DnY's diary
21.04.2014., ponedjeljak
Uskršnja pustolovina
Izmjenu četiri godišnja doba u jednom danu ne viđamo često. Dok je u gorju padao snijeg, nama je na vodi vrijeme iz sata u sat mijenjalo svoje lice; od kiše i povjetarca prema suncu, pa na pljusak sastavljen u roku tri minute. Ništa ne može spriječiti jednog šaranaša u naumu da zabaci svoje štapove, pa čak ni prevrtljivo vrijeme, no takvo vrijeme šaranaša natjera da razapne svoje moždane vijuge i svakom sekundom crpi zadnju granu znanja iz glave kako bi svaki sljedeći korak bio izveden u skladu sa "raspoloženjem" jednog šarana kojeg se želi vidjeti na podlošci.  Svoju misao o Uskršnjem ribolovu sam imala u glavi već par mjeseci, no definitivna odluka je pala tek u utorak. S obzirom na blagdansko razdoblje, moj tim je ostao doma u pripremi za taj veliki dan. Srećom, uvijek postoji jedna osoba s razmišljanjem podjednakim mojemu (Čupo) koju se ne mora previše nagovarati da kampira 48h. Na vodu stižemo u četvrtak oko 16h. Dočekala nas je kiša uz blagi vjetar. Kao jedini ribić na jezeru imala sam pozicije na izbor i to sam sa zadovoljstvom i iskoristila; rod pod sa dva štapa u jedan čošak, a pike s indijancem u drugi. S obzirom na "loše" vrijeme odlučila sam da ću ipak na sva tri štapa stavljati provjereni mamac - Red Gux, domaće lovne boile (kombinacija začina) koje su se ponovo dokazale. Prema sredini noći, kiša i vjetar su pomalo slabili. Četvrtak je prošao sa dobrim prosjekom, dosta divljih grizeva, jednom štap skoro izgubljen u vodi, trčanje na griz, a na putu pasja zasjeda, smijeh do suza, prolaskom vremena sve rjeđi grizevi, a noć mi je dopustila 5h mirnog sna.   Petak je bio iznenađujuće sunčan, ali dosta vjetrovit. Iz debelih jakna zašli smo u kratke rukave, a bijele noge su i izgorile. Tlak je bi u konstantnom padu i to se je dosta primjećivalo glede ulova. Slabo, ali ipak ne potpuno mrtvo. Možda su i neke ribe odlučile postiti.  Prije ručka je bilo nekoliko grizeva, pokoji šaran, štuka kojoj ne samo da je Red Gux bio primamljiv, već se odlučila ukrasti mi i kompletan sistem, a nakon nje i nosara ili nekima poznatija kao šljivar.   S obzirom da je Čupo pristao biti moj osobni zaštitar unatoč ludom vremenu, bio je red da ga nešto naučim i o ribolovu pa je tako i on izvukao svog prvog šarana, a kako mi se čini interesi za ribolov su porasli.  Nakon ručka nam se pridružuju Klara i Balky. Oni su odlučili na kombinacije kavijara i jagode. Klara je u ribolovu sve bolja, što dokazuju i njeni ulovi, stoga polažem velike nade u nju te se nadam da ćemo kroz koju godinu imati ženski šaranski tim, a s obzirom na trenera kakvog ima, vjerujem da će se taj tim i osnovati.  Ova noć je bila nešto zanimljivija. Urnebesan griz na moj najudaljeniji štap, Balky pokušava spasiti situaciju, ali riba je bila jača i od njega i od pribora. Vjetar je davao lažne nade na dojavljivaču koje sam shvaćala tek kada sam iz debelog sna otrčala do štapova. Subota je pak priča za sebe. Jutrom jak vjetar, povremeni pljuskovi, podne dolazi sa suncem i opet kratkim rukavima, kasnije opet kišurina. Balky i ja mijenjamo poziciju, i dalje sami na vodi, imali smo mogućnost zabacivati na viđeno, što je dalo dobre rezultate. Tu sam odlučila i promjeniti mamac. Igrala sam se sa "šarenom" torbicom punom pop upica, hook baitsa, dipova...uuuff..nešto što svako dijete može poželjeti.  U poslijepodnevnim satima smo se lagano odlučili spremiti jer ipak je sljedeći dan bio Uskrs. Zaključak, ribolov je kao i uvijek bio zadovoljavajući.       Sretan Uskrs svima koji ga slave! Lijep pozdrav od PROCARPER tima!  Oznake: ribolov, proljeće, šaranolov, c&r, catch & release, procarper, dny.s, drnić |
15.01.2014., srijeda
2013 je gotova!
