Kad sam navršio osamnaest godina pozvao me je moj tata. Posjeo me na stolicu preko sebe i značajno mi rekao kako moramo ozbiljno razgovarati. Nikad ga tako ozbiljna nisam vidio pa me je zatekao. Odmah je počeo da govori.
- Sad si odrastao i dovoljno pametan pa ćeš razumjeti što ću ti ispričati.
Imao sam starijeg bata koji je po završetku rata nestao, a mi smo vjerovali da je negdje u povlačenju poginuo. On je nekako izbjegao u Njemačku i tamo se dugo prikrivao, a pomoglo mu je što je i prije poznavao njemački jezik jer je završio gimnaziju u Gospiću.
Prvi put se je javio sredinom šezdesetih, po jednom poznaniku poslao mi je pismo i molio da se nađemo.
Našli smo se u Trstu, možeš misliti kakav je to susret bio nakon dvadeset godina. Taj jedan dan što smo proveli skupa bio je za mene nezaboravan. Toliko me je pitao o svemu da nisam prestajao govoriti satima. Na kraju mi je predložio da dođem k njemu u Njemačku.
Nekoliko mjeseci poslije ja sam dobio papire i otišao u Minchen gdje me je brat dočekao. Nakon nekoliko dana gdje smo proveli skupa počeo sam da radim. Posao koji mi je našao bio je dobar, tako sam prve marke zaradio i nešto poslao kući jer smo ovdje jako teško živjeli.
Kod kuće sam ostavio ženu, sina i tvoju baku. Nakon pola godine vratio sam se kući da bi i ženu poveo sa sobom u Njemačku. Sin je već bio dosta veliki i mogao je ostati sa mojom majkom koja se je mogla brinuti za njega.
U jesen se moj brat oženio sa dosta mlađom Dubrovčankom iz obitelji Bartul, koja je s njim radila duže vrijeme. Nikad nismo razgovarali o njihovom poslu, a niti su ga oni kad spominjao samo znam da su jako puno zarađivali.
Često smo se družili uz pivo kad kod njega kad kod mene u stanu, a i naše su se žene dobro slagale i bili smo sretni. Materi i sinu kod kuće više ništa nije falilo, a novce smo čuvali za novu kuću. U proljeće bratova žena je rodila sina, a mi smo bili kumovi na krštenju.
Ja i žena smo početkom ljeta došli kući i tad sam majki rekao za brata i molio je da nikome ne kaže. Proveli smo tri sedmice kod kuće i vratili se ponovno u Njemačku. Brat i njegova žena dobili neke nove poslove, a kako moja žena nije radila za stalno pa je prihvatila da čuva bratova sina. Dani su brzo prolazili došao je i Božić, a ja nisam mogao da dobijem nekoliko slobodnih dana pa smo za blagdane ostali u Njemačkoj. S bratim smo dočekali i Novu Godinu. Par mjeseci kasnije smo proslavili i prvi rođendan njegova sina. Ne sluteći ništa ja i žena spremali smo se za Uskrs kući kad su nam na vrata došli neki ljudi, a sa njima je bio čovjek koji je govorio naš jezik. Rekao nam je da je moj brat i njegova žena poginuli u prometnoj nesreći. Bili smo toliko utučeni i izgubljeni da nisam dobro razumio što nam govore. Na odlasku ti ljudi su mi rekli da će sutra ponovno doći. Žena i ja tu noć nismo spavali niti smo puno govorili. Sutradan su ponovno došli i sve nam ispričali o bratu i njegovom poslu te su nas molili da bratova sina posvojimo.
Tad sam sa ženom dugo razgovarao i ona je prihvatila da tako učinimo. Kroz par dana donijeli su nam dokumente koji su glasili da je bratov sin moj i ženin sin.
Ja nisam tvoj tata, a niti je moja žena tebi mama ja sam ti stric. Dovoljno si veliki da sad možeš podnijeti istinu.-
Za čudo nisam osjećao ništa niti sam previše bio uznemiren, samo sam zurio sad ne u svog oca već u strica. Stric je dalje nastavio svoju priču.
-Kući nismo dolazili sve do Božića, a za to vrijeme smo se čuli preko pisma . Na tvojim rodnom listu bio je izmijenjen datum tvoga rođenja, a za roditelje stavljeno ime moje i ženino. Kad smo se vratili nitko nije posumnjao da nisi naš. Sve je dobro prošlo, ženu i tebe sam ostavio kod kuće, a ja sam se ponovno vratio u Njemačku. Oni ljudi su bili prijatelji tvoga oca i mene su dali sve dokument koje je tvoj tata ostavio u slučaju da mu se nešto dogodi.
Tajnu moju i ženinu i sav novac i imovinu tvojih roditelja sačuvali sam do tvoje punoljetnosti. Sad možeš odlučiti dali ćeš se i dalje zvati našim.-
Otac (stric) naglo je zašutio i nakon nekog vremena rekao je da će mi još toga ispričati.
Bez razmišljanja sam ih prihvatio kao roditelje i za mene ostalo je sve isto što se njih tiče.
Predložio sam im da i dalje ovo što mi je ispričao ostane naša tajna što su oni prihvatili.
Nekoliko mjeseci poslije ocu(stricu) rekao sam da bi krenuo s njime u Njemačku da posjetim grob svojih roditelja. Pristao je i za par dana sjeli smo u vlak.
Početak putovanja proveli smo mučeći da bi naposljetku otac(stric) rekao da mi ima još toga za reći što je prešutio.
-Prijatelji tvoga oca su mi ispričali da ti je otac bio veliki čovjek koga su oni puno poštovali
i da je nastradao radi posla. Nisu mi rekli kakao, ali već ću te uputiti na njih pa ćeš saznati.
Dosta je tajnovita njihova smrt jer meni i ženi nisu dali da idemo na pogreb navodno zbog sigurnosti. Poslije mi je bilo čudno kako su napravili sve one dokumente kojima smo tebe posvojili, a i količina novca koju smo dobivali za tvoje uzdržavanje.-
Do kraja putovanja više tema naših razgovora nisu bili moji roditelji. Po dolasku u Manhaim
smjestio sam se u hotel nedaleko od stana oca (strica). Nekoliko dana kasnije otac (stric) stupio je u kontakt sa tatinim prijateljima koji su se odmah odazvali.
Upoznao sam prilično žilavog starčića i njegovog pomoćnik koji je jako dobro govorio hrvatskim, a malo je bio stariji od mene.
Istog dana smo krenuli u Studgart . Iduće jutro poveli su me u jednu ustanovu ili nešto slično arhivu. Tu su mi pokazali neke dokumente od 1947 iz kojih je pomoćnik čitao. Između ostalog
gdje se moj otac prima na posao prevodioca . Još su tu nekolika dokumenta koja se vežu uz ime moga oca i to je bilo sve u ovoj ustanovi. Istog dana otišli smo u glavnu policijsku zgradu gdje su me prijavili na boravak. To vrijeme stari je nekamo otišao, dok smo mi čekali neku potvrdu doveo je jednog policajca u odori koji je imao velik čin. Pri upoznavanju vidio sam da je policajac vidno uzbuđen, a nije prestajao sve vrijeme govoriti. Kad je pomoćnik počeo prevoditi shvatio sam da je taj čovjek nekad radio sa mojim ocem. Poveo nas je u svoju kancelariju i odmah pokazao neke slike na kojima je bio moj tata, jako je sličio ocu (stricu).
Iz čitavog razgovora sa policajcem saznao sam da je moj otac radio u ovoj ustanovi kao policajac, i da je brzo napredovao u poslu te je kasnije prešao u Intrnacionalnu policiju. Pomno sam pratio starčića i njegovo zagonetno lice i stalnu potvrdu na govor policajca. a
sigurno je sve znao samo me je htio provesti očevim putem. Na kraju nam je policajac ponudio pomoć koju smo prihvatili. Starčića sam pitao da li je on znao što nam je policajac govorio. Potvrdio je i rekao da je sve vrijeme radio sa mojim tatom.
Idući dan pošli smo u jednu veliku zgradu, a na ulazu je bila neka vrsta kontrole. Kad smo prošli kontrole dočekala su nas dvojica djelatnika, mene i pomoćnika poveli su neku veliku prostoriju sa puno arhive dok se starčić nekamo izgubio.
U kutu prostorije sjeli smo u udobne fotelje te su nas ponudili i kavom. Neko vrijeme pomoćnik i djelatnici su razgovarali, a onda je pomoćnik rekao meni da je ovo sjedište Internacionalne policije za Njemačku. Nedugo poslije stigao je i starčić sa jednim čovjekom,
Dok mi je pružao ruku upitao me je kako je kod kuće. Bio je to jedan Bosanac koji radi ovdje godinama. Ubrzo smo ostali sami, a Bosanac je krenuo sa pričom-
-Kad sam došao ovdje radit tvoj otac je već bio ovdje. Kasnije sam i sam dodijeljen njemu za pomoćnika. On je bio uspješan operativac na jugozapadnom terenu i s njime sam proveo godinu dana.- još je ponešto rekao o poslu, a tada je spomenuo moju majku
-U odjel je došla djevojka iz naših krajeva, a radila je kao prevodilac. Bio sam s tvojim ocem kad su se njih dvoje upoznali, odmah se između nešto dogodilo. Toliko su bili bliski da se nikad nisu razdvajali, a nekoliko mjeseci kasnije zajedno su počeli i raditi.
Ona je bila iz Dubrovnika od poznate obitelji Bartul , a navodno je pobjegla od kuće jer joj je otac bio jako strog, O njoj ti mi svi malo znamo, a tako i o svima koji su ovdje radili.
Tvoj otac i ona jednom su otišli u Italiju i tamo im se je izgubio svaki trag. Sva nastojanja da ih nađemo nisu urodila plodom . Deset godina kasnije naši su našli gdje su pokopani i njihove ostatke prenijeli u naše groblje.
Pozdravio sam se sa Bosancem i sa starčićem otišao na grob roditelja.
Kući sam se vratio za dva dana i već sljedećeg dana krenuo u Dubrovnik da potražim svojega djeda ili bližu rodbinu. Kako je u Dubrovniku bilo više obitelji Bartul potraga nije bila jednostavna. No na kraju uz pomoć jednog danjeg rođaka moje mama stigao sam i pred kuću svoga djeda. U kući je bio starac sa obitelji, a kad sam im rekao tko sam svi su zurili u mene.
Djed je prvi počeo da govori.
- Slušaj dijete mi nikad nismo imali takvu kćer i naša kćer nikada ne bi otišla iz naše kuće pa tako ni ti nisi moj unuk. Nego se vrati otkud si i došao.- Nisam bio iznenađen ovakvim stavom jer svi su se bojali da ću ja nešto tražiti od njih. Shvativši da se ovaj starac nije promijenio sve ove godine samo sam im rekao. – Stvarno nisi djede zaslužio da saznaš istinu o svojoj kćeri, ma kakva ona bila. Sad sam siguran da ovdje nemam djeda ni rodbine.-
Otišao sam iz kuće sa gorčinom u grlu, ali i sa spoznajom da su moj otac(stric) i moja majka (strina) predobri ljudi da bi ih ikada napuštao.
I dalje sam ih zvao mamom i tatom i dalje sam ih volio kao i prije.
Post je objavljen 09.01.2011. u 18:18 sati.