Dubaka: Si moji bregi...

Iako je proljeće počelo još prije tjedan dana, ovo jutro nije se u samom startu pokazalo kao lijepo proljetno jutro – više je to bilo jedno jesensko jutro, kao da smo na južnoj Zemljinoj polovici gdje je jesen i započela. Nočas smo pomaknuli satove, spavali malo manje i možda je sve to skupa razlog što se na ovonedjeljni pohod odazvalo malo stezaša.

U 7,45 ( kak ono vole reči, po novom vremenu) našli smo na sastajalištu samo Peru. Žalosnim pogledom tražio je po Trgu hrabre stezaše koji se ne boje loše prognoze i koji su usprkos najavljenoj kiši odlučili krenuti Brežiškim putem na pohod što ga već 25 put organizira PD Brežice. Svojim dolaskom oraspoložili smo Peru (tak si ja barem mislim ): Hržeki, a odmah za nama pojavila se Ivanka, pa Željka, Mirjana, Ivek a u zadnjim minutama stigao je i chef Tonček – Jožu ćemo pokupiti u Klanjcu. Krenuli smo po planu, hrabro u oblačnu avanturu koja bi mogla postati i mokra kišna skitnja.
Čatež ob Savi – jedva smo se parkirali – zbor pohodnikov je ob 9 uri na parkirišču pred cerkvico gdje je ubrzo po našem dolasku završila jutarnja misa i naš vozač je propisno preparkirao našu srebrnu strijelu da ne stoji na zelenoj površini.

– okupili smo se u dobrom broju – po polasku su organizatori izbrojili 100 planincov – zapravo mogu napisati šetača jer bi ovo trebao biti jedan lijepi izlet laganog hoda (samo da nema kiše )
Naša krajnja ciljna crta nalazi se u selu Globočice gdje je Kmetija pri Martinovih i gdje nas čeka fina klopica za koju se prije polaska moramo prijaviti , nudi se ričet sa kobasom, janjetina i odojak.



Slobi – JA HOĆU JANJETINU (njega smo dali na oglasnu ploču a svi smo se prijavili za toplo malco in pijačo)

Krenuli smo prema planu, oko 9,15 prema Šentviškoj gori.

Nakon desetminutnog cupkanja po asfaltu ostavili smo civilizaciju i uputili se u još tužno neprolistanu šumu


Tmurno ali suho i ne prevruče jutro navelo je večinu da se dobro obuku, ali prvi lagani uspon i brzi hod u startu natjerao je mnoge da se oslobode suvišne robice.
– prvo skidanje završilo je bez nekih sočnih scena ...

- u klancu

Vodič, jedan mudri bradati striček koji je pažljivo čitao kartu, autoritativno je gazio stazu na čelu kolone, ali ipak je tu i tamo skrenuo u krivom pravcu. Svaki sumnjivi puteljak potražio je na karti, pa mi koji smo plazili u drugom dijelu kolone nismo ni osjetili njegovo početno nesnalaženje – jer dok smo mi stigli do kritične točke, vodič se već vraćao na pravi put.

- Pero kontrolira društvo . Tu je situacija sa vremenom još dobra, ali negdje između ove i slijedeće slike ipak je počela padati kiša.



Prva kontrolna točka nam je crkvica Sv. Vid od koje je lijepi pogled na Brežice.
Taman prije crkvice nalazi se na «motel» koji je bio zatvoren što je razočaralo inače poslovično veselu Mirjanu: A TU BUMO MALO ODSPAVALI ???

– pogled od SV Vida – visina 386 metara -

Kratko zaustavljanje iskoristili smo za slikanje, žiganje knjižica i još koješta u šumici - problem je samo što još ništa nije prolistalo pa se pogled otvara u svim pravcima... Mislim na bliže pravce par metara oko crkvice... jer dalji pravci prema našim zagorskim krajevima zatvoreni su pogledu zbog tmurnih oblaka...

