glavica je pojačana sa pričuvom seoske straže. Podržani minobacačkom vatrom i jakim napadima ipak su zaustavljeni u danjem prodoru u selo.
Za napada na Bilaj čitavo vrijeme Gospić je bombardirala britanska avijacija. Tad je u gradu bilo i žrtava.
Nastavlja se
Post je objavljen 02.12.2012. u 20:33 sati.