DnY's diary
05.12.2012., srijeda
Uvodni post - dnevnici
|
Pisati dnevnik - mislim da je to jedina stvar koja mi nikada nije išla od ruke. Istina, u vrijeme kada je to bila atraktivna stvar među nama djevojčicama, i ja sam kao i sve moje tadašnje prijateljice imala hrpu tih bilježnica u koje sam trebala upisivati sve te važne događaje iz svojih razigranih školskih dana; od dječjih ljubavi, izrada kučica na drvetu, igranja u blatu..do onih "ozbiljnih stvari" tipa pisanja zadaće iz "prirode i društva" i početka pranja (i razbijanja) suđa, te početka korištenja s uređajima kao što su telefon i kazetofon. Možda je moj problem koji je garantirao neuspjeh u tako "ozbiljnom" pothvatu bila moja lijenost koja me i danas prati kada treba izaći iz toplog kreveta i prihvatiti se pisanja zadaće iz "vodogradnja" i "prometnica"., a možda je problem bio taj što me vođenje dnevnika zanimalo otprilike jednako kao i ribolov kedera djevojke koje se boje gliste. hehe  No dobro, to trenutno nije glavna tema. Mogu samo napisati zaključak da sam u ono vrijeme počela pisati hrpu dnevnika u kojima sada stoji ispisano otprilike dvije i pol stranice...i da sam se nakon svog tog neuspjeha odlučila krenuti s "procesom pomirenja Dnevnik-Nives" i napraviti svojevrsni online dnevnik odnosno ovaj blog.  Naravno, ovdje ne budem pisala toliko često kao što bi trebala u onaj klasični, i ne budem iznosila sve detalje iz svog privatnog života, jer, ipak, ovaj dnevnik ne mogu sakriti ispod kreveta ili među igračke da ga netko ne pročita. Budimo realni, da to mogu onda bi sama registracija na blog.hr bila totalna glupost i nebi imala nikakve svrhe. Moj razlog ili cilj izrade ovog bloga je taj da upoznam sve one koji su zainteresirani za takvo što sa nekima od svojih aktivnosti. Kada kažem aktivnosti, mislim na određene sportove i hobije koji su uspjeli u određenoj granici okupirati moj svijet. Prvobitno mislim na ribolov i bicikliranje ili točnije rečeno pedaliranje. Želja mi je malo upoznati svoje prijatelje i kolege sa svojim gledištem na te aktivnosti i podjeliti sa svima lude doživljaje kojih na sreću uvijek imam.  Evo baš ovih dana sve češća pojava postaje padanje bijelih kristalnih pahulja s posivjelog neba. Sam pogled na padanje snijega je jedan krasan doživljaj kojem se treba diviti. Dok neki razmišljaju o tome kako će prvom prilikom svog najboljeg prijatelja dobro našopati da se malo zarumeni ili o tome kako jedva čekaju da napada dovoljno tog praha da bi napravili najvećeg snjegovića u ulici, ja razmišljam malo drugačije. Ja razmišljam o tome kako bi savršeno bilo grijati se u šatoru s čajekom, pored vode, sa zabačenim finim mamcima koji prizivaju nekog velikog šarana na udicu i kako bi savršeno bilo napraviti jednu fotkicu sa tim macanom nasred bijelog pokrivača. Paralelno s time moram priznati da se veselim i prvom bicikliranju na snježnoj Bilogorskoj stazi, koje ću vam, nadam se, prepričavati već ovaj vikend. Uhhh, a da ne spominjem neki trekking sa termosicom punom toplog kuhanog vina u torbi na leđima...i sve one prekrasne fotografije koje se mogu napraviti i u vlastitom dvorištu, a pogotovo negdje u prirodi, gdje se može pronaći netaknuti snijeg namješten valovima vjetra.  Što duže pišem o tome sve se više veselim ovoj zimi. Nadam se da će se pronaći koja osoba zainteresirana za čitanje takvih priča i koja će htjeti prokomentirati nešto od napisanog, pa i podijeliti svoje doživljaje sa mnom. To bi bilo to od mene za sada i držite mi fige da što prije odem u jednu od svojih avantura i donesem sa sobom priču popračenu lijepim fotografijama. Do tada, lijep pozdrav...  |
