Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 19.03.2017.

PRIJATELJSKI SUSRET



Očekujem. Bliži se vrijeme uobičajenog susreta, prijateljskog druženja i razgovora. Posta-jem nestrpljiv gledajući stazu-puteljak prilaska.
Toliko toga imam za reči, pitati, govoriti, izmijeniti mišljenja. Mnogo toga je još od posljednjeg susreta ostalo nedorečeno, a vrijeme prolazi, žuri se i juri, a moja ruka za pisanje je sve nesigurnija, a glava sve zaboravnija. Sasvim svježa su mladenačka sjećanja, a sve zaborav-nija aktualna događanja . .
Zato su mi moji prijateljski susreti sve potrebniji, kao smijeh u radosnim trenutcima—
Eto, vidim razredne prjatelje s loptom na igralištu,..Zatim. Vručina je, ... Kupalište. Gle ONA upravo izlazi iz kabine - djevojačka. mladenačka čarobnica- stoji na vratima, ogledava se. Nije li što zaboravila. Oklijeva , a voda ispod njenih nogu primamljiva i istodobno odbojna ze-lenkasta tamna dubina .. .
Vidim njen liik kako nestaje iza šumskog grmlja, pa . . . iza prozora autobusa koji odlazi . . . Odlazi u 'nikuda' u nepoznato, u zago-netku znatiželje,
Ta, o svermu ćemo,eto, naskoro popričati, a još najviše o svemu izvan 'svega' i iznad 'svega'. O ispunjenju znatiželje : kako bi bilo da je bilo, a pogotovo kako će biti kad dođe vrijeme da bude !
Tada pijateljski stisak ruke. Zagledanjem kroz pogled u dubinu stvarnosti – nestvarnosti, tamo negdje na kraj vidokruga i još dalje. . To će biti moj susret uz tisuću želja za proniknuti u srž stvari . . Snatreći gledati kaleidoskopsko bogatstvo predodžbi, mašte, sanja bez sna, te na kraju biti - bivati u tišini bezzvučne harmonije s v i h o r g u l j a svemira. – U bogatstvu emo-tivnih radosti, radosti postojanja , te sveopćem skladu i smiraju ; u ponovnom susretu svih prija-telja, okružen s v i m a , bez stiska ruku, viđenja i čuvenja u potpunosti zajedništva i punoći je-dinstva l j u b a v i .....

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Snježni cvjjetići pahuljice intime'

19.03.2017. u 14:40 • 0 KomentaraPrint#^

U S T A J H R V A T S K A


Nakon mraka, duge noči i sna
Ustaj Hrvatska ! Svanuo je čas..
U slozi složno za Domovine spas !

Sluganstvo bijaše hrvatska prošlost
Hajde, zagrljeni, složno graditi budućnost.

Razlučimo klasje žita od kukolja
Gostoprimstvom naših prijatelja,
A svakog poturicu i izdajicu
U narodnu sudnicu

Od Umaga do Iloka,
Od Dubrovnika do Osijeka,
Teče, teče hrvatska rijeka,
Bujica, odnoseć u pjeni smeće
Da Lijepunašu , više zagađivati ne će!

Zora se rudi – rumena,
Domaja je bijela – nevina,
Pod nebom modra - daljina
To, crvena, bijela plava
Hrvatske je slobode zastava :

Ko’ sjmbol snage, ponosa i gordosti
Neka se vijori u narodnoj radosti,
Te svijetu zbori, da jumačtvom domoljuba
Slavno je pobijeđenai vjekovna zlu kob
te Hrvat nije više ničiji rob !

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Snježni cvjetići pahuljice intime'


19.03.2017. u 14:32 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 05.03.2017.

