Tiho, tihano, bez šuškanja uokolo, u v l a č i se iz beskraja, niotkuda, kroz krošnje i kroz prozor u prazne prostore, prazne džepove, sve do kostiju – gutajući toplinu, hladeći bliskost i čeznutljivu nježnost, gušeći radost, krike veselja, ali i suze, bol, tako slatko-okrutno i bešćutno, razorno – m a g l a osjećaja i
s j e ć a n j a…
Čistim svoje p o l i c e .
Danas je 12. veljače 2010. A u kalendaru piše da je to dan Zvonimira. S l u č a j n o s t, no možda i moj posao ima nekakvo sudbinsko značenje – kao i iznenadni telefonski poziv, glas koji ni sebi nije mogao protumačiti zašto baš danas zove (bez razloga ), a ne jučer, prije mjesec dana ili za mjesec dana…
No, eto, listam stare izblijedjele tekstove svojevremenih bilježaka, pohranjenih određenog datuma, a nastalih u povodu davnašnjih povoda, bez određenog razloga i svrhe. Listajući ih i odgonetajući nečitki rukopis, nameće mi se m o z a i k raznih dojmova i saznanja koji su utjecali na formiranje mojega s v j e t o n a z o r a, moje prosudbe okoline, tada uvjetovali moju srdžbu, radost, toleranciju, tlapnje, slaganje i neslaganje s datostima koje su sve zajedno uvjetovale moje postojanje i reagiranje takvo kakvo je bilo nekad, pa kasnije – sve do danas…
Vatrica u peći kao da se čežnjivo smijulji, zadovoljno gutajući te papirnate nijeme mrvice – me n e i m o j e g a ž i v o t a… Pucketavo se iskri pri teže probavljivim zalogajima. No te njezine prpošnosti brzo prođu u smiraju do sljedećeg fascikla – sljedećeg zalogaja…
Na početku, nekad davno, polica je bila prazna, nije bilo nečega. Tek su životna zapažanja punila list po list, fascikl za fasciklom, da bi sada, na k r a j u, opet sve bilo prazno, čisto. Šačica rastresitog p e p e l a…
Ništa nije bilo, ništa postojalo, nitko nije ni jadikovao ni veselio se ni plakao niti ljubio, niti bio sretan ni nesretan.
Nema listova, nema bilježaka, n i j e m o g s v j e d o k a , te je polica, evo, prazna, čista, spremna da primi nove neznane sadržaje ili pak da i sama, kao nepotrebno 'smeće' (nezvani svjedok prošlosti), bude uklonjena, spaljena.
Svim stvarima, ljudima i zapisima ROĐENJE – TRAJANJE – SMRT… ŽIVOTNI JE PUT…
Kratko trajanje omeđeno je početkom i krajem, pri čemu prije početka i poslije kraja ostaje n e d o k u č i v a nespoznaja.
Tek trajanje u b e s k r a j u vremena, u bezgraničnom prostoru v r l u d a kao staza, put, drum… Kroz bespuća iskrivljeno, pružajući se, tražeći u svim smjerovima… mameći, zovući, snubeći d r u g a svojoj čežnji u o s a m i, t r a j a n j e opetovano moli: „Dođite, hodajte, požurite, svoju novu stazu nađite, ona je tu za svakoga i svakomu nečija, dobrim srcima zajednička, u spletu radosnog žara, ljubavnog jada, suza radosnica i plačnoga grcanja . . .
Sve je tu pa tko voli nek' izvoli – odabir je slobodan, svatko za sebe bira, svjesno ili nesvjesno, sam. Dođite, ne oklijevajte, svomu se trajanju veselite i radujte!
A ispred prozora ispadaju iz nebeske vreće tiho, bešumno, tihano padaju i veselo se kovitlaju među krošnjama, pokraj dimnjaka nestašne bijele debele pahulje tišine. Nečujno sjedaju na gole grane stabala i crvene crjepove krovova…
Sve je bijelo. Djevičanska bjelina s ponekom mrljom crnih podstrešnica i mrke kore stabala drvoreda. Cesta i staza još su bijeli, neoskvrnjeni. Što je gdje živo, miruje, a neživo se ne kreće. Priroda zatečena bjelinom, veličanstvena mirna, čedna, čeka… Čeka, svoga agresora… č o v j e k a.
U peći vatrica se u g a s i l a…
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ĆEŽNJE
Post je objavljen 12.08.2012. u 16:34 sati.