Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 26.08.2012.

Autor Stihova i eseja iz zbirke "Zvonca čežnje"

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Prijateljski domjenak sa izložbom slika u Koprivnici

DAŠI - DAVIDU KABALINU

Otišao si tamo kuda i ja klizim, dok nam usud određuje tko će prvi, a tko za njim… Ipak prilika je za kolegijalni razgovor na 'neviđeno', prije našeg susreta tamo gdje ne će biti prečega razloga za odgađanje razgovora, a do tada evo počuj :
KOLEGI
Više već od pola vijeka
Se znamo, a nismo se poznavali
Ni doista upoznali (?)

Tada pradavno, sretosmo se
U istom razredu, u istoj klupi
Svaki sa svojom knjigom
Diplomirali, pa otišli
Svaki sa svojom brigom.

Jure ljeta, godine se ne broje…
Zgode se nižu mučne i slavne, uspješne i gorke . . .
Svaki na svom putu. svojom zagrljen sudbinom

Tek, usput pružasmo si ruku . . .
„ kako si .? .'' . užurbano,
„ A Ti ? . . .'' odgovor se izgubi..

A tada, iznenada, u čekaoni maloj, gle !
Kjižica s imenom Tvojim u ruke mi dospije
Iznenadna, no odjednom bliska,
Bješe to zbirka stihova…

Uskrsne lik Tvoj, naočit momak
Vrijedan, revan, studoš – đak …..
A što potom bi ? P r a z n i n a !
Godinama nismo se zapravo poznavali

A, evo, sad si tu , gole duše, toplog srca,
Da me iznenadiš I posramiš,
što sam Te viđao pozdravljao,
ruku stiskao, a nisam Te ' upoznao '

Eto, i slika Tvoja u novinama….
Literarni skup, a Ti dominantni sijedi b a r d ….
Po mirnom pogleda znam, da si to baš Ti,
Onaj davnašnji i evo sadašnji . . . .

Pa kako si živio ?
Svakodnevno trnje zaobilazio
I prolazio, a u srcu pjevao?
Ja to ne znam ni saznati ne ću

Niti danas, ni kad znanci zapale svijeću . . .
Meni, Tebi, . . . kome prije
Uopće važno nije
Što je prošlo, ne računa se !

Tek knjižice - sličice, ogoljene duše i srca toplog
Ostaju budučima svjedočiti da si bio,
da smo kolege (ne samo po struci)
U istom gradu živjeli, narijetko se viđali
I rukovali a nismo se zapravo poznavali

******
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke UMORNO CVIJEĆE
STIHOVIMA EPILOG - : ZA UPOZNAVANJE PJESNIKA OSTA KNJIŽICE SLOG .

ŽAŠTO ?? - (VIDLA ŽABA)

Nakon danas poznatih rezultata, čini se da je svekoliko čovjeko-vo istraživanje, iako je dalo dragocjene i nezaobilazne obavijesti iz širokog obujma problema, ipak bilo usmjereno na put kojemu na kraju nije sama bit naše znatiželje, pa to istraživanje i uz najveći napor ne može dati zadovoljavajući odgovor.
Istraživanje je ipak pokazalo, pa i time što je išlo u neefikasnom smjeru, njegovu (čovjekovu) nemoć da razotkrije bit problema te da je za njihovo rješenje nužno da čovjekova inventivnost bude na razini samoga stvaranja i S t v o r i t e l j a (a što čovjek samo u svojoj napuhanoj oholosti može zamišljati. I obične zagonetke može riješiti samo onaj tko je na intelektualnoj razini sastavljača zagonetki !).
Naravno, riječ je o nastanku života – i n i c i j a l n o j
i s k r i ž i v o t a od koje potječe sve ž i v o, odnosno bez koje nema živog organizma.
Prethodno, odnosno prije pitanja „k a k o“, stoji bitno pitanje „ z a š t o? “
Sva čovjekova rješenja i dostignuća temeljena su upravo na tomu pitanju (zašto) i tek kada je čovjek imao kakav-takav odgovor na pitanje 'zašto', uspio je dokučiti način 'kako'.

