Dubaka: Si moji bregi...

nedjelja, 17.06.2007. - ZAVIŽAN – BALINOVAC – MALI RAJINAC


U krasno nedjeljno jutro okupila se lijepa grupa stezaša na zabočkom autobusnom kolodvoru iščekujući bus za put prema Krasnom- i svi smo bili veseli i zadovoljni što se vidimo, čak smo se pojačali sa prijateljima iz Pregrade- sve skupa negdje oko pedeset ljudi. Na brzinu smo prekontrolirali ponudu hrane po ruksacima i opremljenost rezervnom odjećom i u 6,00 svi bili spremni za utovar- ali…. busa nema pa nema… masovnu paniku spriječio je naš vođa informacijom da je šoferu nešto puklo i da će se pojaviti za kojih pola sata. (Nadam se da mu nije puklo pred očima zbog uskog šumskog puta kojim treba prevesti svoje vozilo prema Zavižanu). Naravno da smo to dodatno vrijeme iskoristili za posjetu Katarininoj pekarnici i sad već otvorenim kafićima a neke goluždrave uspješno smo preplašili da će im u planini biti zima u kratkim hlačicama- pa su trčali doma po duge hlačice…
Put juga krenuli smo napokon u 7,14- znači sa dobrim satom zaostatka, ali je daljnje putovanje na kotačima proteklo bez poteškoća: u 8,46 izašli smo iz tunela Male kapele u osunčanu Liku na 22,2 stupnja Celzija a naglo zaustavljanje autobusa po izlasku iz tunela zaustavilo je i naša srca- no, nikakvog kvara nije bilo. Lagano smo se probijali kroz uske ceste preko Krasnog prema golemom uspavanom divu, hrvatskom Olimpu , s kopnene strane sakrivenom pod gustim zelenim šumama. Tijekom drmusanja kroz šumu Tonček nas je obavijestio o rasporedu i planiranim aktivnostima: prva skupina su «pčelice radilice»- postavljaju putokaze na raskršćima prema Malom Rajincu; druga skupina su i opet «pčelice radilice»- farberi koji obnavljaju markacije prema M. Rajincu ( ali čini mi se i prema Pivčevcu- ako griješim slobodno mi se u komentarima upišu ispravci netočnih navoda). Naše marljive radnike ostavili smo nekoliko minuta prije zaustavljanja pod Zavižanom- na cesti gdje počinje markirani put kojega prema M. Rajincu održavaju PD Zagorske steze. Ne znam da li je tko iz autobusa uspio uslikati njihovo iskrcavanje jer se za atraktivnost tog trenutka pobrinula Viktorija presvlačeći majicu sad sim sad tam ( moj fotić otkazao je u tom važnom trenutku, a razlog mi je kasnije otkrio gospon Fric- baterije bi trebalo ponekad i napuniti, pa makar bile i nove- Željko, posuđene baterije vraćam na prvom slijedećem zajedničkom pohodu, već ih punim).
Ostalih zabušanata koji su došli samo uživati ima pun autobus, a kako raspolažemo različitim snagama i hodačkim sposobnostima, naši vodiči su nam ponudili nekoliko staza: oni koji su zainteresirani za jednu rekreacijsku laganini rutu obići će pod Dinkinim vodstvom Velebitski botanički vrt; a kondicijski jače pripremljeni i nešto zahtjevniji penjači pak mogu sa Darkom na Mali Rajinac.
Za ulaz u Nacionalni park Sjeverni Velebit dali smo po 15 kuna što za površinu od 109 četvornih kilometara nije puno. To je osmi i najmlađi NP u Hrvatskoj ( odlukom Državnog Sabora od 28. svibnja 1999.) a ujedno najvredniji i prirodnim ljepotama najbogatiji dio Velebita. Botanički vrt na Zavižanu jedini je planinski botanički vrt u Hrvatskoj i jedini na toj nadmorskoj visini u svijetu (1480 m).
Kasni doručak smo obavili uz autobus podno planinarskog doma na Zavižanu- prema kojemu ( čitaj prema domu sa hladnim pivama ) smo uputili samo žalosne poglede, i u 12,00 otputili se hrabro svatko svojim putem. Darko se izbezumio kad je vidio kolika skupina ima želju sa njime na Balinovac ( to je naime još jedan vrh kojega ćemo obići prije M. Rajinca,) jer ipak smo mi dobro potkovani snagom i možemo spretno skakutati po velebitskom kamenju kao što su to nekad radile divokoze- ne znam da li ih sada još ima na Velebitu, možda kod Divosela ? . No, čim smo prošli kroz vrata botaničkog vrta i ušli na prekrasnu livadu Modrić dolca, ponuđena nam je još jedan kombinacija:



