Prije i sad https://blog.dnevnik.hr/dubcen

subota, 29.01.2011.

Sveta voda

Kroz ličko polje nekad je postojala cesta Marije Terezije. Cesta se spuštala od Lešća preko Studenaca u Perušić. Odatle na stari Lički Osik, pa kroz Ostrovicu u Baelete.Preko Jadove sa istočne strane Bilaja u Ribnuk i dalje kroz Medak , Raduč i Sveti Rok pa na Malom Alanu.
Tom cestom su redovito vozile diližanse i povezivale su krajnji jug sa unutrašnjosti zemlje.
O jednom putniku ostala je priča koja se prepričavala u narodu.
Najstarija Kćer Marije Terezije Ana u devetnaestoj godini zadobila je upalu pluća na dvorima u Beču. Na savjet liječnika otišla je u Dubrovnik na oporavak. U ono vrijeme najmodernija bolnica u carstvu nije ju mogla izliječiti. Nakon pola godine Ana se odluči na povratak u Beč da tamo umre. Po povratku iz Dubrovnika stigli su petog dana u Lički Ribnik. Dug put i bolest iscrpi su Anu snagu i trebala je odmor. Ribnik nije imao mjesto gdje bi se odsjelo, pa je još za dana trebalo stići u Perušić gdje ima konačište. No odmah po izlaska iz Ribnika Ani se stanje toliko pogoršalo da je zatražila od pratnje da stanu..
Tu na otvorenom polju uz kamenjar bio je izvor vode. Anine sluge su donijele malo vode sa tog izvora da se osvježi. Nakon nekolika gutljaja Ana je osjetila gdje joj se snaga vraća u tijelo, a pola sata kasnije sama je hodala oko kočije. Pratnju je tražila da ovdje podignu šator i da zanoće. Sluge i pratnja su se samo kriomice pogledavali i u čudu gledali Anu kojoj se život vraća u tijelo. U zoru Ana je otišla sama na izvor, a sluge su je čule gdje pjevuši uz žubor vode. Proveli su još jedan dan kraj izvora i Ana se toliko oporavila da je ostatak puta lako podnijela. Poslije su ljudi često viđali konjenike kako toče vodu na izvoru i nekamo je odnose. Ana nije umrla kako su mislili, već je otišla u jedan samostan i tamo se zaredila za časnu sestru. Poslije ovog događaja poživjela je još tridesetak godina.
Iduće godine od kako je Ana boravila na ovome izvoru stigli su graditelji i uz sam izvor počeli graditi kapelicu. Iste godine kapelica je bila i završena. Ribnik je imao crkvu u samom naselju pa ovu kapelicu seljani nisu često posjećivali, a tako ni održavali. Iako napuštena kapelica se održala preko sto pedeset godina. Na posljetku kapelica se urušila, a sav njezin kamen ugrađen je u željezničku postaju Bilaj - Ribnik kad je Likom prolazila željeznica.
Poslije Aninog odlaska pročulo se je o ovom izvoru, a ovdašnji narod izvor i mjesto na kojem je kapelica sagrađena prozvali su Svetom Vodom. Uistinu taj izvor ni u najsušnijoj godini nije ostajao bez vide. Mnogi su ga pili ali najviše iz potrebe kad bi drugi izvori presušili, a njega su nosili i iz daljih mjesta. Propitujući ovdašnji stari narod o Svetoj Vodi nitko pouzdano ne zna reći da li je i kasnije bilo za čuti da je ta voda nekome pomogla da ozdravi.
Jedan djeda koji je živio nedaleko izvora rekao mi je da su njegovi uvijek pili tu vodu i da nikad nisu bolovali, a da su svi sa životom prelazili devedesete godine. Tako je i djed umro u devedeseti drugoj godini i nikad nije bio bolestan.
Danas malo ljudi zna gdje je izvor jer je zarastao u šikaru i draču kao da se kanio sakriti od ovog novog svijeta.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Free Web Site Counter

SADRŽAJ:

POVJEST BILAJA
- Bilaj kroz vrijeme
- Bitka kod Bilaja 1809.

PRIČE DOMOVINSKOG RATA
- Napad na Klisu kod Ličkog Novog
- Prvi oružani sukob u Lici
- Klopka kod Krive Like
- Napad na Ribnik

PRIČE
- Čestit i zahvalan
- Marko
- Brat mog oca
- Sveta voda
- Garov