Zašto ljude, istraživače (biologe, tehničare i dr.) tako uporno zanima samo (a) početak nastanka (života), a ne i njegov (b) prestanak?
Možda će pitanja (a) početka i (b) svršetka biti istovremeno riješena jer su možda i početak i svršetak istog trena predviđeni i utvrđeni !?
Iz ovoga se nudi puno značajniji zaključak jer i jedno i drugo rješenje tajni (pitanje početka i pitanje svršetka života) u sebi implicira sasvim suprotna naslućivanja, a potom i opredjeljenja. Naime:
ad (a) – Pronađeno rješenje samo početka daje (prvo) mogućnost spekulacije o s l u č a j n o m izvornom nastanku u postojećoj zemaljskoj 'kaljuži', odnosno (drugo) o slučajnoj zalutalosti – prispijeću na nekakvoj 'krhotini', u svemiru postojeće „ž i v e i n i c i j a t i v e “ na Zemlju – u tamošnju (bio)kaljužu...
Prema tomu, ove inačice kreću od zemaljske biokaljuže kao postojeće datosti i 'klice ' iz svemira kao druge postojeće datosti.
Ne objašnjava se odakle te datosti – njihov p o s t a n a k.
ad (b) – Druga pretpostavka (istovremeno rješenje (a) i (b)) implicira u n a p r i j e d predviđeni – s m i s l e n i ne samo početak i kraj, nego i samu s v r h u i s m i s a o datosti, pri čemu se – eo ipso – otvara n a j v j e r o j a t n o s t i smislene inicijative i svrhe nastanka u postojanju "s m i s l i t e l j a "!
Prema tomu, treba promisliti o postanku svih datosti ekološkog okruženja – svih svemirskih čimbenika te o biokaljuži – u kojima su bili uvjeti za svrsishodni nastanak, a na tom putu može odgonetka s v r š e t k a biti značajan smjerokaz k potpunom rješenju pitanja postanka svemira i života u njemu!

Natuknice o prestanku (svršetku) života zabilježio sam u eseju Osnovni čovjekovi nagoni (II. dio)… t a n a t o s.
Tanatos je i s k o n s k i prirođeni nagon koji svi organizmi, biljni i životinjski, posjeduju i ostvaruju, te je potpuna z a b l u d a umišljanje da se 'voljom' može u njegovu ostvarenju bilo što mijenjati.
U naravi, svršetak života ostvaruje se na dva načina:
a) p r i r o d n o – po djelovanju (unutarnjeg) t a n a t o s a
b) n e p r i r o d n o – po djelovanju raznih (vanjskih) čimbenika, kad se tanatos pojavljuje na kraju (kao točka na 'i').
ad a) Prirodni svršetak predviđen je i određen na samom prapočetku ' o ž i v l j a v a n j a ' materije (koja će činiti organizam), kao osebujan unutarnji, bitni, za sve vrste organizama 'kodirani', i kao takav je nepromjenljiva osobina svih živih organizama – kojima se 'ž i v o t' predviđa i ostvaruje "kloniranjem“ postojeće (od prapočetka) ž i v e k l i c e te se tako život stalno produžuje s određenim rokovima-intervalima dužine trajanja.
Trajanje života materijalnog organizma vremenski je za razvijene pojedine vrste različito (a i unutar vrste je nejednako – ni sve lišće ne umire istovremeno!), no to trajanje nije primarno važno i njime se ne bavim.
.
ad b) Neprirodni svršetak uzrokovan je v a n j s k i m čimbe-nicima kojih ima veoma mnogo, koji stalno atakiraju, uspješno ili neuspješno, dobronamjerno ili zlonamjerno, na žive organizme. No svi su v a n j s k i kao:
- nesretni slučaj: prometna nesreća, crijep s krova, elementarna nepogoda i sl.
- agresija: svađa, borba, ranjavanje, ubojstvo, rat i dr.
- bolest: mikroorganizmi
- i drugo: i dr.

Vanjske je uzročnike, za razliku od unutarnjega, m o g u ć e
ukloniti i produžiti život do njegova p r i r o d n o g svršetka, te je to područje uspješnog ili neuspješnog djelovanja – uz pomoć m o z g a – putem zaštite, higijene i svih uvjeta (stanište, okolina, prehrana i drugi čimbenici) za o p s t a n a k života.
Svaki je organizam, za cijeloga života, u neprestanoj borbi za svoj opstanak s raznoraznim konkurentima. I dok ih zaobilazi ili svladava – ž i v i.
Tako se može, gotovo iznimno, dogoditi da eskivirajući opasnosti i napade – poživi i do svoje 'kodirane' prirodne smrti (pri čemu i pojedinačno trajanje života unutar vrste može biti približno jednako dugačko).
Nasilni svršetak očituje se s b o l i koja obavješćuje da je normalno postojanje u g r o ž e n o ! To je osobina svake, pa i najbezazlenije i najbeznačajnije boli pa je normalni poriv čovjeka izbjegavanje i uklanjanje boli, čime se zapravo želi onemogućiti i ukloniti uzročnika boli, odnosno ono što ugrožava opstanak života, što se praktički ostvaruje:
a) pretežno uspješno kada se determinira uzročnik i ciljanim napadom ga se onemogućava
b) često neuspješno, kada uzročnik nije determiniran te se preventivno 'puca' naslijepo i blokira centar osjeta i boli, čime se postiže da napasnik djeluje bezbolno, a time je borba prepuštena samom organizmu da napasnika svlada sistemom 'kako došlo – tako prošlo' ili da... kapitulira.
Signaliziranje prisutnosti i djelovanja napasnika putem boli n a j s v r s i s h o d n i j a je o b a v i j e s t za održavanje ž i v o t a, kojom je prirodno opskrbljen naš organizam.
Danas je nezamisliva lakovjernost imati bilo koji vrijedan objekt ili predmet bez a l a r m n o g uređaja koji upozorava bilo na neželjenog uljeza ili na neki unutarnji kvar. Očito bi bilo kontraproduktivno i s k l j u č i t i (ili razbiti ) alarmnu sirenu jer njezino signaliziranje (zato je skupo plaćena i postavljena) "ide na živce". A upravo to često činimo, konkretno, ne ciljanim uzimanjem a n a l g e t i k a protiv boli, čime najčešće ne sprječavamo uzročnika u djelovanju, već p a r a l i z i r a m o signalizatora!
Želja za uklanjanjem boli očituje se osobito u vrijeme 'o d l a s k a', iako je tada bol samo realna manifestacija nesmiljene borbe nasilnog agresora s ostacima vitalne težnje još poželjnog trajanja.
Bol – fizička/psihička – prirodna je 'eutanazija' jer smanjuje i smiruje borbenost i otpor vitalnih još ostataka funkcija organizma, da se pokore neumitnom nastupu blagotvornog t a n a t o s a. Pa je po tome bol dana m i l o s t jer skraćuje trajanje opiranja organizma te je time i blagodat, makar bila veoma tegobna i bolna za u m o r n i organizam. Sprječavanje boli (u navedenom smislu) kontraproduktivni je mazohizam (iako mu se, u najboljoj namjeri, općenito i najredovitije pribjegava) jer nudi na kapaljku z a b o r a v l j a n j e besmisla, a trajanje je, kad mu ne možeš dokučiti smisao… t r a g e d i j a.

U slučaju prirodne d o t r a j a l o s t i, kao i nakon kapitulacije na kraju jalove borbe, odlazak je b e z b o l a n.
Gerontologija i starački domovi pozvani su da pokazuju put bezbolnog (dakle prirodnog) odlaženja, uklanjajući vanjske agresore – uzročnike boli, i ne potencirajući težnju za produženjem trajanja (čime se fizička i, osobito, psihička patnja produžuje, a eventualna (nedopuštena) eutanazija može sadržavati elemente zločinačkog nasilja.

Čovjeku r a z u m pomaže da ukloni vanjske čimbenike koji mogu djelovati na skraćenje života (opasnosti, nesmotrenosti, otrovi, paraziti, mikroorganizmi, a pogotovo međusobno nasilje i sve drugo što može ugroziti čovječji organizam) djelujući iz čovjekove okoline.
Međutim, želje i pokušaji da se bit – unutarnji poriv, stremljenje samog organizma – njegova životna funkcija – voljom čovjeka mijenja, protuprirodni su, jalovi te, prema samoj biti života i opstanka čovječanstva, kontraproduktivni i kao takvi neumjesni i štetni.

Čovjekov i n t e r e s da sazna više o njegovu prapočetku – nastanku rezultat je njegove prirođene, mozgom uvjetovane umne z n a t i ž e l j e te su istraživanja već dala mnoge dragocjene, pa i za sam opstanak nenadomjestive, smjernice, uz ponos na postignuta ostvarenja (npr. liječenje bolesti, umjetne materije i dr.)
Međutim, od stvaranja neprirodnih proizvoda (npr. 'umjetnih' materija) veći je problem potpuno nedokučeno svojstvo takvim materijalima 'ugraditi' n a l o g za spontanu razgradnju te se danas (niti cijelo stoljeće od prvih 'ostvarenja') čovječanstvo susreće s golemim problemom saniranja smeća-otpada (ozonske rupe, oceani zagađeni plastičnim materijalima, smetlišta s neraspadajućim gomilama i dr., megapolisi kao otrovni čirevi u nekad zdravoj prirodi itd. itd.).
Nije više tehnološki problem proizvesti, nego je problem kako bezbolno u n i š t i t i, to jest kako o t p a d dovesti u početno prirodno neškodljivo stanje.

