Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 25.03.2012.

RADOVANJE U POSTOJANJU

Bože, kakova me obuzimlje dragost na samu pomisao da mogu nekomu nešto dati, pružiti, pokloniti, d a r o v a t i , bez naknade.
Naknada me oneraspoložuje, ona obezvređuje radost davanja. Dati pa primiti naknadu postaje trgovina. Besćutna,, ravnodušna,prezriva.
Rečeno odnosi se na materijalna dobra. No čovjekovo poimanje,prosuđivanje,življenje ne sastoji se samo od materijalnih datosti.U nekim životnim uvjetima upravo ona neopipljiva dobra, da-tosti, emocionalni pokloni budu valorizirani više od svih opipljivih primanja , te zbog njih čovjek ostvaruje zadovoljstva i radosti.
Čovjekova narav je izvorno tolerantna osobina, u pri-rodnom obimu funkcionalno optimalna za trajni opstanak i suživot živih bića , no podložna utjecaju kako okoline, tako i prosudbi vlastitog umovanja (mozga) kao zaštitnika ego-interesa (sebičnosti). Prema stupnju povinovanja 'vanjskim' Ili 'nutarnjim' čimbenicima raz-likujemo a l t r u i z a m i e g o i z a m ( dok za egoizam imamo hrvatsku riječ sebičnost, za altruizam je nemamo,te se služimo negacijom afirmacije ne-sebičnost,što omogučava šire poimanje, od određenijeg pojma altruizam.).
U biti altuizam je davanje, darivanje '' žrtvovanje svojih interesa za druge -/B.Klaić/ '' , što bi s društvenog polazišta trebalo biti pozitivna osobina,no kako je večini populacije pretežita briga za vlastite probitke i osobno blagostanje, to se često altruizam karakterizira ne-gativno, omalovažuje i izruguje.
Izneseno je podložno nerazumijevanju, ironiziranju, pa i osuđivanju, no to ne će ništa promijeniti. Radost davanja je ne-racionalna, ona je emotivna i prema tomu s u b j e k t i v n o značaj-na vrijednost.
Kad čovjek dugo (predugo) živi ima vremena za do-življavanje raznih sjećanja i emocija.
Dolazi mi pred oči slika, lik mojega oca, a prošlo je blizu šezdeset godina kako njega više nema, te mi ga dosta blijedo sjećanje ponovno približuje u postojanje, zovući i izvlačeći ga iz ruba zaborava, kamo hrli i gdje ga za nikoga više ne će biti.
Uz naviješteno , pak, sjećanje navire mi a s o c i a c i j a jedne anegdote iz ' davnine ' :
U '' o n o '' vrijeme trebali su največi mudraci obavijestiti svojega cara o najvažnijim karakteristikama postojećega života ljudi, važnih za sretan život i uspješnu vladavinu.
Dugo su putovali cijelom zemljom, skupljali narodnu mudrost preživljavanja, a 'mala planeta' se ''sve brže'' vrtjela oko sunca, vrijeme je jurilo i iscurilo, te kad konačno stigoše sa knjižurinama saznanja- mudrosti, zatekoše cara na smrtnoj postelji, pa požureni od dvorjana da iz svih dopremljenih knjižurina, u par riječi – jer nema puno vremena- saopće caru opću mudrost, odgovor na zadatak, počeše :
'' Rodili su se (ljudi) , patili, umrli i . . .'' nisu stigli završiti, jer je carevo srce prestalo kucati , a cijela najsažetija karakteristika čovjekova života i sudbine ,po knjigama mudrosti , je :
'' rodili su se (svi ljudi) ... patili ...umrli i z a b o r a v l j e n i ...!''
Zaborav je prirodna karakteristika postojanja, jer čovjek postoji tako dugo dok ga imamo u sjećanju . Zaborav ga briše i iz sjećanja, pa tada ga doista nema, kao da ga nikada nije ni bilo . (Milijarde umrlih tu nepromjenljivu i s t i n u potvrđuju. )
Ja tek sada nekako doživljavam očevu životnu stvarnost i u toj stvarnosti – moju s t v a r n o s t prouzrokovanu ili uvjetovanu vjerojatno ' njegovom krvi u meni ! '