M E D E N A G A N - K U L A B A B I L O N S K A


ZNATIŽELJA I SPOZNAVANJE svih da-tosti iz čovjekovoga okruženja bili su oduvijek poticaj traženja, pa odgonetavanja uzroka i svrhovitosti svega postojećega, a potom i razvoja težnji za dostignućem, oponašanjem i stvaralaštvom. S vremenom je sama težnja bujajući se razvijala u 'samostalnu' sklonost dostignuća nečega novoga ne viđenoga u čovjekovom obzorju, te on djeluje po svojoj težnji nemajući niti sam u vidu domet svojih težnji, a pogotovo , ako je njegova slutnja pretpostavljalla dostignuće naslučivanih mogućnosti za dominacijom nad zagonetkom života i smrti.
Suočen s neshvatljivim datostima, kojih postojanje je pripisivao svojom vjerom stvoritelju i gospodaru – nad životom i smrću - , težio je upoznati toga instinktom namišljenoga Stvoritelja, a kako ga nigdje na zemlji nije nalazio, to je logično zamišljao njegovo prebivalište negdje izvan zemlje, te se čovje-kova težnja usmjeruje u prostor izvan zemlje. Nezna-jući kamo drugamo, usmjeruje se van iz zemlje u slo-bodni prostor u kojemu će nedje biti to što bi on htio saznati, dokučiti, pa potom vjerojatno savladati i po-drediti svojim ambicijama , te biti u konačnici sam gospodar. života i smrti..
Ta težnja je zarazna, oduvijek je bilo ( a ima sve do danas ) ljudi i predvodnika, bilo samo animatora, podsticatelja za realizaciju neke ideje ili još češće+ po uzurpiranoj moćnosti moćnika da knutom prisiljava mnoštvo udružene snage za realizaciju zamisli (nekada osobni rad, a danas porezne dadžbine)
Markantan primjer rečenoa je sigurno u pradavno vrijeme tešnja tadašnjih ljudi, organiziranih u naprednim zajednicama sa vrsnim neimarima, spo-sobnim graditeljima da ostvare zamišljenu težnju, za koju nitko nije mogao objasniti kakav boljitak će uspješno dostignuće omogućiti ( a u umišljanju je bilo moguće svačiju nadu zadovoljiti ), da mnoštvo dijelom dobrovoljno, a večina vjerojatno prisilno prione gradnji . .
Gradnji čega i zašto ? i
Gradnji građevine, koja je vjerojatno od temelja sličila k u l i pa i nazvana 'kulom' a kako je mjesto gradnje bilo u tadašnjem Babilonu, to je u m i t u o gradnji nazvana 'Kula babilonska'
A zašto gradnja ? Koja joj svrha ?
Svrha te gradnje vjerojatno nije bila jed-noznačno definirana, nego samo kao najširja težnja ostvarenja dostignuća u kojemu će svaki graditelj imati mjesta da smjesti s v o j u nadu.
Uspješnost na početku ulijevala je optimi-zam, te je početak gradnje dobro napredovao. Kula je rasla. Već je nadrasla sve tadašnje građevine. No kako to s podizanjem građevine samo po sebi dolazi, s visinom proširuje se sve više h o r i -z o n t , a i obim želja ,pa cilj i težnja budu sve dalji i dalji. . . Optimizam dostignuća težnji je sve nedostižniji, a graditelji sve umorniji, sve neraspoloženiji. Materijalni zahtjevi sve teže dostupni pa manjkavi, nezadovoljstvo, nesporazumi, traženje i prozivka 'krivca' sve učestaliji, te apatija i neraspoloženje za gradnju više ni bič knuta ne može prevladati. Očaj i dezerterstvo s gradilišta su svakodnevni.
A sada je gradnja već visoka, visoka, no . . . jao, horizont se 'izgubio' Zlo,…Zlo.. Nema hori-zonta - nema o r i j e n t i r a . Gdje je lijevo, a gdje desn ? Gdje je gore, a gdje dolje ? Orijentira nema. Izgubljeni su u prostoru. Ostali su sami sa svojim stremljenjem, svojom neispunjenom a nezajažljivom težnjom, a bez ikakovoga orijentira.
Kuknjava i vapaji iz ostataka savjesti i vjere , vjere u što ? . . . Zlo je pa : '' svemoćni o-prosti nam drskost. Spasi nas - mi smo izgubljeni Spasi nas Svemogući, spasi nas skrušeno molimo ''…
Da li su radi sve teže građevine i sami temelji počeli popuštati, te se gradnja počela uruša-vati nije zabilježeno, no predvodnik je morao naja-viti ''s t e č a j'' i svu megalomaniju izgradnje i nedo-stiživi cilj :: gradnju do neba gdje će čovjek- o h o l i c a, držeći Stvoritelja za bradu , cijelim svijetom zagospodariti, morali su u razočaranju, srdžbi i međusobnom okrivljavanju očajni zaustaviti, te u strahu i neizvjesnosti prepustiti sjećanje mitovima o kuli babilonskoj kao vječnu opomenu svima megalomanima …
Građevina je u kaosu. Da li građevinci bez zapovjedi bezglavo lutaju po građevnom beznađu, ili apatično leže i čekaju svoj kraj nije zabilježeno, kad predbvodnik ,glavni neimar i voditelj gradnje uzbuđeno, užurbano skoro preglasno obznani : ''Ljudi, zahvalite na koljenima Svevišnjemu, Niije nas napustio, evo mi padamo, građevina se ruši.. Mi padamo, a spas je u padu. Padamo na z e m l j u ! Blažena zemlja. Na zemlji je spas !''