No želju za oživljavanjem 'mrtve materije' treba razmatrati s posebnim oprezom, pažnjom i o d g o v o r n o š ć u, utvrđujući prethodno z a š t o, u koju svrhu te, osobito, s kojim bi s v o j s t v i m a i sl. (nekakav plagijat ili nezamislivo, ničemu postojećemu slično !?) trebao biti stvoren 'novi, ž i v i proizvod'.

A što se tiče o k o n č a n j a, kulturu života, civilizacijskog ophođenja treba dovesti u okruženje prirodnog bivstvovanja te ga osloboditi v a n j s k i h opasnosti – nesreća i bolesti, koje su glavni zatornik prirodnog trajanja života.


*******
Svjestan totalne nemogućnosti da nađem odgovor na pitanja o početku i svršetku, a poštujući do daljnjega sve moguće odgovore kao jednako vrijedne ili bezvrijedne, traženje svoga odgovora preskačem – odgađam…
Možda će pravi odgovor naći sutrašnja, a možda tisućita generacija od danas… ili ga ne će moći naći ni jedna 'materijalna – mozgovna' generacija nego možda tek d u h o v n a, ako takva ikada bude postojala na Zemlji.

*** *** ***
Međutim, ako bismo si kao bliži cilj traženja postavili, recimo, put i način za 'melioraciju' ljudskog d r u š t v a, ne odbacujući niti uobičajene samo apstraktne želje, savjete i zakone (budite dobri, nemojte se svađati, tući, ubijati ratovati i sl. – što ne želiš sebi, ne čini drugome i sl.), to sve ostaje samo na apstraktnim željama. Jer čovjek je 'materijalno' biće, obogaćeno, ili iskvareno, sposobnošću kombiniranja-umišljanja (mozgovne djelatnosti) čiji je izvor ipak u njegovim 'materijalnim' česticama, što je već danas pouzdano otkriveno ( DNK-lanac s genima zaduženim za ostvarenje čovjekovih osobina. Ovo je sigurno posve laička napomena, no mene nekako zadovoljava). Pa ako je tako, onda treba pronaći samo g e n zadužen za z l o b u! Njega ukloniti i iz budućih će bića nestati j a l, sebičnost, agresivnost, borbenost, sklonost k ubojstvu, rat, genocid i ostala ljudski deklarirana zla.
No predviđajući upravo takvu 'melioriranu' situaciju za ljudsko društvo, vidim i bitno osiromašenje društva bez emotivnih drama, tragedija, ali i z a d o v o l j s t a v a koja omogućuju relativiziranje svih događaja i stanja koja čine život raznolikim, šarolikim i zanimljivim.

Želeći meliorirati svoj bioprostor, čovjek ga je više unazadio nego unaprijedio te je danas aktualnije vapiti za očuvanjem nego za melioriranjem: pusti vapaji za zakonskim ograničenjem uništavanja i očuvanjem još slučajno preostalih ugroženih vrsta biljnog i životinjskog svijeta – ma kako da su, prema nekim čovjekovim mjerilima, š t e t n i.
.
Štetnost se donedavno pripisivala općenito svim mikroorganizmima, da bi se pomalo počela shvaćati njihova neza-mjenjiva važnost (generatori opće 'reciklaže' svega otpada!) te oholi čovjek, tek okićen perjem mikroorganizama, dobiva Nobelovu nagradu za otkriće onoga što postoji od iskona na svakom koraku, ali čemu još ni jedan spomenik na svijetu nije postavljen!
Deklarirana štetnost je upitna kada su mnogi prirodni o t r o v i utvrđeni kao lijekovi, a mesožderi i svežderi kao n u ž n i prirodni "s a n i t a r c i".
Temeljem svega rečenog, nameće mi se i d e j a kao put možda svrsishodnog traženja i djelovanja, a ipak radi zadovoljenja danas općepriznatih težnji: ne radikalno eliminiranje danas deklariranog z l a, nego selektivno pomaganje i unapređivanje d o b r a (što bi značilo, ugledanje u višetisućljetno selektivno širenje poželjnih vrsta – biljke, životinje), uz t o l e r i r a n j e "nepoželjnoga".
Favoriziranjem poželjnoga, dobroga, plemenitoga, neagresivnoga, negenocidnoga, n e z l o b n o g a – ojačat će, a potom i prevladati buduće ljudsko društvo „dobrih“ (makar sa sporadičnim ekscesima „nedobrih“, tek samo kao podsjetnik k a k o j e n e k a d o p ć e n i t o b i l o!).