A on je bio kronični a l t r u i s t . Za lijepe riječi, a i bez njh, ne analizirajući njihovo istinsko značenje i svrhu, bio je uvijek spreman dati i ' vlastitu košulju '.
Zato nismo nkada ostvarili zadovoljenje makar skromnoga obilja, a ja sam kritički, racionalno ocu zamjerao lakomislenost i naivnost davanja bez ikakove naknade, osim laskavih dodvoravanja kod stola sa ' vječnim prijateljima' uz podignute čaše.
Bio je trgovac i gostioničar ..
Trgovina je propala s ostavštinom debele,debele knjige dužnika : „ Gospon, nesem dobil plaću. Bum platil kad plaću dobim ! “ Roba je otišla neplaćena – drugu dobavljenu je trebalo odmah platiti., a dužnik je po primitku plaće otišao trgovcu , koji nije davao na ' vjeresiju'. Tati je ostao zapis bez pokrića ,bez vrijednosti (kao prava vrijednost povjerenja!) i drugi i još takovih mnogo .u konačnici debela knjiga samo zapisa : bum platil - (na sveto ' 'nigdarevo' . .) .
Sa gostionicom je svršilo na isti način :
„ Gospon, godišnjica mi je, pak sem došel s prijateljima, jerbo znamo da je tu pravo vino i za nas pravo mesto ''', a potom : „ Gospon pak dojdite i Vi pak si bute z nami popili čašicu “ . Naravno tata je prihvatio 'poziv' (vrlo lukavi), donoseći sobom cijelu litru , kao njegov prilog proslavi , koja je u konačnici išla cijela na tatin račun, jer slavlkjenik nije imao b a š , k o d s e b e novac da plati račun. Du-govanje je slavljenik z a b o r a v i o pa je tati osim duga bio potvrđen ironični nadimak 'gostiona kod norca (bedaka) ...
Tata je bio dobro pismen,razumno sposoban: tajnik udruženja trgovaca, ( u austrijskoj vojsci bio je u intendanturi dobavljač i ekonom ), izdavao je do zabrane (kraljevska diktatura) novine „ koprivnički Hrvat“, neimučnima,slabo pismenima bio bes-platni savjetnik i 'pisar' ---pa mi je vjerojatno da je on znao vlastite slabosti i izrabljivačke ambicije 'dobrih prijatelja', no njegov altruizam (kad te netko udari po lijevom,okreni mu desni obraz) je bio jači od ekonomije, a r a d o s t davanja emotivna, neracionalna slabost.
U starosti je bio dugo bolestan,nemoćan, siromašan,
od svih 'vjernih,vječnih prijatelja' napušten, izbjegavan (nije bilo pune čaše). Nekad naočit, poželjan sugovornik,druževno elokventan,sada za svoj izgled nije mario. Navlačio bi stari kaput i sunčanog dana sjedio je u dvorištu sam u osamljenosti, možda željan riječi i razgovora ,kojih nije bilo, kao ni 'prijatelja'.
Nije se nikad tužio ni žalio. Tek u mirnom pogledu blijedo-sivo-plavih očiju jedva su se još naslućivali tragovi slabašne znatiželje, ili možda nejasne molbe ....ili je to bila samo rezignirana d o b r o t a , bez srdžbe,žaljenja, želje i mržnje, bez čuđenja kao da je bio na nivou poimanja : „ sve je dobro, samo se potrudi da shvatiš – veće mudrosti od prirodnog postojanja ne može biti“
Vjerojatno je shvaćao da je njegovo vrijeme, a s njime i njegove radosti, odlazilo u nepovrat - ( sic tansit gloria mundi ) Jedino preostalo p r i j a t e l j s t v o mu je bilo sunce i sunčeva toplota . Mogao je biti zabavljen reminiscencijama ,što ja nisam shvaćao, a on ih je prešućivao. Prihvaćao je ,racionalisti bi rekli, ljudsku nezahvalnost bez srdžbe i uvrede . ..
Promišljam : Bože, kako je bio nerazuman ( po mojemu) , a kako je vjerojatno imao radosne trenutke ( po svome) , što ja kao mladić nisam mogao razumjeti, niti osjetiti,a njemu su ti radosni trenutci davanja, davanja bez naknade sačinjavali život i bili svjetle točke u mraku svakodnevice . . .

