Dubaka: Si moji bregi...

U lijepa jutra kao što je današnje, sunce izlazi svakim danom po otprilike pet minuta ranije od prethodnog dana. Danas je izašlo i obasjalo Zabok negdje oko 6, 25 i obećalo nam prekrasno vrijeme – idealno za šalabajzanje po Žumberku. Već u 7,20 prebrajali smo se pred autobusom, a malo kašnjenje u polasku neće utjecati na poštivanje planirane satnice. Raspoloženje je -kao i uvijek kod Stezaša bilo odlično, a ženski dio društva doslovno je odmah po polasku procvao jarkim bojama crvenih karanfila kojima nas je počastio predsjednik povodom 8. ožujka, Dana žena.


Sve smo se obradovale malom znaku pažnje i složile se da je taj zapravo lijepi cvijet nepravedno zanemaren ili čak sakrivan debelo u kut cvjećarni. Mnogi su ga se gotovo sramili kupovati zbog poistovjećivanja sa socijalističkim (ili još strašnije komunističkim) simbolom – a karanfil je zapravo u zapadnom kršćanstvu znak čiste i nesebične ljubavi.

Kamo smo krenuli? Na Žumberak, granično gorje između Republike Hrvatske i Slovenije – ali ovaj puta ćemo zaobići Svetu Geru: susret, izlet i druženje organizira HPD Vihor Zagreb i idemo iz Sošica preko planinarskog doma Vodice na vrh Ječmište te na ručak u Kalje.

U Krašić smo stigli na vrijeme, dovoljno da još stignemo popiti kavu u jednoj od tri mjesne birtije ( jednu su zaposjeli Vihoraši, jedna je bila u takvom stanju da smo je radije prepustili domaćim župljanima koji su upravo izašli iz crkve i morali negdje raspraviti tjedne događaje a sigurno i propovijed ).Odabrani – preostali - lokal nudio je relativno snošljiv ambijent pa smo zasjeli...



pregledali smo tekuću ponudu iznad šanka i uočili piće boje ciklame?! Boris je ustvrdio da bi to trebala biti votka šumsko voće i pošto je Pero bio jedini za stolom bez realizirane narudžbe odlučili smo da isproba fantomsku pijaću svemirske boje, no, naša i njegova odluka nekako se nisu poklopile, tako da smo ostali bez prave informacije o intrigantnom napitku. Iz Krašića smo krenuli u 9,15 i vezano za vrijeme polaska po tko zna koji put smo pretresli «frtalj i trifrtalj» termine, i opet je bilo pokušaja da me se nauči ovo znanstveno određivanje vremena ( odustali su nakon Slobekovog vapaja kako njemu to nije uspjelo u proteklih 27 godina i nema šanse da to netko uspije sad u 3 minute ).


Formirali smo dvije grupe: A koja ima u planu hodati oko 4 sata preko doma Vodice na vrh Ječmište, i grupu B koja će u 3 sata hoda od Petričkog sela preko S. Griča i lovačkog doma Kuna Kalje na Ječmište vrh. Kao pravi prijatelji koji su već puno staza zajedno pregazili, pomiješali smo se s Vihorašima u naša dva autobusa ( i srećom nismo na Mljetu da moramo prolaziti kroz nekakva «Vela-mala vrata»), napustili Krašić a iz Sošica (na nadmorskoj visini od 559 metra) kao grupa A krenuli na pješačenje u 10,05.


Nakon 10-minutnog štrapaciranja po cesti skrenuli smo desno u šumu i započeli lagani uspon kroz mirisnu crnogoricu prošaranu sunčanim zrakama – iglice na podu čine mekani tepih – pa onda mješana bukova šuma sa svojim lisnatim tepihom. Naravno, tu je i dio makadama

– prvi sunčani razgled


– Boris telefonom sve poznanike obavještava da planinari – očekujemo da vijest bude sutra objavljena u svim lokalnim medijima


-evo nas kod doma Vodice. Nismo se najavili pa se krijepimo iz vlastitih rezervi. Živjeli Mirkec, al to što se pije, coca cola opet nije


- mi smo htjele izgledati jako mršavo, ali se Pero sakrio iza nas

Pošto ipak i nismo tako teško hodali – od Sošica smo do doma Vodice došli za oko 35-40 minuta- nije nam trebao niti dugačak odmor. Istina da bi bilo lijepo ljenčariti na toplom suncu zavaljeni na klupice pred domom, ali ipak nas veći dio puta još čeka...

