Dubaka: Si moji bregi...

nedjelja, 17.06.2007. - ZAVIŽAN – BALINOVAC – MALI RAJINAC


U krasno nedjeljno jutro okupila se lijepa grupa stezaša na zabočkom autobusnom kolodvoru iščekujući bus za put prema Krasnom- i svi smo bili veseli i zadovoljni što se vidimo, čak smo se pojačali sa prijateljima iz Pregrade- sve skupa negdje oko pedeset ljudi. Na brzinu smo prekontrolirali ponudu hrane po ruksacima i opremljenost rezervnom odjećom i u 6,00 svi bili spremni za utovar- ali…. busa nema pa nema… masovnu paniku spriječio je naš vođa informacijom da je šoferu nešto puklo i da će se pojaviti za kojih pola sata. (Nadam se da mu nije puklo pred očima zbog uskog šumskog puta kojim treba prevesti svoje vozilo prema Zavižanu). Naravno da smo to dodatno vrijeme iskoristili za posjetu Katarininoj pekarnici i sad već otvorenim kafićima a neke goluždrave uspješno smo preplašili da će im u planini biti zima u kratkim hlačicama- pa su trčali doma po duge hlačice…
Put juga krenuli smo napokon u 7,14- znači sa dobrim satom zaostatka, ali je daljnje putovanje na kotačima proteklo bez poteškoća: u 8,46 izašli smo iz tunela Male kapele u osunčanu Liku na 22,2 stupnja Celzija a naglo zaustavljanje autobusa po izlasku iz tunela zaustavilo je i naša srca- no, nikakvog kvara nije bilo. Lagano smo se probijali kroz uske ceste preko Krasnog prema golemom uspavanom divu, hrvatskom Olimpu , s kopnene strane sakrivenom pod gustim zelenim šumama. Tijekom drmusanja kroz šumu Tonček nas je obavijestio o rasporedu i planiranim aktivnostima: prva skupina su «pčelice radilice»- postavljaju putokaze na raskršćima prema Malom Rajincu; druga skupina su i opet «pčelice radilice»- farberi koji obnavljaju markacije prema M. Rajincu ( ali čini mi se i prema Pivčevcu- ako griješim slobodno mi se u komentarima upišu ispravci netočnih navoda). Naše marljive radnike ostavili smo nekoliko minuta prije zaustavljanja pod Zavižanom- na cesti gdje počinje markirani put kojega prema M. Rajincu održavaju PD Zagorske steze. Ne znam da li je tko iz autobusa uspio uslikati njihovo iskrcavanje jer se za atraktivnost tog trenutka pobrinula Viktorija presvlačeći majicu sad sim sad tam ( moj fotić otkazao je u tom važnom trenutku, a razlog mi je kasnije otkrio gospon Fric- baterije bi trebalo ponekad i napuniti, pa makar bile i nove- Željko, posuđene baterije vraćam na prvom slijedećem zajedničkom pohodu, već ih punim).
Ostalih zabušanata koji su došli samo uživati ima pun autobus, a kako raspolažemo različitim snagama i hodačkim sposobnostima, naši vodiči su nam ponudili nekoliko staza: oni koji su zainteresirani za jednu rekreacijsku laganini rutu obići će pod Dinkinim vodstvom Velebitski botanički vrt; a kondicijski jače pripremljeni i nešto zahtjevniji penjači pak mogu sa Darkom na Mali Rajinac.
Za ulaz u Nacionalni park Sjeverni Velebit dali smo po 15 kuna što za površinu od 109 četvornih kilometara nije puno. To je osmi i najmlađi NP u Hrvatskoj ( odlukom Državnog Sabora od 28. svibnja 1999.) a ujedno najvredniji i prirodnim ljepotama najbogatiji dio Velebita. Botanički vrt na Zavižanu jedini je planinski botanički vrt u Hrvatskoj i jedini na toj nadmorskoj visini u svijetu (1480 m).
Kasni doručak smo obavili uz autobus podno planinarskog doma na Zavižanu- prema kojemu ( čitaj prema domu sa hladnim pivama ) smo uputili samo žalosne poglede, i u 12,00 otputili se hrabro svatko svojim putem. Darko se izbezumio kad je vidio kolika skupina ima želju sa njime na Balinovac ( to je naime još jedan vrh kojega ćemo obići prije M. Rajinca,) jer ipak smo mi dobro potkovani snagom i možemo spretno skakutati po velebitskom kamenju kao što su to nekad radile divokoze- ne znam da li ih sada još ima na Velebitu, možda kod Divosela ? . No, čim smo prošli kroz vrata botaničkog vrta i ušli na prekrasnu livadu Modrić dolca, ponuđena nam je još jedan kombinacija:



