Dubaka: Si moji bregi...

11.03.2007.
Sve steze OKO TABORGRADA kao vihor pregaziti će danas zajedno zabočki i zagrebački planinari: društva Zagorske steze i Vihor kreću u osvajanje «7 VRHOVA OKO TABORGRADA»
Kasniji polazak ( u 8,30) dozvolio nam je da se čak i malo bolje naspavamo, te odmoreni krenemo u susret novome planinarskome danu… PO DOLU I GAJU, PO DRAGOME KRAJU, OD KOJEG MI LEPŠEGA NI…čekaju nas desinićki bregi i trnaci koji još nisu zeleni, ali uvijek se može o njima pjevati kao o PLAVIM TRNACIMA. Društvo je odlično, baš raspoloženo za pjesmu, i vjerujem da će biti prilike i za to.
ZAGORCI DA SU PRIJATELJI PRAVI, TO VEĆ CELI SVET ZNA… istinitost stiha ove stare pjesme dokazuje srdačan susret sa VIHORAŠIMA a druženje će sigurno biti prekrasno- kao što je i kod Grešne gorice početak prekrasnog sunčanog dana.
Dozvoliti ću si pjesničku slobodu, zamijeniti redoslijed stihova i reći: POZNATI SU PUTI, POGODIT BI MOGEL I SPEČ…
Preko blagog uspona od Grešne gorice prema Velikom taboru, TIČEKI VEĆ ne SPIJU, živahno nas pozdravljaju iz grmlja, ALI ŠUME još uvijek MUČIJU, jer listići su tek u pupovima. Kolona šetača je pozamašna- Štef H. je brojio i ustvrdio da nas ima 79. Nakon par koraka otvara nam se pogled na veličanstveni grad na čijim kulama samo što se nije pojavila Veronika Desinićka..
1) VELIKI TABOR- dvorac obitelji Ratkaj ponosno dominira cijelim okolnim krajem i zauvijek čuva sve svoje priče i legende. Tu i tamo procvali drijen u podnožju dvorca suze su lijepe Veronike- pustimo mašti na volju i smislimo svaki svoju priču o ljepotici i mladom grofu i naravno, pošto mašta može svašta- priča mora imati sretan kraj . Kao da smo u srednjem vijeku, tišina je smirujuća- lagana šetnja livadom prema dvorcu predstavlja pravi melem za dušu umorenu stresnom svakodnevicom.
Dvorac je na našu žalost zatvoren a gospon Tonček veli da nas Veronika ne može primiti jer ima gripu- ne, nema ona gripu, primila bi nas rado ali joj čarobna krinolina od procvalih šljiva čeka da ju rasprostre sunce oko dvorca- došli smo nekoliko dana prerano, grmovi i voćke trebaju tek buknuti u svoj svojoj ljepoti.
2) CRKVA MARIJE MAGDALENE- došli smo do nje po asfaltiranoj cestici- malo penjanjem- malo spuštanjem, ali uz neponovljiv pogled- sunce obasjava cijelo Zagorje i preko Podčetrtka daleko prema Sloveniji. Crkvica je izvana lijepo uređena, obnovljena 2004. godine, zatvorena je pa imamo samo malu pauzu, lagani odmor, slikanje i prepoznavanje okolnih vrhova. Stotinjak metara nakon crkve, uz malu kleticu, tepih tratinčica sa svojim malim bijelim i ružičastim cvjetnim glavicama gospodari livadom i čeka da ih nadraste zelena trava i drugo livadno šareno cvijeće. I dalje smo na asfaltu, ali nakon kratkog vremena idemo u šumu na lišće i prave zagorske steze kojima u velikoj koloni grabimo prema Koštrunovom bregu. Najživahniji među nama je mali VIHORAŠ Lovro. Tu je sa bakom a nekada je planinario sa tatom i mamom- ide u treći razred OŠ i skakuće po brdima pun energije- sad je na početku kolone sad je u sredini a na kraju može biti samo ako zaostane zbog slikanja među tratinčicama.