Od Babilona daleko, ali ne predaleko, Grčka na Evropskom kontinentu, za ono vrijeme na-predna i kulturna ljudska zajednica, društveno orga-nizirana u manjim državicama bila je tadašnji uzor društvenoga uređenja. Život njenih građana usklađen je s zahtjevima porodice ' bogova i božanstava', koje svi poznaju. Božanstva su ljudskih osobina, a građani su im u čast i za slavljenje podizali stalne ( mi danas kažemo monumentalne) građevine od najboljega kamena, posebnih građevnih konstrukcija za 'vječno' trajanje : Zeusov hram, Apolonov hram, Artemidin i mnoge druge.
Nigdje nije zabilježeno da li su Grci nam-jerno u građenju hramova svojim bogovima izbjegli zamku i iskustvo Babilonaca, ilii zato što su im bož-anstva bila bliža, no njihovi hramovi stoje i danas, takovi kako ih je samo 'zub vremena' nagrizao.
Meni je za ovu priliku značajan upravo A p o l o n o v hram, odnosno natpis nad njegovim ulazom . ..Slova su, doduše, vremenom, kišom, suncem, vjetrom dobrano nagrižena, teško se čitaju, pomalo nestaju baš kao i poruka ,koju obznanjuju. No kao što i sama poruka koja nije jasno više čitljiva, nove generacije sve češće ju ne znaju, ne mare ili zaboravljaju A poruka : M E D E N A G A N ( NIŠTA PREVIŠE), bila je, kako na samom početku, tako i potom, vjekovima opomena i poputbina za sve čovjekove djelatnosti i stremljenja, kao okvir težnji u borbi 'meliorativna' dostignuća, kojima su se mudri Grci zavjetovali i podsjećali na granice ljudskih mogućnosti dostignuića u željama i stremljenjima. 'Meden agan' je bio trajna opomena svima neimarima bilokojeg područja djelovanja i stvaralaštva. No kako je 'zub vremena' grizao i brisao slova na ploči hrama, tako se sve brže razbuktava, negdje u dubokoj pohrani zapreteno, općom slobodom umišljanja čovjeha umnika, uskrslo mlado, poletno, nezasitno stremljenje k 'nepoznatom' cilju -
I prohujali su mnogi vjekovi i eoni, dani i noći s kišom i suncem - sve usklađeno naizmjenično, na izgled isto, te evo novih generacija i novih ljudi s novim težnjama , starog oblika u novom ruhu…Iste težnje : spoznati, pa biti ono što nisi : velik, veči, največi i još veči . . . Zaboravljeno je 'babilonsko' iskustvo, a Apolonov naputak je isprala kiša s vjetrom i izgrizao zub vremena., te novi čovjek ponovno ,bez orijentira, srlja u sticanje davnašnjih (zaboravljenih) iskustava i opomena, težeći biti najveći ,najmoćniji gospodar nad svim gospodarima i stremljenjima bez granica i bez prirodnih ljudskih ograničenja, ne poimajući ni sam kraj stremljenja koje nema granica.. –(Granica je očito po starom iskustvu rušenje i p a d , pad ponovno na zemlju, na početak - retour a la nature - s iskustvom koje će ponono biti z a b o r a v l j e n o !

Iz sjećanja mi se nudi sličica moga susreta s jednom k n j i ž n i c o m, kojoj sam i sam sticajem okolnosti –kao student – bio član, a naskoro i nekakav pomoćnik knjižničara..
Knjižnica je bila u malom gradu skromna, mala gdje mi je bilo kao normalno primijetiti da knjižni-čar pozna čitatelje, da s njima razgovara o pročitanim sadržajima, te nudi svakomu 'baš njemu ' zanimljive nove sadržaje.
A tada 'po odrastanju' i u većoj geogra-skkoj udaljenosti postanem članom druge knjižnice. Veća , ali ne još prevelika, gdje je stari k n j i ž n i č a r brzo shvatio moju sklonost određenim sadržajima i temama, nudio mi uvijek ono što sam nesvjesno htio, a nisam ni znao da postoji. I tako je to išlo iz godine u godinu, a s godinama knjižnica se povečavala,broj naslova se umnogostručavao i ' stari knjižki moj prija-telj' izostao.
Knjižnički novi prostori su se sve više na novim lokacijama širili, broj naslova bujao, a knjižni-čarska susretljivost, pomoć u odabiru, kao i 'knjžko' prijateljstvo su postajali sve udaljeniji i rjeđi, kad su konačno samoposlugom , sasvim izostali.
Danas je knjižnica reprezentativno mnogostruko veća i knjigama bogatija , no gle, ponovno prostorno skučena i tijesna. Knjige u policama svugdje gdje su se police mogle postaviti, na sve zidove i samostalno stojeći sredinom prostora i u više prostorija, te u uskim prolazima dva posjetitelja se u istoj sobi udaljeni metar na nasuprotnim stranama polica sa knjigama ne mogu vidjeti..
Knjižnica je tijesna. Razmišlja se o požel-jnoj i potrebnijoj većoj za sve veći broj knjiga, kojima već danas preobiluje, a doteče ih više novih, nego što ih korisnici mogu konzumirati.
Naravno knjižnica nije 'profitabilna' proi-zvodna organizacija. Uzdržava se od 'društvenih' sretstava, kojih nikada nema u izobilju. Pohvalna je društvena briga i uzdržavanje postojeće, te težnja za većom i još reprezentativnijom je s a n vjerojatno nerealnih optimista, a meni se nameće 'heretička' misao i pitanje : treba li novo zdanje, težeći v e l i č i n i , bez konačno definiranoga obima biti samo ' kula babilonska' kojoj će svrhu i smisao i budućnost definiraati urušavanje u vlastiti besmisao …Pa umjesto takove budućnosti alternativa : predragocjena sretstva, umjesto u povečavanje kvantitete, uložiti u melioraciju ki v a l i t e t n i j e funkcionalnosti . . .
Pred očima su mi moje drage i korisne one skromne kinjižnice sa knjižničarom entuzijastom, susretljivim uslužnikom za korisnike, u kojima bi mogli zanemariti samoposluživanje i dolaženje u knjižnicu čak bez pozdrava ( nemaš koga pozdravljati, uzmi knjige, registriraj sve bez riječi i bez zbogom ,( kao poznatu pastu za cipele ili zapakovani pileći batak u samoposluzi )
A da sam uzmeš, ali koju knjigu ?! Knjiga novoga sadržaja nije mi poznata pasta ni pileći batak !, te se kao normalno događa da tek jedna potpuno neznatna količina prema cjelokupnom knjižnom fondu kruži i služi čitačima, i to samo ona upravo vraćena, pročitana ne ide na svoje mjesto na policama nego, evo da bude 'pri ruci' novom čitatelju stavljena je na priručni stolić, na kojemu je novi čitatelj uzima, a puna ponuda na policama –možda baš ona poželjna- ostaje nedirnuta, pa mislim : kad bi knjige na policama bile proviđene signalnim zvoncima na dodir, ne bi li tada m u k sa polica pobudio na razmišljanje o svrsishodnosti množine, a možda i o pravoj namjeni knjiga i knjižnice kao takove.
Ne bi li bilo funkcionalnije umjesto mrtve, velebne gradnje s 'racionaliziranjem' broja knjižničara, upravo obratno, povečati broj uslužnika - a n i m a t o r a - , koji bi korisnika čitatelja mogli uputiti da dobije doista pravu vrijednost što mu skupocjena ta ustanova može pružiti, te ostvariti punu funkcionalnost nove dragocjene i skupe ustanove ?

