pero u šaci

I ako te na grijeh navodi ruka tvoja, odsijeci je! Bolje ti je bez ruke u život ući, nego li s obje ruke otići u pakao, u oganj vječni, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po Marku, 9:43-44)
I ako te na grijeh navodi noga tvoja, odsijeci je! Bolje ti je ući u život hromu, nego li s dvije noge da te bace u pakao, u oganj vječni, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po Marku, 9:45-46)
Ako te na grijeh navodi i oko tvoje, iskopaj ga! Bolje ti je s jednijem okom ući u carstvo Božje, nego li s dva oka da te bace u pakao ognjeni, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po Marku, 9:47-48)
I čuj, ako kažemo da će ti biti dosta po ud gore i dolje, jasno ti je sve, jel'? Znaš što slijedi...
Ako te na grijeh navodi i pimpek tvoj, presudi mu! Bolje ti je i bez pimpeka ostati čist, nego li s Jedinim gorjeti u paklu vječnom, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po peru u šaci, 1:1-2)
A ako te i Guzica tvoja navodi na grijeh, uposli je neprijatnostima! Bolje ti je sve samim mučnim poslima zaslužiti Raj, nego li s osmijehom na licu završiti u paklu, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po peru u šaci, 1:3-4)

Augustinova kanonizacija ''istočnog grijeha'' učinila je čovjeka inherentno grešnikom. Barbarstvo počinje kod kuće, jer kod kuće se ponavlja ono što se utuvljuje u crkvi: trebaš uzeti samoga sebe, vlastitu slabost krvi i mesa – svoju Guzicu – za svoga neprijatelja, koji te hoće upropastiti. Pobjeda nad Guzicom kao pobjeda nad samim sobom (napastima komocije, ugode).

And a crack on the head
Is just what you get
WHY ? Because of what you are!

Odricanje od sebe. Poricanje sebe. Mora ti biti loše, to je važno. Tako okajavaš. Ako ti je dobro – zašto si to dozvoljavaš?! Protukršćanski je, kako uočava u svojoj genealogiji morala Nietzsche, sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

Isti je brko autor Antikrista, knjige-optužbe protiv kršćanstva. Bolna je, jeziva drama koja mi puca pred očima: pomaknuo sam zavjesu s čovjekove pokvarenosti. (...) Povijest ''viših osjećaja'', ''idealâ čovječanstva'' – i možda ću je morati ispričati – bila bi gotovo objašnjenje zašto je čovjek tako pokvaren. (...) Ne kaže se ''Ništa'': umjesto toga kaže se ''Onostranost''; ili ''Bog''; ili ''pravi život''; ili nirvana, spasenje, blaženstvo... Ta nevina retorika iz carstva religijsko-moralne idiosinkrazije čini se mnogo nevinijom čim se shvati koja se tendencija krije pod plaštem uzvišenih riječi: tendencija neprijateljstva prema životu.

Što je trebalo zapamtiti iz 4. posta u ovom serijalu, ''Kasarne sv. Augustina''? Da je jezgra puritanskog etosa usađivanje krivnje u ljude, kao u onog Coetzeeovog retrivera, zbog same njihove naravi – ''ljudskog stanja'' – pa da budu spremni sami sebe kazniti. To je i sadržaj Nietzscheove optužnice: napada kršćanstvo jer napada zlostavljanje ljudi. U njemu se kao zanimanje, kao sredstvo protiv dosade, prakticira kazuistika grijeha, samokritika, inkvizicija savjesti (...) Kršćanski je određeni smisao za okrutnost, prema sebi i drugima (...) Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito...

Nietzsche govori o kršćanstvu, ali zapravo napada jedan njegov sloj, koji kršćanstvu dođe kao istovremeno uži i širi pojam: puritanski asketizam. Ovakve stvari: grijeh, krivnja, nečista savjest, pokajanje, strah, kazna, bič, muka, ispaštanje... Treća rasprava iz knjige Uz genealogiju morala nosi naziv: ''Što znače asketski ideali?'' Posvuda bič, pokajnička košulja, izgladnjelo tijelo, skrušenost. Posvuda grešnik koji sama sebe muči na groznim mučilima nemirne, bolesno pohotne savjesti. Posvuda nijema bol, bezumni strah, agonija izmučena srca, grčevi nepoznate sreće, krik za ''izbavljenjem''. U Sumraku idola kaže: Svetac, koji se dopao Bogu, jest idealan kastrat... Život se svršava tamo gdje počinje ''carstvo božje''... Naziva to ''metafizikom dželata''. Krvništvo je u postavljanju kao imperativa idealnog vrijednosnog imaginarija ''Boga'' kao protupojma i osude čovjeka, čime se u svrhu ''liječenja'' ljudske prirode vrši kastracija. Da bi ukrotila id, Crkva je pribjegla radikalnim mjerama, barbarstvu škopljenja, škođenja, unakaživanja; čovjek je postao ''grešnik'', sjedio je u kavezu, zatvorili su ga među same strašne pojmove... I eto, ležao je tamo bolestan, jadan, ogorčen na samoga sebe; pun mržnje prema pobudama za život, pun podozrenja prema svemu što je još bilo snažno i sretno. Jednom riječju, ''kršćanin''... Fiziološki rečeno: u borbi sa zvijeri, narušavanje njena zdravlja može biti jedino sredstvo da se ona oslabi. To je shvatila crkva: ona je upropaštavala čovjeka, ona ga je slabila, – ali ona je izražavala pretenziju na to da ga je ''popravila''... Kao doktori koji odrežu nogu zbog gljivice na noktu. Sablažnjava te mali prst? Sijeci do iznad koljena! Formulirajući to, moglo bi se reći: sva sredstva kojima je do sada čovječanstvo trebalo učiniti moralnim, bila su iz temelja nemoralna.

—

U Ecce homo Nietzsche se ne stidi rekognizirati historijski značaj svog razmicanja zavjese s ''bezvrijednosti svih vrijednosti'' u koje se milenijima vjerovalo. Poznajem svoju sudbinu. Jednom će se uz moje ime vezivati sjećanje na nešto ogromno – na krizu kakve nije bilo na Zemlji, na najdublju koliziju savjesti, na odluku prizvanu protiv svega u što se do tada vjerovalo, što je bilo zahtjevano, osvećivano. Nisam čovjek, ja sam dinamit. (...) moja je istina strašna: jer laž se dosad zvalo istinom. Može li to oštrije? Toliko promašiti, ne kao pojedinac, ne kao narod, nego kao čovječanstvo!... Naučiti da se preziru najprvotniji instinkti života; izlažirati neku ''dušu'', neki ''duh'', da bi se ubogaljilo tijelo; učiti da se u pretpostavci života, u spolnosti, vidi nešto nečisto; u nužnosti rasta, u strogoj sebičnosti (– riječ je već klevetnička! –) tražiti zlo načelo (...) Taj jedini moral koji je dosad bio naučavan, moral od-sebljavanja (Entselbstung), odaje volju za krajem, poriče život u najdubljim temeljima.

Ecce homo se općenito uzima za manifest grandomana: Razotkrivanje kršćanskog morala je događaj koji nema sebi sličnog, istinska katastrofa. Onaj koji nas o njemu prosvjećuje, taj je force majeure, sudbina – on raspolućuje povijest čovječanstva. Postoji život prije njega, postoji život poslije njega... Nije baš najpreporučljiviji takt tako bez krzmanja puhati u vlastita jedra. U kojoj mjeri se radi o megalomaniji bez pokrića? Koliko je stvarno u pitanju prijeloman događaj? Neka zaključi svatko za sebe. Sve što se dosad zvalo ''istina'' prepoznato je kao najštetniji, najpodmukliji, najpodzemniji, oblik laži; izgovor da se ''poboljša'' čovječanstvo prepoznato je kao lukavstvo da se sam život isisa, učini slabokrvnim. Moral kao vampirizam...


Et ouais c'est moi

Ja pa ja. Ja sam radosni poslanik kakvog nije bilo (...) Ja sam kudikamo najstrašniji čovjek koji je dosad postojao; to ne isključuje da ću biti najdobrotvorniji.

Sigurno se pitate... jasno da nije slučajnost što sam za kraj paragrafa izvojio baš ovo o ''radosnom poslaniku''.

—

Kant je bio deklarirani fetišist kategoričnosti i općosti. Da treba djelovati samo prema onom postulatu koji bi smio postati opći zakon. Ideja je u negledanju vlastitog interesa i probitka, nego objektiviranju do apstraktnog dobra: da se čini što je Ispravno, a ne ono što paše mojoj vlastitoj Guzici.

Ja sam evo jutros želio ostati u krevetu kunjati, baš mi bilo slatko i toplo, dok vani magla guši, kiša udara. Ali što bi bilo kad bi svi tako ostali u krevetu? Svijet bi propao u gladi i bijedi – i tako sam se ja dovukao do posla. Važno je podcrtati: nisam želio, ali sam ipak to učinio. Ili, npr. (originalan Kantov primjer): čovjek se poželi ubiti. Da li bi takav postupak mogao biti primjerom za cijelo čovječanstvo? Jasno da ne – ergo, samoubojstvo je univerzalno nemoralan postupak. Dakle, nemoguće je da bi ona maksima (po kojoj ću si skratiti muke ako mi u budućnosti prijeti više zla nego ugode) mogla opstojati kao opći prirodni zakon, pa prema tome ona potpuno proturječi najvišem principu svake dužnosti. Ako sam sebični slabić, koknut ću se svejedno, ali ako želim biti karakter i postupiti moralno – right umjesto convenient – ne smijem to učiniti. Čovjek treba imati snažno razvijen osjećaj Dužnosti, da se natjera uvijek postupati u skladu s najvišim moralnim principom.

Kant je povijesno jako važan mislilac, među najpoštovanijima, dan-danas u svakom udžbeniku filozofije prednjači po broju posvećenih mu stranica. Francekova Majka nije ga čitala, filozofija ju nikad nije zanimala, ali nekim, tko zna kakvim posrednim putem, koncept Guzice posložio joj se na isti način. Guzica ne smije pobijediti, nego Krepost – a Krepost je definirana kao: oduprijeti se Guzici, činiti suprotno od onoga što se želi činiti. Među najizrazitijim stvarima koje se ne želi činiti je, naravno – raditi. Rekoh ''naravno'', jer je crnčenje upravo time i definirano: prisilom na neželjenosti. Ako uživaš u nečemu, ako nije neprijatno, ako se ne moraš tjerati, nitko ti to neće uvažavati kao crnčenje, tj. Krepost, jer – gdje je tu Zasluga?

U podlozi sabotiranja Guzice putem ispoštovane Kreposti stoji pojam Zasluge. Stječemo ju zadužujući okolinu time što ćemo obaviti nešto mučno, što se mora, a ne želi. Nitko, primjerice, ne hrli silaziti svakoga dana u kanalizaciju među smradove i imati, ako se zadesiš u krivoj rupi, 70% šanse i krepati na svom odvratnom poslu. Ali što bi bilo sa svijetom kada bi nesilaženje dolje postalo opći princip? Nitko baš nije jako željan niti ići spašavati karamboliranu nuklearku i umrijeti za par tjedana od radijacijske bolesti. Pa ipak su radnici-heroji iz Fukushime, kad je došlo do najgoreg, potisnuli rezon vlastitih Guzica i izabrali primijeniti Krepost, požrtvovno išli hladiti nuklearku – jer bolje je i ne zamišljati što bi bilo sa svijetom da je neodlaženje hladiti postalo opći princip.

Ima smisla taj Kantov moral, zar ne?

U današnjem svijetu pojam Zasluge kurentan je gotovo do eksnominacijske razine. Zar bi moglo ne biti tako? Zar bi moglo biti ikako drugačije? U zraku uvijek stoji pitanje tko što Zaslužuje, prema ključu koliko je neprijatnosti/truda/muke preuzeo na sebe. Ako sam, recimo, danonoćno maltretirao sebe štrebanjem, profesori će reći da Zaslužujem dobru ocjenu (za razliku od luzera koji nisu dovoljno zagrijali stolicu pa su pali ispit, odnosno lopova koji su ocjene dobili na prevaru – bez Zasluge – prepisavši). Ako sam se stručno usavršavao do jaja i sav prštim od ''konkurentnosti'' i ''kompetentnosti'' na tržištu rada, šefovi će me pohvaliti i zaključiti da Zaslužujem dobru plaću (za razliku od luzera koji bezvoljno odrađuju pa su tako i plaćeni, odnosno parazita koji su unosne poslove dobili na prevaru – bez Zasluge – preko šnjure). Ako sam puno ''radio na sebi'', ''ulagao u sebe'', tlačio se u teretani, brojao kalorije, iznjedrio visoku situiranost i cool hobije, naučio Igru itd., sex&veze gurui će ocijeniti da Zaslužujem dobru žensku (za razliku od luzera koji se nisu izgradili Igrom, tijelom i karijerom pa nek' vodaju ružne rospije, odnosno guzonjinih sinova koji su svoje namontiranice uhvatili na prevaru – bez Zasluge – parkiravši im beemvejca pod sise). Naše ocjene, naše plaće, naši komfori, naši statusi, naši komadi, sve ''samo za odlikaše''... na djelu je ogledavanje, mjerenje, onda i natjecanje i napokon posvećivanje, što čini meritokratski moral u kojemu se čast dijeli prema Zasluzi. Temeljni ideal: koliko si zavrijedio, toliko dobiješ!

—

Glavna teorijska briga Augustinove teologije bila je kako objasniti Adamovu požudu (čitaj: ukrućenost uda), prijeko potrebnu za nastanak čovječanstva. Otkud bludne misli u Raju, prije Pada? A je li moglo biti erekcije bez bludnih misli? Je, po sv. Teologiji: da je Adam to kao stroj bez duše, mehaničkom voljnom gestom, istovjetnom dizanju ruke – tj. bez užitka... Važno je da bude ljudskoj prirodi neprijatno, inače nije sveto. Nije godilo, ali Dužnost je Dužnost – junački je stisnuo zube i odradio na Evi prokreacijski partijski zadatak. Mislio je na Englesku.

Još jedna stvar koju je Nietzsche u Antikristu naveo protiv kršćanstva: smrad ispod pazuha. U njemu se prezire tijelo, higijena odbija kao čulnost; i sama Crkva brani se od čistoće ( – prva kršćanska mjera nakon izgona Maura bilo je zatvaranje javnih kupališta, kojih je samo u Cordobi bilo 270). No, pa zašto sad anatema i na kupanje, pitao bi se netko naivan. Biti ''blizak Bogu'' znači plijeviti iz sebe sve tragove ''oholosti''. Čovjek se mora osloboditi ponosa; smije se biti isključivo skroman, ponizan, lišen samoljublja i taštine. Papa je istaknuo da postoji duboka razlika između Boga i čovjeka u častohleplju. To Benedikt XVI na nekoj nedavnoj misi : U ljudima je ponos duboko ukorijenjen te traži neprestani nadzor i čišćenje za razliku od Blažene Djevice Marije, koja je posvema sinkronizirana s Bogom... Imati ego, moći reći ''ja''? Oholost! Digne ti se – ali ne mehanički kao ruka, nego erotskom hidraulikom? Oholost! To je prizemno i nedostojno u čulnosti, suprotno svetome, sigurno ne nešto na Božju sliku i priliku. Smijati se, biti radostan? Oholost! Najveći no-no je baš to: radost, užitak, čulnost, ne biti sneveseljen, ne trpiti – jer patnja, trpljenje je, znamo, definicija Vrline, Kreposti, a kad nam godi i uživamo, to je Guzica. Općeniti pojam anateme: mariti za sebe. Ključna riječ: samoljublje. Dobro, a kakve veze kupanje ima s tim? Dosta izravne: kupanje je oblik brige o tijelu. Čekaj malo, brinuti se o svom tijelu, o sebi? Samoljubivost, oholost! Apage Satanas!