pod vodstvom Božene H. možemo na V.Kosu i opet ispod doma Zavižan pričekati Balinovčane da zajedno krenemo put Rajinca- jasno da se nekoliko kolebljivaca odvojilo od Darkovog jata i propustilo dojmljiv uspon i još atraktivniji spust sa Balinovca, ali vjerujem da su i oni uživali, jer na Velebitu nema lokaliteta koji vas može ostaviti ravnodušnim ( tišina, mirisi i boje bilja, kamen, škrape, sunce ali i planinska svježina)
Na livadama Balinovačke ponikve može se na jednom mjestu vidjeti ( obilježeno ) oko pet stotina velebitskih biljaka, koje su ovdje presađene a inače samoniklo rastu po cijeloj planini. Na samom početku dolca u sjenici na klupici Dinkino društvo priredilo si je doručak ( a mi ostali smo jeli stoječki uz autobus jer je drvena greda ograde pokazivala sumnjivu čvrstoću i čini mi se da je jedva izdržala Štefa, Zvonka, Damira i Iveka koji je van slike ali na gredi- pa se ja nisam nikako usudila pritisnuti još i svoju kilažu- Ivanka je bojažljivo i nepomično sjedila na početku grede jedva se usuđujući micati ustima).



Sad kad nabrajam imena i prisjećam se članova pohoda na Balinovac, nekako mi se odjedanput u oko vraća slika osobe koja se spušta cestom iz suprotnog pravca od V. Kose, znači iz doma Zavižan, u ciglastoj košulji, svjetlokrem kapi i krem hlačkama- osoba koja je eskivirala Balinovac i V. Kosu radi hladnog crnog velebitskog ( zato velebitskog i više nije bilo po podne kad smo svi došli u dom!)
Vratimo se usponu na Balinovac- povelika skupina ( Ana, Darko, Fanika, Fric, Ferenc, Ivanka, Ivek, Jasminka, Joža, Juliano, Nada, Pero, Slobač, Sonja, Štef, Zvonko, Ja i 5-6 simpatičnih ljudi iz Pregrade) uspješno je u jurišu slijedila svog vodiča penjući se iz botaničkog vrta najprije kroz šumu a zatim golom kamenom strminom i kratkom sipinom prema vrhu koji se uzdiže na 1601 metru i pruža očaravajući pogled prema moru- ako nema magle i oblaka kao ovaj put- dodatni nedostatak uz maglu bio je u tome što kod preleta preko livade i kroz šumicu nisam imala vremena uočiti sve biljke- ali sam šutjela jer sam mogla dobiti odgovor kako sam za to trebala ostati u laganini skupini obilaska botaničkog vrta.


MI NA VRHU – MALO JE MJESTA PA NISMO SVI STALI NA SLIKU
O spuštanju sa Balinovca mogla bih puno pričati: odlučili smo da nam se za silazak uopće ne sviđa staza po kojoj smo se penjali- idemo sjevernom stazom prema Velikoj Kosi- ja uvijek više volim odabrati nove putove pa sam se ovaj puta obradovala kada je odlučeno da se spuštamo nastavkom staze prema Kosi. Odmah na početku postalo je uzbudljivo: prolazak kroz uski okomiti žlijeb preživjeli su i moji novi skupi nokti iako sam se grčevito držala da ne zviznem Darku i Slobaču na glavu- samo da se i jezikom nisam zalijepila za kamen. Dalje smo se spuštali preko naoko neprohodnih, divljih stijena neobičnih oblika i veličina na kojima nekim čudom uvijek nađete sigurno mjesto za nogu- to je prilično teška staza ali sa prekrasnim vidicima- sve do bujne zelene livade sa meteorološkim stupom a koju smo zadivljeno gledali sa vrha ni ne pomišljajući da ćemo prošetati po njoj. Za vrijeme silaska nagradila nas je planina za sve divljenje koje smo joj uputili- povukla je maglu i oblake u svoju utrobu i otvorila nam pogled prema moru- (Rab, Goli o., Prvić, Krk ?- valjda je to ono što sam vidjela )




more i kamen
Kratki pogled s Velike kose i brzinski spust na sastanak na livadi pod domom Zavižan. Za turu od kapelice Sv. A. Padovanskog, preko Botaničkog vrta, Balinovca i Velike kose potrošili smo 80 minuta a i poprilično smo istrošili mišiće. U dogovoru o ekipi za Mali Rajinac složili smo se da idemo svi- pa tko do kuda stigne- naime, tamo i natrag ima oko 4 sata žustrog hoda, a Balinovac nas je iscijedio pošteno. Svi smo se složili kako se sav trud isplatio- a ja znam da opet trebam birati ponovno bih se odlučila za istu turu.
Ivica i Joža su se ipak odlučili za obilazak okolice planinarskog doma- koji se zapravo nalazi na Vučjaku a pošto on spada u zavižansku skupinu vrhova planinari ga nazivaju imenom Dom na Zavižanu.
Mali Rajinac je sa 1699 m/nm najviši vrh sjevernog Velebita i briga o prilaznim stazama predstavlja čast za Zagorske steze. Novi, danas postavljeni putokazi dokazuju da stezaši preuzeti zadatak shvaćaju ozbiljno i misle svima pokazati kako se to radi. Prvi stup je postavljen odmah uz cestu gdje se markirani put spušta u bukovu šumu- ugodna hladovina gotovo vas mističnom magijom povlači na stazu i prisiljava vas da smišljate i pjevušite neku pjesmu…
Velebitu, moj debeli lade,
Što po tebi kravarice rade?
Krše granje, od muva se brane – ooooj
Preko Zalovačke kose još svi uživamo