A p r o s t o r ?
Ideja o potrebnom manjem prostoru za 'knjižni' fond izdavanjem, umjesto knjiga, suvremenih CD ili slične novosti, također mi se čini potpuno pro-mašena i za popularizaciju čitanja kontraproduktivna, jer dok za čitanje knjiga je potrebno malo mira i samo oči, nova sretstva zahtijevaju posebne uređaje, koji praktički ne mogu biti korišteni u uvjetima čitanja knjiga, a sam izbor ponude na prilagođenim policama je još mnogo zahtjevniji i za potrošača nefunkcionalan i odbojan – kad i samo 'čitanje' ne omogučava ponovno pronalaženje čitatelju važnog pasusa,rečenice,riječi, misli, kao što je to s knjigom uz pamčenje ili označenje aktualne strane u knjizi, moguće. Diskovi su prikladni ( i možda u buduće neophodni ) za arhiviranje, skladištenje, a neprikladni za prosječne čitatelje, o čemu će trebati razmišljati i pronaći za korisnike zadovoljavajuće i privlačno rješenje (možda razdvajanjem knjižnica za čitatelje od namjenskih za samo čuvanje knjižnog kulturnoga blaga)-, jer čitatelji su primarni zbog kojih su čitalačke knjižnice osnovane i društvo ih danas održava.. ( Tu se otvara pitanje kvalitete učesnika -večinom samo knjižnih 'stručnjaka', a bez korisnika - u razgovorima o knjižnicama - - no to je druga tema izvan ovog razmatranja !)
Moje iskustvo, naravno sasvim subjektivno (svejedno da li tipično ili netipično) mi kaže da stojeći pred nepoznatom veličinom impresioniran, a zblenut ostajem nezadovoljan, jer od tako široko, slobodno ponuđenoga 'izbora' u konačnici ne uzimam n i š t a ( za razliku od potrošača u samoposluzi koji trpa u kolica uz saznanje : 'ne trebam, ali neka se nađe…. te opterećuje svoju kupovnu moć)
Knjige nisu živežne namirnice u materijal-nom smislu, ali su v a ž n e 'namirnice' kao čovje-kova duševna hrana, te vrsta i obim moraju biti u skladu s potrošačevim opredjeljenjem za njegove specifične potrebe , a ne svaštarenjem pretrpavati kapacitet specifičnoga interesa.
Za razliku od nekad privlačne mi skromne knjižnice, nova velebna postala mi je svojim prerastanjem mojihh osobnih okvira, danas nakon više od pola stoljeća vjernog, neprekinutog članstva i korištenja, zastrašujuće odbojna, te ju ne obilazim . . .
Ovo razmatranje je vjerojatno individualna h e r e z a (možda kao 'Luterova reformacija' dakle viđeno, proživljeno), ali kao primjedba aktualno u smislu usporednog Apolonovoga MEDEN AGAN i BABILONSKE KULE . . . .

Domoljubac - Zvonimir Tomac, Iz Zbirke 'Snježni cvjetići, pahuljice intime'


05.03.2017. u 16:29 • 0 KomentaraPrint#^

ČASKANJE I SJEĆANJE


« Odakle si ... Gdje ? prebivaš »
«Od Rijeke ... u Rijeci ...»
« Gdje li je ? Kakva je – voda ili kopno ? Kolika je ...? »
« Ne znaš ? -- Gledaj kartu ! «
EVROPA – na jugu HRVATSKA ... još na jug, prati prugu: Karlovac, pa mnoge planine, gorje, šume .. Gorski kotar – brdo Risnjak (1528 m) ».
« Ma gle , u daljini, na horizontu se pla-vi, bliska – kao nebo u zrcalu, more, more ! Jadran plavi ! »
« Ne preskači ! .. Sliojedi crtu priobalja ! »
« Vidim dugi lukobran, luka, brodovi – dugo usko priobalje. – Crvene se krovovi između zelenila .. To su kuće, neboderi i one manje – niže, al' srcu bliže! Naselje iz daleka malo, pa veće, još veće i još veće i to je prava gradska naseobina grad, gradurina.»
« To je grad Rijeka. Sad znaš gdje je ! Ve-lika je ! »

« A KANTRIDA ? »
« Putuj uz obalu. Na istoku M a r t i n š ć i c a, prema zapadu B i v i o «

« Vidim s t a d i o n vidim, vidim uz more l u k, šator, b a z e n i kupalište, pa među borovima Dječja bolnica i još malo podalje Dom umirovljenika ».

« Pa u centru – srcu K a t r i d e si ! ..To Ti je tu na dlanu ! .. Bila kamenjarska divljina, pa sve pripitomljeno, Na zapadnoj strani nekoć na puškomet razdaleko 2 – 3 kuće (Škalamera, Joso Marčelja), danas urbanističko zaokruženje i parcelacija: «M a r č e lj e v a d r a g a». Na pribrežju putići, čestice, kuće nove, zgusnute u zelenim okućnicama sa p r e u s k i m uličicama ... 'ta komu su trebale o v d j e 'široke avenije', kad svi građani grada Rijeke nisu imali (tada – početkom ovdašnje izgradnje), toliko automobila, koliko ih danas ima samo u jednoj ulici (a nije rijetkost da ih u jednoj obitelji bude tri ! ) , te u novim ulicama s ' l i m e n i m ljubimcima' po jednoj strani, mora se n e ž e e l j e n i pješak oprezno sklanjati ako naiđe neki ' l i m e n k o ' jer uz kolnik nama nogostupa, a prolaz javnog prevozila – 'autobusa-harmonike' je već umješnost bez mogućnosti mimoilaženja s velikim kamionom ...

« A ljudi ? Stanovnici ? »
« Hm, novi ljudi - Neko došli u jedino im mo-guće, kao pioniri u zašikareni kamenjar gradeći si nastambe, a neki u bolje i ljepše ! Malo izvan gužve centra i asfaltiranog grada, a ipak u gradu i svakim danom komunikativno sve bliže centru uz prednost svježine, zraka, sunca s manje smoga...
Stanovnici, svi sa istom sudbinom, svi 'došljaci – furešti', da li došli iz bliže ili dalje okolice i drugih krajeva Lijepe naše, svi su ovdje tek pridošlice s istim problemima akomodacije u novoj okolini, u novom društvu Svi do jučer međusobno nepoznati, a danas zbliženi na rješavanju identičnih zahtjeva...»

« A Vi ? Kakve želje ? »
« Hm, ni ja nisam nikakova iznimka... Ovdje kao i mnogi susjedi, bez obzira koliko je komu daleko do bivšeg odlazišta – rodne kuće, svi smo i susjedi i neznanci svaki dan sve bliskiji .... Ista klima, ista eko-logija, ista nužnost ispomaganja :PRVI SUSJED - PRVI ROD ! .....
Možda sam ja za nekoga 'iz daleka' -- možda ... ?
Ja sam po rođenju Podravac iz grada Koprivnice. Time se ponosim i neću tajiti ! U Rijeku po 'dekretu' došao sam i ostao ! Drago mi je o v d j e čuti i u privatnim i službenim prostorima varijante hrvatskog čakavskog go-vora (kastavski, grobniški, kostrenski, bodulski), baš kao i ' službeni ' hrvatski, te iako daleko od moga matičnoga podravskoga – kajkavskoga, osjećam zadovoljstvo zbog tog hrvatskog govornog bogatstva. Ta, Rijeka je hrvatski grad, ja sam Hrvat i u Rijeci sam (od 1947. godine, na Kantridi od 1960.) svoj u svome kraju, u svojoj D o m o v i n i !!
U Rijeci sam 'zakorijenen' ... U Marčelje-voj Dragi savio sam gnijezdo, tu je odrastao moj sin, tu se rodila moja kćerka i svi unuci i praunuk......
Kad čovjek (pre)dugo živi poneku ugodu doživi i neugode zaboravi ... !