3) KOŠTRUNOV BREG- ljepota svakog vrha na ovom pohodu je u tome što je vidik uvijek nezaboravan- u trenutku okupljanja u Zaboku svi smo bili pomalo tužni jer je vrijeme bilo tmurno i jako vjetrovito, ali od trenutka izlaska iz autobusa podno Grešne gorice, kupa nas sunce i očaravajuća atmosfera- cijelo vrijeme prati nas Veliki tabor kojega smo ostavili iza sebe, sa svog brda nadgleda i čuva Zagorje… Prolazimo kroz čistu šumu koja čeka zeleni kist da ju oboji bojama proljeća- uz put vidimo prve ljubičaste cvjetove čini nam se pasjeg zuba koji nas neobično podsjećaju na cvijet ciklame, a Željka kao jedina učena iz tog područja objašnjava kako je to uistinu pasji zub.
4) GRBANTOV BREG
Ručak iz ruksaka- po planu podno Grbantovog brega, kod idilične kučice koja po adresi spada u Košničku goru, a ima prekrasno uređen okoliš: drvene klupice i ukrasi od drvenih panjeva neobičnih oblika. Konačno ćemo isprazniti ponesene zalihe i olakšati posao jadnim leđima- špekec, lukec, kobasice, krastavčići, šnicleki, i druga fina jela koja nikako ne spadaju u zdravu hranu primjerenu ljubiteljima prirode. No, ima nekih koji imaju sireke i voće i dijetnu hranu- i Ivica S. je na kivi-dijeti: jede sve osim kivija- i zato nas nudi sa keksama- naravno da nitko ne odbija a prihvaćamo i Dinkine čokoladne kolače.…
Idemo dalje, još nas čekaju Štruklecov i Žolekov breg i Vinagora- ponekad se osjećam kao kmet kojega feudalac tjera na tlaku, no vodiči su sve samo ne oholi feudalci- to su simpatični i dragi ljudi koji su i u poslu i u zabavi pravi predvodnici pa im treba sve oprostiti.
5) ŠTRUKLECOV BREG- breg do brega, a na svakom hižice i drvene kletice, netaknuta ljepota, mir i tišina, vinogradi sa vinovom lozom na drvenim kolcima, a iza zavoja očekuješ da će se pojaviti Zgubidan i kričati na malog Kanonika na drugom bregu. Umjesto njih dovikuju se XX i YY u dugačkoj koloni STEZAŠA i VIHORAŠA i dogovaraju o pauzi na Žolekovom bregu.
6) ŽOLEKOV BREG- najviša točka našeg današnjeg pohoda- 500 metara- i veliki drveni križ na vrhu a pogled otvoren prema Malom taboru, Prišlinu, Donačkoj gori i Boču u daljini (pa tamo smo bili prošlu nedjelju). Pauza od 20 munuta iskoristiti će se uglavnom za voće i odmor. Veliko smo društvo i nikad nisi sam, koliko god spor ili brz bio- to je dobro jer uvijek možeš sa nekim podijeliti radost i očaranost prirodom- a s druge strane i nije dobro kako veli gospodin VIHORAŠ XX, ako pustiš vjetar, uvijek te netko čuje…
O, ne smijem zaboraviti spomenuti i koze na Žolekovom bregu- istina, vlasnik stada baš i nije oduševljen našim druženjem sa njegovim ljepoticama, no one bi rado jele iz naših ruksaka i fućka im se za njegovo negodovanje.
7) CRKVA VINAGORA- zavjetna crkva na vrhu našeg posljednjeg brda dominira i stražari nad ovim dijelom Zagorja- pred nama je i na dohvat ruke nam je, ali nikako da je dosegnemo. Okolnim padinama zagospodarila je mala žuta primula- obični žuti jaglac obojio je još neprocvale voćnjake svjetlo-žutom bojom. Spuštamo se i spuštamo. Treba još savladati cestu (asfalt) za koju Ivica S. kaže da se zove Tuga- spuštamo se gotovo u pravu depresiju koja ne predstavlja samo geografsku kategoriju nego i raspoloženje većine koji su shvatili da se za osvajanje Vinagore trebamo najprije spustiti gotovo na nulu a onda opet popenjati na 400 metara- to je pravi završni udar- ali ništa nije nemoguće- možda malo preuveličavam tu visinsku razliku, ali nakon 5 sati hoda i najmanji uspon predstavlja šok za tijelo. Zato velik dio veselog društva propušta završnih 10 metara uspona do crkve i slikanje na stepenicama okupanima zapadnim suncem- uvjeravam se da ću opet doći na ove brege , a do tada …OJ ZAGORJE, TI MOJE BLAGO, SAKOM SINU HRVATSKOM SI DRAGO… (dubaka58)