pod vodstvom Božene H. možemo na V.Kosu i opet ispod doma Zavižan pričekati Balinovčane da zajedno krenemo put Rajinca- jasno da se nekoliko kolebljivaca odvojilo od Darkovog jata i propustilo dojmljiv uspon i još atraktivniji spust sa Balinovca, ali vjerujem da su i oni uživali, jer na Velebitu nema lokaliteta koji vas može ostaviti ravnodušnim ( tišina, mirisi i boje bilja, kamen, škrape, sunce ali i planinska svježina)
Na livadama Balinovačke ponikve može se na jednom mjestu vidjeti ( obilježeno ) oko pet stotina velebitskih biljaka, koje su ovdje presađene a inače samoniklo rastu po cijeloj planini. Na samom početku dolca u sjenici na klupici Dinkino društvo priredilo si je doručak ( a mi ostali smo jeli stoječki uz autobus jer je drvena greda ograde pokazivala sumnjivu čvrstoću i čini mi se da je jedva izdržala Štefa, Zvonka, Damira i Iveka koji je van slike ali na gredi- pa se ja nisam nikako usudila pritisnuti još i svoju kilažu- Ivanka je bojažljivo i nepomično sjedila na početku grede jedva se usuđujući micati ustima).



Sad kad nabrajam imena i prisjećam se članova pohoda na Balinovac, nekako mi se odjedanput u oko vraća slika osobe koja se spušta cestom iz suprotnog pravca od V. Kose, znači iz doma Zavižan, u ciglastoj košulji, svjetlokrem kapi i krem hlačkama- osoba koja je eskivirala Balinovac i V. Kosu radi hladnog crnog velebitskog ( zato velebitskog i više nije bilo po podne kad smo svi došli u dom!)
Vratimo se usponu na Balinovac- povelika skupina ( Ana, Darko, Fanika, Fric, Ferenc, Ivanka, Ivek, Jasminka, Joža, Juliano, Nada, Pero, Slobač, Sonja, Štef, Zvonko, Ja i 5-6 simpatičnih ljudi iz Pregrade) uspješno je u jurišu slijedila svog vodiča penjući se iz botaničkog vrta najprije kroz šumu a zatim golom kamenom strminom i kratkom sipinom prema vrhu koji se uzdiže na 1601 metru i pruža očaravajući pogled prema moru- ako nema magle i oblaka kao ovaj put- dodatni nedostatak uz maglu bio je u tome što kod preleta preko livade i kroz šumicu nisam imala vremena uočiti sve biljke- ali sam šutjela jer sam mogla dobiti odgovor kako sam za to trebala ostati u laganini skupini obilaska botaničkog vrta.