I nakon 50 minuta stižemo do još jednog našeg križišća- Zvonko veli križanjča: Zavižanski Pivčevac zove vas desno, Krasanska jezera lijevo ali mi ćemo ravno na M.Rajinac. Kako se do tuda naša velika skupina razdijelila na tri manje, nikada se ne zna tko će gdje završiti: prva jurišna koju je jedva mogao uhvatiti i Jasminkin fotić nezaustavljiva je na putu za Rajinac.



Drugu, za svijet manje jurišnu a za njezine članove maksimalno udarničku skupinu tu i tamo napadne crv sumnje: ići dalje ili ne…
SONJINA SLIKA – stiže za par dana
Ali onda unutarnji glas progovara: možeš ti to Zvonko, možeš, i cijelo društvo puno nove snage krene dalje.
Treća skupina manje mi je poznata a i njihovi putovi misteriozni su i vrludavi- nepovezane priče drage Mirjančice otkrivaju samo dio njihove tajne: sat i pol pješačenja do Malog Rajinca učinilo im se strašno dugo pa su odlučili potražiti Krasanska jezera a možda se i okupati…!!! Jezera su zapravo jedna velika kraška ravan sa ponikvama i dolovima među stjenovitim grebenima i tu bi trebala biti i jedna dublja ponikva s vodom za blago, da li bi bilo kupanja? Ne znam. Čula sam samo da su oformili i borbene skupine (-parove!?) u potrazi za bajerom ali našli nisu ništa. Nadam se da su borbene skupine samo tražile vodu…




Generalski dolac oduševio je našu malu skupinu prostranošću- cvjetne livade okružene smrekama i prošarane kamenim gromadama složenima u neobične skulpture kakve ni najtalentiraniji umjetnik ne može tako isklesati. Ljutilo me samo što je staza uska i što me i mali krivi korak može poslati u dubinu, pa zbog toga nisam mogla dovoljno zujiti pogledom okolo. (Tako smo tek na povratku uočili tri prekrasne skupine stijena koje izviruju između vrhova smreka i odmah pomislili na snijeg i labudove, al da je snijeg već bi okopnio, da su labudovi već bi odletjeli…
Možeš ti to Dubaka možeš… Zadnji metri uvijek su najdulji, gotovo da se mjerni sustav pokvari, bilo da se radi o dužinskim ili vremenskim jedinicama: još samo deset minuta- govorio nam je Darko cijelih zadnjih pola sata do vrha. Sigurne u uspješan završetak uspona, neposredno pred vrhom, Ja i Sonja smo oduševljeno pozdravile Zvonkovu ideju kako se svi moramo truditi da ostanemo sposobni savladati ovakav uspon i za 10 godina pa još jednom za drugih 10 godina , a zatim sam ga upozorila da je ispred nas- ISPRED NAS- naš Ferenc koji je kao dečko bez problema savladao i Balinovac i sada Mali Rajinac, jednakom brzinom kao i mi- sve čestitke Ferencu. ( Pa smo se malo posramili ali i stvarno si obećali da ćemo se truditi ….)
SLIKA – Sonjina slika- stiže za par dana
Anemone pod samim vrhom M. Rajinac
Čak smo bili dobri u satnici: krenuli smo ispod zavižanskog doma u 13,32 a stigli na vrh oko 15,25- gotovo da ne povjerujem, ali i povratak je bio dobar- ne govorim o satnici jurišne skupine, već o svojoj skupini sa začelja: spuštanje je počelo u 15,45 a na terasu doma na Zavižanu uspeli smo se u 17,47. S obzirom da smo došli u dom pred kraj dana u kojem je bilo puno posjetioca prije nas, naravno da više nije bilo velebitskog piva, niti svijetlog a kamoli tamnog, no žuja je i dalje zakon i hvala Slobaču što me je dočekao sa već otvorenom flašom.
Nakon obavezne pjesme uputili smo se iz doma u 18,30 – zadovoljni što smo obavili sve planirane poslove i realizirali sve planirane ture, 12 sati nakon jutarnjeg polaska našli smo se opet u autobusu. Ako zbrajamo što smo sve kao PD danas obišli, onda moramo dodati još neke vrhove kao npr. okolicu doma Zavižan i vrh Vučjak s kojeg je vrlo lijep vidik a kojega su obišli naši dečki Ivica i Joža.
Bilo je prekrasno i idemo još...
...sve što želite dodati ili promijeniti upišite slobodno u komenatrima...
DUBAKA58