Dubaka: Si moji bregi...

Iako je proljeće počelo još prije tjedan dana, ovo jutro nije se u samom startu pokazalo kao lijepo proljetno jutro – više je to bilo jedno jesensko jutro, kao da smo na južnoj Zemljinoj polovici gdje je jesen i započela. Nočas smo pomaknuli satove, spavali malo manje i možda je sve to skupa razlog što se na ovonedjeljni pohod odazvalo malo stezaša.

U 7,45 ( kak ono vole reči, po novom vremenu) našli smo na sastajalištu samo Peru. Žalosnim pogledom tražio je po Trgu hrabre stezaše koji se ne boje loše prognoze i koji su usprkos najavljenoj kiši odlučili krenuti Brežiškim putem na pohod što ga već 25 put organizira PD Brežice. Svojim dolaskom oraspoložili smo Peru (tak si ja barem mislim ): Hržeki, a odmah za nama pojavila se Ivanka, pa Željka, Mirjana, Ivek a u zadnjim minutama stigao je i chef Tonček – Jožu ćemo pokupiti u Klanjcu. Krenuli smo po planu, hrabro u oblačnu avanturu koja bi mogla postati i mokra kišna skitnja.
Čatež ob Savi – jedva smo se parkirali – zbor pohodnikov je ob 9 uri na parkirišču pred cerkvico gdje je ubrzo po našem dolasku završila jutarnja misa i naš vozač je propisno preparkirao našu srebrnu strijelu da ne stoji na zelenoj površini.

– okupili smo se u dobrom broju – po polasku su organizatori izbrojili 100 planincov – zapravo mogu napisati šetača jer bi ovo trebao biti jedan lijepi izlet laganog hoda (samo da nema kiše )
Naša krajnja ciljna crta nalazi se u selu Globočice gdje je Kmetija pri Martinovih i gdje nas čeka fina klopica za koju se prije polaska moramo prijaviti , nudi se ričet sa kobasom, janjetina i odojak.



Slobi – JA HOĆU JANJETINU (njega smo dali na oglasnu ploču a svi smo se prijavili za toplo malco in pijačo)

Krenuli smo prema planu, oko 9,15 prema Šentviškoj gori.

Nakon desetminutnog cupkanja po asfaltu ostavili smo civilizaciju i uputili se u još tužno neprolistanu šumu


Tmurno ali suho i ne prevruče jutro navelo je večinu da se dobro obuku, ali prvi lagani uspon i brzi hod u startu natjerao je mnoge da se oslobode suvišne robice.
– prvo skidanje završilo je bez nekih sočnih scena ...

- u klancu

Vodič, jedan mudri bradati striček koji je pažljivo čitao kartu, autoritativno je gazio stazu na čelu kolone, ali ipak je tu i tamo skrenuo u krivom pravcu. Svaki sumnjivi puteljak potražio je na karti, pa mi koji smo plazili u drugom dijelu kolone nismo ni osjetili njegovo početno nesnalaženje – jer dok smo mi stigli do kritične točke, vodič se već vraćao na pravi put.

- Pero kontrolira društvo . Tu je situacija sa vremenom još dobra, ali negdje između ove i slijedeće slike ipak je počela padati kiša.



Prva kontrolna točka nam je crkvica Sv. Vid od koje je lijepi pogled na Brežice.
Taman prije crkvice nalazi se na «motel» koji je bio zatvoren što je razočaralo inače poslovično veselu Mirjanu: A TU BUMO MALO ODSPAVALI ???

– pogled od SV Vida – visina 386 metara -

Kratko zaustavljanje iskoristili smo za slikanje, žiganje knjižica i još koješta u šumici - problem je samo što još ništa nije prolistalo pa se pogled otvara u svim pravcima... Mislim na bliže pravce par metara oko crkvice... jer dalji pravci prema našim zagorskim krajevima zatvoreni su pogledu zbog tmurnih oblaka...

Za nastavak puta mir i dobrotu ponudilo nam je i malo raspelo na križanju šumskih puteva

Spusili smo se uz uređene vinograde prema bijeloj cesti – i umjesto da je prijeđemo skrenuli smo kao svatovi prema klijetima - to nas je zapravo zaveo put prema Globočicama (poslije smo saznali da je to zapravo put prema mjestu gdje nas čeka janjetina i ostale delicije – mora da su to mirisi toplog pečenja krivi za skretanje ) no, vraćamo se u šumu pa preko polja do Sobenje vas i onda opet u šumu prema V. Cirniku.

( I mislim si u tom trenutku - dobro je što kiša samo šprlji, istina da je dosadna ali ima i vedra strana: naša kolona je veselo šarena od raznobojnih pelerina i lijepo ukrašava još uvijek golu šumu.
– POGLED NA PLANINARSKO ŠARENILO KROZ GRANJE

Slijedeće odmorište je na Velikom Cirniku ( kojega čini mi se zovu još i Goli Cirnik – mada ne znam zašto jer je oko nas sve šuma ).Tu su članovi PD Brežice izgradili malo sklonište nazvano Zavetišče vesela Micka i pred tom simpatičnbom hižicom nas je dočekala vesela vatrica uz koju smo čak posušili frizurice

– veselo uz vatricu

AH TA KIŠA – MORAM SE UREDITI
Popenjali smo se na 621 m nadmorske visene - a krenuli smo sa oko 185 m u Čatežu.
Iako je uz krijes bilo ugodno, rominjajuća kišica natjerala nas je dalje.


Šuma, pa onda livadica sa otvorenijim pogledom, pa zapuštena kmetija i opet šuma. Spust prema lovačkoj kući lovačkog društva Čatež – i na trenutak se kod mene probudila nada da su tradicionalno druželjubivi lovci u svojoj kuči - ali moje želje nisu se ostvarile pa smo nastavili dalje prema selu Globočice (kamo smo stigli za oko pola sata ).


TURISTIČNA KMETIJA PRI MARTINOVIH bila je naša zadnja kontrolna točka gdje su nas domaćini dočekali sa toplim čajem. Iznenađujuće se tu prva pojavila naša mala zadnja skupinica ...Naime, iako je na pohodu bilo samo devet stezaša, zastupljeni su bili svi naši borbeni rodovi: Peru i Slobića bi SvjeBa svrstala u Hitriće, dok se ostalih sedam Sporiša još podijelilo u tri podskupine - Mirjana i ja smo se jedno vrijeme «natjeravale» sa nekim izrazito pričljivim Slovenkama među kojima je jedna sa prodornim falsetom objašnjavala svoje prehrambene navike – a bile su ni brze ni spore, upravo onog tempa koji nam je bio ni za pretjecati niti za usporiti... Negdje u sredini skupine, odmah za nama, ( ali opet na pristojnoj udaljenosti od rasfalsetirane planinke ) šetali su lagano Joža i Ivek, dok su Ivanka, Željka i Tonček nakon Sv. Vida sumnjivo sve više zaostajali i zaostajali – a kod Martinovih se zagonetno pojavili prvi i več popapali svoj ričet kad smo mi došli...
Naravno da smo svi dan proveli ugodno, i laganom kišicom osvježeno pješačenje završili dobrim raspoloženjem i cvičekom .

– vesele Zagorske steze pri Martinovima

Istina da smo u početku planirali pješice natrag do startne pozicije – ali dok smo se borili sa cvičekom i ostalom okrepom, kiša je počela jako padati i naši snalažljivi vozači obradovali su nas kao i uvijek – dopeljali su autiće u dvorište Martinovih i dalje smo produžili na kotačima. Sve što se događalo putem do Zaboka, ovaj puta ćemo znati samo mi – mogu samo dati kratku crticu – naravno da smo još malo produžili druženje .. DUBAKA58

U lijepa jutra kao što je današnje, sunce izlazi svakim danom po otprilike pet minuta ranije od prethodnog dana. Danas je izašlo i obasjalo Zabok negdje oko 6, 25 i obećalo nam prekrasno vrijeme – idealno za šalabajzanje po Žumberku. Već u 7,20 prebrajali smo se pred autobusom, a malo kašnjenje u polasku neće utjecati na poštivanje planirane satnice. Raspoloženje je -kao i uvijek kod Stezaša bilo odlično, a ženski dio društva doslovno je odmah po polasku procvao jarkim bojama crvenih karanfila kojima nas je počastio predsjednik povodom 8. ožujka, Dana žena.


