Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/diogenovabacva

Marketing

2 / Ni kučeta ni mačeta


Iz Kafkinog dnevnika izdvajam zapis od 28. prosinca 1911. Muka što mi je prouzrokuje ta tvornica. Zašto sam popustio kad su me obvezali da poslije podne tamo radim. Sada me nitko na to ne primorava, osim što me sili otac svojim predbacivanjem, Karl svojom šutnjom, a ja samo svojim osjećajem krivnje. Ništa se ne razumijem u tvornicu, i danas sam ujutro, za vrijeme komisijskog pregleda, zastajkivao uokolo, posve suvišan i kao izbijen. Poričem mogućnost da ću ikada shvatiti sve one pojedinosti tvorničkog pogona.

Evo nešto i iz Pisma ocu: Sjećam se, na primjer, kako smo se često skidali skupa u istoj sobi za presvlačenje. Ja sam bio mršav, slabašan, tanak; ti si bio jak, visok, širok. Čak i u sobi za presvlačenje osjećao sam se dostojnim sažaljenja, i štoviše, ne samo u tvojim očima, nego u očima čitavog svijeta, jer si ti za mene bio standard po kojemu se sve mjeri.


Prije tri godine napisao sam crticu Ispravno, koja nije nepovezana s tim. Likovi su Francek i Otac, a radnja se zbiva u trgovini. U stvarnom životu, Hermann Kafka imao je u Pragu trgovinu luksuznom robom (s 15 zaposlenih), a sin Franz(ek) mu je retrospektivno pisao: Na kraju sam se gotovo bojao trgovine, i u svakom slučaju odavno sam se prestao zanimati za nju (...) Također mi se činilo da daleko premašuje moje sposobnosti s obzirom da je, kako si rekao, iscrpljivala čak i tvoje.



Pamtimo li još (ja pamtim) onu sitnu vijest iz januara 2007., kada je Bandić Teu Celakoskom poručio da nema on šta njemu protestirati, bubnjati po ulicama protiv HoTo vizije za Cvjetni i brojati o poštivanju propisane procedure, s obzirom da što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Poruka: glas pojedinca u našem društvu ima onoliku težinu koliko mu teži imovina, odnosno koliko je u životu ''stvorio''. Dobro imovno stanje je kao lista referenci: znak marljivosti, sposobnosti i uspjeha u radu/životu, a ovo se opet uzima kao možda i presudan kriterij ljudske vrijednosti – čak i ako se to ne priznaje uvijek eksplicitno. Čovjeka respektiramo ako je sposoban; ako nije, onda je jadnik, nad kojim ćemo se možda sažaliti i smilovati mu se ili možda nećemo, ali definitivno neće biti poštovan; takvi ljudi generalno uživaju nizak socijalni ugled, smatrani su malo vrijednima, nitko ne drži do njihovog mišljenja. Jer zašto je važno kako Bandić sudi? Zato što nije on taj diskurs isisao iz svog malog prsta, nego ga je preuzeo iz zraka oko sebe, kao uvriježeno vrednovanje.



Meritokratska radna etika nominalno možda i ne drži najuzvišenije mjesto među etikama (kršćanska je nominalno prva na top listi), ali je u svakodnevici bez daljnjega najprisutnija, u smislu da u realnom vremenu najveći broj ljudi najredovitije pritišće upravo ona.



Od malih nogu nas se odgaja s tim u skladu. Da se poslužim frojdijanskim rječnikom, moral nam dolazi u vidu superega. A što je superego: internalizirana vanjska zapovijed – ti moraš, to je tvoja dužnost. Povijest raznih morala povijest je raznih pounutrenih imperativa, odnosno osjećajâ krivnje i stidova. Meritokratski moral hoće od nas da savjesno, redovito i uspješno proizvodimo, dostavljamo (izvršavamo zadatke i obaveze stavljene pred nas), a ukoliko ne proizvodimo i ne dostavljamo, u boljem slučaju dobijemo packu i osjetimo se posramljeni, u gorem budemo i faktički kažnjeni. Pitanje koje nam svima stalno visi nad glavom, kao Damoklov mač, od vrtića do penzije: jesmo li napisali zadaću? Ponekad se dâ čuti kako je škola tu da nas nauči slobodno misliti, kritički misliti, no čovjek bi se zakleo kako jedino poduči osjećaju da imaš nešto za skrivati. ''Jesi li napisao zadaću?'' (Onda ti skrivaš da nisi.) ''Jesu li ti nokti dovoljno podrezani?'' (Protrnuće! Pogledavaš... a, dobro je, danas još prolaze.) Pa i na faksu još ista priča. ''Jeste naučili, kolega?'' (Joj, samo da me ne pita 7., 9. i 13. poglavlje.) ''Hoće biti taj program predan na vrijeme?'' (Da mi je još samo jedan dan!) To skrivanje nam postaje druga priroda: stalno strepimo od mogućnosti da budemo prozvani/kažnjeni zbog zakazivanja na planu obavljanja obaveza i postignutih uspjeha. Škola krivnje i potiskivanja, zatomljavanja – ne smiješ se odati, ne smiješ biti uhvaćen u neznanju i slabosti, prerađuješ sebe s vlastitog glasa na propisani glas nivoa, jer moraš biti na nivou. ''Ljenčine'', ''glupani'', ''nesposobnjakovići'', ''gubitnici'' – pogrde se lijepe kao čičak sramote na leđa insuficijentnih, onih koji ne zadovolje. Samo da nam je ne ostati prezrenim luzerima!

Reakcije kao ova djevojčice iz gornjeg videa izuzetno su ljekovite – ne toliko zato što se učo osjetio udarenim, koliko zato što se ona osjetila onom koja udara – ali, nažalost, i jednako izuzetn(o rijetk)e. Hermann Kafka spram Franza: ja sam ti sve omogućio, tebi je tako lako, a ništa ne vrijediš, itd. Zašto je Franzek Kafka bio tako prijemčiv za krivnju koja mu je usađivana? Zato što je internalizirao da mu otac u biti govori istinu: nakupilo se u meni previše osjećaja krivnje, koji me činio pripravnim da se složim s tobom; za razliku od starog mu, koji je bio motiviran, vrijedan, ''čvrsto na zemlji'', posvećen materijalnom probitku, ''stvaranju nečega'', sposoban i uspješan, mali Franz doista baš i nije obilovao tim vrlinama.



Budućnost pripada Uspješnima! Samo su oni novi Arijevci.



U bolnicama, oko operacionih stolova, primjećuje Krležin Doktor doveden na rub pameti, gospoda mesari u bijelim pregačama isto su tako tašti kao i glumice u kazalištu: važan je i iznad svega najvažniji pojam uspjeha. Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a jedina mjera je uspjeh: ubijaš ljude, nosiš elegantne šiljaste švedske cipele, ispeglane hlače, lakiraš nokte, putuješ, trguješ, gradiš kuće, ratuješ, pišeš knjige, slikaš, osvijetljen si na kazališnim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne misliš da život zapravo ne bi trebao da bude to što se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u novinama.



Post je objavljen 02.10.2012. u 16:36 sati.