|
Kao i prošle godine, napravljen je kratak pregled cijele ribičke sezone 2013. Kako je uopće počelo i kakva je sezona bila možete pogledati u kratkom videu klikom na priloženi link --> 2013 season with PROCARPER Oznake: ribolov, šaranski ribolov, ct bilogorski bedak, ct tata i kćer, procarper, dny.s, fishing, carp, c&r |
31.12.2013., utorak
Najljepša završnica
Zadnji je dan sezone 2013. U toplini sam doma, baka pazi na sarmu što se kuha, a ja....ja sam drugi dan još uvijek mislima u ribolovu iz kojeg sam se vratila. Zašto još uvijek?! Što je to bilo tako dobro da sam još uvijek tamo na vodi?! Već drugu noć sam sanjala tu obalu, već drugi dan priželjkujem uzeti štap u ruke i zabaciti u nadi da će doći neki Božićni šaran.  Božić je tek prošao, a mi smo već bili odjurili na vodu. Umjesto hladnoće i snijega, pred nama je bio "proljetni" vikend; temperatura između 4 i 14°C, povremeno lagani vjetrić i još uvijek u vedrim bojama cvijeće koje krasi obalu Drnića.    Tata i ja smo dočekali Balkyja i Crnog, a svi zajedno smo dočekali Kocu koji nam je stigao sljedeći dan i slavljenika Darka kojem ovim putem još jednom želim sve najbolje - prijatelju sretan ti rođendan i što bistrije u nadolazećoj sezoni.  Iako nam je rođendan bio u prvom planu, Procarperova ekipa je bila na hrpi, a zimski šarani su znali da moraju nama doći. Božićni duh je od prvog trenutka bio s nama - još i rođendanski - pa bi zadovoljna bila da nismo ništa ni ulovili, jer kada je ova ekipa na hrpi, mora biti savršeno. Da ne bacim ribolovnu priču u sjenu, radišna ekipa je kao i uvijek probavala sve i svašta, najviše CarpPocalypse dipove koji su od sada dostupni svima, a nakon toga; sisteme, boile...   Najviše ulova je bilo na voćnu boilu nadipanu u Apple Pie Amino Dip i istu boilu u kombinaciji Wild Strawberry & Cream Amino Dipa i Winter Dream Amino Gel Dipa, iako, zanimljivo je to da je od svih štapova, samo na jednom bila boila nadipana u kombinaciju "smrada" Spice Fish Amino Dipa i Bloody Halibut Amino Gel Dipa i baš na tu kombinaciju je došao najveći šarki.     Fotografija nemam puno jer je slikano sa više fotoaparata pa još uvijek nisam uspjela prikupiti sve, ali objavljeno je par fotkica koje sam ja uhvatila, a ostatak ćete moći vidjeti na mom Facebook profilu u narednih nekoliko dana...a uskoro dolazi i jedan pregled ribolovne sezone u obliku videa.    Svima želim sretan Božić i Novu 2014u godinu. Dragi ribići, želim vam što bolju nadolazeću ribolovnu sezonu. Bistro!!!   Oznake: ribolov, sportski ribolov, c&r, catch & release, drnić, procarper, ct tata i kćer, ct bilogorski bedak, šaran, Zima, dny.s |
25.07.2013., četvrtak
Za neznane junake - fishing with
|
Upit sportskim ribolovcima; koliko puta ste se našli u situaciji da ste u priči s nekim spomenuli da se bavite ribolovom, a on vas je čudno pogledao i upitao kako vam to nije dosadno?! Uz takva pitanja, meni postavljaju i pitanja tipa: - "Kako možeš tri dana gledati u jednu točku?". Najčešće je riječ o osobama koje su minimalno informirane o ribolovu kao o sportu. Puno puta sam se trudila objasniti nekome kako to zapravo izgleda i što ja zapravo radim u tom ribolovu, no, ni cvijet nam ne zvuči prekrasnim ako samo slušamo o njemu...ponekad je ipak potrebno upotrijebiti sva osjetila... Za ribolov sam odabrala prva dva dana (većini) radnog tjedna i u ta dva dana sebi posebno dragoj osobi demonstrirati puni doživljaj sportskog šaranskog ribolova. Naravno, mislila sam i na ostatak svijeta, stoga sam video isječke i fotografije napravljene od strane osobe kojoj je sve ovo bilo novo iskoristila da napravim jedan kratki video u kojem ćete svi moći vidjeti kako nam je bilo. Uživajte... Video se otvara klikom na obojena slova --> DnY.s fishing with PROCARPER Oznake: šaranski ribolov, moderni ribolov, ribolov, fishing, carp fishing, procarper, drnić, dny.s, catch & release |
17.06.2013., ponedjeljak
Šljemom u akciju!
|
Zadnji put kada sam se raspitivala prije ribolova na Drniću, svi su rekli da riba baš i ne grize. Da bi situacija još gore zvučala, rečeno mi je bilo da su za vikend sve pozicije bile zauzete, a da je izvađeno bilo svega nekoliko riba i to samo na određenim pozicijama. Pesimistično sam došla u ribolov, ali doma sam išla s osmjehom od uha do uha jer je nama riba dolazila "točno na vrijeme". Prije ovog ribolova sam se raspitivala i rečeno mi je da je sva riba u malom jezeru. Hmmm 'ko tu koga *?!  Ovaj put se na jezeru uspjela okupiti cijela ekipa. Procarperov CT Bilogorski bedak, ja i ostatak ekipe zajedno sa onim malo mlađim pojačanjem...svi mi smo se smjestili na velikom jezeru. Za razliku od uobičajenih ribolova, ovaj mi se po nečemu razlikovao, bio je po nečemu poseban. Teško je objasniti što je to točno bilo tako posebno, možda to što je obitelj ponovo bila na okupu. Atmosfera je bila vrhunska po samom dolasku. Dogovor oko pozicija je bio brzinski - svatko je lovio gdje je htio...         