DnY's diary
06.12.2012., četvrtak
Pripremni adrenalin - trema
Poznam tu stazu. Prošla sam je već tisuću puta i svaki put kada odlučim ići istom, krećem sa ciljem da ju prođem još brže i još spretnije. Napamet znam svaku rupu na njoj, svaki grm, svaku granu koja je iznad nje ili beživotno leži negdje pored puta. Kada prolazim njom metrima unaprijed znam gdje ću skrenuti da bi izbjegla određenu prepreku što me čeka, unaprijed znam kako ću uskladiti svoje tijelo i mašinu na koju se samo vrhovima stopala i dlanova oslanjam, znam kako ću koristiti kočnicu iako to mrzim raditi, znam svaku sjenku koja će se pojaviti jer sunce stoji točno na tom mjestu, lišća na drveću je točno toliko i ja sam točno u tom položaju. Spremna sam na sve što će biti ispred mene. Znam da sam za tu stazu dobro pripremljena i da nije ni prvi ni zadnju put da ću sve proći ispočetka.   Ta je staza odavno postala mojim ljubavnikom - davno mi je ubrizgala strast u vene. Koliko ja poznajem nju - onako surovu, a moćnu, koliko znam svaki dio njenog tijela u svim situacijama; u danima kada je prazna i usamljena, u danima kada ju svi posjećuju, u danima kada je cijela mokra od nebeskih suza ili danima kada više ne može ispustiti niti kap znoja jer je sunce svojom žestinom napravilo pustoš na njoj, toliko i ona poznaje mene. Zna koje mjesto mi je najdraže za spustiti stvari i odmoriti se, zna kada ću spustiti sve čime upravljam svega par centimetara od tla u punoj brzini, zna gdje postoji mogućnost da izgubim kontrolu i legnem na nju te koliko često ću u inat njoj nagaziti najžustrije i proletjeti preko nje kao da ne postoji.   No, ipak, unatoč našem poznanstvu i našem stalnom kontaktu postoji ono nešto što me svaki put natjera da se uz nju osjećam kao da mi je prvi put. Ulazim u šumu, u njenu dubinu, a srce koje inače drži svoj ritam nalik ritmu uspavanke sada počinje preskakati kao da se trudi izvesti najenergičniji drum'n'bass sa dijelovima break beata. Moja glava briše sve dotadašnje misli i fokusira se samo na ono što stoji ispred mene. Ruke lagano podrhtavaju i tu dolazi do trenutka kada noga preuzima cjelokupnu situaciju odguravajući mene cijelu od tla i jedinom podlogom mom tijelu čini pedale i governal koji su još uvijek kristalno čisti. Iako sam postala osoba kojoj strah više ne znači previše, osoba koja će nešto što želi napraviti bez obzira na sve, moj šumski ljubavnik kao da, uvijek kada zna da ću mu doći, pošalje neku magiju da ga poželim jednako kao i nakon prvog puta. Uvijek kao da mi pošalje šaku straha i adrenalina. Nisam ni krenula, a već osjećam onu strast.  Još uvijek nas dijeli cijeli jedan dan, dijele nas sati sna i pripreme, a ja u mislima već proletavam stazom. U svom sam stanu, stavljam na hrpu rezervnu odjeću i nezaobilazni pribor za prvu pomoć, slušam inspirirajuče stihove Immortal Technique-a, razmišljam što ću prezalogajiti prije odlaska na put te jesu li mi gume dobre i u koji dio torbe ću staviti alat. Bidone stavljam pored torbe da ih zaboravna ne bi ostavila na polici. Ponavljam, nisam ni blizu odlaska od kuće, no u meni već postoji određena, kako bi neki rekli, trema. Nije mi jasno kakav ljubavnik, kakav prijatelj mora biti u pitanju da bi se netko tako osjećao. Kada bi bila riječ o čovjeku, to bi bila osoba kojoj ne vjerujem. Bila bi to osoba u koju sumnjam, osoba za koju smatram da mi se usudi namjerno podmetnuti nogu.  Kažu da priroda čovjeku može napraviti sto puta gore stvari nego čovjek njoj. Ja osobno svima govorim da prirodi vjerujem i da je to moj razlog zašto joj se stalno vračam. Držim do toga da nijedno ljudsko biće unatoč svom duhu i duši po kojima se razlikuje od ostatka svijeta ne može u meni probuditi takav osjećaj ugode kao što to jedna šuma može....(a ona i dalje u mene ubacuje te čudne osjećaje makar joj nisam ni prišla). No vjerujem li joj toliko?! Smijem li joj vjerovati?! Ne znam. Jedino što znam je to da ću joj preksutra dati još jednu priliku da mi pokaže koliko je pouzdana. Zapravo, kada malo bolje razmislim, ne znam ni to. Pitam se dajem li priliku njoj ili sebi. Kako god da je, vrijeme je za spavanje ako sutra mislim otići u auto-praonicu i oprati si svog Gianta te kasnije stići riješiti sve obveze koje imam. Laku noć!  |