—

Dva Sveta, Pavao i Augustin, originalni kanonizatori, ustanovili su kršćansku religiju kao kult žrtve, mučenja, martirstva. Iz djelovanja i osobe Isusa iz Nazareta, kako je to ostalo zapisano, dalo bi se razabrati mnoge inspirativne stvari, tipa slobodnog, bespoštednog duha, integriteta, koštane plemenitosti, jaja i kralježnice par excellence, etičke liberalnosti te širine daleko ispred svog vremena, psihološke pronicljivosti, jezika koji govori ne riječima, nego munjama, otmjenosti onoga tko u svakoj situaciji ostaje iznad situacije, i sl. Sljedbeničke vojske s Pavlom na čelu se, međutim, nije ništa od toga dojmilo; morali su si ga prevesti (komentira Antikrist Nietzsche) na vlastitu sirovost kako bi uopće nešto od toga razumjeli – za njih je taj tip počeo postojati tek nakon uobličenja u poznatije oblike... u Proroka, Mesiju, budućega suca, moralista, čudotvorca, u Ivana Krstitelja... S najvećom klimakteričnom strašću fokusirali su se na epizodu pribijanja na Križ. Cijela priča reducirana, kao u Gibsonovoj Pasiji, na posljednjih 12 sati, ''Muku Isusovu'', pornografiju krvavih scena, snuff naslađivanje. Samo to od cijele ''radosne vijesti'': pokora, Križ, Križni put, takve stvari; isključivo grozne, anti-radosne vijesti. Otkud im onda naslov? Radost im dođe rezervirana za ideju Uskrsnuća, obećanje o Spasu Duše, znači za onu stranu, posthumnu, dok na ovom svijetu ništa osim ''doline suza''. Taj ''radosni vjesnik'' umro je kako je živio, kako je poučavao – ne da bi ''izbavio ljude'', nego da bi pokazao kako treba živjeti. Ali oni su to brže-bolje izokrenuli, na svoju mjeru. Evanđelje je umrlo na križu. Ono što se od toga trenutka naziva ''evanđeljem'' već je bilo suprotno od onoga što je on proživio: ''loša vijest'', dysangelium. Pavlova vijest. U Pavlu se utjelovljuje tip suprotnosti ''radosnom vjesniku'', genij u mržnji, u viziji mržnje, u nepopustljivoj logici mržnje. Što li sve nije taj disanđelist žrtvovao mržnji! Prije svega Otkupitelja: pribio ga je na svoj križ. Život, primjer, nauk, smrt, smisao i pravo cijeloga evanđelja – ništa više nije postojalo kad je taj krivotvoritelj iz mržnje spoznao samo ono što je on mogao upotrijebiti. Ne realnost, ne povijesnu istinu! (...) izmislio je sebi povijest prvoga kršćanstva. Štoviše, ponovno je krivotvorio povijest Izraela kako bi se ona mogla pojaviti kao pretpovijest za njegovo djelo: svi su proroci pričali o njegovu ''Otkupitelju''... Trik je u prosljeđivanju u onostrano. Pavao je jednostavno premjestio težište cijeloga onoga života iza ovoga života – u laž o ''uskrslom Isusu''.

Odmah pod nastupnim postom ovog serijala, komentatorica Samohranamajka vidovito mi je skrenula pažnju na nešto što je našla na netu. Radi se o traktatu nekom, koji se u jednoj bilješki referira na distinkciju Williama Jamesa između Once-born i Twice-born tipova ljudi. The Once-Born (or Healthy-Minded) are joyful, optimistic, and confident; the Twice-Born (or Sick Souls), ''conscious of their own sinfulness and the sinfulness of the world around them,'' ''tend to prefer punishment to forgiveness, the Day of Judgment to the Beatific Vision, justice to Mercy, righteousness to happiness, asceticism to pleasure, Protestantism to Catholicism, Puritanism to either''...



Sve knjige Starog zavjeta, uključivo Zakon i proroke, skroz-naskroz su od te Twice-born, puritanske, svećeničke sorte (u daljnjem tekstu: 2PS) opominjućeg dugog kažiprsta, ispunjene etosom na bazi kasarne i logora. Već sam pojam zavjetovanja (s Bogom; Bogu) dovoljno govori o kakvoj patologiji se radi. Suština povijesnog nastupa protagonista evanđelja je emancipacija od siledžijstva Zavjeta i svih utjeranih osjećaja krivnje; ''radosna vijest'' tj. rušenje autoriteta Zakona, direktno miniranje 2PS (zato i je razdražio nadležne svećenike do razine na kojoj nisu ni od čega prezali samo da ga likvidiraju). Savao, ortodoksni svećenik, farizej profesionalac, isprva progonitelj narastajuće heretičke družine, koji postaje Pavao u trenutku kad shvati da bi bolja taktika bila zajahati, genijalno-podlom rošadom, uz malo falsificiranja i koju preobraćeničku lovačku priču, na samoj Isusovoj protu-2PS subverziji – kao na novom konju 2PS autoriteta! I eto nam Pavla, silazi sa Sinaja kao nekad Mojsije, s novim Zavjetom u rukama, pun poslanica u kojima sustavno iskrivljava, krivotvori značenje ''radosne vijesti'', puneći je puritanskim sadržajem. Punim jedrima nazad na Twice-born! Njegova je potreba bila moć; s Pavlom je svećenik ponovno htio na vlast – mogao je upotrijebiti samo pojmove, nauk, simbole kojima se tiraniziraju mase, stvaraju krda. Što je poslije Muhamed jedino posudio od kršćanstva? Izum Pavla, njegovo sredstvo svećeničke tiranije, stvaranja krda, vjerovanje u besmrtnost – znači, nauk o ''sudu''...

Za razliku od Ratzingera, koji, slijedeći Pavlovu nit, podcrtava nepremostivu udaljenost čovjeka od Boga (zbog ljudskog prljavog, pokvarenog, grešnog ponosa) u čitavoj psihologiji ''Evanđelja'' nedostaje pojam krivnje i kazne, pa i pojam nagrade. ''Grijeh'', svaki odnos udaljenosti između Boga i čovjeka ukinut je – upravo to je ''radosna vijest''. Ništa se tu ne obećava, ništa ne zapovijeda, ništa ne uvjetuje... Poremećeni um male zajednice dao je na to zastrašujuće apsurdni odgovor: Bog je dao svojeg sina radi oprosta grijehâ, kao žrtvu. I time je odjednom došao kraj evanđelju!

Religija kao molitveno opsesiranje nad tim da netko ''pati za njih'', ''umre za njih'', ''otkupi'' ih. I od toga trenutka u tip Spasitelja postupno su ušli nauk o Sudu i o ponovnu dolasku, nauk o smrti kao žrtvenoj smrti, nauk o uskrsnuću (...) I najednom je od evanđelja poteklo najomraženije od svih neispunjivih obećanja, bestidni nauk o osobnoj besmrtnosti... Sam Pavao poučavao je o njoj i kao o nagradi!...

—

Patnja kao jedino što postoji i najviša vrijednost društva crnih vrana; to su oni što najviše vole pričati o ''nošenju svog Križa'' i zato su kršćani: ah, Križ, Križ, jebo ih Križ.

Prepoznaje ih se i po natjecanju u težini Svog Križa. Što im je Križ veći i teži, mogu višlje uzdići čela.

Pisao sam jednom o poetici Miše Kovača... ''ništa teže bol kad steže''; ''oka nisam sklopio svu tugu svijeta popio''; ''uzeo mi Bog pola srca mog''; ''dok sudbina nije rekla svoje dok nije rekla dosta u jednom trenutku od mog života pepeo samo osta''; ''a dušu sam dao dušu sam dao za malo sreće radosti i veselja u meni sada tuga je našla najboljeg prijatelja''... Što odmah upada u oči na ovim stihovima? To svak' vidi: da su brutalno loši, baš ono, dibidus – izuzetno netalentirani i naprosto glupi (rado bih izbjegao grube riječi, ali nema tu blaže koja bi odgovarala). A takvi su zato što su hinjeni. On je samo izvođač, i teško da bi ikada bio optužen da je to njemu dok pjeva Tužno srce moje srce i stvarno tužno (a za par minuta da mu je odmah Dalmacija u oku). Pjesmu se ne piše jer se nešto osjeća, nego se trudi osjećati da bi se iznjedrilo pjesmu. Autor se forsira na emociju, pa otuda ne nalazi prave riječi – umjesto kojih mu onda ne preostaje nego da upotrijebi stereotipne, i zato to biva čak tako glupo. Ali sad je pitanje: zašto on osjeća uopće potrebu da nešto hini? Zato što postoji publika koja dolazi na koncerte i festivale, pa treba imati nešto s čime će se izaći pred njih. Ali da li je slučajnost što gomila pjesama puca od tog istog motiva ''ništa teže bol kad steže''? Ne, jer cijela poanta i je u tome da pjesme koje se piše da bi se imalo s nečim izaći pred publiku pucaju od emocionalnosti koje će podražavati emocionalni kozmos prosječnog posjetitelja festivala (i dodvoravati mu se). One njega moraju ''pogađati u dušu'', a što se svodi na nekoliko dobro poznatih motiva: žena, vino, rodna gruda, i iznad svega: ''tužno srce moje''.

To je zato što živimo u kulturi koja njeguje kult patnje. Knez Miškin Dostojevskog kad mu pokažu sliku Nastasje Filipovne uvjeren je kako je njena sudbina daleko od obične, tj. ona je strašno patila (vidi joj se na licu). Zato mu Nastasja postaje objekt ljubavi: vrijednija od običnih ljudi koji su manje mučenici. Kaže joj: Ja nisam ništa, ali vi, vi ste patili.

Čovjek je nešto onoliko koliko pati. To je kriterij vrijednosti: koliko je težak Križ koji u životu nosi. Jedna od tema Čovjeka u futroli bila su i natjecanja čiji će biti teži i veći. Počinje se nalaziti čast u bivanju što boljim i uspješnijim u tom moralu okrutnosti prema sebi, samounižavanja, odricanja od ''svijeta'' i ''tijela'', forsiranja ''čistoće''. Pojmovi ''krivnje'', ''grijeha'', ''poročnosti'', ''požude'' – kao sredstvo tiranije, pounutreni u samodisciplinu, samonadzor, samosvladavanje. Može se postati i pravednikom – a to znači nešto kao demonstrantom – evo, vidite, ovako se to radi, i pozivati na red: zašto i vi niste kao ja. Čovjek je kriv kao takav, svaka jedinka, ali oni koji su pravednici i koji se temeljito pridržavaju Božjeg Zakona, moralno su iznad zato što svoju grešnu prirodu začepljuju u sebi, vežu je na lanac, za razliku od pogana koji ju puštaju s lanca. Zato se rado tiraniziraju: jer si tim putem osiguravaju sliku svijeta u kojem su oni iznad.

Gdje je lopta, tu je i sport. U ovom slučaju radi se o sportu pravedništva, a loptu počnu predstavljati glagoli kao bičevati se, zatvarati u samicu, jesti samo korijenje... Natjecanje: tko će biti veći svetac. Pravoslavci imaju prikladan izraz: podvižništvo. Isposništvo ili podvižništvo je upravo to: trening za podvige, kao što se i atletičar odriče normalnog života (živi ''sportski'') samo da bi jednom čuo aplauz kojim ga kao šampiona nagrađuje publika na stadionu. Zamišljaš kako ti se drugi dive i poštuju te – i već to je dovoljno za život. Ima li većega uživanja?

Paradoks je sadržan u nastojanju da se preko unižavanja sebe – sebe uzvisuje. Tko si navaljuje veći Križ, više sebe muči, više je pogazio samoljublje, taj pobjeđuje. Življenjem na stupu, recimo... ili samouskraćivanjem higijenskih luksuza – ni to nije loša vrsta utrke. Svi na start! Zapušten život u nečistoći obdržavalo je mnogo tzv. svetaca, koji su predstavljali primjer na koji su se trebali ugledati Crkva i cijelo društvo, kao neka vrsta dokaza svetosti. Sv. Jeronim u Brevijaru Rimske Crkve pobožno naglašava kako je Sv. Hilarion cijeloga života živio u totalnoj fizičkoj nečistoći; Sv. Atanazije slavi Sv. Antuna jer ovaj nikada nije oprao svoje noge; najupečatljiviji dokaz svetosti Sv. Abrahama, bio je da 50 godina nije oprao niti svoje ruke niti noge; Sv. Silvija nikada nije oprala svoje tijelo osim prstiju; Sv. Eufraksija je bila u samostanu u kojemu su se redovnice uzdržavale od kupanja. Sv. Marija od Egipta je poznata po svojoj nečistoći; Sv. Šimun Stilit je nadmašio sve--najmanje što možemo reći je da je živio u takvoj nečisti i smradu da to njegovi posjetitelji nisu mogli izdržati.

A pobjednici kao pobjednici: oni se ističu među običnim svijetom i jako su dobro svjesni da im zbog podviga pripada lovorov vijenac. Poput Bolta kad prima slavu, novac i divljenje kao obeštećenje za sve one duge sate mukotrpnog truda, discipline i ulaganja u sebe što su ga učinili šampionom, i svetac za svoju mazohističku žrtvu i sve pretrpljeno podrazumijeva nagradu (mučeničku slavu i divljenje prije smrti, put u raj nakon nje), kako se, uostalom, i priliči prema svakom ozbiljnijem moralu Zasluge.

—

Majka forsira rad na materijalnom polju ne zato što bi joj bilo posebno stalo do materijalnog, što bi bila pojačano koristoljubiva ili prizemno-analna, već čisto po imperativu samotlačenja i odricanja, otpora Guzici, istjerivanja iz sebe komocije. Ali otkud taj imperativ? I čemu? Otuda što u tome vidi najveću vrijednost... ali opet: zašto vidi? To zapravo ni ona ne zna, slično kao Gombrowiczevi Nijemci, koji su zahuktani, ''u brujanju svih zupčanika'', jurili u nepoznato, činili bez da pravo znaju zašto tako čine. Pretvorilo se u causa sui, samo svoj princip.

Franceka smo ostavili kako se lomi da shvati shizofreno proturječje općeg važenja upotrebljivosti čovjeka na planu materijalnih dobara kao ultimativnog etičko-duhovnog metra. Ali nema tu zapravo shizofrenije, jer gle kurioziteta: ''etika imanja'' nam nastaje upravo iz ''etike bivstvovanja'', onakve kakvu ovu potonju znamo. Kršćanski moral – u njegovom koruptiranom puritanskom izdanju Pavla i Augustina, koje se prelilo u sve nasljedujuće crkve, kao dominantan duhovno-kulturni fundament zapadnjačke civilizacijske sfere – već je sadržan u buržoaskom meritokratskom moralu, štoviše, sam je njegov supstrat. Entselbstung, moral od-sebljavanja... U pojmu Guzice krije se ključ Ministryjeve zagonetke.

Tu je sjecište jednoga i drugoga – u Guzici.

Twice-born, puritanski etos nastaje po principu Coetzeevog retrivera podvijenog repa – zlostavljačkim učenjem samookrivljavanju – i uvijek je spreman osjetiti vlastito potkožno biće, ljudsku prirodu, kao nešto što zaslužuje voljni prezir i otpor. Da je meritokratski radni etos samo podskup općeg puritanskog – to je ono što ovdje razlažemo.