MI NA VRHU – MALO JE MJESTA PA NISMO SVI STALI NA SLIKU
O spuštanju sa Balinovca mogla bih puno pričati: odlučili smo da nam se za silazak uopće ne sviđa staza po kojoj smo se penjali- idemo sjevernom stazom prema Velikoj Kosi- ja uvijek više volim odabrati nove putove pa sam se ovaj puta obradovala kada je odlučeno da se spuštamo nastavkom staze prema Kosi. Odmah na početku postalo je uzbudljivo: prolazak kroz uski okomiti žlijeb preživjeli su i moji novi skupi nokti iako sam se grčevito držala da ne zviznem Darku i Slobaču na glavu- samo da se i jezikom nisam zalijepila za kamen. Dalje smo se spuštali preko naoko neprohodnih, divljih stijena neobičnih oblika i veličina na kojima nekim čudom uvijek nađete sigurno mjesto za nogu- to je prilično teška staza ali sa prekrasnim vidicima- sve do bujne zelene livade sa meteorološkim stupom a koju smo zadivljeno gledali sa vrha ni ne pomišljajući da ćemo prošetati po njoj. Za vrijeme silaska nagradila nas je planina za sve divljenje koje smo joj uputili- povukla je maglu i oblake u svoju utrobu i otvorila nam pogled prema moru- (Rab, Goli o., Prvić, Krk ?- valjda je to ono što sam vidjela )




more i kamen
Kratki pogled s Velike kose i brzinski spust na sastanak na livadi pod domom Zavižan. Za turu od kapelice Sv. A. Padovanskog, preko Botaničkog vrta, Balinovca i Velike kose potrošili smo 80 minuta a i poprilično smo istrošili mišiće. U dogovoru o ekipi za Mali Rajinac složili smo se da idemo svi- pa tko do kuda stigne- naime, tamo i natrag ima oko 4 sata žustrog hoda, a Balinovac nas je iscijedio pošteno. Svi smo se složili kako se sav trud isplatio- a ja znam da opet trebam birati ponovno bih se odlučila za istu turu.
Ivica i Joža su se ipak odlučili za obilazak okolice planinarskog doma- koji se zapravo nalazi na Vučjaku a pošto on spada u zavižansku skupinu vrhova planinari ga nazivaju imenom Dom na Zavižanu.
Mali Rajinac je sa 1699 m/nm najviši vrh sjevernog Velebita i briga o prilaznim stazama predstavlja čast za Zagorske steze. Novi, danas postavljeni putokazi dokazuju da stezaši preuzeti zadatak shvaćaju ozbiljno i misle svima pokazati kako se to radi. Prvi stup je postavljen odmah uz cestu gdje se markirani put spušta u bukovu šumu- ugodna hladovina gotovo vas mističnom magijom povlači na stazu i prisiljava vas da smišljate i pjevušite neku pjesmu…
Velebitu, moj debeli lade,
Što po tebi kravarice rade?
Krše granje, od muva se brane – ooooj
Preko Zalovačke kose još svi uživamo


I nakon 50 minuta stižemo do još jednog našeg križišća- Zvonko veli križanjča: Zavižanski Pivčevac zove vas desno, Krasanska jezera lijevo ali mi ćemo ravno na M.Rajinac. Kako se do tuda naša velika skupina razdijelila na tri manje, nikada se ne zna tko će gdje završiti: prva jurišna koju je jedva mogao uhvatiti i Jasminkin fotić nezaustavljiva je na putu za Rajinac.



Drugu, za svijet manje jurišnu a za njezine članove maksimalno udarničku skupinu tu i tamo napadne crv sumnje: ići dalje ili ne…
SONJINA SLIKA – stiže za par dana
Ali onda unutarnji glas progovara: možeš ti to Zvonko, možeš, i cijelo društvo puno nove snage krene dalje.
Treća skupina manje mi je poznata a i njihovi putovi misteriozni su i vrludavi- nepovezane priče drage Mirjančice otkrivaju samo dio njihove tajne: sat i pol pješačenja do Malog Rajinca učinilo im se strašno dugo pa su odlučili potražiti Krasanska jezera a možda se i okupati…!!! Jezera su zapravo jedna velika kraška ravan sa ponikvama i dolovima među stjenovitim grebenima i tu bi trebala biti i jedna dublja ponikva s vodom za blago, da li bi bilo kupanja? Ne znam. Čula sam samo da su oformili i borbene skupine (-parove!?) u potrazi za bajerom ali našli nisu ništa. Nadam se da su borbene skupine samo tražile vodu…




