DnY's diary
09.12.2012., nedjelja
Snježna vožnja!
Za početak zahvaljujem Sv. Nikoli što mi je ove godine nadogradio bicikl i što se nije sjetio nagraditi ne šibom. Voli te tvoja Nives!   ...a sada na glavnu temu; Mnogi od vas su promrmljali da je vani pre hladno da bi uopće izašli iz kuće, a na spomen vožnje biciklom, neki su izjavili da je to čista ludost te da je to i nemoguče. Ehhh, ako je ludost, onda priznajem, luda sam! I to skroz!..kao i moj "biciklistički partner", a lud je u moj stari od kojeg sam pokupila takve ideje, kao i svi biciklisti koje smo danas sreli. Da je nemoguće, to nije istina. Sve je moguće samo kad se hoće.  U zadnjem sam postu napisala da ću ovaj vikend prirodi (ili sebi) dati priliku da se iskaže povjerenje. Tako sam i napravila. Nakon spavanja do popodnevnih sati, Dario i ja smo brzinski popili kavicu, dobro se najeli i krenuli se spremati. Hrpa debele nepropusne odjeće je spremljena u naše ruksake, a još veća hrpa jednake je završila na nama. Gojzerice na nogama, rezervne tenisice u ruksak s odjećom, kape na glave, još jedna u rezervi, rukavice, kaciga na glavu i mogli smo krenuti. Da bi put bio još bolji, u torbi je bila termosica puna "čajeka", a njoj je društvo činila zdjelica puna mađarskih specijaliteta koje smo pokupili dan prije na okupljanju "mađarske nacionalne manjine". Tako natovareni i zabundani sjeli smo na svoje strojeve i krenuli u akciju.  Prvi dio vožnje kroz ulice našeg grada nam je jasno dao do znanja što nas čeka - muke sa prometom, skretanjem, zavojima i proklizavanjem. Nakon toga početni zadatak je bio proći livadu prekrivenu snijegom. Činilo se jedva mogućim, ali uspjeli smo. Istina bili smo bijeli k'o duhovi, ali pozitivna strana snijega je bila ta što je blato na biciklu od vožnje prošlog vikenda lagano počelo nestajati. Malo smo prolijetali, ali to nije bilo toliko bitno. Da je bilo drugačije, ne bi valjalo. Vozeći se posred tog bijelog plašta mogli smo se samo diviti netaknutim dijelovima, i njihovoj prirodnoj složenosti i ljepoti. Pred sobom smo imali prizore koji ostavljaju bez daha.  S livade smo izašli na cestu s namjerom da skrenemo u šumu. No, tu dolazi do promjena planova; vozimo se glavnom stazom u šumi i stižemo do "sporedne", malo zahtjevnije. Tada mozak počinje raditi; prvo - tlo je zaleđeno, a lokve vode koje su prošli vikend činile vožnju jako zanimljivom su sada staklo premazano uljem. Drugo - preko svega toga stoji još pola metra snijega, i k tome, nekoliko grana koje su prošli put bile na drvetu, sada su posred staze. Nives, gdje ti je je bila pamet?!  Šteta, ta šuma nas je trebala odvesti do savršene staze, ali nismo željeli gubiti vrijeme pa smo se vratili na cestu s koje smo i došli. Na cesti još nekoliko čari snijega. Na sreću ralice zimske službe uvijek naprave posao, pa smo tako imali ispred sebe hrpu snijega, lijepo utisnutog i uglancanog, savršenog za naše gume i desetu brzinu koju nismo mogli promjeniti jer su mjenjači bili zaleđeni. Popesti se uz brijeg bila je specijalnost. Okrećemo pedale, a bicikli stoje na mjestu, nasred brda. Što nam drugo preostaje nego gurati bicikle do vrha...a na vrhu kreče prava komedija. Držim governal ravno, ali nekim čudom cijelo vrijeme skrećem u lijevo. Onda okrenem na desno pa proklizim za metar i skoro uronim u grabu. Dario dolazi sa super idejom za ostatak puta, kad odjednom, baaam! Okrenem se, on na podu. Vrištala bi od smijeha, no svejedno postavljam pitanja: - "Jesi dobro?", - "Jel strgano šta na biciklu?" Odgovara da je sve uredu i nastavljamo dalje. "Ovaj put ja vodim" - govori mi sa izrazom lica kao da je otkrio Mars. "Može" - prihvaćam ideju. Skrećemo na njegov put. Opet sam par metara ispred njega jer je njega mučilo proklizavanje zadnjeg kraja. Opet buuuum! Okrenem se, a on k'o razapet leži na cesti zatrpan u snijegu sa biciklom među nogama. Provjeravam dal' je živ, no ovog se puta ne suzdržavam od smijanja. Traaas! Sada sam i ja na podu, a Dario se naslađuje - "Eto ti kad mi se smiješ". Ideja je bila odlična jer nas je odveo na imanje sa nekolicinom konja. Gledati ih kako trče po snijegu je bila prava poslastica. Nauživali smo se u pogledu, a onda smo ispraznili sve zalihe iz ruksaka. Ožmikala sam čarape i gojzerice, obula druge tenisice i krenuli smo pravac prema kući. Shvatili smo da je temperatura u onih sat vremena stajanja znatno pala, a i mi smo se bili ohladili. Prsti su se počeli lediti. Krenuli smo petama vjetra, ili u ovom slučaju gumama hehe Čaj, jedan za drugim i klopa su od tada na stvari.   |