Za nastavak puta mir i dobrotu ponudilo nam je i malo raspelo na križanju šumskih puteva

Spusili smo se uz uređene vinograde prema bijeloj cesti – i umjesto da je prijeđemo skrenuli smo kao svatovi prema klijetima - to nas je zapravo zaveo put prema Globočicama (poslije smo saznali da je to zapravo put prema mjestu gdje nas čeka janjetina i ostale delicije – mora da su to mirisi toplog pečenja krivi za skretanje ) no, vraćamo se u šumu pa preko polja do Sobenje vas i onda opet u šumu prema V. Cirniku.

( I mislim si u tom trenutku - dobro je što kiša samo šprlji, istina da je dosadna ali ima i vedra strana: naša kolona je veselo šarena od raznobojnih pelerina i lijepo ukrašava još uvijek golu šumu.
– POGLED NA PLANINARSKO ŠARENILO KROZ GRANJE

Slijedeće odmorište je na Velikom Cirniku ( kojega čini mi se zovu još i Goli Cirnik – mada ne znam zašto jer je oko nas sve šuma ).Tu su članovi PD Brežice izgradili malo sklonište nazvano Zavetišče vesela Micka i pred tom simpatičnbom hižicom nas je dočekala vesela vatrica uz koju smo čak posušili frizurice

– veselo uz vatricu

AH TA KIŠA – MORAM SE UREDITI
Popenjali smo se na 621 m nadmorske visene - a krenuli smo sa oko 185 m u Čatežu.
Iako je uz krijes bilo ugodno, rominjajuća kišica natjerala nas je dalje.


Šuma, pa onda livadica sa otvorenijim pogledom, pa zapuštena kmetija i opet šuma. Spust prema lovačkoj kući lovačkog društva Čatež – i na trenutak se kod mene probudila nada da su tradicionalno druželjubivi lovci u svojoj kuči - ali moje želje nisu se ostvarile pa smo nastavili dalje prema selu Globočice (kamo smo stigli za oko pola sata ).


TURISTIČNA KMETIJA PRI MARTINOVIH bila je naša zadnja kontrolna točka gdje su nas domaćini dočekali sa toplim čajem. Iznenađujuće se tu prva pojavila naša mala zadnja skupinica ...Naime, iako je na pohodu bilo samo devet stezaša, zastupljeni su bili svi naši borbeni rodovi: Peru i Slobića bi SvjeBa svrstala u Hitriće, dok se ostalih sedam Sporiša još podijelilo u tri podskupine - Mirjana i ja smo se jedno vrijeme «natjeravale» sa nekim izrazito pričljivim Slovenkama među kojima je jedna sa prodornim falsetom objašnjavala svoje prehrambene navike – a bile su ni brze ni spore, upravo onog tempa koji nam je bio ni za pretjecati niti za usporiti... Negdje u sredini skupine, odmah za nama, ( ali opet na pristojnoj udaljenosti od rasfalsetirane planinke ) šetali su lagano Joža i Ivek, dok su Ivanka, Željka i Tonček nakon Sv. Vida sumnjivo sve više zaostajali i zaostajali – a kod Martinovih se zagonetno pojavili prvi i več popapali svoj ričet kad smo mi došli...
Naravno da smo svi dan proveli ugodno, i laganom kišicom osvježeno pješačenje završili dobrim raspoloženjem i cvičekom .

– vesele Zagorske steze pri Martinovima

Istina da smo u početku planirali pješice natrag do startne pozicije – ali dok smo se borili sa cvičekom i ostalom okrepom, kiša je počela jako padati i naši snalažljivi vozači obradovali su nas kao i uvijek – dopeljali su autiće u dvorište Martinovih i dalje smo produžili na kotačima. Sve što se događalo putem do Zaboka, ovaj puta ćemo znati samo mi – mogu samo dati kratku crticu – naravno da smo još malo produžili druženje .. DUBAKA58