Generalski dolac oduševio je našu malu skupinu prostranošću- cvjetne livade okružene smrekama i prošarane kamenim gromadama složenima u neobične skulpture kakve ni najtalentiraniji umjetnik ne može tako isklesati. Ljutilo me samo što je staza uska i što me i mali krivi korak može poslati u dubinu, pa zbog toga nisam mogla dovoljno zujiti pogledom okolo. (Tako smo tek na povratku uočili tri prekrasne skupine stijena koje izviruju između vrhova smreka i odmah pomislili na snijeg i labudove, al da je snijeg već bi okopnio, da su labudovi već bi odletjeli…
Možeš ti to Dubaka možeš… Zadnji metri uvijek su najdulji, gotovo da se mjerni sustav pokvari, bilo da se radi o dužinskim ili vremenskim jedinicama: još samo deset minuta- govorio nam je Darko cijelih zadnjih pola sata do vrha. Sigurne u uspješan završetak uspona, neposredno pred vrhom, Ja i Sonja smo oduševljeno pozdravile Zvonkovu ideju kako se svi moramo truditi da ostanemo sposobni savladati ovakav uspon i za 10 godina pa još jednom za drugih 10 godina , a zatim sam ga upozorila da je ispred nas- ISPRED NAS- naš Ferenc koji je kao dečko bez problema savladao i Balinovac i sada Mali Rajinac, jednakom brzinom kao i mi- sve čestitke Ferencu. ( Pa smo se malo posramili ali i stvarno si obećali da ćemo se truditi ….)
SLIKA – Sonjina slika- stiže za par dana
Anemone pod samim vrhom M. Rajinac
Čak smo bili dobri u satnici: krenuli smo ispod zavižanskog doma u 13,32 a stigli na vrh oko 15,25- gotovo da ne povjerujem, ali i povratak je bio dobar- ne govorim o satnici jurišne skupine, već o svojoj skupini sa začelja: spuštanje je počelo u 15,45 a na terasu doma na Zavižanu uspeli smo se u 17,47. S obzirom da smo došli u dom pred kraj dana u kojem je bilo puno posjetioca prije nas, naravno da više nije bilo velebitskog piva, niti svijetlog a kamoli tamnog, no žuja je i dalje zakon i hvala Slobaču što me je dočekao sa već otvorenom flašom.
Nakon obavezne pjesme uputili smo se iz doma u 18,30 – zadovoljni što smo obavili sve planirane poslove i realizirali sve planirane ture, 12 sati nakon jutarnjeg polaska našli smo se opet u autobusu. Ako zbrajamo što smo sve kao PD danas obišli, onda moramo dodati još neke vrhove kao npr. okolicu doma Zavižan i vrh Vučjak s kojeg je vrlo lijep vidik a kojega su obišli naši dečki Ivica i Joža.
Bilo je prekrasno i idemo još...
...sve što želite dodati ili promijeniti upišite slobodno u komenatrima...
DUBAKA58

