Dubaka: Si moji bregi...

11.03.2007.
Sve steze OKO TABORGRADA kao vihor pregaziti će danas zajedno zabočki i zagrebački planinari: društva Zagorske steze i Vihor kreću u osvajanje «7 VRHOVA OKO TABORGRADA»
Kasniji polazak ( u 8,30) dozvolio nam je da se čak i malo bolje naspavamo, te odmoreni krenemo u susret novome planinarskome danu… PO DOLU I GAJU, PO DRAGOME KRAJU, OD KOJEG MI LEPŠEGA NI…čekaju nas desinićki bregi i trnaci koji još nisu zeleni, ali uvijek se može o njima pjevati kao o PLAVIM TRNACIMA. Društvo je odlično, baš raspoloženo za pjesmu, i vjerujem da će biti prilike i za to.
ZAGORCI DA SU PRIJATELJI PRAVI, TO VEĆ CELI SVET ZNA… istinitost stiha ove stare pjesme dokazuje srdačan susret sa VIHORAŠIMA a druženje će sigurno biti prekrasno- kao što je i kod Grešne gorice početak prekrasnog sunčanog dana.
Dozvoliti ću si pjesničku slobodu, zamijeniti redoslijed stihova i reći: POZNATI SU PUTI, POGODIT BI MOGEL I SPEČ…
Preko blagog uspona od Grešne gorice prema Velikom taboru, TIČEKI VEĆ ne SPIJU, živahno nas pozdravljaju iz grmlja, ALI ŠUME još uvijek MUČIJU, jer listići su tek u pupovima. Kolona šetača je pozamašna- Štef H. je brojio i ustvrdio da nas ima 79. Nakon par koraka otvara nam se pogled na veličanstveni grad na čijim kulama samo što se nije pojavila Veronika Desinićka..
1) VELIKI TABOR- dvorac obitelji Ratkaj ponosno dominira cijelim okolnim krajem i zauvijek čuva sve svoje priče i legende. Tu i tamo procvali drijen u podnožju dvorca suze su lijepe Veronike- pustimo mašti na volju i smislimo svaki svoju priču o ljepotici i mladom grofu i naravno, pošto mašta može svašta- priča mora imati sretan kraj . Kao da smo u srednjem vijeku, tišina je smirujuća- lagana šetnja livadom prema dvorcu predstavlja pravi melem za dušu umorenu stresnom svakodnevicom.
Dvorac je na našu žalost zatvoren a gospon Tonček veli da nas Veronika ne može primiti jer ima gripu- ne, nema ona gripu, primila bi nas rado ali joj čarobna krinolina od procvalih šljiva čeka da ju rasprostre sunce oko dvorca- došli smo nekoliko dana prerano, grmovi i voćke trebaju tek buknuti u svoj svojoj ljepoti.
2) CRKVA MARIJE MAGDALENE- došli smo do nje po asfaltiranoj cestici- malo penjanjem- malo spuštanjem, ali uz neponovljiv pogled- sunce obasjava cijelo Zagorje i preko Podčetrtka daleko prema Sloveniji. Crkvica je izvana lijepo uređena, obnovljena 2004. godine, zatvorena je pa imamo samo malu pauzu, lagani odmor, slikanje i prepoznavanje okolnih vrhova. Stotinjak metara nakon crkve, uz malu kleticu, tepih tratinčica sa svojim malim bijelim i ružičastim cvjetnim glavicama gospodari livadom i čeka da ih nadraste zelena trava i drugo livadno šareno cvijeće. I dalje smo na asfaltu, ali nakon kratkog vremena idemo u šumu na lišće i prave zagorske steze kojima u velikoj koloni grabimo prema Koštrunovom bregu. Najživahniji među nama je mali VIHORAŠ Lovro. Tu je sa bakom a nekada je planinario sa tatom i mamom- ide u treći razred OŠ i skakuće po brdima pun energije- sad je na početku kolone sad je u sredini a na kraju može biti samo ako zaostane zbog slikanja među tratinčicama.
3) KOŠTRUNOV BREG- ljepota svakog vrha na ovom pohodu je u tome što je vidik uvijek nezaboravan- u trenutku okupljanja u Zaboku svi smo bili pomalo tužni jer je vrijeme bilo tmurno i jako vjetrovito, ali od trenutka izlaska iz autobusa podno Grešne gorice, kupa nas sunce i očaravajuća atmosfera- cijelo vrijeme prati nas Veliki tabor kojega smo ostavili iza sebe, sa svog brda nadgleda i čuva Zagorje… Prolazimo kroz čistu šumu koja čeka zeleni kist da ju oboji bojama proljeća- uz put vidimo prve ljubičaste cvjetove čini nam se pasjeg zuba koji nas neobično podsjećaju na cvijet ciklame, a Željka kao jedina učena iz tog područja objašnjava kako je to uistinu pasji zub.
4) GRBANTOV BREG
Ručak iz ruksaka- po planu podno Grbantovog brega, kod idilične kučice koja po adresi spada u Košničku goru, a ima prekrasno uređen okoliš: drvene klupice i ukrasi od drvenih panjeva neobičnih oblika. Konačno ćemo isprazniti ponesene zalihe i olakšati posao jadnim leđima- špekec, lukec, kobasice, krastavčići, šnicleki, i druga fina jela koja nikako ne spadaju u zdravu hranu primjerenu ljubiteljima prirode. No, ima nekih koji imaju sireke i voće i dijetnu hranu- i Ivica S. je na kivi-dijeti: jede sve osim kivija- i zato nas nudi sa keksama- naravno da nitko ne odbija a prihvaćamo i Dinkine čokoladne kolače.…
Idemo dalje, još nas čekaju Štruklecov i Žolekov breg i Vinagora- ponekad se osjećam kao kmet kojega feudalac tjera na tlaku, no vodiči su sve samo ne oholi feudalci- to su simpatični i dragi ljudi koji su i u poslu i u zabavi pravi predvodnici pa im treba sve oprostiti.
5) ŠTRUKLECOV BREG- breg do brega, a na svakom hižice i drvene kletice, netaknuta ljepota, mir i tišina, vinogradi sa vinovom lozom na drvenim kolcima, a iza zavoja očekuješ da će se pojaviti Zgubidan i kričati na malog Kanonika na drugom bregu. Umjesto njih dovikuju se XX i YY u dugačkoj koloni STEZAŠA i VIHORAŠA i dogovaraju o pauzi na Žolekovom bregu.
6) ŽOLEKOV BREG- najviša točka našeg današnjeg pohoda- 500 metara- i veliki drveni križ na vrhu a pogled otvoren prema Malom taboru, Prišlinu, Donačkoj gori i Boču u daljini (pa tamo smo bili prošlu nedjelju). Pauza od 20 munuta iskoristiti će se uglavnom za voće i odmor. Veliko smo društvo i nikad nisi sam, koliko god spor ili brz bio- to je dobro jer uvijek možeš sa nekim podijeliti radost i očaranost prirodom- a s druge strane i nije dobro kako veli gospodin VIHORAŠ XX, ako pustiš vjetar, uvijek te netko čuje…
O, ne smijem zaboraviti spomenuti i koze na Žolekovom bregu- istina, vlasnik stada baš i nije oduševljen našim druženjem sa njegovim ljepoticama, no one bi rado jele iz naših ruksaka i fućka im se za njegovo negodovanje.
7) CRKVA VINAGORA- zavjetna crkva na vrhu našeg posljednjeg brda dominira i stražari nad ovim dijelom Zagorja- pred nama je i na dohvat ruke nam je, ali nikako da je dosegnemo. Okolnim padinama zagospodarila je mala žuta primula- obični žuti jaglac obojio je još neprocvale voćnjake svjetlo-žutom bojom. Spuštamo se i spuštamo. Treba još savladati cestu (asfalt) za koju Ivica S. kaže da se zove Tuga- spuštamo se gotovo u pravu depresiju koja ne predstavlja samo geografsku kategoriju nego i raspoloženje većine koji su shvatili da se za osvajanje Vinagore trebamo najprije spustiti gotovo na nulu a onda opet popenjati na 400 metara- to je pravi završni udar- ali ništa nije nemoguće- možda malo preuveličavam tu visinsku razliku, ali nakon 5 sati hoda i najmanji uspon predstavlja šok za tijelo. Zato velik dio veselog društva propušta završnih 10 metara uspona do crkve i slikanje na stepenicama okupanima zapadnim suncem- uvjeravam se da ću opet doći na ove brege , a do tada …OJ ZAGORJE, TI MOJE BLAGO, SAKOM SINU HRVATSKOM SI DRAGO… (dubaka58)

04.ožujka 2007., Kolodvorski trg u Zaboku 07,55 staro i poznato društvo čine: Šemovčan x3, Črnjević x2, Hržica x 2, Jožek x2, Ivanka, Viktorija , Ivek, Presečki x 2, Barbić x 2, Ladišić D., gospodin trkač iz Oroslavja. i Turk D. kao glavni i odgovorni predvoditelj- bregi koji nas očekuju: Boč pa zatim Donačka gora. Još nismo ni krenuli a već smo nešto zaboravili- Svjeba nije ponijela osobnu, a mišljenja smo da će joj ipak trebati- stvar spašava Mario i srebrna strijela juri do Trga D.D. Polazak upriličujemo više-manje na vrijeme, ali sa prvim okretajima kotača dolazi do raspada kolone- dvije srebrne strijele uzaludno čekaju kod crkve ( i uznemiruju jadne ljude mobitelima tražeći predvoditelja) ali treća srebrna strijela koja je trebala biti vodeći pilot, ne pojavljuje se... odlučujemo sami do Rogatca, toliko znamo, a tamo će nas valjda čekati ostatak neustrašivog tima. Zbrajamo ljude i automobile i fale nam Ivek, Jožek, Ivanka i gospon S? (a što ću kad sam zaboravila stričekovo ime, zapravo, nije mi ga nitko niti rekao) No, naša briga je nepotrebna, oni su već nadomak odredišta- kasnije saznajem da je to zbog trke za žigovima- glavno da smo svi na okupu.