Sve smo se obradovale malom znaku pažnje i složile se da je taj zapravo lijepi cvijet nepravedno zanemaren ili čak sakrivan debelo u kut cvjećarni. Mnogi su ga se gotovo sramili kupovati zbog poistovjećivanja sa socijalističkim (ili još strašnije komunističkim) simbolom – a karanfil je zapravo u zapadnom kršćanstvu znak čiste i nesebične ljubavi.

Kamo smo krenuli? Na Žumberak, granično gorje između Republike Hrvatske i Slovenije – ali ovaj puta ćemo zaobići Svetu Geru: susret, izlet i druženje organizira HPD Vihor Zagreb i idemo iz Sošica preko planinarskog doma Vodice na vrh Ječmište te na ručak u Kalje.

U Krašić smo stigli na vrijeme, dovoljno da još stignemo popiti kavu u jednoj od tri mjesne birtije ( jednu su zaposjeli Vihoraši, jedna je bila u takvom stanju da smo je radije prepustili domaćim župljanima koji su upravo izašli iz crkve i morali negdje raspraviti tjedne događaje a sigurno i propovijed ).Odabrani – preostali - lokal nudio je relativno snošljiv ambijent pa smo zasjeli...



pregledali smo tekuću ponudu iznad šanka i uočili piće boje ciklame?! Boris je ustvrdio da bi to trebala biti votka šumsko voće i pošto je Pero bio jedini za stolom bez realizirane narudžbe odlučili smo da isproba fantomsku pijaću svemirske boje, no, naša i njegova odluka nekako se nisu poklopile, tako da smo ostali bez prave informacije o intrigantnom napitku. Iz Krašića smo krenuli u 9,15 i vezano za vrijeme polaska po tko zna koji put smo pretresli «frtalj i trifrtalj» termine, i opet je bilo pokušaja da me se nauči ovo znanstveno određivanje vremena ( odustali su nakon Slobekovog vapaja kako njemu to nije uspjelo u proteklih 27 godina i nema šanse da to netko uspije sad u 3 minute ).


Formirali smo dvije grupe: A koja ima u planu hodati oko 4 sata preko doma Vodice na vrh Ječmište, i grupu B koja će u 3 sata hoda od Petričkog sela preko S. Griča i lovačkog doma Kuna Kalje na Ječmište vrh. Kao pravi prijatelji koji su već puno staza zajedno pregazili, pomiješali smo se s Vihorašima u naša dva autobusa ( i srećom nismo na Mljetu da moramo prolaziti kroz nekakva «Vela-mala vrata»), napustili Krašić a iz Sošica (na nadmorskoj visini od 559 metra) kao grupa A krenuli na pješačenje u 10,05.


Nakon 10-minutnog štrapaciranja po cesti skrenuli smo desno u šumu i započeli lagani uspon kroz mirisnu crnogoricu prošaranu sunčanim zrakama – iglice na podu čine mekani tepih – pa onda mješana bukova šuma sa svojim lisnatim tepihom. Naravno, tu je i dio makadama

– prvi sunčani razgled


– Boris telefonom sve poznanike obavještava da planinari – očekujemo da vijest bude sutra objavljena u svim lokalnim medijima


-evo nas kod doma Vodice. Nismo se najavili pa se krijepimo iz vlastitih rezervi. Živjeli Mirkec, al to što se pije, coca cola opet nije


- mi smo htjele izgledati jako mršavo, ali se Pero sakrio iza nas

Pošto ipak i nismo tako teško hodali – od Sošica smo do doma Vodice došli za oko 35-40 minuta- nije nam trebao niti dugačak odmor. Istina da bi bilo lijepo ljenčariti na toplom suncu zavaljeni na klupice pred domom, ali ipak nas veći dio puta još čeka...

