DnY's diary
18.12.2012., utorak
Sezona '12 - osvrt No01
|
Stigla nam je i zima, a s njom i hladno vrijeme. Većina koja voli spavati u pidžamama je sada u onima dugih rukava i nogavica. Ljudi se uglavnom griju toplim šalicama čaja ili kave, pokriveni dekicom na svome kauču pred tv-om. Na sami spomen izlaska iz toplog doma nekima se krv sledi, lijeno je vrijeme i svi bi samo ležali uz dobar film i ugodno društvo. I ja volim toplinu doma, pogotovo ako je dobro društvo pored mene, ali, moram priznati da bi radije bila uz neku vodu, pa makar se cijelo vrijeme grijala u šatoru, samo neka sam u ribolovu. I ne bi mi smetao ni snijeg, ni kiša, niti temperature ispod nule....ali u svakoj lijepoj prići postoji ono "ali". Ovog puta, "ali" je led koji je preuzeo površine voda na kojima bi ja željela provoditi dane. Na sreću, uvijek postoji moj dragi Giant i pedaliranje za koje ne smeta apsulutno ništa. Još malo pa će i kraj ove godine. Svjesna toga, tih par dana do kraja godine želim iskoristiti maksimalno što se tiče pedaliranja. Vožnja na snijegu je isprobana pretprošli vikend tako da me više ne može dočekati ništa novo. Sezona "2012." je na svom kraju pa sam tako odlučila napraviti i mali osvrt na ostvareno u istoj. U ovom postu ću se posvetiti biciklizmu, a u sljedećem ribolovu. Pa krenimo; Svaki se biciklist bar jednom godišnje mora pošteno razbiti. Da se nisam razbila tu i tamo, pitala bi se, koji vrag sam ja cijelu godinu radila na tom biciklu. Evo par zanimljivijih: 1. Pokušaj izvedbe downhilla na ne tako lijepoj stazici između nekakvog grmlja. Malo veća brzina, rupa na stazi koja je u blagom zavoju na lijevo, gubitak kontrole i tup na pod. Posljedice su bile dosta blage, mali prst u langeti i noga zamotana od zgloba do koljena. Odlazak u grad u subotu nakon toga bio je zanimljiv, sva zamotana, ljudi su me čudno gledali. 2. U velikoj ljubavi prema svom biciklu, nakon pada nisam mogla izdržati dok ne zaliječim sve pa sam sa langetom i zavojima već nakon dva dana ponovo išla pedalati. Kako sam naučena na predavanjima prije polaganja vozačke za bicikl, uvijek se trebaju koristiti i prednja i zadnja kočnica istovremeno u određenom omjeru, stoga to koristim i u praksi. No, problem naiđe onda kada zaboraviš da ti je zadnja kočnica oslabljena nakon pada, a ti se i dalje držiš naučenoga, pa stisneš obje kočnice, a utjecaj na bicikl ima samo prednja i ti sav zamotam od zadnjeg pada ponovo padneš i to u srcu grada, u glavnom parku, ispred paviljona, pred 300 ljudi. Posljedica je bila samo malo ogrebotina uz koju kap krvi. Nema veze, barem su se ljudi nasmijali.  3. Da smirim živce jednom prilikom u 7 sati navečer odlazim na jednu obližnju šumsku stazu. Nisam ni izašla iz šume, mjesec je već bio vani, a mrkli mrak je sakrio sve staze. U blagom strahu jer sam sama i jer mi svijetlo na biciklu ne pomaže previše, odlučujem se za "najkraći" put prema doma. Prvi downhill, hrpa blata na prednjem kotaču, ja skidam naočale jer je mrak, komad blata leti direktno u oko, posljedica je tjedan dana gusarskog poveza na oku da skuplja blato koje curi van,  natečen gornji kapak i ječmenac na donjem. Drugi downhill, ne vidim zavoj koji je ispred mene, odjednom ispred mene znak, a ja u pre velikoj brzini da bi se zaustavila..da ne strgam bicikl, naglo okrećem governal i bacam se na pod, posljedica manjak par slojeva kože na dlanu, nepoznata ozljeda na kuku i nešto malo zguljena noga. 4. Downhill na Bilogori, nepoznata staza, odjednom ispred mene kanjon, pre velika brzina, malo struganja po stijenama, posljedica šivana podlaktica i zmrdano koljeno. ...Nekih ekstra zanimljivih padova baš i nemam, ova četiri su ona sa nekim ozljedama, ostatak padova je uglavnom takav da dobijem jednu do dvije ogrebotine, što ne mogu ni nazvati padom. *****Zanimljivo je gledati izraze lica ljudi koji te vide u trenutku kada padneš, a još je zanimljivije kada vide posljedice pada.  Najzanimljivije je to što su svi uvijek bili uplašeni kada su me vidjeli dok sam ja umirala od smijeha, i umirati ću od smijeha makar mi virila kost na podlaktici.  *****Koliko god padao, koliko god boljelo, uvijek ustani i idi dalje. Ako si došao do sredine puta, zašto ne bi i do cilja?!   Svako bicikliranje ima neki detalj, neki ekstra trenutak po kojem taj odlazak u pobjede najbolje pamtiš. Ponekad vidiš nešto zanimljivo, ponekad izjaviš nešto blesavo, napraviš nešto ludo...uglavnom, evo i nekoliko takvih trenutaka; 1. Vožnja kroz šumu u Narti usred ljeta trebala je biti totalni chill. Visokih 36°C nas je grijalo, mi znojni, jedva smo dočekali neki hlad. S obzirom na to da je ta ruta bila nova za nas, morali smo se služiti kartom na određenim dijelovima, pa smo tako usred divljine malo stali da se prisjetimo puta....a onda napad! Kao pomahnitala vojska, hrpa obada se namjerila na mene i moj fini mirisni znoj koji ih je dozvao. Nije vrijedilo ni trčanje, ni vožnja u punoj brzini, niti mlataranje rukama i nogama da me ne pojedu cijelu...dok se moj kolega lijepo mogao smijati sa strane jer njega nijedan nije želio dotaknuti. Dva dana poslije, izbrojili smo 20ak uboda tih malih zvijeri na mom, toga dana crvenom i natečenom tijelu. 2. Pakleni put. Zašto pakleni? Iz razloga što na prvi pogled izgleda predivno; šodrani put kroz šumicu, pod velikim nagibom, taman za downhill, ptičice i sl. ALI, onda se dogodilo ovo; idemo se spustiti, kad ono, vraga, šoder, kamenje, kamenčuge, grana svakih 3m u faci završi, obje kočnice stisnute, a bajk i dalje klizi dolje, mjerač brzine pokazuje svojih 55km/h, odjednom, KVRAGU, zavoj, kočim na sve moguče načine, zadnji kotač iznenada stoji u ravnini sa prednjim, nekak jedva poravnavam sebe i bajk, pratim put, skretanje na desno i opet ista priča...kad ono..KRAJ STAZE...vračaj se nazad -.-' spust do dolje minuta i pol, vračanje nazad 30minuta. 3. Druga vožnja kroz šumu u Narti je isto trebala biti chill, ali naravno, opet se nešto moralo dogoditi. Guste šume, livade, različiti poljski putevi, jedan bijeg od nepoznate živine u grmlju, začuli smo šuškanje, okret glava i samo komanda "BJEŽ! BJEŽ! BJEŽ!" Jedan pad sa bicikla, bez ozljeda (osim što se kompas razletio), jedan prekrasan prizor srna u šumi, jedno fulanje puta. 4. Vožnja s ciljem prve stanice u Kablu i druge u Siščanima bila je jako lijepa, prekrasne slike prirode, čista divljina, ma savršenstvo....osim! što smo za bicikliranje odabrali glavni dan za parenje ludih mravaca koji su puni veselja letili svuda oko nas. Vozimo se i idemo grickati nešto putem, otvorim usta da utovarim hranu, a na zube mi se sparkira 20 mravaca. Stanemo da se odmorimo, skinem kacigu, u njoj još 50ak njih, a u mojoj kuštravoj kosi da ne govorim broj. Tuširanje nakon vožnje, u kadi more mravaca. 5. Vožnja kroz šumu u Lugu. Jutro, oko 7 sati, uletavam da izbacim višak energije, brzina iznadprosječna za mene, kad odjednom srna na putu. Koći! Skreći! Čekaj da se makne, pa nastavi dalje.   Trenuci u kojima postaješ kralj svijeta. Naravno, tako se samo osjećaš jer znaš da si postigao nešto. A što sam ja uspjela?! 1. Ljetni "godišnji" je bio prava prilika za posvećivanje vremena sportu. Svaki drugi, a ponekad i dan za danom se odlazilo na krače ture od 40 - 60km. Kada bi sve sakupili na hrpu, malo više od 16 dana rezultiralo je sa malo više od 800km  2. Za završnicu ljetnih praznika, odvojilo se 7 lijepih sati toplog sunčanog dana u kojima se odvozilo 24km MTBa i 76km cestom.   *****U životu te čeka milijun zapreka; od neprospavanih noći, ozljeda, loših dana, padanja preko kamenja i zaletavanja u koprive,...do depresija, lomova, poderanih đonova, krivih puteva, izgubljenih karata i polupraznih čaša. Nije lako! Ipak, nitko od nas sa svojim rođenjem nije dobio upute za život i garanciju. Kako god da bilo, ako želiš vidjeti, osjetiti i proći, moraš gaziti k'o luđak bez obzira na to na kakvoj se stazi nalaziš. Ako želiš postići željeno i doći do cilja ne smiješ odustati. Ako su te svi odbacili on nije....  GIANT  Oznake: biciklizam |
09.12.2012., nedjelja
Snježna vožnja!
Za početak zahvaljujem Sv. Nikoli što mi je ove godine nadogradio bicikl i što se nije sjetio nagraditi ne šibom. Voli te tvoja Nives!   ...a sada na glavnu temu; Mnogi od vas su promrmljali da je vani pre hladno da bi uopće izašli iz kuće, a na spomen vožnje biciklom, neki su izjavili da je to čista ludost te da je to i nemoguče. Ehhh, ako je ludost, onda priznajem, luda sam! I to skroz!..kao i moj "biciklistički partner", a lud je u moj stari od kojeg sam pokupila takve ideje, kao i svi biciklisti koje smo danas sreli. Da je nemoguće, to nije istina. Sve je moguće samo kad se hoće.  U zadnjem sam postu napisala da ću ovaj vikend prirodi (ili sebi) dati priliku da se iskaže povjerenje. Tako sam i napravila. Nakon spavanja do popodnevnih sati, Dario i ja smo brzinski popili kavicu, dobro se najeli i krenuli se spremati. Hrpa debele nepropusne odjeće je spremljena u naše ruksake, a još veća hrpa jednake je završila na nama. Gojzerice na nogama, rezervne tenisice u ruksak s odjećom, kape na glave, još jedna u rezervi, rukavice, kaciga na glavu i mogli smo krenuti. Da bi put bio još bolji, u torbi je bila termosica puna "čajeka", a njoj je društvo činila zdjelica puna mađarskih specijaliteta koje smo pokupili dan prije na okupljanju "mađarske nacionalne manjine". Tako natovareni i zabundani sjeli smo na svoje strojeve i krenuli u akciju.  Prvi dio vožnje kroz ulice našeg grada nam je jasno dao do znanja što nas čeka - muke sa prometom, skretanjem, zavojima i proklizavanjem. Nakon toga početni zadatak je bio proći livadu prekrivenu snijegom. Činilo se jedva mogućim, ali uspjeli smo. Istina bili smo bijeli k'o duhovi, ali pozitivna strana snijega je bila ta što je blato na biciklu od vožnje prošlog vikenda lagano počelo nestajati. Malo smo prolijetali, ali to nije bilo toliko bitno. Da je bilo drugačije, ne bi valjalo. Vozeći se posred tog bijelog plašta mogli smo se samo diviti netaknutim dijelovima, i njihovoj prirodnoj složenosti i ljepoti. Pred sobom smo imali prizore koji ostavljaju bez daha.  S livade smo izašli na cestu s namjerom da skrenemo u šumu. No, tu dolazi do promjena planova; vozimo se glavnom stazom u šumi i stižemo do "sporedne", malo zahtjevnije. Tada mozak počinje raditi; prvo - tlo je zaleđeno, a lokve vode koje su prošli vikend činile vožnju jako zanimljivom su sada staklo premazano uljem. Drugo - preko svega toga stoji još pola metra snijega, i k tome, nekoliko grana koje su prošli put bile na drvetu, sada su posred staze. Nives, gdje ti je je bila pamet?!  Šteta, ta šuma nas je trebala odvesti do savršene staze, ali nismo željeli gubiti vrijeme pa smo se vratili na cestu s koje smo i došli. Na cesti još nekoliko čari snijega. Na sreću ralice zimske službe uvijek naprave posao, pa smo tako imali ispred sebe hrpu snijega, lijepo utisnutog i uglancanog, savršenog za naše gume i desetu brzinu koju nismo mogli promjeniti jer su mjenjači bili zaleđeni. Popesti se uz brijeg bila je specijalnost. Okrećemo pedale, a bicikli stoje na mjestu, nasred brda. Što nam drugo preostaje nego gurati bicikle do vrha...a na vrhu kreče prava komedija. Držim governal ravno, ali nekim čudom cijelo vrijeme skrećem u lijevo. Onda okrenem na desno pa proklizim za metar i skoro uronim u grabu. Dario dolazi sa super idejom za ostatak puta, kad odjednom, baaam! Okrenem se, on na podu. Vrištala bi od smijeha, no svejedno postavljam pitanja: - "Jesi dobro?", - "Jel strgano šta na biciklu?" Odgovara da je sve uredu i nastavljamo dalje. "Ovaj put ja vodim" - govori mi sa izrazom lica kao da je otkrio Mars. "Može" - prihvaćam ideju. Skrećemo na njegov put. Opet sam par metara ispred njega jer je njega mučilo proklizavanje zadnjeg kraja. Opet buuuum! Okrenem se, a on k'o razapet leži na cesti zatrpan u snijegu sa biciklom među nogama. Provjeravam dal' je živ, no ovog se puta ne suzdržavam od smijanja. Traaas! Sada sam i ja na podu, a Dario se naslađuje - "Eto ti kad mi se smiješ". Ideja je bila odlična jer nas je odveo na imanje sa nekolicinom konja. Gledati ih kako trče po snijegu je bila prava poslastica. Nauživali smo se u pogledu, a onda smo ispraznili sve zalihe iz ruksaka. Ožmikala sam čarape i gojzerice, obula druge tenisice i krenuli smo pravac prema kući. Shvatili smo da je temperatura u onih sat vremena stajanja znatno pala, a i mi smo se bili ohladili. Prsti su se počeli lediti. Krenuli smo petama vjetra, ili u ovom slučaju gumama hehe Čaj, jedan za drugim i klopa su od tada na stvari.   |
06.12.2012., četvrtak
Pripremni adrenalin - trema
Poznam tu stazu. Prošla sam je već tisuću puta i svaki put kada odlučim ići istom, krećem sa ciljem da ju prođem još brže i još spretnije. Napamet znam svaku rupu na njoj, svaki grm, svaku granu koja je iznad nje ili beživotno leži negdje pored puta. Kada prolazim njom metrima unaprijed znam gdje ću skrenuti da bi izbjegla određenu prepreku što me čeka, unaprijed znam kako ću uskladiti svoje tijelo i mašinu na koju se samo vrhovima stopala i dlanova oslanjam, znam kako ću koristiti kočnicu iako to mrzim raditi, znam svaku sjenku koja će se pojaviti jer sunce stoji točno na tom mjestu, lišća na drveću je točno toliko i ja sam točno u tom položaju. Spremna sam na sve što će biti ispred mene. Znam da sam za tu stazu dobro pripremljena i da nije ni prvi ni zadnju put da ću sve proći ispočetka.   Ta je staza odavno postala mojim ljubavnikom - davno mi je ubrizgala strast u vene. Koliko ja poznajem nju - onako surovu, a moćnu, koliko znam svaki dio njenog tijela u svim situacijama; u danima kada je prazna i usamljena, u danima kada ju svi posjećuju, u danima kada je cijela mokra od nebeskih suza ili danima kada više ne može ispustiti niti kap znoja jer je sunce svojom žestinom napravilo pustoš na njoj, toliko i ona poznaje mene. Zna koje mjesto mi je najdraže za spustiti stvari i odmoriti se, zna kada ću spustiti sve čime upravljam svega par centimetara od tla u punoj brzini, zna gdje postoji mogućnost da izgubim kontrolu i legnem na nju te koliko često ću u inat njoj nagaziti najžustrije i proletjeti preko nje kao da ne postoji.   No, ipak, unatoč našem poznanstvu i našem stalnom kontaktu postoji ono nešto što me svaki put natjera da se uz nju osjećam kao da mi je prvi put. Ulazim u šumu, u njenu dubinu, a srce koje inače drži svoj ritam nalik ritmu uspavanke sada počinje preskakati kao da se trudi izvesti najenergičniji drum'n'bass sa dijelovima break beata. Moja glava briše sve dotadašnje misli i fokusira se samo na ono što stoji ispred mene. Ruke lagano podrhtavaju i tu dolazi do trenutka kada noga preuzima cjelokupnu situaciju odguravajući mene cijelu od tla i jedinom podlogom mom tijelu čini pedale i governal koji su još uvijek kristalno čisti. Iako sam postala osoba kojoj strah više ne znači previše, osoba koja će nešto što želi napraviti bez obzira na sve, moj šumski ljubavnik kao da, uvijek kada zna da ću mu doći, pošalje neku magiju da ga poželim jednako kao i nakon prvog puta. Uvijek kao da mi pošalje šaku straha i adrenalina. Nisam ni krenula, a već osjećam onu strast.  Još uvijek nas dijeli cijeli jedan dan, dijele nas sati sna i pripreme, a ja u mislima već proletavam stazom. U svom sam stanu, stavljam na hrpu rezervnu odjeću i nezaobilazni pribor za prvu pomoć, slušam inspirirajuče stihove Immortal Technique-a, razmišljam što ću prezalogajiti prije odlaska na put te jesu li mi gume dobre i u koji dio torbe ću staviti alat. Bidone stavljam pored torbe da ih zaboravna ne bi ostavila na polici. Ponavljam, nisam ni blizu odlaska od kuće, no u meni već postoji određena, kako bi neki rekli, trema. Nije mi jasno kakav ljubavnik, kakav prijatelj mora biti u pitanju da bi se netko tako osjećao. Kada bi bila riječ o čovjeku, to bi bila osoba kojoj ne vjerujem. Bila bi to osoba u koju sumnjam, osoba za koju smatram da mi se usudi namjerno podmetnuti nogu.  Kažu da priroda čovjeku može napraviti sto puta gore stvari nego čovjek njoj. Ja osobno svima govorim da prirodi vjerujem i da je to moj razlog zašto joj se stalno vračam. Držim do toga da nijedno ljudsko biće unatoč svom duhu i duši po kojima se razlikuje od ostatka svijeta ne može u meni probuditi takav osjećaj ugode kao što to jedna šuma može....(a ona i dalje u mene ubacuje te čudne osjećaje makar joj nisam ni prišla). No vjerujem li joj toliko?! Smijem li joj vjerovati?! Ne znam. Jedino što znam je to da ću joj preksutra dati još jednu priliku da mi pokaže koliko je pouzdana. Zapravo, kada malo bolje razmislim, ne znam ni to. Pitam se dajem li priliku njoj ili sebi. Kako god da je, vrijeme je za spavanje ako sutra mislim otići u auto-praonicu i oprati si svog Gianta te kasnije stići riješiti sve obveze koje imam. Laku noć!  |
05.12.2012., srijeda
Uvodni post - dnevnici
|
Pisati dnevnik - mislim da je to jedina stvar koja mi nikada nije išla od ruke. Istina, u vrijeme kada je to bila atraktivna stvar među nama djevojčicama, i ja sam kao i sve moje tadašnje prijateljice imala hrpu tih bilježnica u koje sam trebala upisivati sve te važne događaje iz svojih razigranih školskih dana; od dječjih ljubavi, izrada kučica na drvetu, igranja u blatu..do onih "ozbiljnih stvari" tipa pisanja zadaće iz "prirode i društva" i početka pranja (i razbijanja) suđa, te početka korištenja s uređajima kao što su telefon i kazetofon. Možda je moj problem koji je garantirao neuspjeh u tako "ozbiljnom" pothvatu bila moja lijenost koja me i danas prati kada treba izaći iz toplog kreveta i prihvatiti se pisanja zadaće iz "vodogradnja" i "prometnica"., a možda je problem bio taj što me vođenje dnevnika zanimalo otprilike jednako kao i ribolov kedera djevojke koje se boje gliste. hehe  No dobro, to trenutno nije glavna tema. Mogu samo napisati zaključak da sam u ono vrijeme počela pisati hrpu dnevnika u kojima sada stoji ispisano otprilike dvije i pol stranice...i da sam se nakon svog tog neuspjeha odlučila krenuti s "procesom pomirenja Dnevnik-Nives" i napraviti svojevrsni online dnevnik odnosno ovaj blog. Naravno, ovdje ne budem pisala toliko često kao što bi trebala u onaj klasični, i ne budem iznosila sve detalje iz svog privatnog života, jer, ipak, ovaj dnevnik ne mogu sakriti ispod kreveta ili među igračke da ga netko ne pročita. Budimo realni, da to mogu onda bi sama registracija na blog.hr bila totalna glupost i nebi imala nikakve svrhe. Moj razlog ili cilj izrade ovog bloga je taj da upoznam sve one koji su zainteresirani za takvo što sa nekima od svojih aktivnosti. Kada kažem aktivnosti, mislim na određene sportove i hobije koji su uspjeli u određenoj granici okupirati moj svijet. Prvobitno mislim na ribolov i bicikliranje ili točnije rečeno pedaliranje. Želja mi je malo upoznati svoje prijatelje i kolege sa svojim gledištem na te aktivnosti i podjeliti sa svima lude doživljaje kojih na sreću uvijek imam. Evo baš ovih dana sve češća pojava postaje padanje bijelih kristalnih pahulja s posivjelog neba. Sam pogled na padanje snijega je jedan krasan doživljaj kojem se treba diviti. Dok neki razmišljaju o tome kako će prvom prilikom svog najboljeg prijatelja dobro našopati da se malo zarumeni ili o tome kako jedva čekaju da napada dovoljno tog praha da bi napravili najvećeg snjegovića u ulici, ja razmišljam malo drugačije. Ja razmišljam o tome kako bi savršeno bilo grijati se u šatoru s čajekom, pored vode, sa zabačenim finim mamcima koji prizivaju nekog velikog šarana na udicu i kako bi savršeno bilo napraviti jednu fotkicu sa tim macanom nasred bijelog pokrivača. Paralelno s time moram priznati da se veselim i prvom bicikliranju na snježnoj Bilogorskoj stazi, koje ću vam, nadam se, prepričavati već ovaj vikend. Uhhh, a da ne spominjem neki trekking sa termosicom punom toplog kuhanog vina u torbi na leđima...i sve one prekrasne fotografije koje se mogu napraviti i u vlastitom dvorištu, a pogotovo negdje u prirodi, gdje se može pronaći netaknuti snijeg namješten valovima vjetra.  Što duže pišem o tome sve se više veselim ovoj zimi. Nadam se da će se pronaći koja osoba zainteresirana za čitanje takvih priča i koja će htjeti prokomentirati nešto od napisanog, pa i podijeliti svoje doživljaje sa mnom. To bi bilo to od mene za sada i držite mi fige da što prije odem u jednu od svojih avantura i donesem sa sobom priču popračenu lijepim fotografijama. Do tada, lijep pozdrav... |