As soon as you're born they make you feel small
They hurt you at home and they hit you at school
They hate you if you're clever and they despise a fool
'Till you're so fucking crazy you can't follow their rules
When they've tortured and scared you for twenty odd years
Then they expect you to pick a career
When you can't really function, you're so full of fear

Working class hero: tek sljedeći u nizu heroja koji nose svoj Križ. Požrtvovna marljivost pretvorena u principijelnu Krepost, kao ''davanje sebe'', oblik poricanja sebe, martirstva i Zasluge stečene zbog podnesene neugode.

Spomenimo se opet naracije o cvrčku i mravu – i ugrađenog slavnog pitanja: tko što Zaslužuje? Ako je mrav cijelog ljeta dirinčio, dakle proveo ga neugodno, znojeći se, a cvrčak cijelog ljeta tamburao, dakle proveo ga ugodno, zabavljajući se, zar bi bilo pošteno da se ogrebe za dio mravčeve zimnice?

Ima jedan članak iz ''Slate'' časopisa, već ne najnoviji, niti ovdje pretjerano relevantan, ne treba ga čitati. Zapele su mi za oko dvije rečenice tek... ali zapele su mi jako. H.L. Mencken tagged the Puritans as people possessed of the "haunting fear that someone, somewhere, may be happy." Ferguson represents a strain of intellectual Toryism bedeviled by the haunting fear that someone, somewhere may be getting social insurance.

—

Pošteno da priznam, malo sam smuljao ono o tome kako sam se jutros iz toplog kreveta ustao vođen osjećajem Dužnosti, primijenivši Krepost. Stari Kant sigurno ne bi popušio moju fintu; odmah bi prozreo da nisam ja to ipak zato jer najviši moralni princip nalaže da se ide na posao (pošto bi svijet propao kad bi svi ostajali do mile volje ušuškani u krevetu). Jesam to učinio protiv svoje volje, natjeravši se, ali ne zato što je pobijedila u meni savjest, nego samo zato što me pritiskala svijest da bih zbog neopravdanog nepojavljivanja trpio sankcije. Brinući se za svoju Guzicu, riječju.

Kant je pri ocjenjivanju moralnosti inzistirao na pitanju motivacije na čin. Izabrao sam jutros učiniti ne kako mi je bilo komotno (convenient), nego ono što je bilo Ispravan postupak (right), ali motiviran sam na to bio vlastitim interesom, a ne idejom apstraktnog dobra – nisam Ispravno učinio zato što je Ispravno. I stoga ne može biti govora o činu Kreposti.

Nekom čovjeku treba novaca. On dobro zna da ih neće moći vratiti, ali on vidi i to da mu nitko ništa neće posuditi ako čvrsto ne obeća da će novac u određeno vrijeme vratiti. On je voljan dati takvo obećanje; ali pri tome ima još toliko svijesti da se pita: Nije li nedopušteno ili protivno dužnosti da sebi na takav način pomognem u nevolji? Hoće li to učiniti ili neće? Ako ne učini, bit će to, prema Kantu, Ispravan postupak. Ali ostaje još pitanje: čime će u tom slučaju biti motiviran da postupi kako treba? To je ono odlučujuće. Možda se, doduše, taj princip samoljublja ili vlastitog probitka (da obećam da ću vratiti, iako znam da neću) može posve dobro dovesti u sklad s mojim cijelim budućim blagostanjem, ali se sada pita: Je li to pravo? Zatim uviđa da to nije pravo (jer ne bi moglo postati općim zakonom). Zatim, uvidjevši da nije pravo, odlučuje ne učiniti ono što nije pravo. Njegovu odluku da ipak ne obeća lažno Moralnim činom čini upravo ta motiviranost iz Kreposti, ''iz Dužnosti'': htijenje da čini što je pravo (= održivo kao opći zakon), odnosno ne čini što nije.

—

Starica stoji pred pješačkim prijelazom. Ja je hvatam pod ruku i pomažem joj da prijeđe – je li to s moje strane Moralan čin? E, ovisi. Prvo treba ispitati s kakvom sam motivacijom to učinio. Možda zato da bi ljupka djevojka s kojom sam se taj čas šetao ljepše mislila o meni? Možda iz iskrenog sažaljenja prema nemoćnoj bakici? Nijedno od toga ne može biti Moralan čin, grmi stari Kant! I uopće ništa osim racionalnog uviđanja da starijim osobama treba pomagati preko ceste te onda i činjenja tako, ''iz Dužnosti'' prema validnosti općeg zakona. Samo je to Moralno: kada učiniš ono što treba učiniti zato da bi učinio ono što treba učiniti.

Ukoliko sad u formulu uvrstimo nesretnike koji silaze u delhijsku kanalizaciju, vidimo da niti oni ne postupaju time Moralno. Jer dolje silaze ne vođeni plemenitim idealom Dužnosti (da bi bilo nekoga tko će obaviti što se obaviti mora), već za plaću silaze; čisto zato što je baksuznom životnom lutrijom baš njih dopalo da budu primorani to raditi da bi preživjeli.

Aha, dobro. Pa da li onda barem Japanci što hlade nuklearku? Ta ako nitko, oni to baš tako, zar ne, voljnom plemenitošću: jer netko mora (doslovno bi svijet otišao k vragu da uzmicanje od tog kaleža postane opće pravilo), pa će oni, da ne bi morali drugi. Međutim, ne! Niti oni! Jer precizirajmo još malo njihovu motiviranost. Kome tu bivaju lojalni? Za koga se točno žrtvuju? Kad bismo pitali, vjerojatno bismo u većini slučajeva čuli da za svoju djecu, svoje obitelji, prijatelje... ili, ako i proširimo: za svoj grad, itd., svoju zemlju... Za čovječanstvo, u krajnjoj liniji. Ali, gle, onda to opet nije iz bezinteresnosti. Kant, da bi bio dosljedan svojoj teoriji, niti ovdje ne bi smio biti zadovoljan, morao bi reći kako ni to nije Moralan čin, jer jedina dopuštena motiviranost je ona radi samog principa, jedina lojalnost ona prema Dužnosti samoj. Gesta japanskih inženjera bila bi Moralna da su na duši pritom imali isključivo hladan silogizam o nužnosti geste, ne i spašavanje koječega uz što su emotivno vezani – svoje djece, rodbine, zemlje, čovječanstva.

To je ideal iz Kantovog katekizma. Postoji li itko na svijetu s ikakvim činom koji može zadovoljiti svojom apsolutnom ''čistoćom'' motiva, slobodnom od svake osobne zainteresiranosti, ili se radi o nepostojećoj apstrakciji?

Na ovoj točki kao da nam ta teorija već definitivno postaje čudna i poremećena u svojoj pretjeranoj principijelnosti.

Dolazi luđak sa sjekirom i pita nas gdje nam se sakrio prijatelj, kojeg traži da bi mu odsjekao glavu. Kako ćemo postupiti? Hoćemo li luđaku reći istinu? I što bi tu bilo Ispravno, te Moralno ponašanje? Kant je rezolutan i kategoričan: nikada se ne smije lagati, uvijekijek treba reći istinu. Što, zar čak i u ovakvom slučaju, kad nas pita neubrojivi manijak, a posljedica istine bi bila smrt prijatelja? Da, čak i u takvom, potvrđuje Kant! Tu nema mile-lale, jer samo govorenje istine, a nikada laganje, bi moglo postati općim zakonom. Ako bi postojao slučaj u kojem bi obratno vrijedilo – u kojem bismo rekli da je laganje ispravan i moralan potez – urušila bi se čitava formula i koncept kategoričkog imperativa. A najvažnije je, dakako, da se formula održi. Poremećenost dolazi otuda što smo, inzistirajući na njenoj gvozdenoj logici, prisiljeni zanemariti validne okolnosti iz konteksta situacije.

—

Sigurno ste primijetili da cijelo vrijeme operiramo s kategoričkim imperativom kao aksiomom. Argumentiramo da nešto jest, odnosno nije OK pozivajući se na to da može, odnosno ne može biti postavljeno kao opći zakon. We hold these thruth to be self-evident... Kant svoju moralnu filozofiju počinje od kategoričkog imperativa, to mu se učinilo kao samorazumljiva istina. Ali doista, zašto je potrebno da nešto može biti opći zakon? U čemu je relevantnost te okultne zapovijedi?

Ako sam ja na primjer pekar, da li je potrebno da bude zamisliv svijet u kojem su svi ljudi pekari – da bi moje bivanje pekarom bilo legitimnim? Takav svijet bio bi totalno neodrživ, a ipak to ne znači da u ovom svijetu, kakav jest, nije potrebno da neki ljudi budu pekari. Pa i ne počiva li sav svijet upravo na tome da su neki ovakvi i u ovakvoj kaši, a drugi opet onakvi u onakvoj? Što ima zajedničkoga narkoman koji provaljuje u ljekarnu da bi se nafiksao s očajnim ocem koji provaljuje u ljekarnu jer ima bolesno dijete, ali ne i zdravstveno osiguranje? Elem, različite bivaju provale u ljekarne. Krao je HDZ od naroda preko crnih fondova i krao je Robin Hood od debelih biskupa da nahrani kmetove. Različite bivaju krađe. Krepost mora biti naš izum, naša najosobnija nužna obrana i nužna potreba, kaže se u Antikristu; da svatko izumi svoju krepost, svoj kategorički imperativ. Narod propada ako pobrka svoju dužnost s pojmom dužnosti općenito. U školi se – mislim već osnovnoj – uči raditi razliku između svi i neki, općeg i specifičnog, pri čemu potonje ne treba biti indukcijom prenošeno do prvog. Za Kanta, etika je obavezno univerzalizirana; princip iza svakog postupka mora biti primjenjiv na sve situacije. Ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, koliko svaka ''bezlična'' dužnost, svako žrtvovanje molohu apstrakcije. – Kako se Kantov kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan? Podmićivao je Schindler nacističke dužnosnike da bi spasio svoje židovske radnike; podmićivao je Pfizer pozicionirane liječnike da bi osigurao bolju prođu svojih lijekova. Elem, različita bivaju podmićivanja. Usmrćuju ljude banditi i plaćeni ubojice, usmrćuju ih i neki liječnici s eutanazijskom injekcijom spasa. Različita bivaju usmrćivanja. Što ne uvjetuje naš život, škodi mu: krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu ''krepost'', kako je to htio Kant, štetna je. ''Krepost'', ''dužnost'', ''dobro po sebi'', dobro s obilježjem bezličnosti i općenite vrijednosti – tlapnje su u kojima se izražava propast, posljednje slabljenje života, königsberška nerazumljivost.

Ne postoje dva čovjeka u identičnoj situaciji, svaka je jedinstvena, a situacija je ono što diktira. Kontekst daje značenje postupcima. Reći na neizdeferenciran način kako je provaliti ili ukrasti ili podmititi ili ubiti uvijek neispravan postupak, suprotan moralu, znači govoriti u prazno, uslijed operiranja s pojmovima preopćenitima da bi u toj jezičnoj upotrebi imali smisla. Znači, osim toga, i govoriti – idiotski. Nije fraza kad kažem, tako doista mislim; relativno nedavno sam se, još ni u primisli nemajući ovaj post, baš u tom tonu izrazio o onima koji poduzimaju dekontekstualizaciju pri donošenju etičkih sudova. Za mene su to najgluplji ljudi koji uopće postoje (oni prvi, pa pripadnici onoga što Englezi zovu profound mental retardation odmah drugi za njima). Ja nemam tu ljepše riječi. Reći da je samoubojstvo po def. protivno moralu znači govoriti – idiotski. Reći da je ispravan postupak luđaku sa sjekirom odgovoriti istinito i pošteno, tj. locirati mu žrtvu koju traži, zato što je pitanje principa govoriti istinu (a princip je iznad svega), znači govoriti, što drugo – idiotski. Pa ne, ozbiljno, tko još može pri zdravoj pameti smatrati da takav nauk nije duboko bolestan, poremećen, idiotski? I Nietzsche se slaže: Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot.

—

Sad još jedan originalan Kantov primjer: majka skače u vodu za sinom koji se utapa. Svakako, postupila je Ispravno, jer općenito važiti može jedino spašavanje, ne i puštanje jedni drugih da se utapamo. Ali nije postupila i Moralno, naglašava Kant, jer nije skočila u vodu zato što je to Ispravno, motivirana isključivo deontologijskom ljubavlju za najviše principe Dužnosti, već običnom, pristranom – ljubavlju za sina.

Kant nema namjeru da postavlja nov princip moraliteta pored tolikih postojećih, piše Boris Kalin u svom udžbeniku filozofije (Zagreb '91). Svaki čovjek i bez pomoći znanosti i filozofije zna što je dobro, a što zlo, te što treba da čini da bi bio pošten i dobar. Dobro i zlo? U S onu stranu dobra i zla Nietzsche je kritičan prema plejadi ''europskih mislioca'' za koje je uvijek već bilo utvrđeno što je trebalo proizaći kao rezultat njihova najstrožeg promišljanja. Očigledno se u Europi zna ono za što je Sokrat mislio da ne zna i čemu je ona stara poznata zmija nekoć bila obećala poučiti – danas se ''zna'' što je dobro i zlo. Kant, strogo odgojeni pijetistički sin, izrastao iz kućanstva u kojem je doslovno bubanje Biblije napamet imalo svaku prednost pred matematikom i školom, preobrativši se u zreloj dobi na gnoseološki agnosticizam, nastavio je ipak baštiniti isti onaj temeljni ćudoredni obzor ''dobra i zla'' usađen mu od malena u Königsbergu, a koji mu se brkao, ponovo indukcijom specifičnog u opće, za univerzalan ljudski moral (''zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama''). Ne izašavši, napokon, nikada u životu iz rodnog gradića, nije mu bilo na kraj pameti da bi moglo biti na svijetu još i neke drugačije vrijednosne baze. Ne samo da tu nije vidio neku potrebu za polemiziranjem, nego mu se uopće nije otvorilo kao pitanje; još nešto što mu se, blaženom, ukazivalo kao samorazumljivo. Sav golemi i čuveni filozofski napor na polju etike praznio mu se (i ne samo njemu) u ''metazifici ćudoređa'', onome što je Nietzsche nazvao utiskivanjem već postojećeg ćudorednog fundamenta u učene formule. Oni filozofski radnici, prema plemenitu uzoru Kanta i Hegela, moraju utvrditi i u formule utisnuti neko veliko činjenično stanje procjena vrijednosti – a to znači nekadašnjih postavljanja vrijednosti, vrijednosnih tvorbi koje su postale vladajućima i na neko vrijeme bile nazivane ''istinama''...

Ne treba, sve u svemu, ispuštati iz vida da je velika kula od karata Kantovog ''praktičnog uma'' izgrađena na puritansko-meritokratskim temeljima – za koje on nije ni sanjao da bi ih se moglo preispitivati. A koji su domaći teren Križa i Guzice, odnosno pra-imperativâ otpora Guzici te nošenja Križa, kao ključarâ svake ljudske vrijednosti. Krepost se sastoji u žrtvi činjenja protiv sebe, u otpor sebi (ne onoga što je convenient, niz dlaku). Ustaje se iz toplog kreveta, u kojem se želi ostati, te odvlači do posla. Spušta se u kanalizaciju, iako se želi ostati gore. Odlazi se po smrt u havariranu nuklearku, iako se želi ostati na životu. Odustaje se od lažnog obećanja o vraćanju, iako se želi dobiti novac. Ne diže se ruku na sebe, iako se želi napustiti ovaj svijet. Pomaže se starici preko ulice, iako se želi ne gnjaviti sad s time, uhvatiti radije onu dražesnu curicu pod ruku. Govori se istinu mahnitom tipu sa sjekirom, iako se ne želi ostati bez prijatelja. Itd., obrazac je uvijek isti: mora biti suprotno od onoga što se želi – nešto neželjeno – nemilo.

Ili, ovaj sad spomenuti primjer: ne želi se uskočiti u ledenu bujicu. Želi se ostati na suhom, jer na suhom je puno zgodnije, više convenient. Ali, kao što vidimo, stvar postaje kompleksna: majka ne želi skočiti radi neugodnosti i opasnosti po vlastitu Guzicu, no istovremeno želi skočiti, iz drugog razloga. Štoviše, na vagi totalno preteže ovaj razlog iz kojeg želi. Roditeljski instinkt čini skok u vodu za sinom intrinzično motiviranim. Majka, vidjevši ga kako se utapa, u hipu počinje ništa ne željeti više od toga da skoči za njim. Nije morala sebe ni jedne sekunde tjerati na to, skočila je bez da se mršti i napinje. I upravo u ovom intrinzičnom motivacijskom momentu puritanac-meritokrat i vidi problem. Žrtva s njene strane tako ne biva potpuna. Gdje je tu Križ, gdje Zasluga ako se nije morala natjerati i mrštiti i nije bilo protivno genuinoj želji? Nema Zasluge = nema Kreposti = nije Moralan čin. Slično vrijedi i za ostale primjere. Ne želi se ustati iz kreveta, ali želi se zadržati posao. Ne želi se jesti govna, ali želi se primiti plaću. Ne želi se ići u Fukushimu, ali želi se spasiti sve svoje i svijet. Ne želi se pauzirati šetnju s curicom, ali želi se pomoći bakici nad kojom se sažalilo (ili barem dobiti poene zbog toga kod curice). Zato Kant to hoće prvo očišćeno od bilo kakve intrinzičnosti, da ostane bez ikojeg momenta koji ne bi bio nemio i neželjen. Tako i biva u njegova dva originalna primjera: ne želi se odustati od lažnog jamčenja, odnosno samoubojstva, ali želi se... hm, ne, zapravo, nema baš ničega što bih tu mogao napisati da se želi. Oni odustaju od svojih poriva nemajući s druge strane ama baš nikakav kontraporiv; ne odriču se ovdje htijenja u korist nekog drugo htijenja tamo; čine to kao čistu nepomućenu Žrtvu, iz Kreposti same.

Nije, u rezimeu, dovoljno da učiniš ispravnu stvar, nego je potrebno da ju učiniš protiv svoga najdubljeg htijenja i volje. Mora doći uz od-sebljenje. Jer u tome da činiš nešto drage volje, u skladu sa svojom voljom, intrinzično motiviran, ne može biti Zasluge – pih, pa svaki slabić može činiti ono što čini drage volje! Tu bih sad htio hajlajtirati nešto što proizlazi: trpljenje, s trudbeničkom i turobničkom facom nekoga tko nosi Križ, propisano je kao nužan sastojak Moralnosti, i to kao svrha sam sebi!

Posljednji primjer: doznajemo da nam je prijatelj završio u bolnici. Kažem u pluralu jer i je u pluralu; dvojica nas je koji smo to u ovoj štorijici doznali. Jedan sve ostavlja i odmah odlazi u posjet, motiviran iskrenom željom da što prije vidi prijatelja i je li mu dobro. Drugi pomisli kako ga sad čeka gnjavaža s odlaženjem tamo, ali onda se zamisli nad sobom i shvati da mora otići, iz moralne obaveze, red je, racionalnim putem došavši do konkluzije kako je njegova Dužnost posjetiti prijatelja. I? Što kažemo? Tok svijesti kojega od ove dvojice je više za pohvaliti? Još bolje pitanje: kojega bih Kant pohvalio? Baš i ja svašta pitam – no, pa kod kojega se može naći više Zasluge? Koji je tu morao martirski pobijediti sebe, silu težu vlastite Guzice kojoj se nije išlo! Kant bi pohvalio drugoga, prezreo prvog. A Antikrist? E, on zato obratno! Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže nego li raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat ''dužnosti''?

Ne, uči nas Kant, ako tko ode jer stvarno osjeća potrebu da ode, to nije Moralno. Samo je Moralan onaj tko ode preko neke stvari, jer mu je poznato da bi morao pa se natjeravši. Ima i pravo. Taj tada doista jest Moralan... s obzirom da je učinio prema onome kako je Kant definirao što znači biti Moralan. Ako ovo zvuči pomalo tautološki, to je zato što zvučni dojam odgovara prirodi filozofske konstrukcije. Silno razbijanje glave: je li nešto ''Moralan čin'' ili nije ''Moralan čin''; je li ili nije učinjeno ''iz Morala''. Ima li taj pojam smisla i izvan knjige u kojoj je ponikao? Tako koncipiran Moral samosvršna je abrakadabra, causa sui, ''krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu krepost''.

Gombrowicz se nakon 24 godine južnoameričkog života 1963. vraća na matični kontinent. Poslije kraćeg zaustavljanja u Parizu, stiže u Berlin, gdje je pozvan na jednogodišnji stipendirani boravak. Ukazivane pažnje nisu ga omele da '64 objavi knjižicu Berliner Notizen, svoj doživljaj poslijeratne generacije Nijemaca. Registrira činjenicu koja bode u oči: da su se, nakon propasti koju je Njemačkoj donijelo ono... ono od dvije decenije ranije, jel'... vrlo predano okrenuli poslu, radu, proizvodnji, i u vezi s time tehnici, znanosti, povećanju životnog standarda, motorizaciji, socijalizaciji, demokratizaciji... Njihova samoća progutana je, uočava, prerađivanjem svijeta i zadovoljenjem potreba. Žene se rano. Da bi primijenili ženu, upregli je u posao... Na dočeku Nove godine 1964. u ateljeu svog prijatelja, nekog grčkog slikara, Gombrowicz s velikim zanimanjem zamjećuje ruke sjevernjačke omladine: odmah sam postao svjestan njene prikovanosti za vlastite ruke, ruke su bile najjače, upravo one su ispunjavale sobu, zbijajući se ili razmičući se, jake, čiste ruke, pažljivo podsječenih noktiju, civilizirane. (...) Gledaj kako su europski (na takvu Europu nisam naišao u Parizu), spokojni i slobodni, ni trunke šovinizma ili nacionalizma, široke perspektive u svjetskim razmjerima, tako je, to je bila najsuvremenija omladina kakvu sam imao prilike sresti. (...) Pokoljenje kao da nije ni od koga rođeno, bez roditeljâ, bez prošlosti, u praznom – osim, jedino, što je stalno vezano za svoje ruke – koje, doduše, više nisu ubijale, nego su bile zauzete grafikonima, računima, fabriciranjem, proizvodnjom. I bogati su... prekrasne bluze, lijepi satovi... njihovi auti stajali su na ulici... Ali postala mu je, kaže, na tom prijemu očigledna i potpuna praznina, smrtna tišina tih ruku (...) Ruke te mladeži bile su savršeno spokojne, privatne, što bi oni htjeli? Automobil, žene i djecu, napredovanje... zato su radili... jer željeli su svoj život što je moguće pristojniji, to je sve. (...) nikad nisam gledao omladinu humanitarniju i univerzalniju, demokratskiju i pošteno, a nelagodno neviniju... spokojniju... Ali... s rukama!

Automobil, žena, djeca? Život što je moguće pristojniji? Da, ali, upozorava Gombrowicz, zadnji smisao spregnutih njemačkih ruku, koje uvijek, u dobru i u zlu, čine prvorazredan posao, ne krije se ipak u tome: dobro bi bilo razumjeti i upamtiti da se taj asketski i pobožni narod (čak i kad ponestane Boga) razdvaja na dva smisla, na dvije stvarnosti. Koferi, neseseri, aparati za brijanje – svakako, sve to ih raznježuje i golica – ali istovremeno sve to ih pokreće i nosi. Kuda? Prema čemu? Pitanje ni lako, ni beznačajno. U svakom slučaju, dobro bi bilo pamtiti da za njih luksuz biva posvećivanje, malograđanski mir – žestoka napetost, i da kad blago u snažno-sunčanom podnevu zastaju pred svojim izlozima, razmišljajući čime još da se počaste, baš tada im se negdje na njihovim brdima, u njihovim pustinjama, rađaju pritisci, lavine, i u nadiranju, u naporu, u buci i praskanju, u brujanju svih zupčanika, obavlja im se novi korak u nepoznato.

—

Zapravo je tako i s nama, sa svima, zar ne? Nijemci su samo otišli korak dalje u općem smjeru. Ima ona popularna pošalica koja navodi red prioriteta prosječnog Švabe: #3) žena, #2) djeca, ali na vrhu obavezno može biti samo i jedino – #1) auto. No, da, auto, sat, bluza... jednom riječju ''standard''. ''Standard'' je njihovo posvećivanje, to je pitanje života i smrti: da se živi pristojno i dobro zarađuje. Nije uopće u pitanju intrinzični ''materijalizam'', nadam se da je dosad to već jasno, nego moralni naponi. U pitanju je superego koji zahtijeva ''imanje'', malo više nečega od kučeta i mačeta, stvaranje dobara, luksuz, red, malograđanski mir; za njega se to pretvara u pitanje časti. Mora pred licem superega kojemu pripada (tih ''pritisaka'' i ''lavina'', što nadiru jednako izvana i iznutra) pokazati da je u stanju držati korak s njegovim kapitalnim vrijednosnim zahtjevom: otpora Guzici.



—

Ha? Što ja to rekoh? Guzici?

Odlučio sam napisati nastavak crtice s Ocem i Francekom. Kao drugi dio, sequel, Ispravno 2... samo što se neće zvati tako; zvat će se: Guzica. I neka bude Majka ovaj put, čisto radi simetrije. Oca više nema u kući, možda je pokojni, možda je odjezdio s mlađom, ne zna se, uglavnom, uzde kućanstva ostale su u Majčinim rukama.

Karakterologija Francekovog lika nam je poznata: iz prve smo crtice saznali da je pomalo smotan dječak i... dobro, ako reći lijen i ne bi baš sasvim odgovaralo, a ono plah i pasivan, nepoduzetan. Neće se dogoditi da s njegove strane stigne inicijativa za neki posao. Ili da bi ga uopće, tako sav nezainteresiran, duhom odsutan, znao obaviti kako treba. Kad ju njen neupotrebljiv sin već previše razdraži, Majka počne, kontrasta radi, spominjati obiteljsku požrtvovnost poznanika X. (koji se ''dižu u 4 ujutro, jure, znoje, peku'') ili govoriti o komšinici Y. (koja se ''ne boji gladi, dopodne radi, popodne sadi''). Ili mu govoriti: ''Zar te nije stid da ti travnjak stoji nepokošen dok se ti zabavljaš?!'' Pa demonstrativno dograbi kosilicu i stane sama drljati gore-dolje, vičući: ''Zar ne propadaš u zemlju od sramote dok ljudi gledaju kako, pored tolikog klipana, ja moram kositi travu?!''



—

Veli Kundera da lik, kao eksperimentalni ego, treba biti definiran svojom ''egzistencijalnom šifrom''. Koja bi bila Majčina šifra? Franceku se negdje duboko u predčeoni korteks urezala često ponavljana rečenica kojom ga običava grditi: ''E, ali kad guzica zapovijeda!'' Guzica: to je za nju značajna riječ, kao maksimum pogrde za lijenost, komociju, činjenje onoga što se hoće (''zabavljanje'': to je druga ključna riječ, i najgori krimen), umjesto onoga što se mora (tj. da se ''radi nešto korisno''). Guzica, naime, zapovijeda onda kada je jača od čovjeka: svladava ga, on popušta njenoj sili teži te bira lakšu i ugodniju varijantu, a uopće ne tešku i neugodnu. To se još kaže i da netko ''nije karakter'', ili da ide tzv. ''linijom manjeg otpora''. Rad – kao epitom nečega neprijatnog, što pruža otpor, što se radi kontra sebe, suprotno od komocije i lakoće – za Majku predstavlja vrhovnu antitezu i poništavanje Guzice. Svake večeri ona si napravi popis stavki koje sutradan trebaju biti napravljene i ne smiri se dok sve stavke ne budu precrtane (ima u toj temeljitosti više fanatizma nego ljubavi), trijumfirajući iz dana u dan nad Guzicom.

Kuća je vječno gradilište – ne toliko da bi se nešto izgradilo, koliko da se ne bi ništa ne izgradilo. Zato što bi sjedenje skrštenih ruku bilo svetogrdno. Nadograđivanje i održavanje kuće imaju apsolutan primat pred življenjem u kući. Jednom je Majka naručila kamion koji je na prilaz iskipao 14 kubika zemlje. ''Francek!'' – zazvala ga je. ''Francek, sine, tamo su ti šukare, ovdje ti je lopata, molim te pretovari ovu zemlju iza kuće, neravno nam je malo stražnje dvorište, a zar ti nisi primijetio da pada prema teta Kati?'' Bilo je to za ljetnih ferija i Franceku je bilo jasno zašto je doveženo 14 kubika zemlje: jer ga Majka nije mogla gledati kako po cijele dane biva slobodan, ''plandujući'' bez obaveza. Tek toliko da ne sjedi besposlen. Tjednima se po pripeci grbio s tom lopatom i šukarama, samo zato da se ne bi ne grbio. A drugom prilikom naredila mu je da hrpu cigli preostalih od zidanja posljednje metastaze kuće, naslaganih uz zid garaže, presloži tri metra lijevo, uz ogradu dvorišta. Nakon što je učinio kako mu je rečeno, ciglu po ciglu i tako pola dana, Majka ga je pohvalila – pa zamolila da ih sad još samo vrati nazad uz garažu.

—

Što da se lažemo: Francek ne voli raditi – u smislu, raditi te stvari: prenašati cigle, kositi travu, lopatati zemlju... neke ga druge zanimaju. No, pa pubertet: sport i ploče i nemirni snovi. Voli i čitati (naročito Flauberta).


Znači, ljenčina? Ovisi kako se uzme. Ako lijenost definiramo kao izležavanje i prodavanje zjaka, tada nije lijen; naprotiv, radi se o živahnom dečku, nimalo inertne i tupe naravi, uvijek u nekim aktivnostima. Ali da li bi ipak prošla takva definicija? Kod Majke sigurno ne. Nije rad bilo kakva aktivnost, nego se samo one ''korisne'' računaju, koje su odmah i neprijatne, na koje se čovjek mora primorati, dakle prisilne. Kad nešto ne činiš iz intrinzične motiviranosti, onda radiš. Nešto što inače ne bi htio, pa samo iz utilitarne neophodnosti. Rad za Majku (i uostalom, svijet) nije antiteza neaktivnosti, nego – radosti i slobode. Zato se, napokon, za obavljanje poslova i biva plaćen: u odštetu za oduzimanje slobode; na određen broj sati pristaješ raditi neku neveselost koju drugi hoće da radiš. Ili i bez kompenzacije... Što u konkretnom znači čovjeka porobiti? Što se tada čini s njim? Dovoljno govori da se i sâmo ropstvo sastoji upravo od toga što crnci – crnče.



—

Francek, eto, ne bi spadao među ornije i discipliranije u silovanju sebe na neintrinzičnosti. Loše mu to ide. Djelovanje iz radosti i djelovanje iz prinude: ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, misao je Nietzscheova, od djelovanja lišenog radosti. Ali, može li se ipak živjeti čineći samo one stvari koje nas raduju, bez tjeranja sebe i na one nemile? ''Raditi se mora'', dano je Franceku toliko puta do znanja. I s pravom. Slaže se. Bože moj. Realnost egzistencije je takva kakva je: ne možemo samo prst u nos i samo zabavne stvari, jer pomrli bismo od gladi. Jasno mu je to kao činjenica; pa i ako činjenica dosta depresivna, od onih zbog kojih se svijet periodično ukazuje kao mučno mjesto, ''dolina suza''. I bluesa.



A kao dječak plah i sklon biti postiđen, osjetiti se krivim, okolnost da bježi od košenja, lopatanja, prenošenja, moleći boga svaki put da ga taj kalež zaobiđe, dok se ipak ''raditi mora'', izaziva u njemu unutarnji stres. A i nešto mu nije baš sasvim jasno... Neoborivi argument Nužde, surovosti života i drame (''od nečega se mora živjeti''; ''ako ne radiš kurvin sine nećeš ni jesti''; ''tko radi ne boji se gladi'' – halo, gladi!); u redu... ali u kakvoj je točno vezi trava s gladi i surovosti života? Zašto je travnjak drama?

—

Za Franceka, narastajuća trava nakon jedne točke počinje, možda, predstavljati smetnju. I to je to, ništa više; da je do njega, travnjak bi se kosio jedino u tu svrhu, da ne zaraste totalno, ne pretvori se u šikaru - i samo onoliko koliko je potrebno za tu svrhu. Rezon banalan, u potpunosti utilitaran. Za Majku, međutim, nepokošen travnjak znači nešto puno gore od viška trave: sramotu. Motivacija joj transcendira trivijalnu, usko pragmatičnu svrhu i pretvara se u etički pritisak. Kosilica se pali puno prije nego što trava postane praktična smetnja, travnjak biva košen bitno frekventnije od onog Francekovog standarda utilitarnosti – zašto? – zato što nije dopustivo da ne bude engleski reprezentativan. Eto razloga za nervozu i pritisak: Majka strepi da ne bi tko, prolazeći, pomislio što loše o njoj, uočivši neko stršanje. Tko, susjedi? – pita se ponekad Francek. Ali i ne samo oni. Osim eksterne sramote, donose joj neukroćene travke i internu grižnju savjesti. Jer treba pobjeđivati Guzicu. Gola nužda rada pretvara se u patos rada: imati pokošeno = biti častan, moralno se posvećivati; neuredna tratina = biti ''trutina'', nečastan, parazit koji ne zaslužuje kruh koji jede.


1851. Flaubert se vraća s Orijenta, iz Egipta. U rujnu putuje u London, odakle piše ljubavnici o svojim dojmovima na temu čuvenog engleskog osjećaja za hijerarhiju, simetriju i red. Upravo smo se vratili sa šetnje po groblju Highgate. Kakvo je to prosto izopačenje egipatske i etruščanske arhitekture! Kako je sve lijepo i uredno! Čini se da su ljudi ondje umrli u bijelim rukavicama. Mrzim male vrtove oko grobnica, s lijepo okopanim grobnicama i procvalim cvijećem. Oduvijek mi se činilo kao da to proturječje dolazi iz nekog lošeg romana. Kad se radi o grobljima, volim ona koja su zapuštena, opustošena, u ruševinama, puna trnja ili obrasla korovom, gdje je krava sa susjedne livade pobjegla da u miru pase. Priznaj da je to bolje od nekog policajca u uniformi! Kako je glupav red!



Majčina patetizacija trave dovodi do stanovitih kognitivnih disonanci u Franceku. Tamo mu se govori kako se ''raditi mora'' uslijed Nužde, utilitarne i egzistencijalne neminovnosti, zbog čega u njemu buja osjećaj krivnje, a ovamo se pobjeda nad Guzicom odvija posve mimo argumenta o surovosti života! Kosi se i gradi i lopata i prenosi nevezano uz Nuždu, čisto zato da se ne bi ne kosilo i ne gradilo i ne lopatalo i ne prenosilo. Reklo bi se: samosvršnost; no, ne, svoju svrhu to ima u poništavanju slobode, likvidiranju stanja neuposlenosti, kao stanja lakoće i komocije, one ''linije manjeg otpora'' koja je ultimativni krimen i leglo svih zala: ugode, radosti...

U jednom pismu mladi Flaubert se povjerava prijatelju: buržoazija ga ubija u pojam. Neobično je kako me i najbanalnije izjave (buržoazije) ponekad zaprepašćuju. Postoje geste, zvuk ljudskih glasova, preko kojih ne mogu prijeći, glupe primjedbe od kojih mi se gotovo vrti u glavi (...) bilo što buržoasko (...) za mene je nešto nedokučivo.



Francekovo se biće prelijeva od krivnje do pobune. Sve u njemu vrišti od neslaganja. Može se još po sili prinude ponašati kao ono što nije (izvršavati naloge), ali ne može biti ono što nije (sâm htjeti, iskreno se zanimati, davati inicijativu – zbog čega mu je također prigovarano: ''Zašto ti sve ja moram reći?!''). Uostalom, ne samo da ne može – ne želi! To bi značilo pristati na ono na što ne pristaje, složiti se s Majčinom tjeskobom i stidom zbog grijeha zapuštanja tratine, prihvatiti tu vrstu (grižnje) savjesti. Ne može! Neće! Ne želi! Odbija! U pitanju je sraz dvaju nespojivih vrijednosnih animoziteta: osoba alergična na Guzicu konfrontira se s osobom alergičnom na petit bourgeoisie superego.



—

Čovjeka koji se požrtvovno digne u 4 ujutro u očima buržoaske etike uzornim, hvalevrijednim i poštovanja dostojnim čini sama činjenica požrtvovne marljivosti, ''davanja sebe''. Ali kako se pritom uspijeva isključiti pitanje smisla požrtvovnosti, a koji je pak etički neutralan, ako čak ne i negativnog predznaka? Kako to da se propusti pitati zašto se uopće taj čovjek diže u zoru? Da nahrani gladne, utješi bolesne, spasi mačku s drveta? Ne, nego da bi zaradio novaca za sebe, stekao materijalna dobra, poboljšao svoj imovinski standard. Otkud sad najednom materijalno u duhovnom?! Zar nisu – zbunjen je Francek – materijalističke pobude oduvijek smatrane suprotnima i isključivima s etičko-duhovnim pobudama?

Ovdje smo sad u srži Ministryjeve zbunjenosti, slične Francekovoj. Kako ono Fromm: imati ili biti. Buda uči da ne smijemo žuditi za posjedima ukoliko želimo postići najviši stadij ljudskog razvitka. Isus uči: ''Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga. – Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?'' (Luka, 9: 24-25) Meister Eckhart je učio da je uvjet za dostizanje duhovnog bogatstva i snage ništa ne imati i biti otvoren i ''prazan'', ne dopustiti da nam ego prepriječi put. Marx je učio da je raskoš jednako zlo kao i siromaštvo te da je naš cilj da budemo mnogo, a ne da imamo mnogo. (Ovdje mislim na pravoga Marxa, radikalnog humanista, a ne na vulgarne falsifikate koje zastupa sovjetski komunizam.) Pisao je osim toga Fromm i o ''gramzivom društvu'' kao ''osnovi za modus imanja'', a koji čini da same sebe, vlastiti identitet, konstituiramo preko onoga što posjedujemo (Jung bi govorio o ''personi'' te vrste), pa o modusu imanja u svjetlu analnog karaktera, itd. Ali zašto je naglasio ono o Marxu? Zato što bi lenjinistički Marx neprikladno zazvučao u tom nizu duhovnih učitelja (dok njemu, kao izdanku frankfurtskog marksizma, ''pravi'' Marx nije tu neuvjerljiv u duhovnom svojstvu). A evo i kako je govorio Zaratustra, kad smo već zaredali s prorocima: Ta pogledajte te suvišne! Stječu bogatstva i time postaju siromašniji. Žele moć i prije svega polugu moći, mnogo novaca – ti slabići. Pogledajte kako se penju ti brzi majmuni! Penju se jedan preko drugog, a odvlače se tako u blato i u bezdan! Ili drugom prilikom: Zima, zao gost, zasjela je u moju kuću; moje su ruke poplavjele od prijateljskog stiska njene ruke. (...) To je surov gost – ali ja ga poštujem; i ne molim se, poput mekušaca, trbušastim idolima vatre. Radije i malo cvokotanja zubima, nego moljakanje pred idolima! – tako to želi moj soj ljudi. A posebno mrzim sve upaljene, dimljive, potmule idole vatre. (...) Mala me postelja više ugrije nego bogata, jer ljubomoran sam na svoje siromaštvo. A u zimi mi je ono najvjernije.



Želi se reći da sve vrste duhovnih učenja, ma kako inače različite i nespojive bile, imaju zajednički nazivnik na tom mjestu. Čak i ono mračno, sirovo, zlo kršćanstvo Pavla i Augustina, koje u gotovo nijednoj drugoj točki ne nalazi zajednički jezik s Frommovim humanizmom ili Nietzscheovim Zaratustrom, tu ga nalazi, u ovom odbijanju materijalizma za vlastiti probitak (u skladu sa svojim altruističko-asketskim idealom). Vlada o tome među Naucima suglasje konsenzusom. A ipak se Majci – lomi se Francek da shvati proturječje – stjecanje i održavanje materijalnih dobara pretvara iz svoje primarno analne, utilitarne, dakle izvanmoralne, u moralnu kategoriju. ''Imati nešto'', ''stvoriti nešto'' (''svojim dvjema rukama''), ''držati u redu'', ''puno raditi, pa onda i imati'', kao posvećivanje ''davanja sebe''... a indolencija sina kome uopće nije stalo da ''stvori'' i ''ima'', ili da se ''brine za svoje'', prikazuje joj se kao posrnuće – ne na planu koristi i probitka, već upravo karaktera, izgrađenosti, odgoja, etike!

Razumio bi on da ga se zbog toga što – kako je ono ''jah'' zašpotao – ''ne pridaje veliku važnost i/ili prioritet materijalnom'', grdi s materijalističke pozicije, kao neupotrebljivog i ''niškorist'', dakle kao mizeriju od radnika. Priznao bi odmah. Ali kakva je to shizofrenija u kojoj zbog zakazivanja na planu materijalizma biva omalovažen – etički, dakle kao osoba?!

Kad sam zadnji puta bio na sahrani, Velečasni je izgovarao litanije, a okupljeni narod je naizust ponavljao za njim ili se po potrebi nadovezivao, znajući sve bez greške kako ide, što je izazivalo ježenje kože – dijelom zbog tragične sublimnosti prigode, dijelom zbog jezive snage masovnog izgovaranja u jedan glas, a dijelom zbog upečatljivog utiska vojske i dresiranosti – te mi se povezivalo s Augustinovim siktanjem protiv ''razvrata'' i ''požuda''.

—

Ovome je serijalu očito namrijeto referirati se na polemičke šlagvorte s Profinog bloga. Ljudsko stanje, prema teologiji sv. Augustina, obilježeno je s tri posljedice ''istočnog grijeha'': 1) ništa ne znamo o tome čemu trebamo težiti; 2) koruptirani smo, zaslijepljeni ''požudama''; 3) beskarakterni smo; slabe volje za sve što je vrlo i dobro.

Izvan je svake sumnje da ljudi doista jesu puni mana i slabosti. Nismo strojevi. Ako nas se mlatne čekićem po glavi, glava će pući. Ono što je za debatu je kako se vrijednosno postaviti prema tim manjkavostima krvi i mesa. Augustin je strog: zatečeno ljudsko stanje nije da samo konstatira, nego ga osuđuje – puni Krivnjom i naziva Grijehom. A pošto se radi o sistemskoj greški imanentnoj svakoj zemaljskoj egzistenciji, čija je neodvojiva značajka, nema nade da bi ju bilo koji čovjek od krvi i mesa sam uspio prevladati, ''radom na sebi''. Dakle, potrebna je intervencija od strane moći izvan ovoga svijeta; jedina nada leži u transcendentalnom Spasu, Milosti odozgo. (Augustin to zato da nam reklamira Boga: iskobeljati se iz Bijede i Krivnje našeg ljudskog stanja možemo jedino tako da se predamo Njemu.)

Haleluja tvoja milost kao kiša silazi,haleluja svaki grjeh i krivnju pere sa mene. (Skinuo u utorak s fejsa – status jednog poznanika koji je veliki kršćanin (uže: pentekostalac).)

—


Jedna od superčvrstih činjenica našeg vijeka jest ta da je Crkva fanatično pro-life. Nema tu majci, kad dođe do pitanja eutanazije, samoubojstva, umjetne oplodnje, pobačaja ili kontrole rađanja, čak masturbacije (koja vrlo često, dopuštaju, nije smrtni grijeh (samo je ponekad)), zna se da će oni skočiti u zaštitu apsolutne Svetosti Života, onoga od Boga danog, ma i o najmanjem spermiću da se radilo.



Ali upada u oči još jedna stvar: oštro su na braniku Života kad se radi o zaštiti od svake vrste liberalnih nadiranja, no nisu ni približno tako žestoki protiv nekih konzervativnih fenomena, npr. u vezi smrtne kazne ili ratnih klaonica. Kad smo ih ono zadnji puta čuli da im se s jednako apsolutne pozicije zaorio glas protiv hladnokrvnog usmrćivanja s predumišljajem od strane Države? Na portalu Katolik elaboriraju: službeni stav Crkve nije se promijenio u odnosu na ranije stajalište po tom pitanju. Točnije rečeno, Crkva je uvijek dozvoljavala primjenu smrtne kazne. (...) U svakom slučaju, Crkva nikada nije naučavala da država u svom kaznenom sustavu mora predvidjeti smrtnu kaznu, niti da ne smije. Drugim riječima, uvijek je dopuštala (a ne obvezivala) smrtnu kaznu u određenim uvjetima. Aha, to k'o da su malo omekšali kategoričnost, ne? Nije više život baš onoliko svet, sad ga se može pisati i malim slovom? A kad dođe do patriotskih partikularnosti, znamo, već je bezizniman običaj da se uvaženoj velečasnoj gospodi zakrvave oči i da sasvim zaborave na svoju katoličko-univerzalnu nominalnost. Što ćeš, izgube ljudi glavu, strasti su to. Ne znam je li uopće potrebno da navodim imena kao Jezerinac, Bogović, Srakić, Kustić... Ubiti, zaklati dušmana, koji je agresor, a mi žrtva!


Dobro, Jezerinac je notorni fašistoidni redikul, ali evo i par riječi mnogopoštovanog baba Živka (koji, kao, nije): nema, kaže on, prave razlike između Kristovog evanđelja i psalma ''Nek' im pohvale Božje budu na ustima, mačevi dvosjekli u rukama''. U starozavjetnim psalmima češće se nailazi na bojovne poklike, a Papa ne želi da ih današnji kršćani shvaćaju tek kao izraze davne nesavršene religioznosti protivne Kristovu zakonu ljubavi prema neprijateljima. A nego kako bi ih trebali shvatiti? Moram priznati da je za moju jadnu glavu neproturječnost ljubljenja neprijatelja i navaljivanja mačem na neprijatelja suviše složena misao. Krist koji predvodi samoobrambeni juriš na rimske legije ili JNA okupatore? No, evo, sad će i Dan državnosti, samo što nije, a ja se sjećam jedne Kustićeve propovijedi istom prigodom, samo neke bivše godine:


Državnost kao maksimum svetinje, koju treba slaviti kao ne manju važnu od Božića? Mora da je zaboravio kako kršćani ne bi trebali imati svog kraljevstva ne zemlji? Tako bi se moglo reći da je narodu najbolje imati vlastitu etnički čistu nacionalnu državu, ključna je Živkova rečenica. Etnički čistu? Khm khm... takve aspiracije se danas prepoznaje kao skandalozne, a bogme i protuustavne. Kao da anticipira prigovore, požuruje kolumnist-propovjednik nevoljko naglasiti kako i druge nacionalne skupine treba ipak prihvatiti i osigurati im prava. Jer oni su narodu neizbježni sustanari. Podcrtajmo atribut: neizbježni. Nije baš da nas raduje što su s nama, jel', al' što se može, tu su sad, prihvaćamo ih samo zato što ih ne možemo izbjeći. Prisiljeni smo računati s njima, ako nam se to i ne mili. Ali, čekaj – prava osigurati? Da li odmah sva prava? Pa, čuj, budimo realni, ne mogu oni sad baš očekivati da budemo doslovno i potpuno svi jednaki: normalno je razlikovati domaćina od sustanara. A ako budu zajebavali i zaživali (kao što manjinske skupine od Srba do pedera do nevjernika već znaju ne priznavati pokorno katoličku društvenu privilegiranost i omniautoritet) treba ih u tome spriječiti.

Kako bi ih se moglo najefikasnije spriječiti? Da ne s pohvalama Božjim na ustima (jer, naravno, Bog je na našoj strani, gdje bi drugdje bio), te mačevima dvosjeklim u rukama? Kaže pop: nema u tome ništa loše da se uzima oružje u ruke, samo ako se puca za pravedne, državno-obrambene potrebe, te ne propušta priliku utvrditi kršćanski nauk o obrambenom ratu. Kad je narod potlačen, vjernici su se dužni i oružjem boriti za njegovu slobodu. Agresija je prokleta, obrana blagoslovljena. Zeleno svjetlo: ubij, zakolji, blagoslovljeno je ako je za Slobodnu Hrvatsku.

—

Ma najmanje je njima – kad dođe do pitanja prosipanja sjemena uzalud – do načelne svetosti života. Ono što im zbilja leži na duši je ocrniti i, po mogućnosti, zabraniti ''bludnost'', ''razvrat''. To im je opsesija, s fiksacijom na delegitimizaciju ugode u spolnosti (pa onda i općenito u životu). Spolnost je istovremeno nužna za prokreaciju, no i neodvojiva od užitka. Kako su to teolozi riješili? Dopustili su spolni čin, ali samo ako je crkveno ozakonjen, sa svim pečatima, dakle u svetom braku – jer u svetom braku znači da je u svrhu prokreacije (i eventualno one Pavlove ideološke Ljubavi), a ne, božemiprosti, u neke druge svrhe. (...) Jedino tada je spolnost dopuštena: ako je grešni nusproduktni užitak okajan višom teološkom teleologijom. Bog nije rekao: jebite se, radosno i neopterećeno, nego je rekao: plodite se i množite; činite to (samo zato) da biste se množili; jedino je u to ime dopušteno jebati se. Ukoliko je užitak neiskupljen, dakle, ako se jebanje obavlja bez kajanja, tek onako, što nam se nešto diglo, iz zabave i sporta, a uopće ne u prokreacijsku svrhu proizvodnje novih malih kršćana koji će rasti u vjeri, spolnost ostaje tvrdo proskribirana. Sve što je užitak radi sebe samoga, bez više svrhe – grijeh je, odmah je to Bludna Radnja – da li preljub, da li masturbacija, da li homoseksualnost...

To je iz serijala ''Čovjek u futroli'' kojeg sam – kao kritiku puritanskog uma – imao prošlog proljeća. Pa sam i o tome kako je npr. za Bozanića ''tamnu sjenu duha'' što se nadvila nad Hrvatskom predstavljala činjenica golotinje u novinama, za Srakića brakolomci, pederi, lake žene, za Bogovića umjetna oplodnja, za Kustića masturbacija, razvod, nepostojanje opće zabrane pobačaja... eto reda pojava protiv kojih velečasnici najglasnije i najupornije grme.

Blud. Jer zna se što je ''od Boga'': samo doživotna heteroseksualna bračna zajednica.


Sve ostalo je Grijeh, ''sodoma''...

Na portalu Katolici.org u potrazi su za metodama suzbijanja nedoličnosti i nemorala pred samim svetohraništem, koje skriva Janje Božje, jer radi se o tako nečuvenom nemoralom, koji vrijeđa i čovjeka i Boga, da oni postaju zabrinuti za vlastito spasenje i za budućnost Crkve i da plaču nad oskvrnućem svetih prostora, još više nad oskvrnućem svetosti ljudskog tijela... Ajme, kakva li to strahota prijeti uništenjem svijeta? Što se događa? Ma svi već znate: pola djevojaka i pola kuma jedva da išta imaju na sebi. Osim štiklica. To je ta mnogoglava aždaja: razgolitile se cure pred Isusom i pred biskupom!

Ideš, razgolitile se! Što, zar ništa značajnije nisu našli, ničega većeg nema po magnitudi grijeha? Svakodnevna očitovanja fašizacije društva? Provale netolerantnosti ili nasilja (normalnosti), nepuštanja romske djece u školu, linčovanja drugačijih? Ratni zločini (u podršku kojih, štoviše, samo ako su ''naši'', pozivaju svu pastvu na post i molitvu)? Veliki uglednici koji su de facto mafija što smrdi od glave, s političkim zaleđem – mamići, gopci, sanaderi, bandići itd. (s kakvima se, štoviše, rado slikaju u srdačnom rukovanju)? Horvatinčići, možda, sa svojom brutalnom i regresivnom varijantom ''developerstva''? Ratni profiteri, pretvorbeni asovi, delegirani povlašteni guzonje? Zelenaške banke? Gine/blenderice, todorići, kerumi eksploatatori, ljudožderski krupni kapital? Ili hrvoji mudrinići i vojkovići sa svojim – sve po zakonu – besramnim ''menadžerskim'' plaćama, bonusima i otpremninama? Ne, ništa od toga, glavno moralno posrnuće u društvu, ''tamna sjena duha'', za velečasnike su oskudna odjevenost žena, klinci koji drkaju, predbračni seks i sl.; općenito manjak ''odgoja protiv bludnosti''. Kustić je uz to i identificirao što točno ljudima (kao glavni pokazatelj karakterne slabosti modernog čovjeka) pristajanje uz Crkvu čini teškim: njena strogost u zahtijevanju moralnosti, osobito na seksualnom planu. Seksualna ''čistoća'': to je crkveni fokus, ono centralno što traže i čime pritišću ljude. Ali postavimo pitanje gledano iz njihove perspektive: zašto baš to? Otkud im zapravo takva opsesija čednošću?

—

Čovjek se rađa slobodan, a svugdje je u okovima: slavna Rousseauova rečenica kojom započinje Društveni ugovor. Duštvo, recimo, voli svoje muške građane mladićkog uzrasta poslati u koncentracione logore koje naziva kasarnama, sa svrhom izlaganja cjelodnevnom drilu i torturi. To je prvenstveno odgojna mjera, da ih se ''nauči gdje žive'' i izbije im se iz glave (maljem ako treba) ideje o samovoljnom ponašanju. Demokracija? Građansko društvo? Ha ha. Oprostite, gospodo humanisti, demokrati, ali ustav je smiješna riječ dok god postoje ti robovi u kasarnama, od kojih se čini idiote prisiljene na slijepu poslušnost. Trenirani, dresirani, zlostavljani, s pričama od kojih se diže kosa na glavi. Vratio bih se i na video u kojem djevojčica u Rusiji prokine svoga (m)učitelja u jaja nakon tirade maltretiranja, srodne kasarni. Ali bude toga u mnogim kasarnama društva – ustrojenima na principima hijerarhije, subordinacije i represije – u tamnici, dakako, ali i u crkvi, bolnici, školi, pa i na faksu, na poslu, kod kuće, a napokon, sve što treba znati uči se već i u vrtiću... postoji obrazac peglanja s uniformiranjem koji primjenjuje ne samo narednik kad jebe soldate u zdrav mozak, nego i nadzornik kad vreba da li radnici ljenčare, Velečasni kad grmi protiv grijeha, učo kad kažnjava neznanje ili nemir, mama i tata kad šibom po guzi ako nisi dobar... Svrha je podčiniti i slomiti osobu. Treba pričepiti samosvijest pojedinca radi usađivanja discipline, te plijevljenja raspuštenosti i neposluha.

Ima jedna vrlina koju vrlo volim, jednu jedinu, piše Hesse – die Eigensienn; svojeglavost. Šteta što je ta vrlina u kasarnama života tako sistematski suzbijana: ona važi čak za porok, ili pak za nepristojnost koju treba žaliti; čovjekov smisao krda od svakoga zahtijeva prije svega prilagođavanje i podređivanje. Narednici, velečasnici i učitelji dižu opominjući dugi kažiprst i gone nas na neke druge vrline, no koje bi se mogle obuhvatiti jednom riječju: poslušnost.


Unruly boys/girls must be taken in hand...

A crack on the head
Is what you get for not asking
And a crack on the head
Is what you get for asking

Francekov osjećaj pred Ocem u trgovini: Francek se ukipio: odložiti ili ne odložiti? Što bi Otac odobrio, a na što poludio? Ako odloži, mogao bi vikati što je krivo odložio. A ako ne odloži, bit će: ''Šta stojiš s tim tepisima kao budala?!''

Metoda ne mora biti isključivo siledžijska, nego i pasivno-agresivna u onoj mjeri u kojoj se uspostava dominacije i kontrole osigurava putem usađivanja krivnje u žrtvu, s poplavom prijekora, kritika, prozivki, ljutnji ili razočaranosti koje idu za tim da stvore loše samoosjećanje.

—

U sklopu ''Čovjeka u futroli'' prenio sam odličan Missillusionin osvrt na Hanekeovu Bijelu vrpcu, njemačku dječju priču – dosta bergmanovski film o, riječima samog redatelja, ''porijeklu svake vrste teroriziranja, bilo političke ili religiozne prirode'', s emblematskim protestantskim selom ranog XX st. kao mjestom radnje i pastorom kao lokalnim ideologom tiranije. U domenu otrovnosti puritanskog superega, komentirao sam, spada i ta licenca Starijem da se iživljava nad Mlađim pod firmom usađivanja nužnih vrlina. Zadatak odraslog autoriteta je natjerati djecu da se ispričavaju za to što nije uspio u njih dovoljno utjerati Boga – ''oprosti nam oče'', ''molim te oprosti''.



Kroz cijeli film svirepost se provlači mirno i postaje sveprisutna jednako kao snježni kadrovi, crkvena zvona, zvuk šamara na dječjim obrazima. Djeca su glavni protagonisti, uglavnom neznatno buntovna, šutljiva, mlaćena od strane roditelja, napose očeva, ali s druge strane, neočekivano nasilje uspijeva unijeti nemir među stanovnike. Netko brutalno premlaćuje njihovu djecu, a da to nisu oni. Dva slučaja premlaćene djece kao i nesreća seoskog liječnika na samom početku filma, dovoljna su da se cijelo selo digne na noge tražeći krivca, osobito za vrijeme nedjeljne mise, kad suočena sa seoskim svećenikom šutljiva pobožna masa ne odaje individualnog krivca. Estetski savršeni crno bijeli kadrovi, od izuzetno zatamnjenih kadrova unutrašnjosti domova, do zasljepljujuće bjeline pejzaža, naglašavaju sraz između željenih vrlina koje roditelji pokušavaju usaditi djeci i nakaradnih metoda kojima to pokušavaju postići. Najspecifičnija je metoda bijele vrpce koja simbolizira nevinost i dobrotu, a roditelji njome vezuju dječake noću za krevet i stavljaju im oko ruke danju ne bi li im usadili iste vrline i istodobno ih kaznili za neposluh, dok djevojčici otac upliće vrpcu u kosu da bi na kraju zaključio da se cijela godina nošenja bijele vrpce nije nimalo isplatila i da djevojčica nije naučila ništa o svojim grijesima. Motiv bijele vrpce iz ovog filma izuzetno je snažan i posjeduje plakatnu jezgrovitost; često se njime poslužim za označavanje karakterističnih situacija čistoće koja igra prljavo (licemjerja pri kojima šteta nije sadržana u slabosti manje čistog ponašanja od propovijedanog, već upravo u propovijedanju karakternosti/čistoće): djecu se noću veže bijelim vrpcama, djevojčicama se upliću u kosu, bile one seksualno zlostavljane ili ne, važna je vanjska čistoća, baš kao blještavi bijeli pejzaž koji ne uspijeva osvjetliti unutrašnost kuća u kojima se svakodnevno odvija nasilje.



A serijal sam otvorio evociranjem Čokolade, filma estetski i žanrovski posve suprotnog, ali istovjetne glavne teme. Grof Reynaud, lokalna siva eminencija puritanskog superega, tiranizira imperativima Čistoće emblematski francuski gradić 50-ih.



Čokolaterija čiji je dolazak u grad shvaćen kao provokacija, koja mami na neposluh, simbol je spornog karaktera osjetilnih užitaka. Satan... wears many guises. At times, Satan is the singer of a lurid song... you hear on the radio. At times, the author of a salacious novel. At times, the quiet man lurking in the schoolyard... asking your children if he might join their game. And at times, the maker of sweet things – mere trifles. Film zorno dočarava moć dresure koju ima puritanska propovijed: kako se pumpanjem korizmenih tlakova čišćenja, sotoniziranjem ugode i usađivanjem krivnje zbog (eventualnog) popuštanja napasti, tj. slabosti ljudskog stanja krvi i mesa, može zadobiti kontrolu nad mještanima. Reynaud je, sakrivši se iza advokature tobožjeg Božjeg Zakona, uhvatio mještane za jaja i sad su mu poslušni, može s njima činiti što hoće.

—

Velečasni s Katolici.org tumači zašto je pogrešno da djevojke hodaju nedovoljno sakrivene, tj. da nedovoljno poštuju svoje tijelo: tada, naime, svećenici dobivaju psorijazu a pristojni i normalni vjernici želučane grčeve i čireve, dočim općenito mladići i muškarci bivaju izazvani. I čudi se kako one ne razumiju neke jednostavne jednadžbe: kad su pristojne, i oni će biti pristojni! Naprotiv; ako su razgolićene, požudne, besramne, naprasito zavodljive, bezobrazno otkrivene, tada to drugoj strani šalje poruku: žderi (žderi, metafora za trbuh, tijelo, osjetilne užitke; a što ima bezbožnije od toga da se uživa?). Golotinja + alkohol + cajke (majketi, ni pet ni šest nego odmah cajke!) rezultira (=) nasiljem (kakvim sad nasiljem? – možda silovanjem? – jer ako se ne zakopčaš do grla, budimo realni, sama (i)zazivaš silovanje), preljubom (uuu, odmah smrtni grijeh!), abortusom (a znamo, Život je svet)!

Opis radnog mjesta svećenika: propovijedati o čednosti i svetosti, o tragediji raspuštene mladosti, o zlu preljuba i rastavama brakova, o abortusima kao posljedici i seksualne raskalašenosti – no, evo, što se događa: one ne slušaju! I dalje bivaju naprasito zavodljive i seksepilne da čovjeku slina poteče – nije li to čisti bezobrazluk? Kako one to tako sve samovoljno, kako same hoće, ne poslušavši što im je rečeno?! Time dolazimo do pozadinskog segmenta opisa radnog mjesta svećenika: naučavanje poslušnosti. Čovjek bi pomislio da je doista opsesija čednošću i sotoniziranje ''bluda'' tek instrument pravog cilja: novačenja ljudi u dresirane zborove koji pjevaju kako im se svira i kako su naučeni, naviknutih na poslušnost kao vrlinu svih vrlina. Uspješno obavlja svoj posao svećenik koji je dobro zaveo disciplinu među pastvom, a neuspješan je onaj kojega nitko ne ferma, kojem u župi vlada raspašoj. Ako ste vi prkosne i bahato radite sasvim suprotno molbama i zdravom razumu, zar i ja ne postajem suučesnik ako ponizno šutim i trpim? Dajte malo shvatite i nas. To je stvarna drama koja se tu odvija: hoće li zavladati red, rad i disciplina, a drska samovolja biti iskorijenjena. Drskost – drznuti se ne poslušati – je igranje sa (vječnim) životom. Gola ili polugola zasigurno gubi sva prava i podvrgava se đavolskim igricama koje preko uništenja tijela, unište i dušu i duh. Neka se razliježe u nama strah pred prijetnjom kaznom Odozgo, onaj vječni, tihi, otajstveni šapat u duši svakoga od nas: pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo. "Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja".

—

U Ecovom Imenu ruže opat Jorge, tipičan lik ''velikog inkvizitora'', baca anatemu na smijeh, prepoznavši u njemu subverzivni potencijal odmamljivanja od poslušnosti. Razboritost naših otaca odabrala je svoj put: ako je smijeh razonoda puku, raspojasanost puka valja držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću. A puk nema oruđa kojim bi istančao svoj smijeh do sredstva za otpor protiv ozbiljnosti pastira što ga moraju voditi prema vječnom životu i izbaviti ga stranputice na koju ga vuku trbuh, sramni predjeli, jelo, prljave želje. Da i dalje ne bi bilo takvog oruđa, Jorge skriva pa uništava fiktivnu Aristotelovu knjigu o smijehu – jer ne može se u potpunosti spriječiti smijanje, ali pitanje je vrednovanja smijeha. Seljaci se smiju, ali na taj način smijeh ostaje nešto prezreno, obrana za priproste, obesvećeno otajstvo puka. Dok ako se otkrije da je Aristotel, kao autoritet broj jedan tomističke skolastike, uzdigao komediju, onog dana kad Filozofova riječ opravda marginalne igre neobuzdane mašte, to bi moglo, tumači Jorge Vilimu, jedući stranice, izložiti pogibelji Božji red. Tu preokrenutost odnosa da je i zadnji neotesanac dok se smije oslobođen od straha pred đavolom, objava knjige bi ozakonila. To što je smijeh svojstven čovjeku, znak je naših grešnih granica. A koliko bi pokvarenih umova kao što je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojemu je smijeh svrha čovjekova! Smijeh, na koji časak, odvraća seljaka od straha. No zakon se i nameće strahom, kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi čitav svijet mogao planuti u novom požaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, čak i Prometeju nepoznato umijeće što ukida strah. (...) A što bismo mi, grešna stvorenja, bez straha, možda najkorisnijeg i najljubaznijeg od svih darova Božjih?



A smjelo bi se reći da je i činjenica kako je bludnost svojstvena čovjeku ''znak naših grešnih granica''. Kada bi joj se pustilo na volju, čovjek bi postao neposlušan ''Božjem redu''. Potrebno je to ''držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću''.


Strogo, strogo, samo strogoću trenirati – po prstima za korupciju, a pošto je i ''bludnost svojevrsna korupcija'', jasno je da je osnovni problem ove države što zakonom ne predviđa bacanje u lance za bludnike i preljubnike.

Delegitimiziranje spolnosti kao ugode im je tako draga tema jer je savršeno polje za upražnjavanje onoga što najviše vole (i što je pravi smisao radnje): davati po prstima i strogo kažnjavati.

—

U Coetzeeovom romanu Sramota ima epizoda s retriverom kojeg su vlasnici redovito mlatili kad bi u prisustvu kujice postao previše nepristojan, i koji je ubrzo, pavlovljevskom uvjetovanošću, počeo cviliti i skrivati se čim bi nanjušio neku kujicu – unaprijed! – misleći da je on nešto skrivio samim time što mu gospojica zamiriše. Ono, oprostite što postojim. Zbunjen, ne shvaćajući svoju krivicu, ali ju iskustveno imajući na znanju i vežući uz batine, podvijao je rep u strahu i pokunjenosti. Ono podlo u toj čitavoj kenilworthskoj predstavi bilo je to što je taj jadni pas počeo mrziti vlastitu narav. Više ga nije trebalo mlatiti. Bio je pripravan kazniti samoga sebe. U tom ga je trenutku najbolje bilo ustrijeliti.


Eto stvarnog smisla crkvene i svake druge vrste puritanske fiksacije na demoniziranje ''bludnosti''. Njeno suzbijanje nije cilj samo sebi, već sredstvo maltretiranja masa, na pasivno-agresivan i internaliziran način, radi kroćenja, uspostavljanja poslušnosti i kontrole ponašanja. Tko god s požudom pogleda ženu, već je učinio preljub s njom u svome srcu (Evanđelje po Mateju, 5:28). Usaditi krivicu u osjetilnu ugodu, naročito spolni nagon, naprosto je instrument socijalne dresure, sličan postupcima iz kasarne – kao čin slamanja volje, sračunat na lomljenje bića. Jer pokazalo se da su zborno recitirati za svojim Velečasnim, svi kao jedan, neusporedivo spremniji zlostavljani ljudi, oni držani na kratkom lancu.

Da mi je biti buba u glavi Ryana i njegovih glasača, pristaša, simpatizera, misao je okosnica Hollandovog članka. Kako oni to tako bezdušno?! Prodao bi se, vjerujem, za mogućnost da čuje nešto što smo mi mogli čuti – također kod Profe, samo prije dvije godine.

Dame i gospodo: Blenderica! Trick-or-treat fellows- uistinu, moji desnicarski istomisljenici, suborci i prijatelji sirom amerike pobijediti ce danas na izborima i mi bogati cemo ponovo shebati ovo glupo jenkijevsko stado usred recesije. A znate zasto? Jer se trudimo, jer radimo na svom konstantnom bogacenju i nikad ne prestajemo traziti prilike za investiranje, za otvaranje biznisa, rentu, spekulaciju ili zaradu dok srednja i niza klasa samo glupavo existira, rmba, pije, drogira se, kocka ili pravi (vanbracnu, tinejdjersku ili "legalnu") djecu koju nece moci uzdrzavati, ili sjede pred kompacem ili TVjom i gube vrijeme i bulje a poslije ce svi kukati kako nemaju dovoljno novaca, posla, kako ne mogu afordati ostati u kucama i kako su bankrotirtali. cry me a river bagro. mi republikanci i tea-party suborci smo organizirani i imamo ono najvaznije a to su veze i novac. I nemojte mi reci da svoje bogatstvo nisam zasluzila jer apsolutno jesam boreci se u ovom nemilosrdnom drustvu svoj cijeli zivot, i sad kada ga imam , gledajuci iz svoje prekrasne vile na Pacifik, ne dam ga nikome nikada do smrti a onda ce biti prenijet na moju djecu ko sto sam i ja dobila dobar start u zivotu od svog oca. Tako se generacijsli bogati i tako se ostaje na vrhu "no matter what". I nije da sam skrta, uvijek bi rado pomogla extra platiti recimo vojsku i policiju da drze red i mir (ili pucaju po pobunjenicima, ha ha). Zivio kapitalizam i republikanci- dolje demokrati (i jos gora crvena bagra).



Sjajan materijal! Tako u toj provali sirove, besramne autodenuncijacijske iskrenosti, bez politure i koprene finijih krvopija (koji sve to u rukavicama, perfidnije, upakiraju da čovjek gotovo uopće ne bi rekao kako je nešto bestijalno i zločinačko u pitanju). Viktor Ivančić je jednom Keruma nazvao nesvjesnim prokazivačem, pošto svojom idiotskom bahatošću koja je nesposobna da se lažno predstavi razotkriva što je stvarno posrijedi i kod one druge, perfidnije, koja se uspješno lažno predstavlja. I ono što još kaže Ivančić – da u biti ima više pristojnosti u tome što nam Kerum naglas opsuje neka jedemo govna ili idemo u pizdu materinu, nego u ovome kako nas umivenija politika tamo šalje šutke – vrijedilo bi jednako za Blenderičine (idio)tirade. Komentirao sam joj – prepoznavši odmah da se radi o dragocjenom samoobjašnjenju svijesti jednog tako otvoreno beskrupuloznog svjetonazora – da bi njen komentar trebalo sačuvati za anale. Hollandovo pitanje: kako obični, normalni ljudi mogu biti tako okrutni, s iskrenim uvjerenjem klicati političkom programu s temeljnom postavkom da slabe i nevoljnike treba naprosto pustiti da crknu, ili još dati svoj obol, da što prije krepaju? Zdrav razum krahira pred konceptom intrinzičnog pristajanja uz zlo - mora biti neko drugo objašnjenje... Kažem Blenderici: Čovjek može živjeti jedino tako da se opravda pred sobom, nekom racionalizacijom pomoću koje se uvjeri u vlastitu, 'ajmo tako reći, moralnu održivost, stajanje na ispravnoj strani. Da, radim to i to, ali zato što... (itd.) Otuda, uvijek sam se pitao kako vi to točno sebi tumačite vlastitu suštinsko pljačkašku egzistenciju, bogaćenje na tuđoj grbači, na koji način se uspijete racionalizirati, samoobjasniti do točke na kojoj ste opravdani, na kojoj uopće niste pljačkaši, ili ako malo i jeste, onda je to zato što.... (itd.) Znao sam i prije da nekako uspijete, ali svejedno mi se baš sviđalo dobiti ulaz izravno u jednu takvu glavu, a i potvrdu - znači, vi to doista čak do te mjere prostački i neinteligentno...



Nije joj trebalo dvaput govoriti, bila je vrlo kooperativna: @pero koji ima za avatar guzicu na glavi : Danas smo na izborima pobijedili bandu onog crnog stakora koji nece jos dugo vladati amerikom jer drugi mandat nikad nece osvojiti. danas sam dobre volje pa te necu osobno vrijedjati jer mislim da ste ionako zrtve . Ukratko..da.. mi tako jednostavno tumacimo sebi bogacenje na racun bijednika koji nemaju ni skole ni znanja ni perspektive, koji ne misle o zivotu dalje od sutra i koji se odaju sitnim slabostima "jer utjehe nema u vodi" . Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti, novac, veze i upornost da se izdignemo iznad tog puka (ponekad i njime vladamo) i tako je to jos od Georgea Washingtona naovamo i treba i ostati. Ovu zemlju su stvorli bogati , mocni i odlucni a sto se trenutne slabosti kapitalizma tice, taj boom i bust, to je normalno i stalno se ponavlja kroz povijest a Kapit. uvijek ponovo izlazi iz tegoba i recesija jos jaci i jos veci nego prije jer se temelji na jednostavnoj ljudskoj zelji za uspjehom, na pohlepi i zelji za jacim, brzim, boljim i savrsenijim produktom. Niko ne brine za kolateralne zrtve, samo je moderno u ovoj recesiji prikazivati sucut, davati milodare, izjave i praviti se da se kao jako brinemo, iako , da ti budem iskrena (kad smo sami onako medjusobno na Rep. konvencijama na primanjima i u razgovorima) we don't give a' shit. ...pricamo o lovi , poslu i politici ..neugodne teme izbjegavamo.. upsetaju probavu, ha ha .. kisses

—

Kod Profe se potom razvila polemička trakavica, po čijem okončanju sam napisao post inspiriran istom, posvetio sam ga neoliberalizmu i plutokraciji te nazvao Drveno željezo ili patetični cinizam. Naslov sam puno govori. Zašto cinizam jasno je, ali zašto je taj cinizam patetičan? Može li uopće željezo biti drveno, a cinizam patetičan?

Prosijavam tamo Blenderičine ode američkoj klasnoj hijerarhiji i izdvajam, za početak, samo one točke koje se temelje na patosu rada, truda, marljivosti, znanja, inteligencije, vještine, općenito sposobnosti – na osnovu čega takvi pojedinci zaslužuju svoj novac i privilegirani položaj. Ponovimo: svojim osobnim zalaganjem, kvalitetama, vrlinama. Piše ona: bogati smo ''jer se trudimo, jer radimo''... I dalje: ''Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti''... Blendericu bi nam bilo lako otpisati kao prijesnu budalu, ali to nas ne ispričava od uzimanja u obzir ozbiljnosti patetičnog argumenta kao takvog. Na sličan motiv može se naići u Dnevniku s Heathrowa Alaina de Bottona, gdje on promatra goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije. Ovi su, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas. U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.


Po zasluzi, molim lijepo. Zašto su blenderice sklone pustiti sirotinju da crkne? Nije im ih žao – zato što nije huda sudba ta koja ih je zgazila, nego su si sami krivi. Dok mi bogati znamo i radimo (kurče se), sirotinja je sirotinja zato što su lijeni, glupi i indolentni. No, evo još jedne blenderice – Gina Rinehart (inače po zanimanju ''gojazna nasljednica'', starog milijardera kći), koja poručuje ''ljubomornim siromašnim ljudima'' da trebaju, umjesto zavidnosti njoj na novcu, učiniti nešto da ga svojim rukama zarade, a ne samo sjediti i žaliti se i čekati da im se dâ. Manje pijte i pušite, više radite!

I kolača jedite, kolača!

(A i radeći, shvatite ipak da ćete zaraditi jedino smanjenje plaće, jer Afrikanci rade za 2 dolara dnevno.)

S Ginom smo na terenu pravog, golog cinizma; ona ''usta, zlobno nasmiješena, iskrivljena'' iz Sloterdijkove fiziognomike: Znanje gospodarećih cinika počiva na iskrivljenoj nadmoćnosti. Moćnik gleda na svoj probitak, čak kada zna da time dospijeva u moralno dubiozne pozicije. Iz iskrivljene nadmoćnosti lako nastaje iskrivljeni smiješak, zlomudra gesta. Taj smiješak zastupa loš status quo, nepravo. Prava drugih? Gdje bismo došli. Glad? Što je to? Jedan kut usana, često lijevi, povlači se prema gore. Rascjep njegove svijesti raspoznatljiv je na gospodarećim ustima; druga polovina čak zna da u osnovi nema ničega za smijanje. Jedan kut usana znalački se izvija prema gore, tako da drugi nedragovoljno pada prezrivo prema dolje.


Pa ipak, vidimo da čak ni cinizam ovih blenderica, ma koliko frivolan i neskriven bio, nije apsolutan, nego počiva na racionalizaciji pravičnosti u skladu sa zasluživanjem.


—

Zatekao se kod Profe bio i neki komentator ''jah'', koji kao najveće zlo na svijetu vidi zabušantske elemente u društvu. Dangube, ljenčine, cvrčke, franceke... Liberalni kapitalizam je dobar za one koji su "svjetovno ambiciozni". Nije dobar za letargične, lijene, bolesne, ali i one koji ne pridaju veliku važnost i/ili prioritet materijalnom. Takvi su uteg društvu, kojeg bi se bilo dobro riješiti u što je moguće većoj mjeri (Ryanove mjere ne zvuče loše, zamišljam ga kako si govori). ''Debela'' socijalna zaštitna mreža povećava vjerojatnost da će lijeni i nekonkurentni članovi društva tražiti spas od države – na teret drugih poreznih obveznika koji će postati još opterećeniji.


Ako ti kao mrav cijelog dana tegliš, a drugi cvrči i tambura od jutra do sutra, zar nećeš ispasti cvrčkova budala ukoliko kad stegne surova zima svejedno podijeliš s njim zimnicu koju si ti vrijedno skupljao dok je on tamburao?


Naravno – everybody knows – ta je patetična eksplikacija falična. Mistificira utoliko što pozivanjem na meritokratska polazišta pokušava legitimirati nešto drugo: plutokraciju. Kod making money o kojem zbori Blenderica nije riječ o stvaranju nove vrijednosti; njihove famozne veće sposobnosti i vještine odnose se na sposobnost da pretaču već postojeći novac u vlastite džepove, a što pak ide preko iniciranosti u kartele, gremije, cose nostre što kanale za pretakanje čine dostupnima (kako Blendi sama odaje: u pitanju je zarađivanje špekulacijom, rentom, povlaštenim biznisima, eksploatacijom i sl. – ili kako bi rekao istoimeni bloger, kada Novac radi za tebe).

He he, da, baš taj asptraktni Novac – namignimo si, džentlmeni, na ovom mjestu, dok u salonu pijuckamo viski i grizemo najbolje cigare! Ovdje se više ne moramo praviti toše i glumiti filantropiju, ta znamo métier, gospodo, možemo o tome otvoreno među sobom (''kad smo sami onako medjusobno na Rep. konvencijama na primanjima i u razgovorima'')...


Naracija o mravu i cvrčku – obavezno plasirana iz štaba Ayn Rand, kao i svakog drugog deregulacijskog štaba – naracija, dakle, o iskorištavanju ne rada od strane kapitala, nego produktivnih (uspješnih = bogatih) od strane neproduktivnih (neuspješnih = siromašnih), posjeduje unutarnju koherenciju pravičnosti, paraziti neka gladuju kad samo cvrče i bla-bla, no što s činjenicom da se u plutokraciji upravo parazit valja u blagostanju, a mravci su proleteri permanentno ovisni o sljedećoj plaći?

—

Ali neću u to opet pobliže ulaziti – već jesam, u citiranom postu. Tamo je narav zamjene teza bila glavna stvar; ovdje je tek uvod u stvar. Recikliram dijelove posta samo zato što hoću konstatirati postojanje tog patosa mrava, nasuprot cvrčku, kao podloge onome što je Holland vidio neshvatljivom besprizornošću u okrutnosti. Kako je moguće da inače pristojni, normalni ljudi, koji brinu o svojim obiteljima i visoko su moralni članovi zajednice, pristanu uz jednu takvu ultimativnu negaciju morala (upropaštavanje lošije stojećih do kraja ili retardiranje zdravstvene njege za siromašnu djecu, u korist poreznih benefita za bogate)? Moguće je otuda što se obavlja preko ovog patosa; oni to ne uslijed beskrupuloznog superhikovskog odbacivanja moralnih zasada, nego upravo kroz moral – moral zasluge.


Uopće je široka glasačka podrška republikanskoj opciji krajnje neprirodan, apsurdan fenomen, ako govorimo o toj plutokratskoj jezgri njihove politike – jer bogatih je jako malo, u strukturi glasačkog tijela izrazito dominiraju one srednje i niže klase o kojima se pogrdno izražavaju i izravno im rade o glavi (''cry me a river bagro''). We are the 99%, a ako 1% gina/blenderica ima tu razloga nastupiti s otvorenom apologijom okrutnosti i besprizornosti, podrška neoliberalnim/konzervativnim opcijama diljem svijeta ipak je znatno viša. Evo i Krugman nedavno komentira istupe Erica Cantora i Mitta Romneya: modern Republican Party just doesn’t have much respect for people who work for other people, no matter how faithfully and well they do their jobs. All the party’s affection is reserved for ''job creators'', aka employers and investors. Leading figures in the party find it hard even to pretend to have any regard for ordinary working families – who, it goes without saying, make up the vast majority of Americans. (...) Here’s what it said, in its entirety:''Today, we celebrate those who have taken a risk, worked hard, built a business and earned their own success.'' Yes, on a day set aside to honor workers, all Mr. Cantor could bring himself to do was praise their bosses. (...) And when Mr. Romney waxed rhapsodic about the opportunities America offered to immigrants, he declared that they came in pursuit of ''freedom to build a business''. What about those who came here not to found businesses, but simply to make an honest living? Not worth mentioning.


Zar nije onda najlogičnije pitanje na svijetu kako je moguće da barem polovica te ogromne većine Amerikanaca, radničke i posloprimačke, spram koje ''državnici novog kova'' jedva da i kriju prezir i obezvređivanje i da im rade o glavi, svejedno gaji republikanske sentimente i glasat će za njih? Ne radi se o intrinzično zlim ljudima, osviješteno ciničnima, koji bi znali što čine i dalje to činili. Patetični, daleko češći tip desnog glasača (a la ''jah''), zaokružuje plutokraciju iz nesporazuma, objašnjavajući sebi da zaokružuje meritokraciju, iz vlastite nemogućnosti da prozre kako se ono prvo lažno predstavlja pod ovo drugo (popušivši priču da se kod statusnih razlika doista radi o pravednoj raspodjeli, prema zasluzi na slobodnom tržištu, a ne o namještenoj igri te – kod tobožnjih ''slobodnih ugovora'' – sistemski ugrađenoj podložnosti strane rada ucjeni, upravo zbog one ovisnosti o sljedećoj plaći).

—

Uglavnom, važno je podcrtati: Ryanov/Romneyev glasač, pošto meritokratskih temeljnih uvjerenja, ne nastupa pritom s ciničnim samoobjašnjenjem (znam da sam protivan pravdi i ipak tako činim), nego upravo s patetičnim, uvjeren da je pravda na njegovoj strani. Zašto bi, na primjer, onaj koji se trudi i radi na sebi žalio i pomagao drugoga koji se ne trudi i ne radi?


Pošto je za meritokrata zabušavanje zlo svih zala, jer nagriza pošten i čestit princip u svim porama društva, kažnjavanje tog najvećeg zla nepoduzetne siromašnosti, koje nema ni kučeta ni mačeta (sirotinja si = cvrčak si = grebator si = lopov si = crkni!), on to tada uz izuzetno pravedničko samoosjećanje, dolazi mu njegova okrutna tvrdoća uz baš vrlo visoke moralne napone: one preuzimanja-odgovornosti-za-sebe.



Suck it up you whiners!

Iz Kafkinog dnevnika izdvajam zapis od 28. prosinca 1911. Muka što mi je prouzrokuje ta tvornica. Zašto sam popustio kad su me obvezali da poslije podne tamo radim. Sada me nitko na to ne primorava, osim što me sili otac svojim predbacivanjem, Karl svojom šutnjom, a ja samo svojim osjećajem krivnje. Ništa se ne razumijem u tvornicu, i danas sam ujutro, za vrijeme komisijskog pregleda, zastajkivao uokolo, posve suvišan i kao izbijen. Poričem mogućnost da ću ikada shvatiti sve one pojedinosti tvorničkog pogona.

Evo nešto i iz Pisma ocu: Sjećam se, na primjer, kako smo se često skidali skupa u istoj sobi za presvlačenje. Ja sam bio mršav, slabašan, tanak; ti si bio jak, visok, širok. Čak i u sobi za presvlačenje osjećao sam se dostojnim sažaljenja, i štoviše, ne samo u tvojim očima, nego u očima čitavog svijeta, jer si ti za mene bio standard po kojemu se sve mjeri.


Prije tri godine napisao sam crticu Ispravno, koja nije nepovezana s tim. Likovi su Francek i Otac, a radnja se zbiva u trgovini. U stvarnom životu, Hermann Kafka imao je u Pragu trgovinu luksuznom robom (s 15 zaposlenih), a sin Franz(ek) mu je retrospektivno pisao: Na kraju sam se gotovo bojao trgovine, i u svakom slučaju odavno sam se prestao zanimati za nju (...) Također mi se činilo da daleko premašuje moje sposobnosti s obzirom da je, kako si rekao, iscrpljivala čak i tvoje.

—

Pamtimo li još (ja pamtim) onu sitnu vijest iz januara 2007., kada je Bandić Teu Celakoskom poručio da nema on šta njemu protestirati, bubnjati po ulicama protiv HoTo vizije za Cvjetni i brojati o poštivanju propisane procedure, s obzirom da što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Poruka: glas pojedinca u našem društvu ima onoliku težinu koliko mu teži imovina, odnosno koliko je u životu ''stvorio''. Dobro imovno stanje je kao lista referenci: znak marljivosti, sposobnosti i uspjeha u radu/životu, a ovo se opet uzima kao možda i presudan kriterij ljudske vrijednosti – čak i ako se to ne priznaje uvijek eksplicitno. Čovjeka respektiramo ako je sposoban; ako nije, onda je jadnik, nad kojim ćemo se možda sažaliti i smilovati mu se ili možda nećemo, ali definitivno neće biti poštovan; takvi ljudi generalno uživaju nizak socijalni ugled, smatrani su malo vrijednima, nitko ne drži do njihovog mišljenja. Jer zašto je važno kako Bandić sudi? Zato što nije on taj diskurs isisao iz svog malog prsta, nego ga je preuzeo iz zraka oko sebe, kao uvriježeno vrednovanje.

—

Meritokratska radna etika nominalno možda i ne drži najuzvišenije mjesto među etikama (kršćanska je nominalno prva na top listi), ali je u svakodnevici bez daljnjega najprisutnija, u smislu da u realnom vremenu najveći broj ljudi najredovitije pritišće upravo ona.



Od malih nogu nas se odgaja s tim u skladu. Da se poslužim frojdijanskim rječnikom, moral nam dolazi u vidu superega. A što je superego: internalizirana vanjska zapovijed – ti moraš, to je tvoja dužnost. Povijest raznih morala povijest je raznih pounutrenih imperativa, odnosno osjećajâ krivnje i stidova. Meritokratski moral hoće od nas da savjesno, redovito i uspješno proizvodimo, dostavljamo (izvršavamo zadatke i obaveze stavljene pred nas), a ukoliko ne proizvodimo i ne dostavljamo, u boljem slučaju dobijemo packu i osjetimo se posramljeni, u gorem budemo i faktički kažnjeni. Pitanje koje nam svima stalno visi nad glavom, kao Damoklov mač, od vrtića do penzije: jesmo li napisali zadaću? Ponekad se dâ čuti kako je škola tu da nas nauči slobodno misliti, kritički misliti, no čovjek bi se zakleo kako jedino poduči osjećaju da imaš nešto za skrivati. ''Jesi li napisao zadaću?'' (Onda ti skrivaš da nisi.) ''Jesu li ti nokti dovoljno podrezani?'' (Protrnuće! Pogledavaš... a, dobro je, danas još prolaze.) Pa i na faksu još ista priča. ''Jeste naučili, kolega?'' (Joj, samo da me ne pita 7., 9. i 13. poglavlje.) ''Hoće biti taj program predan na vrijeme?'' (Da mi je još samo jedan dan!) To skrivanje nam postaje druga priroda: stalno strepimo od mogućnosti da budemo prozvani/kažnjeni zbog zakazivanja na planu obavljanja obaveza i postignutih uspjeha. Škola krivnje i potiskivanja, zatomljavanja – ne smiješ se odati, ne smiješ biti uhvaćen u neznanju i slabosti, prerađuješ sebe s vlastitog glasa na propisani glas nivoa, jer moraš biti na nivou. ''Ljenčine'', ''glupani'', ''nesposobnjakovići'', ''gubitnici'' – pogrde se lijepe kao čičak sramote na leđa insuficijentnih, onih koji ne zadovolje. Samo da nam je ne ostati prezrenim luzerima!

Reakcije kao ova djevojčice iz gornjeg videa izuzetno su ljekovite – ne toliko zato što se učo osjetio udarenim, koliko zato što se ona osjetila onom koja udara – ali, nažalost, i jednako izuzetn(o rijetk)e. Hermann Kafka spram Franza: ja sam ti sve omogućio, tebi je tako lako, a ništa ne vrijediš, itd. Zašto je Franzek Kafka bio tako prijemčiv za krivnju koja mu je usađivana? Zato što je internalizirao da mu otac u biti govori istinu: nakupilo se u meni previše osjećaja krivnje, koji me činio pripravnim da se složim s tobom; za razliku od starog mu, koji je bio motiviran, vrijedan, ''čvrsto na zemlji'', posvećen materijalnom probitku, ''stvaranju nečega'', sposoban i uspješan, mali Franz doista baš i nije obilovao tim vrlinama.

—

Budućnost pripada Uspješnima! Samo su oni novi Arijevci.



U bolnicama, oko operacionih stolova, primjećuje Krležin Doktor doveden na rub pameti, gospoda mesari u bijelim pregačama isto su tako tašti kao i glumice u kazalištu: važan je i iznad svega najvažniji pojam uspjeha. Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a jedina mjera je uspjeh: ubijaš ljude, nosiš elegantne šiljaste švedske cipele, ispeglane hlače, lakiraš nokte, putuješ, trguješ, gradiš kuće, ratuješ, pišeš knjige, slikaš, osvijetljen si na kazališnim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne misliš da život zapravo ne bi trebao da bude to što se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u novinama.

Šlagvort mi je dao gospon Profa, postajući sličku o ''štovateljima Ayn Rand''.


Posrijedi je tema posredno oslovljena i u predzadnjem mom postu, u kojem sam se linkao na članak Konzervativna psiha Joshue Hollanda. Samo ćemo se sad fokusirati na jedan drugi moment iz članka. Paul Ryan, američki republikanski ''saborski'' zastupnik i Mitt Romneyev running mate, dakle kandidat za potpredsjednika SAD, u svom je programu skrojio budžet tako da ukida negativni porez na dohodak (Earned Income Tax Credit) i prepolovljuje subvencije za zdravstvenu njegu djece.

Komentar Jonathana Cohna: Many millions of working-age Americans would lose health insurance. Senior citizens would anguish over whether to pay their rent or their medical bills, in a way they haven't since the 1960s. Government would be so starved of resources that, by 2050, it wouldn't have enough money for core functions like food inspections and highway maintenance. And the richest Americans would get a huge tax cut. This is the America that Paul Ryan envisions. And now we know that it is the America Mitt Romney envisions.



Holland se pita kako je moguće da ljudi daju potporu nečemu tako sumanuto okrutnom i općenito destruktivnom. Ryan's motives aren't purely ideological; he's been a magnet for dollars from big GOP donors for years (the $5.4 million in his House campaign account is among the largest war-chests for any representative this cycle). But what about the ordinary people who embrace this kind of ''screw 'em, I got mine'' ideology? How can presumably decent people on the Right – people who care about their families and their communities – appear to be so cruel? Don't they grasp the devastating real-world consequences of what it means for a society to just ''let him die''? Osim što je našao ono o čemu smo pričali zadnji put – da se konzervativni um radikalno oslanja na brze, impulzivne zaključke putem ''kognicije prvog sustava'', teško odoljevajući porivu da bezrezervno prihvati sud koji mu spontano padne na pamet (u pravilu iz okvira prekoncepcije na koju su ga emotivno navezali; u ovom slučaju: onoga što slušaju na Fox News) – Holland pokazuje prstom i na Ayn Rand, koja je bila progenitor of a sweeping ''moral philosophy'' that justifies the privilege of the wealthy and demonizes not only the slothful, undeserving poor but the lackluster middle-classes as well. Her books provided wide-ranging parables of a world made up of ''parasites,'' ''looters'' and ''moochers'' using the levers of government to steal the fruits of her heroes' labor. Ryanova fascinacija njom dokumentirana je crno na bijelo; Ayn Rand, rekao je, makes the best case for the morality of democratic capitalism. Zbog nje je i ušao u politiku: The reason I got involved in public service, by and large, if I had to credit one thinker, one person, it would be Ayn Rand.



—

Ali nije me zapravo inspirirao ni Profa ni Rand ni Ryan. To je samo kontekst. Nego jedan komentator kod Profe, 'Ministry', jako dobro uočivši nešto.


Bogme je. Doista, gdje je poveznica?

Proglašavam mjesec listopad na svom blogu mjesecom ovog problema.