Slika 17 - Barke u Mrtvom kanalu (1952)
« Ipak ima sjećanja ? »
« Da, ima ... . Na primjer na susjeds-ku složnost i ispomaganje:
---- ---- Dođe jednom kamion građev-nog materijala .... Nije trebalo nikoga moliti ni pozvati ! Došli 'dati ruku', svi taj čas slobodni i kamion je istovaren bez zastoja ! Ili inicijalni popravak tada još neizgrađenog puta u naselju: --- skidale su se granitne kocke prigodom asfaltiranja ceste kod željezničke stanice. Kamion je osigurala Mjesna Zajednica, a radna snaga za utovar i istovar: z n a se: svi raspoloživi iz naselja muški i ženske, složni jedne nedjelje ! Cement i stručne radnike dalo je građevno poduzeće a skromna financijska sredstva općina ... Svi bili zadovoljni što i nedovršene zgrade počinju poprimati kultivirani oblik u sve pitomijem prostoru i okolišu ....
I tako od 'o n d a' iz dana u dan nužne melioracije, te prolaze već i godine ... Naselje poprima sve civiliziraniji oblik ... No kao da je sređivanjem okoliša i podizanjem ogradnih zidića oko okućnica – dvorišta zidano i međusobno o t u đ i v a n j e ...Počinje se zapažati nepovjerenje uz pretpostavke kod susretanja: bi li to mogao biti unuk, a možda zet ili snaha moga susjeda iz 'o n e' kuće koja više nije negdašnja, jer je znatno dograđena, povećana i sada je katnica ...
I zelenilo, nekad brižno sađena sta-balca, eto, im danas bura krši grane, ona se počinju sušiti, prirodno odumiru, biološki sat je otkucao, - vrijeme trajanja isteklo, te traže mlađahne nasljednike.

« To je životni zakon – zar ne ? Vrijedi beziznimno za sve žive organizme ! »
« Dakako, nekada jednak među slič-nima postaješ sve usamljeniji među nepozna-tim mladima ! Tek još okružen sjećanjima: 'bilo je, kako je bilo, ... a nije bilo kako je moglo biti, ali ipak je nekako bilo'.»
Ne osjećaš se više u datom okruženju kao stranac, ali postao si sve usamljeniji starac! Nažalost, biološki sat kuca nezaustavljivo, te se postupično smanjuje i prisustvo davnašnjih 'p i o n i r a' izgradnje. Stariji susjedi se još sastaju uz zadnje p o č i v a l i š t e odsutnoga, a mlađi potomci, nemajući identične brige, rješavaju svaki svoj problem ... Naselje postaje integralni dio grada s gradskim osobinama kad u istoj kući, pod istim krovom stanari se ne p o z n a j u!
Međutim život teče i 'odlazi' .... Tako i sada gledam u s j e ć a nj u sliku i razvoj Marčeljeve Drage kao novi izgrađeni dio Kantride, u nekadašnjem kamenjaru, tada s gdje kojom kozom u brstu rijetkog šiblja, a danas je parkovno naselje preplavljeno limenim ljubimcima uz svaku kuću i sa stasalim m l a d i m naraštajem, kao garantom budućnosti otuđenih ??, složnih ?? .. građana !

« Konačno ? Poruka ? »
U konačnici, ovdašnji pioniri, stanov-nici, ljudi, svi neimari uložili su mnogo truda i samoprijegora (bez obzira na rezultat i što ula-ganje nije nikada dovršeno) u ovdašnje stanište – svoje stalno prebivalište, te je ono upravo takovo kakovo... je !
Neka to ostvarenje c v a t e , i neka c v i j e t a uvijek o s v j e ž a v a j u ć e m m i r i s o m, za mlade – uz stadion, bazen, kupalište – kao športsko zabavište, a za starije, života umorne, u njihovom Domu, kao mirno utočište ! ...

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz Zbirke Snježni cvjetići, pahuljice intime

05.03.2017. u 16:23 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Promišljanja o postojećoj stvarnosti

Kontakti


Cijenit ću svaku kritiku i sugestju.
Adresu dobivate klikom na sličicu
.


Email me

Domoljubac - Zvonimir Tomac


Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta


free counters
Free counters

free counters
Free counters