Krenuli smo bijelom cestom od doma prema Ječmištu u daljini
Oduševila nas je prva crvena boja u šumi pa smo se morale uslikati

– cvijeće pred cvijećem


– karanfil NA CESTI

Naravno da je i zadnji snijeg po kojem se bacamo zavrijedio slikanje – ipak je danas Dan žena

– prekrasne žene na snijegu

Nakon dobrih 35 minuta spuštamo se u kotlinu prema brezovom šumarku koji prekrasno izgleda u bilo koje doba godine: sada kao vitke vile pružaju breze svoje bijele ruke u visine da dohvate sunce koje će im izmamiti mlado lišće da bi u punoj razlistalosti treperilo na povjetarcu u pravo proljeće i ljeto


– breze Žumberka

a pogled na drugu stranu: ona nas slika



Nakon 15- tak minuta staza se strmo penje kroz bukovu šumu punu prekrasnog kukurijeka – mala biljčica u najljepšem cvatu, zdravih punih cvijetova


– to sam ja među kukurijekom

Ozbiljan polsatni uspon prema Ječmištu razdvojio je našu grupu pa sam opet naravno ostala na žačelju – no, morala sam se diviti bogatstvu kukurijeka , pogledu na alpe koje je slikala Štefanija i nadam se da joj je slika uspjela jer je vidljivost bila odlična- a i svoj ostaloj prirodi koja jedva čeka dodir proljeća pa da se raspupa i razzeleni. (Dinka ne budi preoštar kritičar mojim jezičnim tvorevinama)
Podne je – stigli smo na vrh – 978 m . Mario nije sa nama i nismo napravili nikakavu milenijsku zajedničku sliku. Neću objavljivati pojedinačne slike, svi smo tu, evo i Mirkove robice koja se suši na toplom sunčeku

– Mirko suši robicu


- grupa B kreće dolje


– svemirski mravograd

Toliko mravinjaka na jednom mjestu nisam do sada nigdje vidjela – baš me podsjećaju na jaja one živine Alien – iz filma koji sam u prvom gledanju više prežmirila nego gledala.
Spuštanje je obilježilo lagano tapkanje po skorenom snijegu kojega smo prelazili lagano kao po jajima jer je svako propadanje predstavljalo opasnost da si pregrizeš jezik ( naš Mirkec se tad najbolje raspjeval )


– polako da ne propadnem

Zadnji kilometar do kuće Caritasa većina nas je odustala od hodanja - radilo se ipak o štrapaciranju po asfaltu koji se niti jednom planinaru ne sviđa – tako da smo spremno prihvatili vožnju autobusima – no moram ipak spomenuti da je jedan lijepi broj upornih Stezaša i Vihoraša i taj dio puta hrabro pregazio.
Gospođa Melita i društvo dočekali su nas sa odličnom krumpirušom i rakijom, a u ugodnoj kući sarme je bilo u izobilju – jedeš koliko možeš. Da, spustili smo se na ručak u 14,00 baš po planu.

SARMA 1.


SARMA 2.


SARMA 3.

Ovaj prekrasan dan nije se moglo završiti na ljepši način od veselog druženja na žumberačkom popodnevnom suncu, pjesmom uz kavu i kolače

–gušteri na sunčanju

– i gitaru koja tiho svira... Možda nam je malo falila nekakva ritam sekcija – ja sam bezuspješno pokušavala uvjeriti Nenu da pronađemo poklopce ( lonac je sa sarmom na prethodnoj slici na stolu , onda negdje mora biti i koji poklopac) I Mirko se svim silama trudio ali ritam je bio.....




–ovo nije Melita ples – ona samo slikovito priča (rekla sam da je ritam bio prelagan za ovako razbacani dance )


– veselo druženje
Inače, kad je sunce zašlo za - ne visoke planine nego za krov kuće Caritas, svi su svoje klupice stiskali u sunčani kutak kod gitariste što je izgledalo jako simpatično - jedna po jedna skupina prinosila je klupu i odjednom je to ličilo na jedan veliki mravinjak ( ali ne onako jezovit kao ona hrpa koja me podsjetila na Alien). Ovo je bilo ko u nekom veselom dječjem crtiću...
Naravno da je druženje završilo sa malim govorancijama i zahvalama, evo tu su svi govornici


A u 16,30 krenuli smo svojom žutom pticom prema domačem kraju.

– idemo doma
Veći dio puta odspavala sam ugodno umorna, zadovoljna sa još jednim vedrim danom provedenim u dobrom društvu i zanimljivom okolišu.dubaka