06.12.2012., četvrtak
Pripremni adrenalin - trema
Poznam tu stazu. Prošla sam je već tisuću puta i svaki put kada odlučim ići istom, krećem sa ciljem da ju prođem još brže i još spretnije. Napamet znam svaku rupu na njoj, svaki grm, svaku granu koja je iznad nje ili beživotno leži negdje pored puta. Kada prolazim njom metrima unaprijed znam gdje ću skrenuti da bi izbjegla određenu prepreku što me čeka, unaprijed znam kako ću uskladiti svoje tijelo i mašinu na koju se samo vrhovima stopala i dlanova oslanjam, znam kako ću koristiti kočnicu iako to mrzim raditi, znam svaku sjenku koja će se pojaviti jer sunce stoji točno na tom mjestu, lišća na drveću je točno toliko i ja sam točno u tom položaju. Spremna sam na sve što će biti ispred mene. Znam da sam za tu stazu dobro pripremljena i da nije ni prvi ni zadnju put da ću sve proći ispočetka.   Ta je staza odavno postala mojim ljubavnikom - davno mi je ubrizgala strast u vene. Koliko ja poznajem nju - onako surovu, a moćnu, koliko znam svaki dio njenog tijela u svim situacijama; u danima kada je prazna i usamljena, u danima kada ju svi posjećuju, u danima kada je cijela mokra od nebeskih suza ili danima kada više ne može ispustiti niti kap znoja jer je sunce svojom žestinom napravilo pustoš na njoj, toliko i ona poznaje mene. Zna koje mjesto mi je najdraže za spustiti stvari i odmoriti se, zna kada ću spustiti sve čime upravljam svega par centimetara od tla u punoj brzini, zna gdje postoji mogućnost da izgubim kontrolu i legnem na nju te koliko često ću u inat njoj nagaziti najžustrije i proletjeti preko nje kao da ne postoji.   No, ipak, unatoč našem poznanstvu i našem stalnom kontaktu postoji ono nešto što me svaki put natjera da se uz nju osjećam kao da mi je prvi put. Ulazim u šumu, u njenu dubinu, a srce koje inače drži svoj ritam nalik ritmu uspavanke sada počinje preskakati kao da se trudi izvesti najenergičniji drum'n'bass sa dijelovima break beata. Moja glava briše sve dotadašnje misli i fokusira se samo na ono što stoji ispred mene. Ruke lagano podrhtavaju i tu dolazi do trenutka kada noga preuzima cjelokupnu situaciju odguravajući mene cijelu od tla i jedinom podlogom mom tijelu čini pedale i governal koji su još uvijek kristalno čisti. Iako sam postala osoba kojoj strah više ne znači previše, osoba koja će nešto što želi napraviti bez obzira na sve, moj šumski ljubavnik kao da, uvijek kada zna da ću mu doći, pošalje neku magiju da ga poželim jednako kao i nakon prvog puta. Uvijek kao da mi pošalje šaku straha i adrenalina. Nisam ni krenula, a već osjećam onu strast.  Još uvijek nas dijeli cijeli jedan dan, dijele nas sati sna i pripreme, a ja u mislima već proletavam stazom. U svom sam stanu, stavljam na hrpu rezervnu odjeću i nezaobilazni pribor za prvu pomoć, slušam inspirirajuče stihove Immortal Technique-a, razmišljam što ću prezalogajiti prije odlaska na put te jesu li mi gume dobre i u koji dio torbe ću staviti alat. Bidone stavljam pored torbe da ih zaboravna ne bi ostavila na polici. Ponavljam, nisam ni blizu odlaska od kuće, no u meni već postoji određena, kako bi neki rekli, trema. Nije mi jasno kakav ljubavnik, kakav prijatelj mora biti u pitanju da bi se netko tako osjećao. Kada bi bila riječ o čovjeku, to bi bila osoba kojoj ne vjerujem. Bila bi to osoba u koju sumnjam, osoba za koju smatram da mi se usudi namjerno podmetnuti nogu.  Kažu da priroda čovjeku može napraviti sto puta gore stvari nego čovjek njoj. Ja osobno svima govorim da prirodi vjerujem i da je to moj razlog zašto joj se stalno vračam. Držim do toga da nijedno ljudsko biće unatoč svom duhu i duši po kojima se razlikuje od ostatka svijeta ne može u meni probuditi takav osjećaj ugode kao što to jedna šuma može....(a ona i dalje u mene ubacuje te čudne osjećaje makar joj nisam ni prišla). No vjerujem li joj toliko?! Smijem li joj vjerovati?! Ne znam. Jedino što znam je to da ću joj preksutra dati još jednu priliku da mi pokaže koliko je pouzdana. Zapravo, kada malo bolje razmislim, ne znam ni to. Pitam se dajem li priliku njoj ili sebi. Kako god da je, vrijeme je za spavanje ako sutra mislim otići u auto-praonicu i oprati si svog Gianta te kasnije stići riješiti sve obveze koje imam. Laku noć!  |
