Bozicna prica
|
Dragi moji, evo priblizilo se vrijeme i za Bozicnu cestitku! Najprije cu kao jos proslogodisnji zacetak nase akcije: Dame tu mano - Ruku mi daj, zahvaljujuci svima na sudjelovanju, ponoviti svoju proslogodisnju Bozicnu pricu (17.12.2007)! Glavni lik u njoj je mala Kristina, ciju ulogu nosi moja necakinja Antonija,  koja ovih dana treba dobiti seku Mariju, sto posebno preporucam u vase molitve! A na preneseni nacin, radi se zapravo i o mojoj tetkici Dragi, koja mi u ovo Bozicno vrijeme posebno nedostaje, kao i ja njoj, no najbitnije da smo trajno povezane u duhu i molitvi! I Ljubavi koju nikakvi kontinenti, oceani i kilometri ne mogu umanjiti:  Mala Antonija (prije par godina), njena teta : ) i teta njene tete : ))) Kristina u bozicnoj stalici Mala Kristina oduvijek je posebno voljela Dosasce i Bozic!  S velikom paznjom i ljubavlju vlastitim rukama izradjivala je bozicne ukrase, i uredjivala jaslice...Ovcice ispod njenog bora uvijek su imale najzeleniju mahovinu, malom Isusu bilo je ugodno i mekano na svjezoj prirodnoj slamici, pod toplim vunenim dekicama, Josip i Marija pored njega, grijali su se uz ognjiste, pastiri su imali svoje vatrice, voda je zuborila u malom mehanickom zdencu, zvijezdice su nekako posebno carobno treperile, i skoro da se doista mogla cuti nebeska pjesma andjelcica, spontano i skladno poslaganih oko stalice... Kristina je znala je sate i sate provoditi pred svojim Betlehemom, dodatno preslazuci simpaticne figurice, razgovarajuci s njima, i dajuci im uvijek novu zivost i dinamiku!  Njena teta s kojom je zivjela, pomagala joj je oko svega – plela nove dekice da malom Isusu ne bude hladno, pokretala vodeni mehanizam malog zdenca, i pricala joj kako su se doista u njenom djetinjstvu cuvale ovcice i kravice u njihovu hercegovackom selu...I dok je mijesila i pekla kolace, pricala joj je o paljenju badnjaka i drugim starim hercegovackim bozicnim obicajima, uz pjevanje bozicnih pisama i cestitku: “Na dobro ti dosao Badnjak i sveto porodjenje!” Mala Kristina je uzivala slusajuci tetine price, moleci s njome bozicne molitve, paleci adventske svijece, pomazuci oko kolaca, i svaki put pred njenim jaslicama, kao da bi ozivjelo hercegovacko selo, uz pucketanje vatre na ognjistu, i drevni Betlehem, uz nebeske posjetitelje i egzoticnu karavanu s Dalekog Istoka...  I dok je zadivljeno promatrala treperenje zvijezdica oko stalice,  odjednom kao da se i sama nasla medju mnostvom siromasnih pastira i pastirica, koji su uz upaljene vatrice i bozanske glasove raspjevanih andjela,  pjevuseci i moleci s njima, strpljivo cekali na svoj red za ulazak u stalicu, i poklon malom Isusu i njegovoj svetoj obitelji, dok su njihove ovcice zivahno blejale, pasuci svjezu mahovinu, i zveckajuci svojim zvoncicima...  No, Kristina je primijetila da su mali pastiri i pastirice vecinom jos mladji od nje,  i nekako posebno siromasno obuceni, sa zakrpanim kosuljicama, i poderanim hlacicama...  Jednoj maloj pastirici, Kristina je poklonila svoju novu bozicnu jaknu s kapuljacom,  ogrnuvsi njen zakrpani i uprljani ponco,  a punu kosaricu tetinih bozicnih kolaca, podijelila je s grupicom najgladnijih, koji su zahvalno i zadovoljno kusali,  odlamajuci kriskice i za svoju mladju bracu i sestre, kojima je to bila prava poslastica nakon korica suhog kruha, na koje su navikli, ako uopce i to...  Kristina je mazila ovcice i psice koji su trckarali okolo,  i ugledavsi rasplakanu bosonogu djevojcicu svojih godina – poklonila joj i svoje svecane cizmice... I tako samo u carapicama, i starom poncu, praznih ruku, nasla se i u samoj stalici, ciju nekako posebnu toplinu, miris i sjaj nikada nece zaboraviti...  Mlada Marija blago joj se nasmijesila, njezno je poljubivsi u celo, drzeci na grudima novorodjenog djecaka, usnulog i dobro umotanog u tople vunene dekice Kristinine tete, a sv. Josip ju je ocinski zagrlio, ponudivsi joj drvenu klupicu, da sjedne pored njih, uz ognjiste, gdje se kuhao topli caj...U Josipu i Mariji, Kristina je prepoznala svoje roditelje, uzivajuci u njihovoj medjusobnoj ljubavi, toplini i svetosti, njezno ljuljuskajuci zaspalo djetesce, prozracno i meko – poput hostije... Kristina se uopce nije zacudila, sto je u stalici zatekla i svoju tetu, koja je marljivo mela drveni pod pomazuci tako Mariji i prala prozorcic, kako bi cudesni zvjezdani sjaj iz stalice sto jace prodro do svakog srca, kako bi svako srce zaculo nebeski pjev: “Svim na zemlji mir veselje...”, i slava Bogu – “Gloria!”, zaorila iz svakog srca i svakog grla, iz svega glasa! Kako bi sveta obitelj zazivjela u svakom domu, u svakom danu, u svakom poslu...A Bozic postao nasa svakodnevica, u svemu sto zivimo, radimo i jesmo – bas kao kod Kristine i njene tete! |
