DnY's diary
09.12.2012., nedjelja
Snježna vožnja!
Za početak zahvaljujem Sv. Nikoli što mi je ove godine nadogradio bicikl i što se nije sjetio nagraditi ne šibom. Voli te tvoja Nives!   ...a sada na glavnu temu; Mnogi od vas su promrmljali da je vani pre hladno da bi uopće izašli iz kuće, a na spomen vožnje biciklom, neki su izjavili da je to čista ludost te da je to i nemoguče. Ehhh, ako je ludost, onda priznajem, luda sam! I to skroz!..kao i moj "biciklistički partner", a lud je u moj stari od kojeg sam pokupila takve ideje, kao i svi biciklisti koje smo danas sreli. Da je nemoguće, to nije istina. Sve je moguće samo kad se hoće.  U zadnjem sam postu napisala da ću ovaj vikend prirodi (ili sebi) dati priliku da se iskaže povjerenje. Tako sam i napravila. Nakon spavanja do popodnevnih sati, Dario i ja smo brzinski popili kavicu, dobro se najeli i krenuli se spremati. Hrpa debele nepropusne odjeće je spremljena u naše ruksake, a još veća hrpa jednake je završila na nama. Gojzerice na nogama, rezervne tenisice u ruksak s odjećom, kape na glave, još jedna u rezervi, rukavice, kaciga na glavu i mogli smo krenuti. Da bi put bio još bolji, u torbi je bila termosica puna "čajeka", a njoj je društvo činila zdjelica puna mađarskih specijaliteta koje smo pokupili dan prije na okupljanju "mađarske nacionalne manjine". Tako natovareni i zabundani sjeli smo na svoje strojeve i krenuli u akciju.  Prvi dio vožnje kroz ulice našeg grada nam je jasno dao do znanja što nas čeka - muke sa prometom, skretanjem, zavojima i proklizavanjem. Nakon toga početni zadatak je bio proći livadu prekrivenu snijegom. Činilo se jedva mogućim, ali uspjeli smo. Istina bili smo bijeli k'o duhovi, ali pozitivna strana snijega je bila ta što je blato na biciklu od vožnje prošlog vikenda lagano počelo nestajati. Malo smo prolijetali, ali to nije bilo toliko bitno. Da je bilo drugačije, ne bi valjalo. Vozeći se posred tog bijelog plašta mogli smo se samo diviti netaknutim dijelovima, i njihovoj prirodnoj složenosti i ljepoti. Pred sobom smo imali prizore koji ostavljaju bez daha.  S livade smo izašli na cestu s namjerom da skrenemo u šumu. No, tu dolazi do promjena planova; vozimo se glavnom stazom u šumi i stižemo do "sporedne", malo zahtjevnije. Tada mozak počinje raditi; prvo - tlo je zaleđeno, a lokve vode koje su prošli vikend činile vožnju jako zanimljivom su sada staklo premazano uljem. Drugo - preko svega toga stoji još pola metra snijega, i k tome, nekoliko grana koje su prošli put bile na drvetu, sada su posred staze. Nives, gdje ti je je bila pamet?!  Šteta, ta šuma nas je trebala odvesti do savršene staze, ali nismo željeli gubiti vrijeme pa smo se vratili na cestu s koje smo i došli. Na cesti još nekoliko čari snijega. Na sreću ralice zimske službe uvijek naprave posao, pa smo tako imali ispred sebe hrpu snijega, lijepo utisnutog i uglancanog, savršenog za naše gume i desetu brzinu koju nismo mogli promjeniti jer su mjenjači bili zaleđeni. Popesti se uz brijeg bila je specijalnost. Okrećemo pedale, a bicikli stoje na mjestu, nasred brda. Što nam drugo preostaje nego gurati bicikle do vrha...a na vrhu kreče prava komedija. Držim governal ravno, ali nekim čudom cijelo vrijeme skrećem u lijevo. Onda okrenem na desno pa proklizim za metar i skoro uronim u grabu. Dario dolazi sa super idejom za ostatak puta, kad odjednom, baaam! Okrenem se, on na podu. Vrištala bi od smijeha, no svejedno postavljam pitanja: - "Jesi dobro?", - "Jel strgano šta na biciklu?" Odgovara da je sve uredu i nastavljamo dalje. "Ovaj put ja vodim" - govori mi sa izrazom lica kao da je otkrio Mars. "Može" - prihvaćam ideju. Skrećemo na njegov put. Opet sam par metara ispred njega jer je njega mučilo proklizavanje zadnjeg kraja. Opet buuuum! Okrenem se, a on k'o razapet leži na cesti zatrpan u snijegu sa biciklom među nogama. Provjeravam dal' je živ, no ovog se puta ne suzdržavam od smijanja. Traaas! Sada sam i ja na podu, a Dario se naslađuje - "Eto ti kad mi se smiješ". Ideja je bila odlična jer nas je odveo na imanje sa nekolicinom konja. Gledati ih kako trče po snijegu je bila prava poslastica. Nauživali smo se u pogledu, a onda smo ispraznili sve zalihe iz ruksaka. Ožmikala sam čarape i gojzerice, obula druge tenisice i krenuli smo pravac prema kući. Shvatili smo da je temperatura u onih sat vremena stajanja znatno pala, a i mi smo se bili ohladili. Prsti su se počeli lediti. Krenuli smo petama vjetra, ili u ovom slučaju gumama hehe Čaj, jedan za drugim i klopa su od tada na stvari.   |