Krenuli smo bijelom cestom od doma prema Ječmištu u daljini
Oduševila nas je prva crvena boja u šumi pa smo se morale uslikati

– cvijeće pred cvijećem


– karanfil NA CESTI

Naravno da je i zadnji snijeg po kojem se bacamo zavrijedio slikanje – ipak je danas Dan žena

– prekrasne žene na snijegu

Nakon dobrih 35 minuta spuštamo se u kotlinu prema brezovom šumarku koji prekrasno izgleda u bilo koje doba godine: sada kao vitke vile pružaju breze svoje bijele ruke u visine da dohvate sunce koje će im izmamiti mlado lišće da bi u punoj razlistalosti treperilo na povjetarcu u pravo proljeće i ljeto


– breze Žumberka

a pogled na drugu stranu: ona nas slika



Nakon 15- tak minuta staza se strmo penje kroz bukovu šumu punu prekrasnog kukurijeka – mala biljčica u najljepšem cvatu, zdravih punih cvijetova


– to sam ja među kukurijekom

Ozbiljan polsatni uspon prema Ječmištu razdvojio je našu grupu pa sam opet naravno ostala na žačelju – no, morala sam se diviti bogatstvu kukurijeka , pogledu na alpe koje je slikala Štefanija i nadam se da joj je slika uspjela jer je vidljivost bila odlična- a i svoj ostaloj prirodi koja jedva čeka dodir proljeća pa da se raspupa i razzeleni. (Dinka ne budi preoštar kritičar mojim jezičnim tvorevinama)
Podne je – stigli smo na vrh – 978 m . Mario nije sa nama i nismo napravili nikakavu milenijsku zajedničku sliku. Neću objavljivati pojedinačne slike, svi smo tu, evo i Mirkove robice koja se suši na toplom sunčeku

– Mirko suši robicu


- grupa B kreće dolje


– svemirski mravograd

Toliko mravinjaka na jednom mjestu nisam do sada nigdje vidjela – baš me podsjećaju na jaja one živine Alien – iz filma koji sam u prvom gledanju više prežmirila nego gledala.
Spuštanje je obilježilo lagano tapkanje po skorenom snijegu kojega smo prelazili lagano kao po jajima jer je svako propadanje predstavljalo opasnost da si pregrizeš jezik ( naš Mirkec se tad najbolje raspjeval )


– polako da ne propadnem

Zadnji kilometar do kuće Caritasa većina nas je odustala od hodanja - radilo se ipak o štrapaciranju po asfaltu koji se niti jednom planinaru ne sviđa – tako da smo spremno prihvatili vožnju autobusima – no moram ipak spomenuti da je jedan lijepi broj upornih Stezaša i Vihoraša i taj dio puta hrabro pregazio.
Gospođa Melita i društvo dočekali su nas sa odličnom krumpirušom i rakijom, a u ugodnoj kući sarme je bilo u izobilju – jedeš koliko možeš. Da, spustili smo se na ručak u 14,00 baš po planu.

SARMA 1.


SARMA 2.


SARMA 3.

Ovaj prekrasan dan nije se moglo završiti na ljepši način od veselog druženja na žumberačkom popodnevnom suncu, pjesmom uz kavu i kolače

–gušteri na sunčanju

– i gitaru koja tiho svira... Možda nam je malo falila nekakva ritam sekcija – ja sam bezuspješno pokušavala uvjeriti Nenu da pronađemo poklopce ( lonac je sa sarmom na prethodnoj slici na stolu , onda negdje mora biti i koji poklopac) I Mirko se svim silama trudio ali ritam je bio.....




–ovo nije Melita ples – ona samo slikovito priča (rekla sam da je ritam bio prelagan za ovako razbacani dance )


– veselo druženje
Inače, kad je sunce zašlo za - ne visoke planine nego za krov kuće Caritas, svi su svoje klupice stiskali u sunčani kutak kod gitariste što je izgledalo jako simpatično - jedna po jedna skupina prinosila je klupu i odjednom je to ličilo na jedan veliki mravinjak ( ali ne onako jezovit kao ona hrpa koja me podsjetila na Alien). Ovo je bilo ko u nekom veselom dječjem crtiću...
Naravno da je druženje završilo sa malim govorancijama i zahvalama, evo tu su svi govornici


A u 16,30 krenuli smo svojom žutom pticom prema domačem kraju.

– idemo doma
Veći dio puta odspavala sam ugodno umorna, zadovoljna sa još jednim vedrim danom provedenim u dobrom društvu i zanimljivom okolišu.dubaka