Putujući vlakom za Zagreb sjeo sam u klupu nasuprot starijem gospodinu, a poslije mene u odjeljak ušao je i meni poznati Jure. «Je li slobodno» kratko je upitao, a na naše klimanje glavom sjeo je do mene. Odmah sam vidio da me Jure ne poznaje, a tako je i najbolje. No gospodin preko nas nije skidao pogleda sa Jure, kao da ga zna odnekud. Tako sam ja postao promatrač ponovnog susreta dvojice borac iz drugog svjetskog rata.
Sredinom 1943 Ustaše su po drugi put osvajale Medak, borbe su se vodile na samom ulazu u mjesto. Velika prepreka bio je potok Glamočnica a most je bio dobro branjen. U kratkom ali žestokom napadu Ustaše su prešle i potok i moste te su se partizani povukli iz Metka.
Jure je bio mladić od oko dvadeset godina, uza sve hrabar i odlučan. Stao je na mostu i vidi partizana pod mostom gdje se priljubio uz nosač konstrukcije «predaj se» viknu mu, a partizan kolebajući se ipak odbaci pušku i iziđe ispod mosta. Nedugo zatim prilazi im Ante i kaže «Jure daj da ga ja ubijem».»E nećeš ga ubiti, ja sam ga zarobio i sad je moj». Ante obilazio partizana i zagledao pa za neko vrijeme ponovno Juri «Ma Jure daj da ga ubijen ako boga znaš».
Jure mu hladno odgovori «ulovi drugoga ako ti je do ubijanja, a mene ostavi na miru» Jure istog popodneva preda zarobljenog partizana vlastima u Gospić a dalje ga nije bilo briga. Kako se rat završavao, a partizani osvajali grad po grad došao red i na Gospić a tvoj ti Jure sa vojskom pa za Rijeku. Tamo ga i zarobe
pa nekolike godine robije. Kad je došao sa robije u selo nigdje ništa ma ni za pojest, a kamoli za obući. Kuća puna gladnih usta svi mlađi od njega, a otac se nije nikad javio tko zna da li je i živ. Seoski odbornici nisu mu dali mira nego ga vazda proganjali i optuživali sad za ovo sad za ono. Težak Jurin život bi.
Sad ide u Zagreb jer mu je dijete tamo u bolnici već duže vremena ne zna što će biti s njime.
Nakon nekog vremena gospodin upita Juru «Druže ti si iz Gospića», a Jure samo klimne glavom.»Baš iz grada ili iz nekog sela, ja sam ratovao u Lici skoro tri godine i poznam dobro ovaj kraj». Jure bi najradije pobjegao od gospodina ali se nekako umiri i tiho prevali preko usta da je iz Ribnika.
I gospodin je vidio da je u Jure strah a i ljutnja pa će nastaviti « Jure ja te poznajem iz rata» Kad je gospodin Juru imenom zazvao Jure se zagleda u njega ali ga ne prepozna «Ja vas gospodine ne poznajem, može biti da sam vas zaboravio» završi Jure zureći u gospodina. «Nisi me mogao upamtiti ali sad ćeš se sjetiti, gdje ti je onaj Ante što me je htio ubiti a ti me nisi dao» Juri proleti kroz glavu sav rat i poraće pa se promeškolji na klupi i ništa ne reče.
Gospodin nastavi «Ja sam ti onaj što ga ti zarobi ispod mosta u Metku i ne dade Ante da me ubije već me preda vlastima po ratnom propisu».
Gospodinu bijaše ime Duje a bio je rodom od Splita, nekako ga ratni vihor donio u Liku gdje je dugo ratovao na ovim prostorima. Poslije Jurine predaje vlastima u Gospić bio je nedugo zatim razmijenjen a kasnije je ostao raditi pri komandi u Zagrebu.
Dujo je ispričao svoj put pa na kraju upita Juru «Kojim poslom ti u Zagreb»
Jure je dugo zamuckivao da bi na kraju odgovorio kako ide djetetu u bolnicu.
Kasnije. Dujo pitanje Juri, Jure odgovor i tako smo stigli i do Karlovca. Na kraju i Jure ispriča svoj životni put.
Već pred Zagrebom kad sam mislio da je ovoj priči kraj ali ipak.
Dujo kaže» Jure ti idi u bolnicu a ja ću da dođem za tobom nadam se da ti mogu pomoći». Jure odgovara « Ma nema potrebe već nekako ću se snaći». A Dujo će
«Ne šali se s tim zadužio si me do groba».
Kasnije sam sreo Juru na Gospićkoj pijaci pa mi je usput ispričao kako mu je Duje dobrano pomagao.
13.04.2010.
Post je objavljen 16.05.2010. u 20:00 sati.