Mamci?! Ovaj put sam na test stavila smrad. Kombinaciju lovne boile CarpPocalypse Hot Squirting Pussy i Dynamite baits Squid&Octopus Pop Up-a šarkiji jednostavno obožavaju, a već provjerena CarpPocalypse Krem Šljem lovna boila je samo potvrdila svoju kvalitetu. Prva kao i zadnja moja riba izvučena je na štapu gdje je mamac bio Šljem. Nutrabaitsov krem je očito bio dobar izbor.            Manje slova, više slika - zar ne?! Ukratko; da ribe nema u velikom jezeru vidite po slikama, kao i obično komarci su bili dosadni,  dobra boila uvijek radi,  kada je prava ekipa na jednom mjestu ne može biti dosadno, čak i ako ne grizu neki ogromni šarani akcija s ovim Drnićkim luđacima je uvijek kvalitetna....ipak, svatko je lijep na svoj način. heheheh Iiiiiiii da, hvala Srečku, jer da nema njega, ovi luđaci nebi papali fine boile. Ehhh da, i skoro sam zaboravila, ako ste iste sreće kao ja, obavezno prije jela izvadite štapove iz vode. Oznake: drnić, ct tata i kćer, ct bilogorski bedak, procarper, carppocalipse, ribolov, sportski ribolov |
21.05.2013., utorak
CarpPocalypse
|
18.05.2013.g. - subota 16.30h - izrađujem predveze 21.30h - u garaži slažem pribor 22.00h - stiže tata i počinjemo trpati pribor u auto 00.00h - razmišljamo kako ne bi bilo loše ponesti nova olova, ja imam kasnu večeru, a tata nas požuruje u krevet 00.40h - razmišljam kako će na ribu utjecati nadolazeća promjena vremena 02.50h - ustajem iz kreveta i odlazim pod tuš 03.30h budim tatu i odlazim jesti dok on pije kavu 04.10h - odlazimo po Klaru i Balkya, a zatim krećemo na Drnić Ispred nas je oku savršeno jutro. Putem prema Novom Virju zaletavamo se u oblake magle što klize preko ceste. Tokom vožnje, borim se sa umorom, no ipak ne sklapam oči u znanju da nisam jedina umorna. Dolaskom na Drnić smještamo se na dio "malog" jezera. Vadimo opremu. U glavi odabirem jučer napravljene predveze stoga iz transportne vadim torbicu sa sitnim priborom i počinjem slagati svoj dio opreme. S obzirom na to da smo došli u 12-satni ribolov, ispred mene je bila prava prilika da osobno isprobam naše nove boile.    Štapovi su stajali pripremljeni ispred mene i samo sam trebala staviti zadnji PVA stringer da bi ih mogla redom zabacivati kada se prvi senzor oglasio. Bio je to Balkyev senzor. U 6.39h napravljena je prva fotografija s ulovom koji je ujedno bio i Balkyev PB. Dobar početak dana - složili smo se. Ispijamo kavicu boreći se sa invazijom komaraca, a prije ručka, Klara koja je najmlađa u timu, nabija ekipi komplekse svojim ulovima. Prilikom ručka, naš Sale vadi svog prvog današnjeg šarkija i time smo svi imali svoj dnevni upis.  Popodnevno drijemanje nije bilo moguće. "Donesi pothvatać", "Imaš ga", "Dođi pridrži štap", "Vuci, vuci, vuciiiii...." - bili su to uzvici koje smo nas četvero redovito vikali. Kod svakog glasanja mojih senzora, samo sam pitala: -"Jel fiftać?" Naime, kod mene je riba dolazila samo do jednog štapa, i to do onog na kojem je mamac bio half & half ; Šljem-Hot Squirting Pussy. Mikrolokacije su ponovo bile ključne pa smo tako izvlačili i one drvene ribe. Predvečer se nebo otvorilo pa smo pobjegli ranije nego inaće izbjegavši napad munja.        Od cjelokupnog ribolova, samo mi je jedna sitnica ostala "nejasna"......zašto su rekli da riba ne grize?! :D  Oznake: ct tata i kćer, carppocalypse, drnić, ribolov, moderni šaranski ribolov, c&r, catch & release, šaran |
23.04.2013., utorak
Ribolovna sonata
Jeli vam ikada palo na pamet da vam određeni krug prijatelja čini drugu obitelj? Ja sam uvijek smatrala da je obitelj samo jedna, no u zadnje vrijeme sve više shvaćam da ipak imam i onu drugu. Sjedeći za stolom na obali Drnića u krugu prijatelja s kojima već nekoliko godina redovito odlazim u ribolove, shvatila sam, oni su ti ljudi za koje zasigurno mogu reći: "Oni su moja obitelj!" Kako smo završili tamo te kako je bilo pročitajte u nastavku...   Stiglo je lijepo vrijeme i ugodnih 20°C. Voda se lagano počela zagrijavati, a samim time i riba je počela sa intenzivnijim hranjenjem. Pokrenuli smo raspravu i složili se da je najbolja opcija za ribolov Drnić. U petak popodne na vodu odlazi dio ekipe te se smještaju na dio tzv. malog jezera, a Balky i ja im se prikljućujemo u subotu ujutro. U noći petak na subotu dečki su imali lom što se ulova tiče stoga puna optimizma počinjem vaditi mamce koje sam nedavno dobila. Najviše sam se igrala balansiranim mamcima; domaće boile u kombinaciji sa pop up boilama - ananas, banana, začinske. Ključnima su se pokazale mikrolokacije, kao i kvalitetna hranilišta. Malo truda i napokon je pao ovogodišnji 10+ na mom štapu, kao i moj prvi 10+ na Drniću. Moja desna ruka, sastavni dio CTa Tata i Kćer - Procarper, tata Sale je krstio nove štapove najvećim brojem ulova, a odmah iza njega sa samo dva ulova manje stoji Darko Vt koji se pokazao kao moja amajlija. Njih dvojica su u određenim dijelovima dana svaki čas trčali na griz, dok je ostatak imao malo rjeđe, ali jednako krasne ulove. Bilo je trenutaka kada nas je nekoliko trčalo istovremeno na zvuk signalizatora. Jedan zamara, drugi se slika, treći već pušta. Kakvo veselje!  Ugodne temperature su nam poslužile za dobar lov, pa i za spavanje pod zvijezdama, no jednako su nas i koštale što se tiče dnevnog prženja i dobivanja ekstra crvene boje. Mi zimogrozni taj dio zanemarujemo...              Nekih posebnih fotografija i prizora za prikazati nemam jer mi je glava bila fokusirana ugl. samo na ribolov, osim povremeno na gradivo iz prometnica za koje sam bila uvjerena da me u ponedjeljak čeka na pismenom ispitu (zapravo je tek sljedeći mjesec, ali sada bar ne moram učiti). Na kraju, zaključujem da ovakav ribolov u sastavu koji je bio na vodi uz dodatak ekipe koja nije mogla doći treba ponoviti. Još jednom bravo za ekipu!        Oznake: ribolov, drnić, moderni šaranski ribolov, proljeće, procarper, ct tata i kćer, boile, pop up |
05.03.2013., utorak
Ljepote zime - nezaboravno kampiranje
|
Sezona 2013e je za sve moje sportove službeno započela. Palo je par rasprava i napokon smo se dogovorili za jedan ozbiljniji ribolov. Evo kako je i bilo.... Iako se inače jako teško ustajem iz svoga kreveta, toga sam jutra u 05:00h s veseljem otvorila oči. Brzinski se tuširam da se razbudim, doručkujem te trpam u torbu zadnje stvari koje sam morala pokupiti. Silazim u garažu, pregledavam jesu li mi sve stvari na hrpi, razmišljam što mi sve treba da ne bi bez nečega slučajno otišla i tako dočekujem Balkya. Štapove, sitan pribor, vreće za spavanje, sve stavljamo u auto i krećemo na, meni osobno najdražu, Pjeskaru Šarje. Putem prelistavamo razne teme, klasične za nas ribolovce, a među ostalom i dogovaramo na koju poziciju se smjestiti. Iako me pratio neki loš predosjećaj, pristala sam da odemo na nama neistraženu poziciju. Put se činio nevjerojatno kratkim, jer, kao da nismo ni dvije rečenice prozborili, a pred nama je već bila hrpa šodera i poznati nam okoliš. Ponovno potvrđujemo da idemo na novu poziciju, kad odjednom, auto iz nekog razloga ne želi krenuti. U podsmijehu komentiram kako je to sigurno loš znak, ali ne odustajemo. Pred nama poprilično loša staza, ali ni to nas ne zaustavlja...a onda...onda smo zapeli u blatu i napokon shvatili da je najpametnije da se ovog puta držimo stare pozicije. Da ne duljim previše o samom putu; smjestili smo se na staru poziciju i krenuli smišljati taktike za lov šarana. Igram se sa sistemima, slažem si neke za zabaciti, a i za kasnije kada ću prezabacivati; balansirano, iz dipa, ili pak obična domaća boila...ma nema šarana koji ne bi želio probati hrpu poslastica koje sam pripremila. Heh, ali tu se javlja još jedan problem. Iznenađujuće jaki sjeverac puše direktno meni u lice i ne dopušta mi da pogodim mikrolokaciju koju sam si zacrtala u glavi. "Pogoditi ću makar mi to bilo zadnje u životu" - mrmljam sebi u bradu dok mi se Balky iza leđa smije. Bacala sam koji put više, ali barem sam sebe uvjerila da mogu kada hoću. Napokon sjedamo, pijemo kavicu, častimo se, uživamo. Priroda okolo nas, iako je još uvijek zima, izgledala je prekrasno. Nema veze što još nema zelenila, ona prozirna voda, valovi na njoj, pčelice i zvrkasta lasica koja nas je cijelo vrijeme promatrala..kakva idila! Temperatura je bila pravo proljetna, visokih 17 sutpnjeva nam je popravljalo raspoloženje s obzirom da toga dana nismo imali niti jedan griz. Pomalo razočarani, ali s utjehom da je i ljeti teško uloviti, pa se nismo previše brinuli. U međuvremenu nam je stiglo društvo koje nije bilo tu razlogom ribolova, već da se druže malo s nama i provedu kvalitetan vikend, Crni i tata Sale.   Dolazi i noć koja nas je iznenadila svojom velikom temperaturnom razlikom s obzirom na onu dnevnu temperaturu. Sjedeći uz vatricu nismo ni primjetili da je apsulutno sve oko nas postalo nekako bijelo, zaleđeno. Družimo se do dubokog mraka, a onda u svoje šatore, koji su izgledali kao iglui. Sa nekoliko slojeva odjeće i debelom vrećom za spavanje, na -10 sam ipak poželjela svoj krevetić. Svi smo zaspali, kad odjednom, senzor se oglašava, a moje oči široko otvorene kao sovine. "Balkyjev je. Ne. On ima dojavljivač. Moj je!" Krećem van, ali senzor prestaje pištati. "Ovo je očito bio samo trkanac" - komentiram sa tatom. "Možda je hanj" - odgovara. Na tome smo i ostali do jutra kada sam išla prezabacivati. Na sreću, bilo je zabačeno centimetar od granja tako da je i ovaj trkanac, ili hanj, napravio dobar posao i moj sistem je ostao u vodi.  Novi je dan bio još topliji od prethodnog. Ponovno sam se igrala sa sistemima, ovoga smo puta nabacili i dobar roštilj, zezancija, druženje, nismo ni primjetili kako nas je sunce zacrvenilo. Izgorili smo kao u rolu. 30 stupnjeva razlike je navuklo prehladu u moj nos, ali nema veze. Iako bez ulova, isplatilo se. Još jedno zanimljivo iskustvo nikome ne škodi. Iako tužni što moramo kući, barem nas je priroda malo razveselila divnim prizorima, najviše prije samog odlaska. Oznake: ribolov, kampiranje, pjeskara šarje, peskara, Zima |
03.02.2013., nedjelja
Nakon dugo vremena...
|
...ovoga puta izbjegavam kreativnost, višak rijeći, opisivanja i ostalo...kratko i jasno, zadnji sam put spomenula pregled ribolovne sezone 2012...prilažem jedan video u kojem možete to vidjeti umjesto da čitate sve, a samim tim videom možete iz malo bliže perspektive vidjeti mene i ono čime se zapravo bavim...kliknite na link i pogledajte --> my life - carp passion |
18.12.2012., utorak
Sezona '12 - osvrt No01
|
Stigla nam je i zima, a s njom i hladno vrijeme. Većina koja voli spavati u pidžamama je sada u onima dugih rukava i nogavica. Ljudi se uglavnom griju toplim šalicama čaja ili kave, pokriveni dekicom na svome kauču pred tv-om. Na sami spomen izlaska iz toplog doma nekima se krv sledi, lijeno je vrijeme i svi bi samo ležali uz dobar film i ugodno društvo. I ja volim toplinu doma, pogotovo ako je dobro društvo pored mene, ali, moram priznati da bi radije bila uz neku vodu, pa makar se cijelo vrijeme grijala u šatoru, samo neka sam u ribolovu. I ne bi mi smetao ni snijeg, ni kiša, niti temperature ispod nule....ali u svakoj lijepoj prići postoji ono "ali". Ovog puta, "ali" je led koji je preuzeo površine voda na kojima bi ja željela provoditi dane. Na sreću, uvijek postoji moj dragi Giant i pedaliranje za koje ne smeta apsulutno ništa. Još malo pa će i kraj ove godine. Svjesna toga, tih par dana do kraja godine želim iskoristiti maksimalno što se tiče pedaliranja. Vožnja na snijegu je isprobana pretprošli vikend tako da me više ne može dočekati ništa novo. Sezona "2012." je na svom kraju pa sam tako odlučila napraviti i mali osvrt na ostvareno u istoj. U ovom postu ću se posvetiti biciklizmu, a u sljedećem ribolovu. Pa krenimo; Svaki se biciklist bar jednom godišnje mora pošteno razbiti. Da se nisam razbila tu i tamo, pitala bi se, koji vrag sam ja cijelu godinu radila na tom biciklu. Evo par zanimljivijih: 1. Pokušaj izvedbe downhilla na ne tako lijepoj stazici između nekakvog grmlja. Malo veća brzina, rupa na stazi koja je u blagom zavoju na lijevo, gubitak kontrole i tup na pod. Posljedice su bile dosta blage, mali prst u langeti i noga zamotana od zgloba do koljena. Odlazak u grad u subotu nakon toga bio je zanimljiv, sva zamotana, ljudi su me čudno gledali. 2. U velikoj ljubavi prema svom biciklu, nakon pada nisam mogla izdržati dok ne zaliječim sve pa sam sa langetom i zavojima već nakon dva dana ponovo išla pedalati. Kako sam naučena na predavanjima prije polaganja vozačke za bicikl, uvijek se trebaju koristiti i prednja i zadnja kočnica istovremeno u određenom omjeru, stoga to koristim i u praksi. No, problem naiđe onda kada zaboraviš da ti je zadnja kočnica oslabljena nakon pada, a ti se i dalje držiš naučenoga, pa stisneš obje kočnice, a utjecaj na bicikl ima samo prednja i ti sav zamotam od zadnjeg pada ponovo padneš i to u srcu grada, u glavnom parku, ispred paviljona, pred 300 ljudi. Posljedica je bila samo malo ogrebotina uz koju kap krvi. Nema veze, barem su se ljudi nasmijali. 3. Da smirim živce jednom prilikom u 7 sati navečer odlazim na jednu obližnju šumsku stazu. Nisam ni izašla iz šume, mjesec je već bio vani, a mrkli mrak je sakrio sve staze. U blagom strahu jer sam sama i jer mi svijetlo na biciklu ne pomaže previše, odlučujem se za "najkraći" put prema doma. Prvi downhill, hrpa blata na prednjem kotaču, ja skidam naočale jer je mrak, komad blata leti direktno u oko, posljedica je tjedan dana gusarskog poveza na oku da skuplja blato koje curi van, natečen gornji kapak i ječmenac na donjem. Drugi downhill, ne vidim zavoj koji je ispred mene, odjednom ispred mene znak, a ja u pre velikoj brzini da bi se zaustavila..da ne strgam bicikl, naglo okrećem governal i bacam se na pod, posljedica manjak par slojeva kože na dlanu, nepoznata ozljeda na kuku i nešto malo zguljena noga. 4. Downhill na Bilogori, nepoznata staza, odjednom ispred mene kanjon, pre velika brzina, malo struganja po stijenama, posljedica šivana podlaktica i zmrdano koljeno. ...Nekih ekstra zanimljivih padova baš i nemam, ova četiri su ona sa nekim ozljedama, ostatak padova je uglavnom takav da dobijem jednu do dvije ogrebotine, što ne mogu ni nazvati padom. *****Zanimljivo je gledati izraze lica ljudi koji te vide u trenutku kada padneš, a još je zanimljivije kada vide posljedice pada. Najzanimljivije je to što su svi uvijek bili uplašeni kada su me vidjeli dok sam ja umirala od smijeha, i umirati ću od smijeha makar mi virila kost na podlaktici.  *****Koliko god padao, koliko god boljelo, uvijek ustani i idi dalje. Ako si došao do sredine puta, zašto ne bi i do cilja?!   Svako bicikliranje ima neki detalj, neki ekstra trenutak po kojem taj odlazak u pobjede najbolje pamtiš. Ponekad vidiš nešto zanimljivo, ponekad izjaviš nešto blesavo, napraviš nešto ludo...uglavnom, evo i nekoliko takvih trenutaka; 1. Vožnja kroz šumu u Narti usred ljeta trebala je biti totalni chill. Visokih 36°C nas je grijalo, mi znojni, jedva smo dočekali neki hlad. S obzirom na to da je ta ruta bila nova za nas, morali smo se služiti kartom na određenim dijelovima, pa smo tako usred divljine malo stali da se prisjetimo puta....a onda napad! Kao pomahnitala vojska, hrpa obada se namjerila na mene i moj fini mirisni znoj koji ih je dozvao. Nije vrijedilo ni trčanje, ni vožnja u punoj brzini, niti mlataranje rukama i nogama da me ne pojedu cijelu...dok se moj kolega lijepo mogao smijati sa strane jer njega nijedan nije želio dotaknuti. Dva dana poslije, izbrojili smo 20ak uboda tih malih zvijeri na mom, toga dana crvenom i natečenom tijelu. 2. Pakleni put. Zašto pakleni? Iz razloga što na prvi pogled izgleda predivno; šodrani put kroz šumicu, pod velikim nagibom, taman za downhill, ptičice i sl. ALI, onda se dogodilo ovo; idemo se spustiti, kad ono, vraga, šoder, kamenje, kamenčuge, grana svakih 3m u faci završi, obje kočnice stisnute, a bajk i dalje klizi dolje, mjerač brzine pokazuje svojih 55km/h, odjednom, KVRAGU, zavoj, kočim na sve moguče načine, zadnji kotač iznenada stoji u ravnini sa prednjim, nekak jedva poravnavam sebe i bajk, pratim put, skretanje na desno i opet ista priča...kad ono..KRAJ STAZE...vračaj se nazad -.-' spust do dolje minuta i pol, vračanje nazad 30minuta. 3. Druga vožnja kroz šumu u Narti je isto trebala biti chill, ali naravno, opet se nešto moralo dogoditi. Guste šume, livade, različiti poljski putevi, jedan bijeg od nepoznate živine u grmlju, začuli smo šuškanje, okret glava i samo komanda "BJEŽ! BJEŽ! BJEŽ!" Jedan pad sa bicikla, bez ozljeda (osim što se kompas razletio), jedan prekrasan prizor srna u šumi, jedno fulanje puta. 4. Vožnja s ciljem prve stanice u Kablu i druge u Siščanima bila je jako lijepa, prekrasne slike prirode, čista divljina, ma savršenstvo....osim! što smo za bicikliranje odabrali glavni dan za parenje ludih mravaca koji su puni veselja letili svuda oko nas. Vozimo se i idemo grickati nešto putem, otvorim usta da utovarim hranu, a na zube mi se sparkira 20 mravaca. Stanemo da se odmorimo, skinem kacigu, u njoj još 50ak njih, a u mojoj kuštravoj kosi da ne govorim broj. Tuširanje nakon vožnje, u kadi more mravaca. 5. Vožnja kroz šumu u Lugu. Jutro, oko 7 sati, uletavam da izbacim višak energije, brzina iznadprosječna za mene, kad odjednom srna na putu. Koći! Skreći! Čekaj da se makne, pa nastavi dalje.   Trenuci u kojima postaješ kralj svijeta. Naravno, tako se samo osjećaš jer znaš da si postigao nešto. A što sam ja uspjela?! 1. Ljetni "godišnji" je bio prava prilika za posvećivanje vremena sportu. Svaki drugi, a ponekad i dan za danom se odlazilo na krače ture od 40 - 60km. Kada bi sve sakupili na hrpu, malo više od 16 dana rezultiralo je sa malo više od 800km  2. Za završnicu ljetnih praznika, odvojilo se 7 lijepih sati toplog sunčanog dana u kojima se odvozilo 24km MTBa i 76km cestom.  *****U životu te čeka milijun zapreka; od neprospavanih noći, ozljeda, loših dana, padanja preko kamenja i zaletavanja u koprive,...do depresija, lomova, poderanih đonova, krivih puteva, izgubljenih karata i polupraznih čaša. Nije lako! Ipak, nitko od nas sa svojim rođenjem nije dobio upute za život i garanciju. Kako god da bilo, ako želiš vidjeti, osjetiti i proći, moraš gaziti k'o luđak bez obzira na to na kakvoj se stazi nalaziš. Ako želiš postići željeno i doći do cilja ne smiješ odustati. Ako su te svi odbacili on nije....  GIANT  Oznake: biciklizam |
09.12.2012., nedjelja
Snježna vožnja!
Za početak zahvaljujem Sv. Nikoli što mi je ove godine nadogradio bicikl i što se nije sjetio nagraditi ne šibom. Voli te tvoja Nives!  ...a sada na glavnu temu; Mnogi od vas su promrmljali da je vani pre hladno da bi uopće izašli iz kuće, a na spomen vožnje biciklom, neki su izjavili da je to čista ludost te da je to i nemoguče. Ehhh, ako je ludost, onda priznajem, luda sam! I to skroz!..kao i moj "biciklistički partner", a lud je u moj stari od kojeg sam pokupila takve ideje, kao i svi biciklisti koje smo danas sreli. Da je nemoguće, to nije istina. Sve je moguće samo kad se hoće.  U zadnjem sam postu napisala da ću ovaj vikend prirodi (ili sebi) dati priliku da se iskaže povjerenje. Tako sam i napravila. Nakon spavanja do popodnevnih sati, Dario i ja smo brzinski popili kavicu, dobro se najeli i krenuli se spremati. Hrpa debele nepropusne odjeće je spremljena u naše ruksake, a još veća hrpa jednake je završila na nama. Gojzerice na nogama, rezervne tenisice u ruksak s odjećom, kape na glave, još jedna u rezervi, rukavice, kaciga na glavu i mogli smo krenuti. Da bi put bio još bolji, u torbi je bila termosica puna "čajeka", a njoj je društvo činila zdjelica puna mađarskih specijaliteta koje smo pokupili dan prije na okupljanju "mađarske nacionalne manjine". Tako natovareni i zabundani sjeli smo na svoje strojeve i krenuli u akciju. Prvi dio vožnje kroz ulice našeg grada nam je jasno dao do znanja što nas čeka - muke sa prometom, skretanjem, zavojima i proklizavanjem. Nakon toga početni zadatak je bio proći livadu prekrivenu snijegom. Činilo se jedva mogućim, ali uspjeli smo. Istina bili smo bijeli k'o duhovi, ali pozitivna strana snijega je bila ta što je blato na biciklu od vožnje prošlog vikenda lagano počelo nestajati. Malo smo prolijetali, ali to nije bilo toliko bitno. Da je bilo drugačije, ne bi valjalo. Vozeći se posred tog bijelog plašta mogli smo se samo diviti netaknutim dijelovima, i njihovoj prirodnoj složenosti i ljepoti. Pred sobom smo imali prizore koji ostavljaju bez daha.  S livade smo izašli na cestu s namjerom da skrenemo u šumu. No, tu dolazi do promjena planova; vozimo se glavnom stazom u šumi i stižemo do "sporedne", malo zahtjevnije. Tada mozak počinje raditi; prvo - tlo je zaleđeno, a lokve vode koje su prošli vikend činile vožnju jako zanimljivom su sada staklo premazano uljem. Drugo - preko svega toga stoji još pola metra snijega, i k tome, nekoliko grana koje su prošli put bile na drvetu, sada su posred staze. Nives, gdje ti je je bila pamet?! Šteta, ta šuma nas je trebala odvesti do savršene staze, ali nismo željeli gubiti vrijeme pa smo se vratili na cestu s koje smo i došli. Na cesti još nekoliko čari snijega. Na sreću ralice zimske službe uvijek naprave posao, pa smo tako imali ispred sebe hrpu snijega, lijepo utisnutog i uglancanog, savršenog za naše gume i desetu brzinu koju nismo mogli promjeniti jer su mjenjači bili zaleđeni. Popesti se uz brijeg bila je specijalnost. Okrećemo pedale, a bicikli stoje na mjestu, nasred brda. Što nam drugo preostaje nego gurati bicikle do vrha...a na vrhu kreče prava komedija. Držim governal ravno, ali nekim čudom cijelo vrijeme skrećem u lijevo. Onda okrenem na desno pa proklizim za metar i skoro uronim u grabu. Dario dolazi sa super idejom za ostatak puta, kad odjednom, baaam! Okrenem se, on na podu. Vrištala bi od smijeha, no svejedno postavljam pitanja: - "Jesi dobro?", - "Jel strgano šta na biciklu?" Odgovara da je sve uredu i nastavljamo dalje. "Ovaj put ja vodim" - govori mi sa izrazom lica kao da je otkrio Mars. "Može" - prihvaćam ideju. Skrećemo na njegov put. Opet sam par metara ispred njega jer je njega mučilo proklizavanje zadnjeg kraja. Opet buuuum! Okrenem se, a on k'o razapet leži na cesti zatrpan u snijegu sa biciklom među nogama. Provjeravam dal' je živ, no ovog se puta ne suzdržavam od smijanja. Traaas! Sada sam i ja na podu, a Dario se naslađuje - "Eto ti kad mi se smiješ". Ideja je bila odlična jer nas je odveo na imanje sa nekolicinom konja. Gledati ih kako trče po snijegu je bila prava poslastica. Nauživali smo se u pogledu, a onda smo ispraznili sve zalihe iz ruksaka. Ožmikala sam čarape i gojzerice, obula druge tenisice i krenuli smo pravac prema kući. Shvatili smo da je temperatura u onih sat vremena stajanja znatno pala, a i mi smo se bili ohladili. Prsti su se počeli lediti. Krenuli smo petama vjetra, ili u ovom slučaju gumama hehe Čaj, jedan za drugim i klopa su od tada na stvari.   |
06.12.2012., četvrtak
Pripremni adrenalin - trema
Poznam tu stazu. Prošla sam je već tisuću puta i svaki put kada odlučim ići istom, krećem sa ciljem da ju prođem još brže i još spretnije. Napamet znam svaku rupu na njoj, svaki grm, svaku granu koja je iznad nje ili beživotno leži negdje pored puta. Kada prolazim njom metrima unaprijed znam gdje ću skrenuti da bi izbjegla određenu prepreku što me čeka, unaprijed znam kako ću uskladiti svoje tijelo i mašinu na koju se samo vrhovima stopala i dlanova oslanjam, znam kako ću koristiti kočnicu iako to mrzim raditi, znam svaku sjenku koja će se pojaviti jer sunce stoji točno na tom mjestu, lišća na drveću je točno toliko i ja sam točno u tom položaju. Spremna sam na sve što će biti ispred mene. Znam da sam za tu stazu dobro pripremljena i da nije ni prvi ni zadnju put da ću sve proći ispočetka.   Ta je staza odavno postala mojim ljubavnikom - davno mi je ubrizgala strast u vene. Koliko ja poznajem nju - onako surovu, a moćnu, koliko znam svaki dio njenog tijela u svim situacijama; u danima kada je prazna i usamljena, u danima kada ju svi posjećuju, u danima kada je cijela mokra od nebeskih suza ili danima kada više ne može ispustiti niti kap znoja jer je sunce svojom žestinom napravilo pustoš na njoj, toliko i ona poznaje mene. Zna koje mjesto mi je najdraže za spustiti stvari i odmoriti se, zna kada ću spustiti sve čime upravljam svega par centimetara od tla u punoj brzini, zna gdje postoji mogućnost da izgubim kontrolu i legnem na nju te koliko često ću u inat njoj nagaziti najžustrije i proletjeti preko nje kao da ne postoji.   No, ipak, unatoč našem poznanstvu i našem stalnom kontaktu postoji ono nešto što me svaki put natjera da se uz nju osjećam kao da mi je prvi put. Ulazim u šumu, u njenu dubinu, a srce koje inače drži svoj ritam nalik ritmu uspavanke sada počinje preskakati kao da se trudi izvesti najenergičniji drum'n'bass sa dijelovima break beata. Moja glava briše sve dotadašnje misli i fokusira se samo na ono što stoji ispred mene. Ruke lagano podrhtavaju i tu dolazi do trenutka kada noga preuzima cjelokupnu situaciju odguravajući mene cijelu od tla i jedinom podlogom mom tijelu čini pedale i governal koji su još uvijek kristalno čisti. Iako sam postala osoba kojoj strah više ne znači previše, osoba koja će nešto što želi napraviti bez obzira na sve, moj šumski ljubavnik kao da, uvijek kada zna da ću mu doći, pošalje neku magiju da ga poželim jednako kao i nakon prvog puta. Uvijek kao da mi pošalje šaku straha i adrenalina. Nisam ni krenula, a već osjećam onu strast.  Još uvijek nas dijeli cijeli jedan dan, dijele nas sati sna i pripreme, a ja u mislima već proletavam stazom. U svom sam stanu, stavljam na hrpu rezervnu odjeću i nezaobilazni pribor za prvu pomoć, slušam inspirirajuče stihove Immortal Technique-a, razmišljam što ću prezalogajiti prije odlaska na put te jesu li mi gume dobre i u koji dio torbe ću staviti alat. Bidone stavljam pored torbe da ih zaboravna ne bi ostavila na polici. Ponavljam, nisam ni blizu odlaska od kuće, no u meni već postoji određena, kako bi neki rekli, trema. Nije mi jasno kakav ljubavnik, kakav prijatelj mora biti u pitanju da bi se netko tako osjećao. Kada bi bila riječ o čovjeku, to bi bila osoba kojoj ne vjerujem. Bila bi to osoba u koju sumnjam, osoba za koju smatram da mi se usudi namjerno podmetnuti nogu.  Kažu da priroda čovjeku može napraviti sto puta gore stvari nego čovjek njoj. Ja osobno svima govorim da prirodi vjerujem i da je to moj razlog zašto joj se stalno vračam. Držim do toga da nijedno ljudsko biće unatoč svom duhu i duši po kojima se razlikuje od ostatka svijeta ne može u meni probuditi takav osjećaj ugode kao što to jedna šuma može....(a ona i dalje u mene ubacuje te čudne osjećaje makar joj nisam ni prišla). No vjerujem li joj toliko?! Smijem li joj vjerovati?! Ne znam. Jedino što znam je to da ću joj preksutra dati još jednu priliku da mi pokaže koliko je pouzdana. Zapravo, kada malo bolje razmislim, ne znam ni to. Pitam se dajem li priliku njoj ili sebi. Kako god da je, vrijeme je za spavanje ako sutra mislim otići u auto-praonicu i oprati si svog Gianta te kasnije stići riješiti sve obveze koje imam. Laku noć! |
05.12.2012., srijeda
Uvodni post - dnevnici
|
Pisati dnevnik - mislim da je to jedina stvar koja mi nikada nije išla od ruke. Istina, u vrijeme kada je to bila atraktivna stvar među nama djevojčicama, i ja sam kao i sve moje tadašnje prijateljice imala hrpu tih bilježnica u koje sam trebala upisivati sve te važne događaje iz svojih razigranih školskih dana; od dječjih ljubavi, izrada kučica na drvetu, igranja u blatu..do onih "ozbiljnih stvari" tipa pisanja zadaće iz "prirode i društva" i početka pranja (i razbijanja) suđa, te početka korištenja s uređajima kao što su telefon i kazetofon. Možda je moj problem koji je garantirao neuspjeh u tako "ozbiljnom" pothvatu bila moja lijenost koja me i danas prati kada treba izaći iz toplog kreveta i prihvatiti se pisanja zadaće iz "vodogradnja" i "prometnica"., a možda je problem bio taj što me vođenje dnevnika zanimalo otprilike jednako kao i ribolov kedera djevojke koje se boje gliste. hehe  No dobro, to trenutno nije glavna tema. Mogu samo napisati zaključak da sam u ono vrijeme počela pisati hrpu dnevnika u kojima sada stoji ispisano otprilike dvije i pol stranice...i da sam se nakon svog tog neuspjeha odlučila krenuti s "procesom pomirenja Dnevnik-Nives" i napraviti svojevrsni online dnevnik odnosno ovaj blog. Naravno, ovdje ne budem pisala toliko često kao što bi trebala u onaj klasični, i ne budem iznosila sve detalje iz svog privatnog života, jer, ipak, ovaj dnevnik ne mogu sakriti ispod kreveta ili među igračke da ga netko ne pročita. Budimo realni, da to mogu onda bi sama registracija na blog.hr bila totalna glupost i nebi imala nikakve svrhe. Moj razlog ili cilj izrade ovog bloga je taj da upoznam sve one koji su zainteresirani za takvo što sa nekima od svojih aktivnosti. Kada kažem aktivnosti, mislim na određene sportove i hobije koji su uspjeli u određenoj granici okupirati moj svijet. Prvobitno mislim na ribolov i bicikliranje ili točnije rečeno pedaliranje. Želja mi je malo upoznati svoje prijatelje i kolege sa svojim gledištem na te aktivnosti i podjeliti sa svima lude doživljaje kojih na sreću uvijek imam. Evo baš ovih dana sve češća pojava postaje padanje bijelih kristalnih pahulja s posivjelog neba. Sam pogled na padanje snijega je jedan krasan doživljaj kojem se treba diviti. Dok neki razmišljaju o tome kako će prvom prilikom svog najboljeg prijatelja dobro našopati da se malo zarumeni ili o tome kako jedva čekaju da napada dovoljno tog praha da bi napravili najvećeg snjegovića u ulici, ja razmišljam malo drugačije. Ja razmišljam o tome kako bi savršeno bilo grijati se u šatoru s čajekom, pored vode, sa zabačenim finim mamcima koji prizivaju nekog velikog šarana na udicu i kako bi savršeno bilo napraviti jednu fotkicu sa tim macanom nasred bijelog pokrivača. Paralelno s time moram priznati da se veselim i prvom bicikliranju na snježnoj Bilogorskoj stazi, koje ću vam, nadam se, prepričavati već ovaj vikend. Uhhh, a da ne spominjem neki trekking sa termosicom punom toplog kuhanog vina u torbi na leđima...i sve one prekrasne fotografije koje se mogu napraviti i u vlastitom dvorištu, a pogotovo negdje u prirodi, gdje se može pronaći netaknuti snijeg namješten valovima vjetra.  Što duže pišem o tome sve se više veselim ovoj zimi. Nadam se da će se pronaći koja osoba zainteresirana za čitanje takvih priča i koja će htjeti prokomentirati nešto od napisanog, pa i podijeliti svoje doživljaje sa mnom. To bi bilo to od mene za sada i držite mi fige da što prije odem u jednu od svojih avantura i donesem sa sobom priču popračenu lijepim fotografijama. Do tada, lijep pozdrav... |