Prvo dobro jutro otpjevale su mi ptičice još u 3,55 kada sam se slučajno probudila ali ipak bila radosna- upravo zbog tih ftičekov; jer ako oni pjevaju nema kiše, a ako nema kiše ima pohoda na Brezovicu što mi je nužno potrebno da napunim baterije za kraj školske godine. No dobro, ostatak jutra protekao je uz još malo laganog sna, uz malo laganog razgibavanja i u tradicionalno laganoj žurbi spremanja sendviča, voća i dragocjenih tekućina. Zborno mjesto na Kolodvorskom trgu okupano suncem dočekalo nas je prazno: Viktorija je brzala pločnikom prema sastajalištu- i jako sam se obradovala što ju vidim, Fanika je obavljala zadnji šoping, Juliano je bio tu ali meni još nepoznat a Tonček je bio u blizini među dućanima. Ubrzo su se pojavili Krešo koji nije Krešo, Ivica S., Željko bez Svjetlane i Rufusa, Pero koji nije Pero, Darko koji nije Darko, Željka je stigla kao da se sad vratila sa fešte i u prvi trenutak nisam mislila da i ona ide sa nama, Ivek F. se isto pojavio u toaleti za izlazak na utakmicu, a dojurio je i Slobek koji je u Diskontu ugovarao piceka za ostatak familije, a tu sam i JA koja sam uredno zbrajala društvo pred stezaškim ormarićem. Da ne zaboravim, pred sam start pješačenja pridružio nam se vlastitim prijevoznim sredstvom i Joža. (- tako smo sada svi ubilježeni: 14 domaćih ljudi plus mali kinezi u ruksacima- ali o tome poslije ).
Jedna preporuka za buduća druženja: u jutro prije polaska molim da se šoferi najprije dogovore o detaljnom planu puta- onom dijelu koji se prevaljuje na kotačima, jer bi bilo dosta toga da kod svakog domaćeg pohoda netko zaluta: nismo još ni pošteno primili volan u ruke a već smo ostali sami na parkiralištu ( Slobek, Juliano, Fanika i JA ). Srećom, negdje u nekakvoj zabačenoj moždanoj ladici ostala mi je slika stranice najave pohoda- Hršakov breg- Slobek je pojurio svom silinom kako bi se vrata auta zatvorila od brzine jer nam je Fanika demonstrativno htjela odustati. Naravno, telefonski broj Tončeka nemam a svi koji su u mojoj memoriji, uredno su doma spavali. Raspoloženje se ipak brzo popravilo pa smo u Krapinskim Toplicama oprostili svojem vozaču što juri kao budući pobjednik formule 1 i razbacuje nas po autu- sreća što je KIA mala pa JA i Fanika nismo imale puno prostora za tumbanje . Prvi puta smo izašli na Vuglec bregu, a kad tamo nema nikoga iz poznatog stezaškog tima- spas je došao u mobilnom broju Darka T. koji isto nije Darko- za njega barem znam da je Nikola- i koji nas je uputio u pravi pravac prema bregima. ( Zato smo kod Ačkove hiže svi uredno razmjenjivali brojeve mobića- da se možemo dozivati modernom komunikacijom a ne kao Zgubidan i Kanonik z brega na breg deračinom. ) Još smo malo od Vugleca išli na kotačima, tako da smo skratili planirano hodanje, ali nitko nije zbog toga žalio, ne zbog lijenosti već zbog činjenice da smo time izbjegli asfaltiranu cestu.
SPREMNI ZA POLIJETANJE:

Potpuno ekipirani- sa Jožom iz auta broj 5- krenuli smo u 8,45 put Štuparju, Preseki a ostavljajući Škarićevo iza sebe.
Vrijeme je bilo dobro, sunce u 9 sati još ne grije prejako, i iako je najavljena kiša, očekivali smo dosta topli dan. Staza je ugodna, malo asfalta, makadam, poljski i šumski put- izmjenjuju se lagani usponi i ravni dijelovi sa lijepim pogledom na prekrasno ZELENO ZAGORJE koje svojom ljepotom može ravnopravno stati uz bok i Mljetu i sunčanom kršu Dalmacije.
POGLED NA STRAHINJŠČICU:


STARO TRSJE- JOŠ MALO PA ĆE IH BITI SAMO U SJEĆANJIMA

Ovaj dio Zagorskog bregovitog puta markirali su i stezaši koji su upravo u današnjoj hodačkoj ekipi, pa da se testira vidljivost i primjenjivost oznaka na čelo kolone poslali smo TIPA koji je prvi puta na ovim stazama- ako nas dovede do cilja, markacije su dobre- a on je to jedva dočekao- s razlogom je trebao biti prvi. (radi se o muškoj osobi koja ima ime na S). Išlo mu je dobro u usponu, a na povratku su ga svako malo u grmlje zanašale trešnje koje su zakipjele u zagrijanom trbuhu. U najavi pohoda predviđeno je pješačenje od 2,5 sata do Ačkove hiže, a toliko smo mi otprilike i hodali- došli smo gore oko 11,20- s time da smo putem na par mjesta počistili grane i bršljan oko markacija,
KREŠO U AKCIJI:

PRVA PAUZA:

a imali smo i dvije kratke pauze za voće i pijaču. ( kratke pauze ali dovoljno duge da Ivek F. nakon podosta hodanja ustanovi da je u Preseki-mislim na mjestu druge pauze pod jabukom ostavio naočale- naravno da smo ga uvjeravali kako će ga one tamo sigurno čekati do povratka, jer stezaše i njhovu izgubljenu imovinu čuva božje oko- zna to Ferenc sa Mljeta- i naravno da je tako i bilo: Željka je našla naočale i obradovala svog šefa pozivom još prije našeg povratka ).
ZAGORSKE STEZE NA ZAGORSKOM PUTU:


Pola sata prije dolaska u dom okupana suncem presrela nas je velika trešnja- ugledali smo je još iz daljine i svi su (osim mene koja sam na trešnja dijeti) radosno poletjeli prema čarobnom drvetu ispod kojega je ratoborno stajala gazdarica. No, čim smo se približili ogromnoj i punoj voćki, teta je naredila: svi na trešnju, jedite koliko možete. Poslušni kao uvijek, stezaši su se marljivo dali na posao. Znajući da nas u Ačkovoj hiži čeka odličan grah s kobasicama, morali su se berači teška srca brzo otkinuti od trešnje (doduše, Slobek, Krešo i Joža ostali su još divaniti sa gazdaricom i navodno su glumili snuboke ).
Malo jači uspon doveo nas je nakon pola sata širokim puteljkom kroz prozračnu šumu do poljane zasijane kukuruzom i zlatnim ječmom koji se presijavao na suncu kao sjajna vilinska kosa. Ačkova hiža smjestila se na drugom kraju te poljane, 455 metara n/v piše na žigu- inače se vidi još iz daleka od Preseke – zadnji koraci su se možda učinili i nekako teški, po blagoj kosini i snažnom suncu, (11,15 vrijeme kao rođeno za hladnu pivu ako nisi pojeo previše trešnji ).
Dvorište doma očišćeno je i uređeno za izletnike- vjerujem da će PD Brezovica uložiti još dosta rada na uređenje, ali za sada se imaju čime podičiti. Između ostalog, tu je u velikoj dnevnoj sobi krasna zidana peć za kakvu je naš predsjednik odmah obavio prve pregovore sa graditeljem, pa viseća kuglana koja je postavljena na dobroj udaljenosti od stolova, što je čujem- znaju neki stezaši, vrlo važno za miran odmor gostiju- a onda imaju i jedan veliki kotao a pred njim odličnog kuhara sa zanimljivim natpisom na majici: DOBAR GRAH DALEKO SE ČUJE. Naravno da smo to provjerili- istinitost prvog dijela tog zapisa potvrđuju naša zadovoljna lica i račun za 12 piva i 2,5 litre vina i nekoliko voda. O drugom djelu natpisa svjedočiti ćemo svi na povratku prilikom spuštanja prema autima.
U osvježavajućoj hladovini odmorili smo se nešto više od pola sata, a zatim smo odlučili krenuti do vrha Brezovice do kojega nas je dijelilo još stotinjak metara visinske razlike. Tonček je imao obaveza doma i morao nas je napustiti, a pridružili su mu se od slavlja umorni Željka i Darko. ( Iako smo ostali obezglavljeni , korist od njihovog ranijeg odlaska iskazala se u pronalaženju Ivičinih naočala.)
Na vrh Brezovice povele smo društvo JA i Viktorija, tješeći ih da najgore što ih može snaći jest da ih odvedemo u Sloveniju- kamo nas vjerojatno ipak ne bi pustili jer bi vojničeki na granici bili uvjereni da u ogromnim ruksacima skrivamo svaki po jednog Kineza kojega želimo prošvercati u Europu.
Još nadomak Ačkove hiže, između polja smrdljivo-špricanih kukuruza, u travi poljske staze, uočile su naše nježne okice debeli pobelar iliti mušku lisnicu. U prvi tren sam pomislila da je to ispalo Viktoriji a onda sam odmah shvatila da je novčanik na zemlji ispred a ne iza nje. Vlasnik, Presečki Eduard pronađen je na vrhu Brezovice (vrlo brzo i to opet zahvaljujući mobilnim komunikacijama). Kako je u novčaniku osim kompletnih osobnih dokumenata bila još i pozamašna svota kunića ( bez ušiju i repića, ukupno oko 4-5 tisuća), Viktorija je predajući nađeno kao usput spomenula da poštenog nalaznika obično ide deset posto nađenog, a mi to možemo realizirati kod veselih konobara u Ačkovoj hiži. Prije povratka u hižu bacili smo još pokoji pogled sa televizijskog stupa prema Maclju i široj okolici, a zatim krenuli prema dolje. I onda na spustu u šumi smo primijetili da se Joža i Krešo tek uspinju prema gore- zadržao ih je grah. Po povratku s vrha utaborili smo se za najvećim stolom kojega nam je odabrao Ivica S- uvjeravajući nas da je to mjesto sa najboljom hladovinom.
BAŠ SMO POJELI BAŽULEKA:

Naravno da je to bila istina- zato smo i mogli tako dugo ostati: debela hladovina, grah, hladna piva i gemišti, dobro društvo, a pojavio se i gospon Edo sa svojim novčanikom… dalje se fučka…do skoro 15,45 skrivali smo se od jakog sunca- a bila je i misa sa koje nismo mogli otići…






O povratku najviše govore slike sa trešnje….
ŽELJKO I IVEK U AKCIJI:
















SAMO JOŠ TOLIKO MALO MI STANE:




DREAM TEAM NA DREVU:



PERO U AKCIJI, ŽELJKO KAO – JA NISAM SA NJIMA:



KAK MI JE LEFKO PO TREŠNJAMA - JA NISAM JEL GRAH


PRAVO MJESTO ZA PAUZU


Došli smo doma negdje oko 19,30 … Netko bi pomislio da smo se bez vodiča opet izgubili u zagorskim šumicama …
TU SMO, NA PRAVOM PUTU:


Ali to se veli ovako: kad mačke nema, miševi kolo vode… ( mačak u čizmama trebao bi biti vodič a raspjevani miševi mi, raspušteni planinari) jer, ima još nešto na kraju: okrepa u bistrou Kapljica gdje smo nenajavljeno navratili na feštu za firmu… kolači, gemišti, kavica, pa opet kolači… Nakon dobrog gombanja po bregima, kvalitetnog graha i čistog zagorskog zraka, kolači su mi došli kao točka na i… A onda smo čak i zaplesali polkicu i valčeka….
P.S. u najavi pohoda piše da se sudionici pohoda, kojima je cijela ruta preteška, mogu u povratku spustiti na željezničku postaju Žutnica. Mi smo u grupi imali dva člana koji su tako gorljivi planinari da su se sa Brezovice spustili u Žutnicu ali se zatim ipak vratili u Ačkovu hižu i dalje sa nama odradili spust, trešnje i kolače.
Tako je jedan dan koji je počeo obično i svakodnevno, završio veselo sa punom košarom doživljaja: ne moramo mi putovati 12 sati u daleki svijet da bi nam bilo lijepo…zato, vidimo se na domaćim bregima… DUBAKA58