Što se tiče vremena, prognoza je bila točna- prekrasno jutro, sunce, čisti zrak- kod okrepčevalnice podno Boča pravo mjesto za sunčanje (njihaljke, ležaljke... i čitanje u miru)- ali ipak mi se nešto ne sviđa kod te okrepčevalnice- ne primaju kune, samo eure- oni su Evropa, zato idemo brzo gore, do piramide. Naravno, odmah nastaju dva tima: prvi u malom sastavu od tri člana- Jožek, L. Darko i Tin idu na sajle,(ako ih pronađu) a ostatak svijeta lagano kroz šumu. Staza je suha, dobro označena i dobro posjećena, gotovo da je gužva- pravi proljetni dan izmamio je puno ljudi u brda. Šuma kojom prolazimo čista je i dobro pregledna, svjetla ali vjerujem još kratko vrijeme, brzo će se sve zazelenjeti. Do same piramide na vrhu Boča (980 m) dolazimo po hrptu isprepletenom korijenjem i kamenim gromadama- naravno da je u trenutku dolaska repa kolone vodstvo bilo već na prvoj platformi.
S vrha piramide divan je pogled- sve do našeg dragog domaćeg Sljemena na jugu pa do Savinjskih i Julijskih alpi na zapadu- sjećam se toga još od 1981. godine kad sam prvi puta bila gore- ali isto tako mi je u sjećanju ostala želja da nakon spuštanja otplešemo ringa-ringa-raja oko stupa- da se odvrtimo od tih vijugavih nesimpatičnih stepenica- zato sam ovaj puta ostala naslikavati visibabe oko podnožja piramide.


Donačka gora (882 m) je svoje ime dobila po crkvi sv. Donata- (koju danas nismo vidjeli pa ostaje u obvezi doći ovamo još negdje u budućnosti). Uspon počinjemo od Rudijevog doma (590 m) do kojeg smo došli autima (i jedva ih parkirali zbog gužve). Nasuprot doma na osunčanoj padini očarava nas mnoštvo šafrana- ljubičasto do ljubičastog na zelenom tepihu…
Ako sam rekla da je na Boču bila gužva, onda je ovo ovdje kao na Trgu bana Jelačića (ili je bolje reći kao u parku Tivoli u Ljubljani- da se netko nebi naljutio- no, nakon Svete gere ovo je samo pjesnička sloboda)- netko je rekao da smo se penjali 45 minuta, naravno mi koji smo na vrh došli zadnji. Morali smo dio vremena odvojiti na uživanje u mirnoj ljepoti šume za koju piše da je pragozd zaščiten kot naravna znamenitost- a valjda to znači prastara šuma, jer mi baš ne liči na prašumu- čini mi se kao obična bukova šuma, prepuna procvalih zvončića- godinama nisam na jednom mjestu vidjela toliko tog cvijeća.

Pogled s vrha Donačke gore je nevjerojatan: na jednoj strani Ptujsko i Dravskom polje, pa mali okret prema haloškim brdima i vinogradima te prekrasan Boč na zapadu gdje smo upravo malo prije bili, a još k tome sunce, toplo, samo nam je još šank falio. Zato smo najstarijom markiranom planinarskom stazom požurili starom Rudiju- u dom gdje ima svega: fine gobove juhice, zlatnog roga kojega toče u lijepe dugoljaste čaše, a što je najvažnije , primaju kune. I kao svaki dobar planinarski dom, ima lijepe drvene stolove i klupe na kojima se za sunčanog vremena odmaraju umorni planinari i dogovaraju se za slijedeće pohode…(dubaka58)