Možda je i sama ideja melioracije ljudskog društva neprimjerena jer i ona ovisi o č o v j e k o v u sudu i volji – no jesu li svi melioratori u apsolutnom smislu bolji kreatori?
Osvrnimo se, na kraju još na Bibliju ili mit u vrijeme kad je bilo beskrajno prostora na zemlji i samo dva čovjeka – KAIN I ABEL. Potaknut isključivo z l o b o m i umišljajem, Kain ubije miroljubivog Abela te, po logici, ljudski rod potječe od Kaina, u čijim potomcima pretežno ima Kainovih osobina, a tek malo Abelovih, toliko malo koliko je takvih osobina bilo u Kainu, jer su bili braća…

*******

Sav ovaj prikaz – moje nebuloze – nameće mi saznanje o čovjekovoj nemoći – jalovoj ambiciji, napuhanoj oholosti da postane č o v j e k o – b o g – s t v o r i t e l j!
Ali kada bi čak i uspio te 'p r o k l j u v i o' nezamislivu golemost postojećih svemirskih različitosti pa shvatio kako su sve postojeće datosti razvijene od uzročno nepojmljivog p r o t o n a (s neutronom i elektronom – zašto i od čega su stvoreni?) te pokušao svoju 'sposobnost' realizirati, n e b i l i t o b i o s a m o p l a g i j a t nečega izvučenoga i skrpanoga iz nesavršenoga praprasjećanja (na trenutke 'simbioze' mrtve materije i iskre života), a što bi bila materijalizirana "nakaza" čovjekove moći-nemoći.
Materija nema sjećanja te samo nematerijalni dio – iskra života – čuva sliku prapočetka koji ambiciozni čovjek priželjkuje otkriti, imitirati – p l a g i r a t i... Ne će li i razotkrivena tajna tehnologije postanka biti j a l o v u s p j e h , bez odgovora na presudno pitanje – z a š t o?
(A S V R H A postanka ostati n e d o k u č e n a!)

Čovjeka pak, kao p l a g i j a t o r a, tada bi karakterizirala k a j k a v s k a r u g a l i c a :

“V i d l a ž a b a k a k s e k o n j p o t k i v a
p a k i o n a d i g l a n o g u. “

Ili l a t i n s k a:

Quod licet Jovi, non licet bovi!

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

Ha Ka Pa - Hrvatska kratka pjesmica

Balada bez kraja Stenje rumen zore
Bolna križa Maglušina
Osunčani snijeg Večernji mrak

Ti, za Tebe, Tebi Nesebična ljudskost
Srdašce Rijetkost
Rascvjetana višnja Ures najvredniji

Domoljubac -Zvonimir Tomac - I)z zvonca ČEŽNJE

nedjelja, 12.08.2012.

KRIJESNICE SJEĆANJA

Mir šumski, spokoj i tišina
Niti vrijeme ne mrmori,
A nezamjetno muklo juri
Brza sa žvotom čovjeka

Ili teče kano bujica
Noseć tegobe i ugode,
Pomiješano uskovitlano
Do plaže, hridi il' ponora ..

Na suncu zabljesnu sličice:
Lice s vedrinom u očima
Začuđenima, a toplima.
Dragost vizije navjesnice.

Tad orkestra ljubavi zvuci
Zanosno tijelo pri ruci.
Dodir bojažljiv ali prisan
Ko srca grlice kucaj...

Nakraj plavetnila visine:
Polet, uzlet, neostvaren let...
Bez krila u vrtnji miline
Poljubac plahi posta zavjet

Mrak je. Krijesi isskre gase,
Života osta kratak tijek.
Gdje će stati se nasukati
Pronaći suđeni mu z b i j e g ?