Pa onda, da li da se pitam odakle m e n i danas radost davanja !?
Evo, recentni primjer mojeg sadašnjeg radovanja :
Pred par dana morao sam se zbog nekog poslovnog problema koji me je veoma uznemirio, obratiti za informaciju i objašnjenje i pomoć nadležnoj ustanovi.
Zaduženi referent me upućuje :“ To nije naša stvar. Trbate pitati 'TAMO' ..! 'TAMO' mi kažu '' Tko vas je ovamo poslao ? Mi to ne rješavamo ...Vratite se 'onamo' !
Vraćam se tegobno , ponovno na polazište , ali ovaj put naiđem na mlađu (neznam joj ime pa ću je zvati 'lijepacrnooka') djelatnicu. Sas-lušala je moju priču, pregledala dokumentaciju te mi rekla : '' Ne brinite. Ovo je jasno. Obratite se 't a k o' i 't a k o' pokretaću postupka. Grješku će sigurno ispraviti !''
Postupio sam po preporuci i desetak dana kasnije dobijem obavijest da je problem riješen – grješka jer ispravljena...
Međutim od samog časa kad mi je 'lijepacrnooka', u mom stanju očajnog raspoloženja rekla nekoliko poslovnih riječi,ali 'ljudskim tonom' počeo sam se smirivati, a kad sam dobio telefonom od iste referentice ,bez traženja, neslužbenu obavijest, počeo sam se osjećati njenim dužnikom.
Zašto ? Zar za nekoliko riječi koje se mogu izreči svakom u okviru : brigo moja pređi na drugoga! . Ipak tih nekoliko riječi za mene u onom raspoloženju značile su mnogo više ,a vjerojatno još je važniji bio sam ton konverazije, makar u okviru službenog odnosa.Zato sam složio malu simboličnu zahvalu 'lijepojcrnooki' ,kao podsjetnik da ispred njenog šaltera stoje potrebni ljudi,kojima baš ona može pomoći.
Dao sam od srca, jer me darivanje raduje, a iznenađenje i začuđen pogled,već mi je razlog za zadovoljsvo i radost. No to nije sve, a ovo iznosim nakon više dana osjećajući kako mi se iz dana u dan počelo vraćati gubljeno povjerenje u čovjeka. Čovjeka kao čovjeka, djelatnika u najširem smislu ljudskog supatnika. (danas meni,sutra tebi).
Ne znajući to 'lijepacrnooka' je povečala moju intimnu radost, ne zbog uspješno završenog mog problema već zbog ugode zadovoljstva, bez opterećenja umišljajem da sam nešto dužan, nego naprotiv zato što sam mogao iskoristiti priliku srdačnog darivanja. Želio sam dati i dao sam možda sitnicu, ali podijelio sam ono neopipljivo, samo emotivno razumljivo, no m e n i (bez obzira na primatelja) značajan mali dijelić moje radosne intime.

Upravo se bliži PROLJEĆE , kao simbol druželjublja i manifestacija darivanja s ljubavlju.
Osjećam u zraku naboj l j u b a v i , čežnje za bliskošću, te u okviru sveopćeg zanosa, moja težnja bliskosti i ljubavi uz darivanje i predanje sebe (svojega bića oslobođenog od egoizma) je moj obol i pristup suživotu sa sebi sličnima.-
Zato sada uz sjećanje promišljam :
„ Dragi moj tata, ne osuđujem Te ! Oprosti mi, ništa nisam razumio. Malo si imao, a davao si više, jer si uz dato dobrohotno,neupadljivo umatao i dio svoje radosti i svojih nesebičnih želja.
Da si surovo suzbio svoj altruizam,zadovoljio bi opće priznati i uvažavani egoizam, no tada to ne bi bio Ti,a živio bi bez zadovoljstva s više materijalnih dobara, ali bez b o g a t s t v a radosti ! - i još siromašniji u duši ...
Danas i mene, prema skromnim mogućnostima, moje recentno, nesebično darivanje veseli i čini zadovoljnim. Ono ne šteti nikomu, a u njemu mi je izvor i suština r a d o v a n j a u p o s t o j a n j u ....+
Radujmo se zato što postojimo i što možemo biti a l t r u i s t i !


Domoljubac - Zvonimir Tomac

<	ožujak, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters