Marketing
Sezona '12 - osvrt No01
Stigla nam je i zima, a s njom i hladno vrijeme. Većina koja voli spavati u pidžamama je sada u onima dugih rukava i nogavica. Ljudi se uglavnom griju toplim šalicama čaja ili kave, pokriveni dekicom na svome kauču pred tv-om. Na sami spomen izlaska iz toplog doma nekima se krv sledi, lijeno je vrijeme i svi bi samo ležali uz dobar film i ugodno društvo. I ja volim toplinu doma, pogotovo ako je dobro društvo pored mene, ali, moram priznati da bi radije bila uz neku vodu, pa makar se cijelo vrijeme grijala u šatoru, samo neka sam u ribolovu. I ne bi mi smetao ni snijeg, ni kiša, niti temperature ispod nule....ali u svakoj lijepoj prići postoji ono "ali". Ovog puta, "ali" je led koji je preuzeo površine voda na kojima bi ja željela provoditi dane. Na sreću, uvijek postoji moj dragi Giant i pedaliranje za koje ne smeta apsulutno ništa. Još malo pa će i kraj ove godine. Svjesna toga, tih par dana do kraja godine želim iskoristiti maksimalno što se tiče pedaliranja. Vožnja na snijegu je isprobana pretprošli vikend tako da me više ne može dočekati ništa novo. Sezona "2012." je na svom kraju pa sam tako odlučila napraviti i mali osvrt na ostvareno u istoj. U ovom postu ću se posvetiti biciklizmu, a u sljedećem ribolovu.
Pa krenimo;
Svaki se biciklist bar jednom godišnje mora pošteno razbiti. Da se nisam razbila tu i tamo, pitala bi se, koji vrag sam ja cijelu godinu radila na tom biciklu. Evo par zanimljivijih:
1. Pokušaj izvedbe downhilla na ne tako lijepoj stazici između nekakvog grmlja. Malo veća brzina, rupa na stazi koja je u blagom zavoju na lijevo, gubitak kontrole i tup na pod. Posljedice su bile dosta blage, mali prst u langeti i noga zamotana od zgloba do koljena. Odlazak u grad u subotu nakon toga bio je zanimljiv, sva zamotana, ljudi su me čudno gledali.
2. U velikoj ljubavi prema svom biciklu, nakon pada nisam mogla izdržati dok ne zaliječim sve pa sam sa langetom i zavojima već nakon dva dana ponovo išla pedalati. Kako sam naučena na predavanjima prije polaganja vozačke za bicikl, uvijek se trebaju koristiti i prednja i zadnja kočnica istovremeno u određenom omjeru, stoga to koristim i u praksi. No, problem naiđe onda kada zaboraviš da ti je zadnja kočnica oslabljena nakon pada, a ti se i dalje držiš naučenoga, pa stisneš obje kočnice, a utjecaj na bicikl ima samo prednja i ti sav zamotam od zadnjeg pada ponovo padneš i to u srcu grada, u glavnom parku, ispred paviljona, pred 300 ljudi. Posljedica je bila samo malo ogrebotina uz koju kap krvi. Nema veze, barem su se ljudi nasmijali. 
3. Da smirim živce jednom prilikom u 7 sati navečer odlazim na jednu obližnju šumsku stazu. Nisam ni izašla iz šume, mjesec je već bio vani, a mrkli mrak je sakrio sve staze. U blagom strahu jer sam sama i jer mi svijetlo na biciklu ne pomaže previše, odlučujem se za "najkraći" put prema doma. Prvi downhill, hrpa blata na prednjem kotaču, ja skidam naočale jer je mrak, komad blata leti direktno u oko, posljedica je tjedan dana gusarskog poveza na oku da skuplja blato koje curi van, 
natečen gornji kapak i ječmenac na donjem. Drugi downhill, ne vidim zavoj koji je ispred mene, odjednom ispred mene znak, a ja u pre velikoj brzini da bi se zaustavila..da ne strgam bicikl, naglo okrećem governal i bacam se na pod, posljedica manjak par slojeva kože na dlanu, nepoznata ozljeda na kuku i nešto malo zguljena noga.
4. Downhill na Bilogori, nepoznata staza, odjednom ispred mene kanjon, pre velika brzina, malo struganja po stijenama, posljedica šivana podlaktica i zmrdano koljeno.
...Nekih ekstra zanimljivih padova baš i nemam, ova četiri su ona sa nekim ozljedama, ostatak padova je uglavnom takav da dobijem jednu do dvije ogrebotine, što ne mogu ni nazvati padom.
*****Zanimljivo je gledati izraze lica ljudi koji te vide u trenutku kada padneš, a još je zanimljivije kada vide posljedice pada. 
Najzanimljivije je to što su svi uvijek bili uplašeni kada su me vidjeli dok sam ja umirala od smijeha, i umirati ću od smijeha makar mi virila kost na podlaktici. 
*****Koliko god padao, koliko god boljelo, uvijek ustani i idi dalje. Ako si došao do sredine puta, zašto ne bi i do cilja?!
Svako bicikliranje ima neki detalj, neki ekstra trenutak po kojem taj odlazak u pobjede najbolje pamtiš. Ponekad vidiš nešto zanimljivo, ponekad izjaviš nešto blesavo, napraviš nešto ludo...uglavnom, evo i nekoliko takvih trenutaka;
1. Vožnja kroz šumu u Narti usred ljeta trebala je biti totalni chill. Visokih 36°C nas je grijalo, mi znojni, jedva smo dočekali neki hlad. S obzirom na to da je ta ruta bila nova za nas, morali smo se služiti kartom na određenim dijelovima, pa smo tako usred divljine malo stali da se prisjetimo puta....a onda napad! Kao pomahnitala vojska, hrpa obada se namjerila na mene i moj fini mirisni znoj koji ih je dozvao. Nije vrijedilo ni trčanje, ni vožnja u punoj brzini, niti mlataranje rukama i nogama da me ne pojedu cijelu...dok se moj kolega lijepo mogao smijati sa strane jer njega nijedan nije želio dotaknuti. Dva dana poslije, izbrojili smo 20ak uboda tih malih zvijeri na mom, toga dana crvenom i natečenom tijelu.
2. Pakleni put. Zašto pakleni? Iz razloga što na prvi pogled izgleda predivno; šodrani put kroz šumicu, pod velikim nagibom, taman za downhill, ptičice i sl. ALI, onda se dogodilo ovo; idemo se spustiti, kad ono, vraga, šoder, kamenje, kamenčuge, grana svakih 3m u faci završi, obje kočnice stisnute, a bajk i dalje klizi dolje, mjerač brzine pokazuje svojih 55km/h, odjednom, KVRAGU, zavoj, kočim na sve moguče načine, zadnji kotač iznenada stoji u ravnini sa prednjim, nekak jedva poravnavam sebe i bajk, pratim put, skretanje na desno i opet ista priča...kad ono..KRAJ STAZE...vračaj se nazad -.-' spust do dolje minuta i pol, vračanje nazad 30minuta.
3. Druga vožnja kroz šumu u Narti je isto trebala biti chill, ali naravno, opet se nešto moralo dogoditi. Guste šume, livade, različiti poljski putevi, jedan bijeg od nepoznate živine u grmlju, začuli smo šuškanje, okret glava i samo komanda "BJEŽ! BJEŽ! BJEŽ!" Jedan pad sa bicikla, bez ozljeda (osim što se kompas razletio), jedan prekrasan prizor srna u šumi, jedno fulanje puta.
4. Vožnja s ciljem prve stanice u Kablu i druge u Siščanima bila je jako lijepa, prekrasne slike prirode, čista divljina, ma savršenstvo....osim! što smo za bicikliranje odabrali glavni dan za parenje ludih mravaca koji su puni veselja letili svuda oko nas. Vozimo se i idemo grickati nešto putem, otvorim usta da utovarim hranu, a na zube mi se sparkira 20 mravaca. Stanemo da se odmorimo, skinem kacigu, u njoj još 50ak njih, a u mojoj kuštravoj kosi da ne govorim broj. Tuširanje nakon vožnje, u kadi more mravaca.
5. Vožnja kroz šumu u Lugu. Jutro, oko 7 sati, uletavam da izbacim višak energije, brzina iznadprosječna za mene, kad odjednom srna na putu. Koći! Skreći! Čekaj da se makne, pa nastavi dalje.
Trenuci u kojima postaješ kralj svijeta. Naravno, tako se samo osjećaš jer znaš da si postigao nešto. A što sam ja uspjela?!
1. Ljetni "godišnji" je bio prava prilika za posvećivanje vremena sportu. Svaki drugi, a ponekad i dan za danom se odlazilo na krače ture od 40 - 60km. Kada bi sve sakupili na hrpu, malo više od 16 dana rezultiralo je sa malo više od 800km
2. Za završnicu ljetnih praznika, odvojilo se 7 lijepih sati toplog sunčanog dana u kojima se odvozilo 24km MTBa i 76km cestom.
*****U životu te čeka milijun zapreka; od neprospavanih noći, ozljeda, loših dana, padanja preko kamenja i zaletavanja u koprive,...do depresija, lomova, poderanih đonova, krivih puteva, izgubljenih karata i polupraznih čaša. Nije lako! Ipak, nitko od nas sa svojim rođenjem nije dobio upute za život i garanciju. Kako god da bilo, ako želiš vidjeti, osjetiti i proći, moraš gaziti k'o luđak bez obzira na to na kakvoj se stazi nalaziš. Ako želiš postići željeno i doći do cilja ne smiješ odustati. Ako su te svi odbacili on nije....
GIANT 
Post je objavljen 18.12.2012. u 22:34 sati.