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

K O N AČ N O S A L D I R A N J E

Tiho, tihano, bez šuškanja uokolo, u v l a č i se iz beskraja, niotkuda, kroz krošnje i kroz prozor u prazne prostore, prazne džepove, sve do kostiju – gutajući toplinu, hladeći bliskost i čeznutljivu nježnost, gušeći radost, krike veselja, ali i suze, bol, tako slatko-okrutno i bešćutno, razorno – m a g l a osjećaja i
s j e ć a n j a…
Čistim svoje p o l i c e .
Danas je 12. veljače 2010. A u kalendaru piše da je to dan Zvonimira. S l u č a j n o s t, no možda i moj posao ima nekakvo sudbinsko značenje – kao i iznenadni telefonski poziv, glas koji ni sebi nije mogao protumačiti zašto baš danas zove (bez razloga ), a ne jučer, prije mjesec dana ili za mjesec dana…
No, eto, listam stare izblijedjele tekstove svojevremenih bilježaka, pohranjenih određenog datuma, a nastalih u povodu davnašnjih povoda, bez određenog razloga i svrhe. Listajući ih i odgonetajući nečitki rukopis, nameće mi se m o z a i k raznih dojmova i saznanja koji su utjecali na formiranje mojega s v j e t o n a z o r a, moje prosudbe okoline, tada uvjetovali moju srdžbu, radost, toleranciju, tlapnje, slaganje i neslaganje s datostima koje su sve zajedno uvjetovale moje postojanje i reagiranje takvo kakvo je bilo nekad, pa kasnije – sve do danas…
Vatrica u peći kao da se čežnjivo smijulji, zadovoljno gutajući te papirnate nijeme mrvice – me n e i m o j e g a ž i v o t a… Pucketavo se iskri pri teže probavljivim zalogajima. No te njezine prpošnosti brzo prođu u smiraju do sljedećeg fascikla – sljedećeg zalogaja…

Na početku, nekad davno, polica je bila prazna, nije bilo nečega. Tek su životna zapažanja punila list po list, fascikl za fasciklom, da bi sada, na k r a j u, opet sve bilo prazno, čisto. Šačica rastresitog p e p e l a…
Ništa nije bilo, ništa postojalo, nitko nije ni jadikovao ni veselio se ni plakao niti ljubio, niti bio sretan ni nesretan.
Nema listova, nema bilježaka, n i j e m o g s v j e d o k a , te je polica, evo, prazna, čista, spremna da primi nove neznane sadržaje ili pak da i sama, kao nepotrebno 'smeće' (nezvani svjedok prošlosti), bude uklonjena, spaljena.
Svim stvarima, ljudima i zapisima ROĐENJE – TRAJANJE – SMRT… ŽIVOTNI JE PUT…
Kratko trajanje omeđeno je početkom i krajem, pri čemu prije početka i poslije kraja ostaje n e d o k u č i v a nespoznaja.
Tek trajanje u b e s k r a j u vremena, u bezgraničnom prostoru v r l u d a kao staza, put, drum… Kroz bespuća iskrivljeno, pružajući se, tražeći u svim smjerovima… mameći, zovući, snubeći d r u g a svojoj čežnji u o s a m i, t r a j a n j e opetovano moli: „Dođite, hodajte, požurite, svoju novu stazu nađite, ona je tu za svakoga i svakomu nečija, dobrim srcima zajednička, u spletu radosnog žara, ljubavnog jada, suza radosnica i plačnoga grcanja . . .
Sve je tu pa tko voli nek' izvoli – odabir je slobodan, svatko za sebe bira, svjesno ili nesvjesno, sam. Dođite, ne oklijevajte, svomu se trajanju veselite i radujte!

A ispred prozora ispadaju iz nebeske vreće tiho, bešumno, tihano padaju i veselo se kovitlaju među krošnjama, pokraj dimnjaka nestašne bijele debele pahulje tišine. Nečujno sjedaju na gole grane stabala i crvene crjepove krovova…
Sve je bijelo. Djevičanska bjelina s ponekom mrljom crnih podstrešnica i mrke kore stabala drvoreda. Cesta i staza još su bijeli, neoskvrnjeni. Što je gdje živo, miruje, a neživo se ne kreće. Priroda zatečena bjelinom, veličanstvena mirna, čedna, čeka… Čeka, svoga agresora… č o v j e k a.

U peći vatrica se u g a s i l a…

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ĆEŽNJE

Ka Ka Pa Hrvatska Kratka pjesmica

Listovi stabla Snijega studen
Jedan otpadne prvi proljetna magla topi
A jedan zadnji danju i noću

Atila hunski Izložba slika
'Bič Božji ' za Hrvate u dvorani sportova
Povijest piše plijeni pažnju

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

<	kolovoz, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters