Sredinom listopada 1991. godine u Lici je nekoliko dana bila gusta magla, pa se nije moglo vidjeti da li ima pokreta duž linije iako smo svakodnevno izviđali koliko nam je magla dopuštala. Od Ribnika prema Počitelju i Metku linija je bila stabilna i obje strane su bile na prvobitnim položajima.
Na večernjem sastanku načelnik topništva izvijestio je da su njegovi izviđači uočili tenk na području Krive Like između Ribnika i Počitelja. U jutro smo otišli da to provjerimo. Kako je bila gusta magla nismo vidjeli ništa s naših položaja. Uzeli smo opremu i uputili se niz cestu tristotinjak metara od naših položaja prema Krivoj Lici. S lijeve strane ceste bila je uzvisina s koje se moglo vidjeti mjesto i položaj na kojem je viđen tenk.
Čekali smo. Tek oko deset sati magla se počela dizati i uskoro smo vidjeli metu na čistini iza njihovih rovova. Dogovorili smo se tko će voditi rakete i koliko. Postavili smo dvije rakete na lansere, a vođa je bio Kumić. Za neko vrijeme magla se razišla i cilj je bio kao na dlanu, pa smo započeli akciju.
Kako rakete koje smo zarobili u gospićkoj vojarni nisu bile tehnički ispravne, tako nam je prva raketa pala odmah nakon lansiranja. Druga je krenula u pravcu cilja i sve je izgledalo dobro, a kad je trebalo da udari i učini bljesak ona je naprosto prošla kroz tenk i nastavila prema Velebitu. Tad smo shvatili da je klopka, pa smo se odmah povukli s tog mjesta prema cesti. Nismo ni stigli do ceste kad je iz sveg oružja zasuto po nama. Uspjeli smo se dočepati jednog jarka uz cestu dubine tridesetak centimetara. S jedne strane je bila oveća živica, a s druge asfaltirana cesta. I ova nekolika kvadrata za nas četvoricu bila su prevelika jer su se mine zabijale tik do nas. Jedan naš kolega imao je veliku kovrčavu kosu te mu je oveći geler prošao kroz nju, a on je vrisnuo tako glasno da smo mislili da je gotov, ali sva sreća, samo je bio podšišan.
Pripremili smo se na pješadijski napad cestom od Počitelja. Znao sam da nemamo velike šanse obraniti se, a ni neku pomoć nismo mogli očekivati od naših jer su cijelo vrijeme bili tučeni iz svih oružja. Prateći detonacije čuo sam da je nekoliko minobacača proradilo od Živinog položaja i to mi je ulilo kakvu takvu nadu da će bar spriječiti njihovu pješadiju da iziđe na otvoren prostor. Tako je potrajalo nekoliko minuta te je vatra s nas prenijeta na Živin položaj i tako smo dobili šansu. Trčali smo prema našim položajima gdje smo ostavili vozilo pokraj zadnje kuće koja je već u veliko bila u plamenu. Imali smo prilično dobrog vozača i sad smo se pouzdali u njegove sposobnosti da će nas izvesti iz ove guste situacije. Kad smo izišli na čistinu tenk nas je počeo gađati te je pogodio jednu oveću jelu uz put koja je pala preko ceste. Ni sam ne znam kako smo prešli preko nje da se nismo prevrnuli. Ludom vožnjom izišli smo iz opasne zone te se uputili prema Gospiću. Kad smo bili na pola puta do Gospića stali smo kod jedne postrojbe koja je imala sklonište jer su granate počelo padati u blizini nas. Postavljanje klopke bio im je cilj likvidirati moju grupu da bi lakše prilazili tenkovima i oklopnim vozilima prema našim položajima. Domet raketa bio je tri kilometra stoga je njihovo oklopno oružje moralo biti duboko iza pješadije i prve linije, a to im nije ulijevalo sigurnost.
Post je objavljen 10.01.2010. u 20:37 sati.